svako jutro, još sanjiv, osjednuto prelazim
granicu i ulazim u svoju drugu domovinu,
naizgled prividnu, odmaknutu od bolnih žarišta
rađanja, trajanja, nestajanja i uništavanja.
kao ekspatrijat s obje strane linije razdvajanja
uspoređujem zemlju internetsku u koju sam prispio
s tjeskobnom klopkom od krvi i tla koju sam napustio.
u vremenu i prostoru bez mirisa, bez dodira dopisivanje
se podrazumijeva. odsutvo tjelesnog i obvezujućeg
oslobađa. uronjen u strujanje podataka i sam postajem
plutajuća poruka u potrazi za podudaranjem, u traženju
nenalikovanja. na povratku se nespokojno upitam:
potkopavam li klopku, umanjujem li svoju tugu?
međusobno izrabljivanje onemogućava odgovor.
