To je naslov zbirke pjesama na banijskom narodnom govoru, za koju autorica u uvodnoj riječi kaže: „Banijski narodni govor oduvijek je postojao u isprepletenom okruženju jezika Bosne i Srbije, uzimajući od onih, koji su kao osvajači prolazili područjem omeđenim rijekama Kupom, Unom i Glinom te Petrovom gorom, poneku riječ, reklo bi se onu koja bi se uklopila u njihovu svakodnevicu. Ne čudi stoga što u jeziku naroda Banije, ali također i Korduna, Like, Dalmatinske Zagore i Istočne Slavonije, nalazimo poprilično turcizama, njemačkih riječi, te nešto manje mađarskih i riječi iz romanskih jezika … sigurno je da su i prohodnici – privremeni osvajači odnosili sa sobom poneku do tada im nepoznatu riječ, čiji izgovor ih je, poput slike, asocirao baš na određeni pojam, stvar, stanje ili doživljaj kome su tražili odgovarajući naziv. Uostalom, može li jezik i biti nečiji? Može, onih koji se njime koriste, bez obzira kojoj naciji i vjeri pripadaju. Tako je i s riječima u zbirci Sa druge strane štreke. Bile su uobičajene i rasprostranjene među srpskim stanovništvom Banije, slobodno ih možemo definirati kao jezik banijskih Srba, ali je nepobitna činjenica da su mnoge potpuno bile udomaćene i među hrvatskim stanovništvom banijskih sela i nije poznat slučaj da netko nekoga nije razumio onda kad ga je želio razumjeti.“
Knjiga se sastoji od 100 pjesama svrstanih u 6 ciklusa kojima su naslovi: Kad te vidim, povilenim; U bukliji rakija; Palamar kruva; Selo se razgodlo; Odanje i Sa druge strane štreke, te Rječnika s oko 1 000 leksikografskih jedinica. Recenzije koje su sastavni dio knjige napisali su: prof. dr. Dušan Marinković sa Fiozofskog fakulteta u Zagrebu i prof. dr. Dušan Ivanić sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Između ostalog, kažu:
Marinković: I upravo u tom prostoru iskustva pjesme, snažno, markantno i nenadomjestivo nastupa jezični eksperiment zbirke – štokavski poddijalekt, osebujan štokavski idiom koji prkosno i samosvjesno ignorira i izaziva uobičajene a stilistički i afektivno nemarkirane izričaje na književnojezičnom standardu, jezik/govor kojim jedva da više iko govori, osim lirska svijest ove zbirke. Jedan oformljen jezični svijet, neponovljiv u svom očitovanju. U tom kontekstu se afirmira stvaralački i pjesnički potencijal tog jezika/govora, osobito kad ga se postavi u okvire pjesničkih jezika u hrvatskoj književnoj zajednici, jer je dijalektalna književnost u Hrvatskoj razvijena i posjeduje impozantnu infrastrukturu koja takvu proizvodnju prati i podržava, dakle književnost na čakavskom i kajkavskom dijalektu, ali ne i na štokavskom, odnosno štokavskim govorima u Hrvatskoj. Štokavski dijalekti korišteni su uglavnom kao aspekti karakterizacija likova u prozi i drami, ali ne i u poeziji. U tom smislu zbirka Sa druge strane štreke predstavlja ne samo osvježenje nego ukazuje na neistraženo polje stvaralačkog iskustva.
Ivanić: Rijetke su knjige dijalektalne lirike s područja standardnog štokavskog govora. U prozi ima dosta takve građe, u kojoj se prenosi živ govor lica (likova) s određenog područja, ali u poeziji takvih je tekstova malo. Lirika je nekako išla za normativnim jezikom ekavskog ili ijekavskog izgovora. Vrlina pjesama Jagode Kljaić u tome je što spajaju izvoran govor, koji je već decenijama u nestajanju, kulturno-civilizacijske okvire takvog govora i lirski duh. A lirski duh je univerzalan, moglo bi se reći i nezavisan od jezika, vezan za opšteljudske emocije, čežnju, ljubav, strah, želju, radost, susret, samoću, doživljaj pejzaža … Višeznačan smisao naslova Sa druge strane štreke govori i jezički (štreka, stari varvarizam za prugu), i simbolički (s druge strane našeg vremena, preko neke granice itd.), i stvarni (prelaz, na onoj strani), gdje je nešto drugo nego „na ovoj strani“. Prelaz, distanca, neizvjesnost, nešto drugačije i nešto drugo. Oko toga „prelaza“ ili te „štreke“ autorka je isplela vijenac slika, scena, lirskih stanja služeći se jezikom svoga „ja“ ili svoje lirske junakinje, koja govorom objedinjuje sva vremena koja je prošla.
