Jela Godlar i njene sanje

Pomalo rastužuje, ali nije nimalo neočekivano – u javnosti je bila neprisutna i za života, jedna od onih koja uporno piše i objavljuje, ne opterećujući se pretjerano medijskom recepcijom, prilično nesklona samosažaljenju takvog tipa. Svakako, u rijetkim intervjuima i potaknuta sugovornikom evidentirat će svoju neprisutnost u medijsko-kulturnom polju, prepoznajući moguće razloge u svojim tematskim preokupacijama - recimo, kritika socijalizma u vremenu kad ga je trebalo hvaliti i inzistiranje na antifašizmu u vremenu kad ga se trebalo odreći (Čini se da nikad nije bilo dobro vrijeme za moje knjige. Ni na zalasku socijalizma, kad sam ih pisala, a ni u novoj Hrvatskoj, 90-ih i 2000-tih godina, kad su objavljivane.) - ali ne trateći na to previše svoje energije. Štoviše, principijelno je odbijala vezivanje imena Brešan (suprug joj je priznati literarni klasik, Ivo) uz svoje, jer nije ''htjela tim prezimenom krčiti put svome književnom radu’’.

Možda nebitan podatak, no traži svoj put u tekst: Jelu Godlar upoznao sam slučajno pretprošlog ljeta, dok sam u maloj, nezavisnoj šibenskoj knjižari kupovao posljednji primjerak njenih sabranih proza (ne treba ni napominjati da tu knjigu nećete pronaći ni u jednoj zagrebačkoj knjižari), u želji da svoje čitateljsko iskustvo proširim upravo u smjeru zanemarenih autorica, vezanih uz dalmatinsko podneblje. Doduše, njena je proza, često memoarska, dobrim dijelom određena njenim ishodištem, a to je Slavonija, no godine rasute po manjim i većim mjestima obale i zaleđa odredile su njen specifičan literarni pogled i ton kad je u pitanju ovaj pomalo opori kraj, pogled one koja od začuđene i unekolikoneshvaćene autsajderice postaje domaća.

U svakom slučaju, Jela je bivala redovnom gošćom šibenske knjižare, često tu negdje, u usputnom prolazu, i kad mi je knjižarka ponudila upoznavanje s tada mi još zagonetnom autoricom, nije preostalo drugo doli da pristanem. Rezultat je slatka posveta u knjizi i komentar koji sam upamtio, a koji je bile sklona spomenuti i u pokojem intervjuu: ''Mislim da je bitno da mladi poput tebe čitaju moje knjige, bilježim jedno vrijeme o kojem malo znaju, a posljedice tog neznanja su opasne.''

Svakako, tu prije svega mislina, bojim se da nije pretjerano reći, tragično neznanje današnjeg omladinca kad je u pitanju naša bliža i dalja prošlost, a koje onda rezultira i prilično opasnim stavovima, a u posebnim prilikama i prilično opasnim činovima.Redovito nas o tome izvještavaju, pomalo i u vidu moralne panike, mediji srednje struje koji istovremeno, sa svoje strane, nimalo ne pridonose drugačijem tretmanu antifašističkog naslijeđa ili adekvatnog zahvaćanja u socijalističke tekovine i njihovo potencijalno revaloriziranje. Dakle, Godlar nam prije svega želi ispričati priču koja je važna, a zanemarena.

No, bilo bi promašeno ovu književnost svoditi na njenu didaktičku funkciju. Umjesto faktički preciznog ali suhog memoarskog izvještaja, imamo posla sa sasvim specifičnim okom koje zahvaća u turbulentnu privatnu i kolektivnuovdašnjuprošlost, onu koja se proteže od zadnjih dana socijalizma preko tranzicijskih trauma obillježenih divljanjem nacionalizama na nemirnom teritoriju nekadašnje Jugoslavije. Pogled je to kompleksan, kritički i osvježavajuć: prvi je pogled djeteta, drugi je pogled žene.

Naime, upravo iskustvo male djevojčice, Sare iz romana Limenke i ciklame, na posebno vrijedan način možeiznijeti raskorak između ideala i prakse socijalizma, u sferi koja se, u današnjim zahvaćanjima u taj period, gotovo u potpunosti zanemaruje. ''Ovo vrijeme, toliko očekivano, bilo je za mene vrijeme bez radosti. Odrasli su bili pred zadacima za koje su mislili da su važniji od ljubavi i nježnosti prema djeci.'' O majci: ''Možda se zato nije mogla potpuno predati nama, svojim djevojčicama. Sjećala se tolikih mališana koji su se poslije rata morali suočiti s beznađem jer nisu imali nijednog roditelja.''

Ovo je, dakako, naknadna pamet, objašnjenje odrasle Sare za manjak roditeljske ljubavi koja je principe gradnje novog društva stavljala ispred neposrednih posezanja za ljubavlju od strane vlastite djece. Ponosna na solidarnost, empatiju i principijelnost svoje majke, istovremeno joj je jasno kakve su njihove posljedice po krhku dječju psihu. Kao djevojčici, puno gore, Sari su stvari bile bolno neshvatljive: sve što je vidjela bila je hladnoća majke. ''Sve moje nade i vjera da će se dogoditi ona sreća iz mog djetinjstva, da ću opet biti doma, da će oko mene sve zračiti dobrotom, ljubavlju i međusobnim razumijevanjem, kao prije rata, čega sam se neprestano sjećala, a što mi je strašno trebalo, ostali su neispunjeni. Majka se nije prepuštala osjećanjima i ja sam znala da se moram po uzoru na nju dobro držati.'' I zaključak, koji u dobroj mjeri figurira kao provodni motiv Limenki i ciklama, a unekoliko i cijela Godlaričina opusa: ''Tad sam počela učiti da svoja najintenzivnija osjećanja treba zadržati u sebi, prigušiti ih i tek tako ih otkrivati drugima ili ih uopće ne otkrivati. Ali tome se nisam nikada do kraja naučila.''

