Promatrale su me samo divlje patke dok sam pisala poruku. Snijeg je taman zatvorio albino oči, nije mogao vidjeti, ali je osjetio da se nešto događa na njegovom hrptu, pa se potpuno primirio, u iščekivanju hoće li ga netko samo taknuti i pomilovati, ili će zabosti otrovnu strijelu u njegovo bijelo meso koje će se početi raspadati.

Sutradan mi Mira govori: ma zamisli, bila sam na nasipu, oduševila sam se, netko je napisao s obje strane prtine – Dobar dan svima – bez obzira da li dolaziš od mosta ili od igrališta, moraš vidjeti, velika slova, u onom cjelcu, ma, svaka čast … i sve tako, ne prestaje vesti, kao da joj je žao što se nije ona sjetila. Svi opsjednuti porukama, samo si nešto poručuju, po vascijeli dan, a odjednom oduševljenje običnom porukom.

Kišem sve u šesnaest, snijeg je bio dubok, ušao mi preko buca u njih, oprao noge, dok sam ih ugrijala snijeg već stigao do nosa. Ali, nije važno, radujem se što je već predvečer smrzlo, pa poruka nije izbrisana. I tako ima veću važnost od hiljadu drugih koje su samo toga jednoga dana lebdjele između ljudi u mojoj neposrednoj blizini.

Samo jedna obična poruka, upućena umirućem snijegu, zalutalom ledu, psima lutalicama, zvijezdama padalicama, pticama selicama što su zakasnile, polomljenim granama, uvenulim cica-macama, nepismenim divljim patkama. Tko je njima ikada poslao i jednu poruku?

Prejednostavno se moglo dogoditi da ni jedan prolaznik u ljudskom obliku ne prođe uzanom smrznutom stazom, ili prođe, ali toliko zabundan u svoje brige da bi najradije skočio u ledenu rijeku da i njega momentalno sledi. Da li bi vidio poruku, zna li čitati, bi li pomislio koja je to luda ispisala, valjda nema nikakvih briga. Prejednostavno se moglo dogoditi i da poruka osvane danas u dnevnim novinama ili na nekom portalu, samo da je naišao netko tko zna čitati.

Ali, nije to bila poruka poruke. Nego samo ono što je u njoj napisano, ni slova više ili manje. Snijeg je odmah razumio, pa se nije micao, prestao disati, postao zombi.

Samo divlje patke znaju pravu istinu. Poruku je odaslala ispisivačica sama sebi. Da si poželi dobar dan umjesto svih onih koji su to zaboravili učiniti. Izašla je iz ledene kuće u topliji snijeg, ne bi li je lepet pačjih krila podsjetio na ruke majke. A uska traka rijeke – vode, što se samo prosmuca blizu obale, uspjevši se iskrasti od toka ispod leda, na kratkotrajnu nadu da je moguće pobijediti. I onda kad je sve izgubljeno.

Kako to snijeg, lepršav, proziran i lagan, postojeći a kao da ga nema, rastopljen u dodiru s najledenijim dlanom, krhkiji od jedne suze, koji dan i noć samo lebdi pred očima i svjetlima, ne stvorivši ni jednu pravu, veliku pahulju, kako uspije narasti u nesavladivu gomilu. Ne snagom već upornošću, ne stajanjem već kretanjem, ne veličinom nego slabošću, ne prijetnjom već mirom, ne blještavilom nego bezbojnošću, ne mijenjanjem nego postojanošću, ne bogatstvom nego jednostavnošću.

Znala sam, kad sam zagazila u netaknuti cjelac, a divlje patke se umirile na riječnome ledu, stojeći samo na jednoj nozi, da dobivam poruku. Poslanu od snijega.

–   Uči od mene. Ne traži više. Ne zbrajaj pahuljice. Ima ih u tvome dlanu taman koliko je tebi potrebno. Vidjet ćeš kako najlaganije može biti preteško. I najveće nestati u ništa. Izliti se kroz šupljinu prstiju. Pa se onda opet pojaviti i sa svom sporošću i tromošću postati Golijat.

Još je nešto Mira rekla vezano uz moj snijeg: - Kako lagano pada, a raste. Kad bi nam bar tako novac mogao stizati. Sa neba, lagano laganice, para po para, pa da se samo slaže. Koliko bi nam život bio ljepši …

Čujem kako se divlje patke sa rijeke grohotom smiju. One još uvijek nadlijeću onu jučerašnju poruku. Ubrzo im se pridružujem u jatu. I zatutnji snijeg od cereka. Neće gromoglasno, da poruka ne potone u njegovu providnu nutrinu. Zasmija se hladnoća, led se guši od smijeha, suve grane pucaju od nasmiješenosti.

–    Mi ne znamo što je to novac. Da li je to nešto za jesti, utažiti žeđ, pokriti golotinju, grije li on u ovakvoj zimi ili možda postaje lepeza u vrijeme omare. Rominja li poput proljetne kiše, miriši li kao ulje od jasmina ili možda leti bez krila od Atlantika do Kilimandžara. Spaja li živa bića u prijateljski lanac, oživljuje li umiruće, pretvara li tugu u simfoniju.

Odlijećem s divljim patkama u prozirni snijeg.

Redakcija SBPeriskopa i autorica žele sretnu Novu 2021. godinu čitateljima!