Josip Užarević: Kuća

Kuća je – kao i odjeća – najuže povezana s ljudskim tijelom. Ona ga štiti ne samo od kiše, studeni i žege nego i od svih drugih neugoda i opasnosti izvanjskoga svijeta. Ipak, za razliku od odjeće, kuća znatno nadilazi tijelo: ona je oblikovan, okulturen prostor unutar kojega se i u odnosu na koji se odvija cjelokupan život civiliziranoga čovjeka. Kuću tako možemo uzeti kao elementarnu jedinicu kulture. Utoliko je kuća, a s njom i drugi oblici svijenoga prostora (sela, gradovi, ceste) suprotstavljena izvanjskoj, često opasnoj (ugrožavajućoj) beskonačnosti prirodnoga prostora. Dakako, ta suprotstavljenost nije niti može biti apsolutna. Valja imati na umu da je gradnja kuća započela, sudeći po svemu, u isto vrijeme kada se pojavila i poljoprivreda. Naime, i izgradnja kuća i poljoprivreda pretpostavljaju čovjekovo odricanje od horizontalnoga, lovačko-lutalačkoga, nomadskoga života u prirodnome prostoru (šuma, stepa, planina), otkrivajući mu vertikalnu, kulturno-stvaralačku protegu prostora. Pritom priroda služi čovjeku kao kulturna osnovica. Stoga se s pravom može ustvrditi kako kultura i vremenski i logički nastaje ne samo u opreci prema prirodi nego i na njezinoj osnovi, tj. iz prirode. Priroda je, tako reći, potencijalna kultura.

Bilo kako bilo, nema dvojbe da je kuća za čovjeka unutarnji, intimni, zaštitni prostor. To potvrđuje i etimologija riječi. Petar Skok u svojem Etimologijskome rječniku kaže da je kuća nastala od crkvenoslavenskoga glagola kǫtati sa značenjem „umatati, njegovati, odgajati, skrivati“. Prema tome, zaključuje Skok, kuća je prvobitno značila „skrovište, (ili) njegovalište“. Ipak se kuća – upravo zbog svoje kulturnosti – nikako ne bi smjela poistovjećivati s prirodnim skloništima (pećinom, dupljom, usjekom). Za razliku od prirodnih skloništa, kuća je model svijeta; točnije – ona je uređen svijet, kozmos (shvaćen u starogrčkome značenju te riječi). Kuća ima svoje središte, svoje srce, koje je prvobitno bilo povezano s izvorom topline – ognjištem. (I u suvremenome se jeziku ognjište sinegdohički poistovjećuje s cijelom kućom.) Isto tako četiri strane kuće (zidovi) upućuju na četiri strane svijeta, a njezini donji i gornji dijelovi (podrum i tavan, pod i krov) modeliraju ili preslikavaju odnos zemlja – nebo. Kuće dakle imaju svoje lice i naličje, svoje sprijeda i straga, gore i dolje, svoje profane i svete dijelove.

Diferenciranost kućnoga prostora odslikava diferenciranost osnovnih ljudskih životnih potreba i funkcija: rad, odmor, prehranu, komunikaciju. Pritom nije nezanimljivo uočiti razliku između tradicionalne seoske i gradske kuće. Grad, koji razvija i potencira unutarnje (intelektualne) oblike ljudskoga djelovanja i ponašanja, nastoji što funkcionalnije razdijeliti (diferencirati) prostor kuće. No stupanj diferencijacije i funkcionalizacije odražava na svoj način i stupanj urbanoga životnoga otuđenja. Rad je odvojen od odmora, odnosno radna soba od spavaće. Teži se tomu da se dječji svijet ne pobrka sa svijetom odraslih (dječja soba i tzv. dnevni boravak), a po dobrim gradskim običajima nije poželjno da gost prekoračuje granicu koja gostinjsku sobu dijeli od ostatka kuće. Dakako, blagovanje zahtijeva posebnu prostoriju – blagovaonicu.

Seoska kuća sadrži – načelno – dva osnovna prostora: kuhinju s blagovaonicom, i prostoriju za spavanje (noćni odmor). U najranijim su varijantama i te dvije osnovne funkcije – jedenje i spavanje – bile ujedinjene u jednoj prostoriji. Takva rudimentarna prostorna organizacija seoske kuće uvjetovana je činjenicom da se osnovni poslovi obavljaju izvan kuće – u polju, na pašnjaku, u voćnjaku i sl., a kolektivni se život (kako unutarobiteljski tako i međususjedski) odvija ispred kuće, u dvorištu ili u vrtu. Postojanje odvojenoga dječjega prostora nezamislivo je u uvjetima tradicionalnoga seoskoga života.

