«

»

tra. 15 2018

još uvijek ne znam kako nazvati ovu pjesmu

vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje,
duše nam se razdvajaju, bivaju odlazeće;
život nam nepokretnost dosuđuje,
prijateljstva stala, više neće –
kao lice montgomery clifta nakon nesreće.

to nije privremena tragedija dana,
on će se ponovo roditi u punom blještavilu;
mi odlazimo do noćnog bezdana,
sumračni, odsutni, k ništavilu,
prema džoni štulićevom opominjućem crnilu.

okružuje me neprozirna tmina,
ne plašim se uspomena, samoće, spoticanja,
idem k samom sebi, put je strmina;
izvući ću pjesme iz poricanja
kao raymond carver iz jecanja i odricanja.