Knjigu je 2017. godine izdala zagrebačka „Prosvjeta“ uz financijsku podršku Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, a ove godine je objavljena u „Presingu“ iz Mladenovca. Autorica je zbirku do sada predstavila na promocijama u rodnom gradiću Glini (Knjižnica i čtaonica), u Zagrebu (Knjižnica „Bogdan Ogrizović“), u Beogradu (na Kolarčevom univertitetu) i u Subotici (na Otvorenom univerzitetu).
SA ČIJANJA
Snježna bjelina iz avlije
skupla strine kume komšince
jetrve svekrve
neka s nekom i ne divani
na večerašnje sijelo
svatova više neće bit do kraj godne
spremiti su tambura armonika i bajs
dugački stol zatrpan perjem
puna sita i rešeta.
Veli gazdarca da će zatrt guske
nemoj snajo ako boga znadeš
đe b se mi skuple i zapjevale
ođe smo slobodne divanti što oćemo
baš nam merak i po ćefu
kazat sve što b rado da selo čuje
spomenti ljude koji kanda s pobenavli
nako usput ko s kim šara
na paši izmeđ krava
čija mala neke noći
u komšijsku šupu cûlo prebacla.
Ajte cure čuju se cimbule
kàće bit gotovo stižu preldžije
što ste se uštôkale
brže s perjem u džâkove
stolove uz zidove
odzvanjaju dvòjžice
vatajmo se u kolo
kukunjèšće i zgrâbac
polka drmeš i sremica
neokle s mi mala ti poznata.
Nemoj kumo zatirat gusaka
ko b se glàsa prije kiša
a kad dođe studen
i šajer se olâdi
što m više treba
u kući punoj čeljadi
van blazina i đuvegija.
U BUKLIJI RAKIJA
A buklija rukom izrezbarita
cijelu jednu zimu ćaća je nešto đelja
u radioni ispod čardaka
kad je zgotovio u kuću unio
đe je sad pometnem
da je niko nije tàka
sušti se mora
dok ne protekne godina
kad dođe doba
i najavi se svadba
s ovom ću buklijom krenti
od rodbine do komšija i prijatelja
napunću je rakijom
ispečenom one jeseni
kad se sin rodio
a karabin zadnje opalio.
U bukliji je rakija najjača
kolko domaćin ispije tolko svoje dolije
kad se ploske dovatio
poziv za svatove je privatio
ćaća dalje kreće s ôtom čuturom
ukrašenom svadbarskim peškirom
i njegovim imenom urezatim
kako b sinova ženidba
za vjeke vjekova bila upamtita.
Kad tako jedne subote jesenske
koja miriši na dunje
i kuruze neisperušane
svatovi krenu iz kuće
stolce se bijêle uzduž sokaka
na njima rakija i čašice
komšije šalju zdravice
kako vrijeme prolazi
još su se juče
u šancima igrali
samo je otac godine brojio
i na vrijeme bukliju izradio.
Knjiga se sastoji od 100 pjesama svrstanih u 6 ciklusa kojima su naslovi: Kad te vidim, povilenim; U bukliji rakija; Palamar kruva; Selo se razgodlo; Odanje i Sa druge strane štreke, te Rječnika s oko 1 000 leksikografskih jedinica. Recenzije koje su sastavni dio knjige napisali su: prof. dr. Dušan Marinković sa Fiozofskog fakulteta u Zagrebu i prof. dr. Dušan Ivanić sa Filološkog fakulteta u Beogradu. Između ostalog, kažu:
Marinković: I upravo u tom prostoru iskustva pjesme, snažno, markantno i nenadomjestivo nastupa jezični eksperiment zbirke – štokavski poddijalekt, osebujan štokavski idiom koji prkosno i samosvjesno ignorira i izaziva uobičajene a stilistički i afektivno nemarkirane izričaje na književnojezičnom standardu, jezik/govor kojim jedva da više iko govori, osim lirska svijest ove zbirke. Jedan oformljen jezični svijet, neponovljiv u svom očitovanju. U tom kontekstu se afirmira stvaralački i pjesnički potencijal tog jezika/govora, osobito kad ga se postavi u okvire pjesničkih jezika u hrvatskoj književnoj zajednici, jer je dijalektalna književnost u Hrvatskoj razvijena i posjeduje impozantnu infrastrukturu koja takvu proizvodnju prati i podržava, dakle književnost na čakavskom i kajkavskom dijalektu, ali ne i na štokavskom, odnosno štokavskim govorima u Hrvatskoj. Štokavski dijalekti korišteni su uglavnom kao aspekti karakterizacija likova u prozi i drami, ali ne i u poeziji. U tom smislu zbirka Sa druge strane štreke predstavlja ne samo osvježenje nego ukazuje na neistraženo polje stvaralačkog iskustva.
