Tri


B. Brechtu

LET PTICA

Kada sjedim na lođi svog stana
Promatram nebo i let ptica.
Ravnodušan sam kada se divlje guske vraćaju.
Ravnodušan sam kada odlaze.
Zašto onda promatram nebo
I mašem divljim guskama
Svaki put?

SHVATITI LAŽ

Sa zakašnjenjem sam shvatio
Da je u moje društvo dospio pokvarenjak.
Povjerovao sam u njegove laži o sebi,
I u svoje laži o njemu.
Istinu sam primijetio
Kada su nestalne, prilagodljive laži
Bez punomoći stvarnosti pokušale prisvojiti
Njenu postojanu jednostavnost i čistoću.

ONA SE VIŠE NE SMIJE

Koliko puta sam trpio zbog
Njenog preglasnog, nekontroliranog smijeha.
Mislio sam da tako iskazuje
nepoštovanje prema meni.
Njenog smijeha je sve manje,
Rijetko kad raspara gusto pletivo tišine
Kojim smo zamotani u usamljene čahure.
Ona se više ne smije kao nekad,
A ja ne osjećam da me cijeni više.

Sve tri


BUDUĆNOST

Ekscentrični američki futurist Herman Kahn,
Glavno nadahnuće Kubricku za dr. Stranlovea,
Zastračujuće visokog kvocijenta inteligencije,
Za svoju miroljubivu vladu
Ležerno je predviđao posljedice termonukleranog rata,
I presudne tehničke inovacije.
Ali ipak nije predvidio internet.
Budućnost se može samo predvidjeti,
Mogu se samo zamisliti njeni bezoblični nanosi
Što rađaju se u glavi sadašnjosti.
A moje ratoborne futuristističke misli
Odnose se na kčer sina: hoću li dočekati da se uda,
I hoću li upoznati njenog muža i djecu.
Budućnost postoji kao neznani broj briga.

PUSTINJA

Ni krvi, ni znoja, ni suza
Više nema. Ratovi su prestali,
I razlozi za njihovo vođenje.
Sve je suho u pustoši
Proživljenih života.
Malo vlage pojavi se kao nada
Da će se sve svršiti brzo i bez bolova.

MELANKOLIJA

Tko je pauk koji je spleo
Mrežu melankolije ispod streha i
Između grana bitnosti i opstojanja,
U koju sam se upleo i ulovio
Predvidljivo kao neoprezni kukac?
Potištenosti treba dati priliku,
Samoptuživanje se mora osnažiti,
Osjećaj krivnje i neodlučnost hoće
Potvrdu o ukočenosti...
Čini se da pauk sam ja,
jer sve ovo dobro znam.


Ona u tami


Tama je gusta kao tusta vreća s pijeskom,
oko tebe visoka je trava i jezivi krikovi,
u tebi buja strah, moliš se ocu nebeskom.
Savana je gola bit, ne pomažu raniji trikovi.


Tvoje IC naočale svrsi ne služe odavno,
oslanjaš se na preostala čula neubijena.
Očekuješ da je blizu, dozivaš ju uviđavno,
čuješ smijeh, užasneš se - ona je hijena.

Spasiti sam sebe


Nitko te ne može spasiti osim tebe,
ohrabruje nemilosrdni Charles Bukowski.
Želiš mu vjerovati iako nisi siguran
tko si, tko je taj u tebi
koji bi te mogao spasiti.


Pitaš se
kako si samo mogao
cijelo vrijeme očekivati
razumijevanje
od ravnodušnih i glupih, kako nisi vidio
svoje pogrešne izbore, zašto si dopustio
da tvoja očekivanja
ne budu pretvorena u stvarnost?
Zbog čega si pristao umirati iznutra?

Jesi li siguran da nećeš opet
podleći nagovaranjima
praznih, sebičnih, uskogrudnih, licemjernih -
da budeš dobar, suglasan, osjećajan, otvoren?
Hank, može li sam sebe spasiti netko
tko je pod teretom kajanja,
što ga čini nepokretnim?

Moraš napokon razmisliti o spasavanju sebe,
jer nitko to ne može obaviti umjesto tebe,
umrtvljenog gušenjem tjeskobe.
Zar hoćeš doživjeti smrt prije smrti?