Franjo je odrastao u jednoj nacionalističkoj obitelji, koja je imala kuću s malom okućnicom u naselju Mali Pariz. U maju 1990. godine, kada priča počinje, punio je 20 godina života. Starija sestra Marija udala se prije 2 godine za Slovenca Zmagu i otad živi u skladnom braku u Celju. Roditelji, pogotovo otac, nisu bili pretjerano oduševljeni s kćerinim izborom, zar pored tolikih Hrvata ona odabrala stranca. Dobroćudni Zmago htio je uspostaviti srdačne odnose s puncem, ali je to išlo teško. Onda je Marija odlučno rekla roditeljima:

- Ili prihvatite Zmagu ili se pozdravite s kćerkom. Od tada se situacija malo popravila, ali od iskrene srdačnosti nije bilo gotovo ništa.

Za vrijeme socijalizma, na zidu u kući nisu imali, kao mnogi drugi, maršalovu sliku, govorili su potajno pred istomišljenicima da je Tito hrvatski izrod i krvnik. Čim je ishod proljetnih izbora bio poznat, glava obitelji Martin, postavio je na zid u dnevnom boravku poglavnikovu sliku. Vidjevši to, Franjo primijeti:

- Tata, kada nije bilo maršalove nisi trebao stavljati ni poglavnikovu slikku.

Martin poče galamiti, a Franjo napusti kuću i ode u prvu gostionicu popiti hladno pivo. Neki njihovi susjedi, pristaše Tita, socijalizma i Jugoslavije više nisu dolazili kod njih. Bijesni Martin odmah ih je proglasio za izdajice. Kad je jednom prilikom rekao pred Franjom da bi takve trebalo po hitnom postupku, sin nije izdržao, reče:

- Tata, nemoj biti tako radikalan, živimo u demokraciji. Ako ti imaš pravo slaviti Pavelića, zdrav razum kaže da i oni imaju pravo slaviti Tita.

Martin razrogači oči, dreknu:

- Sine, zar sam te tako odgojio da braniš komunističke zločince.

- Ne branim ja ni komunisitičke, a bome ni bilo koje druge zločince i sisteme.

- Hoćeš reći da su i ustaše zločinci, oni su samo branili svojdom - zaprepašteno će otac.

- To može reći i druga strana. U svakom ratu ima hrabrih i kukavica, heroja i zločinaca, krvoloka i mučenika. U svakom društveno - političkom sustavu ima svakavih ljudi. Niti su svi partizani bili zločinci, a sve ustaše sveci, niti je komunistička država bila samo zločin, a ustaška država svetačka.

- Nisam znao da sam odgojio komunisitčkog agitatora.

- Nisam komunistički, ali ni ustaški niti bilo čiji agitator, i ti to znaš. Jednostavno razmišljam svojom glavom.

- Ali ...

- Nema ali, tata, neću s tobom o ovim stvarima razgovarati.

Izgovorivši ovo, Franjo napusti kuću.

Još malo o Martinovoj netrpeljivosti prema državi u kojoj živimo. U sportu, u međunarodnim utakmicama, navijao je za hrvatske momčadi, dok je u susretima ekipa iz ostatka Jugoslavije protiv inozemnih momčadi, navijao protiv domaćih, naročito srpskih ekipa. To je za neke ljude danas visoko domoljubni čin, a da slučajno neki hrvatski Srbin u susretu Hrvatska - Srbija navija za Srbiju, a Bošnjak za BiH, to bi bio podli izdajnički čin. Eh, mjerila, mjerila, mijenjaju se poput mode. Što se tiče reprezentacije (nikako ne mogu, ne znam zašto, preko usta prevaliti ili napisati vrsta, možda zbog toga što ima vrsta žitarica, pasa, mačaka, zmija..), za Jugoslaviju je navijao samo ako je u ekipi bilo dosta Hrvata. U pojedinačnim sportovima, što se tiče boksa recimo, navijao je za Matu Parlova, a protiv Tadije Kačara, dok je Beneša prezirao zbog njegovog jugoslavenstva. Zmagin otac je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u slovenskim partizanima i borio se protiv okupatora i njegovih pomagača. Kad je Zmago čuo za Pavelićevu sliku na zidu u kući Marijinog oca, rekao je:

- Dok je ta slika na zidu, ja tamo više ne idem.