Tako upravo grad maksimalno, do krajnosti razvija ideju kuće kao unutarnjega, ne-prirodnoga, razgraničavajućega prostora. Grad, u skladu s načelima diferencijacije i funkcionalizacije, afirmira takve oblike kuća koje mogu apsorbirati goleme količine ljudi (neboderi, sportske dvorane, kolodvori, bolnice, hoteli, katedrale). Grad mora sadržavati i takve arhitekturne komplekse koji će pokrivati različite sfere: upravno-administrativnu (sudovi, ministarstva i druge državne zgrade), odgojno-obrazovnu i znanstvenu (škole, fakulteti, knjižnice, instituti, đački i studentski domovi), industrijsku i trgovačku (tvornice, skladišta, veletrgovine), turističku (hoteli, moteli, svratišta), sportsku (stadioni, sportske dvorane).

Kuća kao unutarnji prostor postiže u urbanim uvjetima i svoju antihumanu krajnost. S jedne je strane riječ o potpunoj prostornoj, psihološkoj i socijalnoj izolaciji koju doživljuje suvremeni čovjek – kako pojedinac tako i obitelj – u višekatnicama-mravinjacima suvremenih gradova (neboderima). S druge pak strane grad sadrži posebne zgrade-ustanove kojih je uloga da apsorbiraju socijalno nepodobne („neadaptirane“) ili ugrožene pojedince, stvarajući tako oaze kolektivnoga (masovnoga) očaja i osamljenosti (zatvori, popravni domovi, sirotišta, ludnice, bolnice, javne kuhinje, starački domovi, javne kuće).

Na kraju spomenimo da je kuća usko povezana s riječju dom. Dom je indoeuropski i sveslavenski naziv za kuću, a prvobitno je značio „ono što je sagrađeno“. Od riječi dom nastala je domovina – s prvobitnim augmentativnim značenjem „velika kuća, veliki dom“.

________________

Napomena: Krešimir Bagić (ur.), Rječnik Trećeg programa, Zagreb: Hrvatski radio, 1995, str. 216-217.

_________________

Franjo Džakula: OBLIKOVANJE ZEMLJE

Kada odlučimo praviti svoje mjesto,

u kome ćemo živjeti.

Prvo povrijedimo zemlju.

Kamenje se otkotrlja,

sluteći.

Ili se silom dovuče.

Putem ranjavajući zemlju.

Zemlju ispečemo u komade po mjeri.

Prijesna zemlja koja se našla u kalupima,

imala je više sreće.

Tu će se peći pod suncem.

I sve to ukrasimo otvorima

od mrtvog drveta.

Potom dođu ljudi u bijelom s četkama.

I zatvore lica zidova bojama.

Gore na zidove obvezno

dođe poklopac.

I cijela je naša nastamba

slična lijesu.

Slično se podižu i tornjevi crkava.

I palače kao ofarbani sanduci.

Sve je oblikovanje zemljom.

I mi koji smo od njene puti.

Nedaleko od moga sela,

ljudi otkopavaju davne ostatke.

Sve ih prenose u muzeje.

Kolone prolaze hodnicima,

i dive se ostacima iza velikih vitrina.

Koje se čuvaju zvonjavom.

____________

Napomena: U dogovoru s Josipom Užarevićem uvrštena je Džakulina pjesma kao svojevrsna ilustracija njegovog mikroeseja.

5 comments

Skip to comment form

  1. Navikavamo se na postojanje kuće i nas u kući, pa ni ne mislimo da je kuća “model svijeta! Ovakvi ogledi o svakodnevnom bude našu uspavanost, vraćaju nam oštrinu mentalnog vida. I mi vidimo i sebe i svijet potpunije.

  2. Prema Gastonu Bachelardu, “…kuća znači unutrašnje biće. Katovi, podrum i tavan simboliziraju različita stanja duše. Podrum odgovara nesvjesnom, tavan duhovnom uzdizanju. Također, prema Bachelardu, kuća je i ženski simbol utočišta, majke, zaštite, majčinih grudi”.

  3. Što prema kući osjećaju oni koji ih imaju nekoliko? Narušava li pohlepa kulturu?

  4. Joj taj neponovljivi Užarević, što god uzme za temu, analizira i rasčlani da bi svatko tko čita dobio nove spoznaje i znanja. I sama sam davno osvijestila da ulaskom u nečiju kuću, stan ili dom upoznamo ljude koji u njemu žive. Kao što tijelo ima svoj „govor“, tako mjesto na kojem živimo, način na koji smo ga uredili, govori sve o nama. Đakulini stihovi isto ne ostavljaju dvojbu navedenim tvrdnjama.

  5. Riječ kućevlasnik narušava idilu.

Odgovori