Ivanić: Rijetke su knjige dijalektalne lirike s područja standardnog štokavskog govora. U prozi ima dosta takve građe, u kojoj se prenosi živ govor lica (likova) s određenog područja, ali u poeziji takvih je tekstova malo. Lirika je nekako išla za normativnim jezikom ekavskog ili ijekavskog izgovora. Vrlina pjesama Jagode Kljaić u tome je što spajaju izvoran govor, koji je već decenijama u nestajanju, kulturno-civilizacijske okvire takvog govora i lirski duh. A lirski duh je univerzalan, moglo bi se reći i nezavisan od jezika, vezan za opšteljudske emocije, čežnju, ljubav, strah, želju, radost, susret, samoću, doživljaj pejzaža … Višeznačan smisao naslova Sa druge strane štreke govori i jezički (štreka, stari varvarizam za prugu), i simbolički (s druge strane našeg vremena, preko neke granice itd.), i stvarni (prelaz, na onoj strani), gdje je nešto drugo nego „na ovoj strani“. Prelaz, distanca, neizvjesnost, nešto drugačije i nešto drugo. Oko toga „prelaza“ ili te „štreke“ autorka je isplela vijenac slika, scena, lirskih stanja služeći se jezikom svoga „ja“ ili svoje lirske junakinje, koja govorom objedinjuje sva vremena koja je prošla.
Knjigu je 2017. godine izdala zagrebačka „Prosvjeta“ uz financijsku podršku Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, a ove godine je objavljena u „Presingu“ iz Mladenovca. Autorica je zbirku do sada predstavila na promocijama u rodnom gradiću Glini (Knjižnica i čtaonica), u Zagrebu (Knjižnica „Bogdan Ogrizović“), u Beogradu (na Kolarčevom univertitetu) i u Subotici (na Otvorenom univerzitetu).
SA ČIJANJA
Snježna bjelina iz avlije
skupla strine kume komšince
jetrve svekrve
neka s nekom i ne divani
na večerašnje sijelo
svatova više neće bit do kraj godne
spremiti su tambura armonika i bajs
dugački stol zatrpan perjem
puna sita i rešeta.
Veli gazdarca da će zatrt guske
nemoj snajo ako boga znadeš
đe b se mi skuple i zapjevale
ođe smo slobodne divanti što oćemo
baš nam merak i po ćefu
kazat sve što b rado da selo čuje
spomenti ljude koji kanda s pobenavli
nako usput ko s kim šara
na paši izmeđ krava
čija mala neke noći
u komšijsku šupu cûlo prebacla.
Ajte cure čuju se cimbule
kàće bit gotovo stižu preldžije
što ste se uštôkale
brže s perjem u džâkove
stolove uz zidove
odzvanjaju dvòjžice
vatajmo se u kolo
kukunjèšće i zgrâbac
polka drmeš i sremica
neokle s mi mala ti poznata.
Nemoj kumo zatirat gusaka
ko b se glàsa prije kiša
a kad dođe studen
i šajer se olâdi
što m više treba
u kući punoj čeljadi
van blazina i đuvegija.
U BUKLIJI RAKIJA
A buklija rukom izrezbarita
cijelu jednu zimu ćaća je nešto đelja
u radioni ispod čardaka
kad je zgotovio u kuću unio
đe je sad pometnem
da je niko nije tàka
sušti se mora
dok ne protekne godina
kad dođe doba
i najavi se svadba
s ovom ću buklijom krenti
od rodbine do komšija i prijatelja
napunću je rakijom
ispečenom one jeseni
kad se sin rodio
a karabin zadnje opalio.
U bukliji je rakija najjača
kolko domaćin ispije tolko svoje dolije
kad se ploske dovatio
poziv za svatove je privatio
ćaća dalje kreće s ôtom čuturom
ukrašenom svadbarskim peškirom
i njegovim imenom urezatim
kako b sinova ženidba
za vjeke vjekova bila upamtita.
Kad tako jedne subote jesenske
koja miriši na dunje
i kuruze neisperušane
svatovi krenu iz kuće
stolce se bijêle uzduž sokaka
na njima rakija i čašice
komšije šalju zdravice
kako vrijeme prolazi
još su se juče
u šancima igrali
samo je otac godine brojio
i na vrijeme bukliju izradio.