Da je uredničke dosjetljivosti (osim što knjiga njenih sabranih proza ne bibila grafički dizajnirana tako ubogo da upravo odbija one generacije čiju je recepciju Godlar priželjkivala), ovaj bi citat stajao na poleđini knjige kao najbolji mogući autopoetički opis njene književnosti. Sudeći po njenim knjigama i intervjuima, naime, čini mi se da bi Jela Godlar teško za sebe rekla da pripada nečem što smo, vlastitoj skepsi i oklijevanju unatoč, iz gotovo pa nužde skloni krstiti ''ženskim pismom'', a jednako bi se teško, bojim se, eksplicirala feministkinjom. Proplamsaji njenog zahvaćanja u vlastito postojanje u okviru patrijarhata stoga kao da, osim čitatelja, iznenađuju i nju samu, izlijećući gotovo spontano kao bolni rafali ispucani u inače besprijekornu sliku idiličnog obiteljskog života. Ne dolaze rafali iz teorije, već prije svega iz življena iskustva,a pokušaj da se takva osjećanja priguše osuđen je na neuspjeh. Ona traže kanal kojim će se uvući među stranice romana, beskompromisno osvajaju prostor vlastite legitimacije. Tu su, prisutna, i inzistiraju na svojoj vidljivosti, makar to i značilo dizanje zastora i upiranje nelagodnog pogleda u surovi bekstejdž bračnog života. Na primjer, mračni osjećaj nepravde književnice čija je primarna zadaća ipak osigurati nesmetano stvaranje svog supruga – filozofa i pisca:

''Helku zaboli misao da on tjednima živi tamo u svojim visinama i šuti, a njoj ostavlja te tanjure, košulje, maramice i pauke. Iz dubina podsvijesti izbio je njegov muški zahtjev. Helka u tonu, naslijeđenom iz davnina, prepozna njegovo ''pravo''. Prema nepisanim zakonima ovog podneblja, njemu, muškarcu, žena mora osigurati red u životu. Inače mu ona vedre duše daje sve to što od nje očekuje i za što, ona misli, on ionako nema vremena, ali sad je povrijedi i sama pomisao da je njoj, ''ženi'', ostavljeno sve to obično. Prekinuo se kontinuitet njenog ''višeg viđenja'', nestalo je čarolije radosti, sva su se njena posebna osvjetljenja stvarnosti, koja su dotad bila uključena, ugasila. Odjednom joj se učini da su se zavjese iluzije spustile. Ona se nađe pred stvarnim životom, drugačija nego inače, kao da je odjednom bosa, a oko nje oštro kamenje, i naga je na hladnoći, bez kišnog mantila i kišobrana, na hladnom pljusku. Tad joj se učini da je dotad gledala oko sebe kroz naočale, koje imaju čudesnu moć da preoblikuju, da dodaju i oboje.'' (Helka Stapp i njene sanje)

Kad ulazite u ovakvu, fikcionaliziranu memoarsku prozu, teško je inzistirati na strogom razgraničenju između autorice i teksta i ne prepustiti se poređenju s biografskim podacima. Ne moramo se međutim odati tračerskim invazijama na privatnost, već smireno evidentirati neupitnu činjenicu: da bi bard mogao biti bard, suvremeni klasik, netko mora, aparatom lijevog feminizma rečeno, reproducirati svakodnevicu. Pisati tek onda kad se nahrani dijete, ispeglaju košulje, skuha ručak, opere suđe i osigura emocionalna podrška suprugu. Vlastita soba prije svega podrazumijeva vlastito vrijeme.

No mimo privatne linije ovo je istovremeno i književnost snažnog povijesnog zahvata u kolektivne traume, one koje su rezultat pomahnitalih nacionalizama devedesetih i pratećeg odricanja od antifašizma kao neupitne vrijednosti, što u nekoj mjeri objašnjava kasnu objavu ove ionako late blooming spisateljice. Riječima Renate Jambrešić Kirin, koja je među rijetkima ovoj autorici posvetila profesionalnu pažnju: ''Jedna, naizgled anakrona, primjedba Ante Tresića Pavičića da „predmet tako velik kao što je sudbina otačbine, nije za nježno žensko pero“ sto godina kasnije pokazala se djelatnom i u slučaju prvijenca Jele Godlar Limenke i ciklame, knjige koja izlazi 1992. godine, ali biva „bunkerirana“ od strane samog izdavača koji je, kao samozvani zaštitar nacionalne književnosti, smatrao da idejni sloj ove snažne intimne pripovijesti nije u skladu s duhom tad dominantnog nacionalizma i revanšizma prema antifašističkim borcima.''

No, Godlar je i dalje pisala, a objavljivala kad se moglo svoju specifičnu memoarsku prozu. Direktna i iskreno razoružavajuća u književnosti, a i inače sklona demistifikaciji vlastitog literarnog postupka, no uvijek neupitno vezana uz te svoje knjige, tihe ali postojane. Govorila je o njima skromno,prigušenog ega, ali s neupitnom nuždom i strašću. Njenim riječima, iz jednog od posljednjih intervjua: ''Pišem, ali sad sam napravila veliku pauzu jer je umro jedan čovjek prema kojemu sam gradila važan lik. To me zbunilo pa sam nekako zapela. Onda se razbolio Ivo pa se nisam mogla koncentrirati. Imam taj neki čudan osjećaj da je preda mnom još mnogo vremena iako ga za pravo nema.’’

voxfeminae