- Ni ja. Draži mi je naš sinčić Janez nego slika bilo kojeg političara sto puta.

Čuvši za uzrok nedolaska kćeri i zeta, Martin je pobjesnio, ali nije mogao ništa promijeniti. Samo je nekoliko puta procijedio:

- Slovenski četnik.

Jednom se Blaženka usudila reći:

- Nemoj tako.

- Kuš!

Blaženka je otada krišom telefonom održavala vezu s kćerkom.

***

Stigle su prve blokade cesta, oružane čarke. Franjo, na radost oca, a brigu majke, pristupi gardi. Bio je ratnik za kojega pravila ratovanja nisu bila mrtvo slovo na papiru, nego čvrsta načela, kojih se treba držati. Kada je o tome pričao sa suborcima, neki su se s njim složili, neki nisu, većina je mudro šutjela. Ekstremisti su se čak ljutili na njega.

I onda se jednog dana dogodilo. Nakon jedne ofenzivne akcije na jedno selo, neprijateljska vojska se povukla u susjedno selo, a gardisti su išli od kuće do kuće u tzv. čišćenje. Bilo ih je troje. Franjo, njegov prijatelj Krešo i njihov poznanik Petar. U jednoj su kući zatekli mladića odjevenog u civilno odijelo od svojih dvadesetak godina. Sjedio je za stolom u skromnoj trpezariji. Ispred njega boca piva. Bio je vidno preplašen, strah se očitavao u njegovim blagim plavim očima.

- Presvučeni četnik - kriknu Petar i uperi u njega automat.

Franjo u trenu stade ispred preplašenog momka. Tiho reče:

- On je sad naš zarobljenik, bio četnik ili civil.

- Vraga civil! Makni se da ga likvidiram - bio je uporan Petar.

- Nećeš! Vodimo ga na mjesto za zamjenu zarobljenika.

- On odavde može samo u pakao. Miči se, inače ću pucati u tebe - riknu Petar.

- Ako budeš pucao na mog prijatelja, ispraznit ću cijeli šaržer u tebe - ledenim će glasom Krešo i odlučno uperi automatsku pušku u Petra.

- Zar i ti štitiš četnike.

- Štitim prijatelja i ljudsko dostojanstvo.

- Da su oni nas zarobili prvo bi nas mučili pa ubili - i dalje je bjesnio Petar.

- Možda, ali nas to ne opravdava da postupamo neljudski - mirno će Franjo.

Nakon desetak sekundi, Petar konačno i nerado spusti oružje.

Kasnije su se Franjo i Krešo pobrinuli da zarobljenik dođe do mjesta za razmjenu.

Prije toga zarobljenik je, u trenutku kada je bio nasamo s Franjom, zatražio komadić papira i kemijsku olovku.

- Zašto?

- Kad ovo prođe, dođi mi u posjet, tvoj sam doživotni dužnik.

- Samo sam nastojao biti pravi vojnik.

Franjin otac je naravno čuo za ovaj događaj, ali ga nije komentirao. Što je o njemu mislio, nikada se neće doznati. Mati je jednom prilikom, kada je bila nasamo sa sinom, rekla:

- Sine, drago mi je što si se zauzeo za tog dečka, sigurno i on ima svoje roditelje i rodbinu.

- Mama, samo sam učinio ono što smatram da je ispravno.

- I riskirao život.

- Možda Petar ne bi pucao.

- A možda i bi ...

***

Prošlo je desetak godina. Franjo se poslije Oluje demobilizirao i zaposlio kao bravar u Đuri Đakoviću. Još se nije oženio, ali je već 5 godina u vezi s jednom lijepom crnokosom djevojkom, mlađom od njega 8 godina. Povremeno bi se sjetio ratnih događaja, naročito onog kada je spasio život zarobljenom mladom Milenku. Onda je donio odluku. Sjeo je u automobil i uputio se prema adresi na ceduljici. Mora znati što se dogodilo s Milenkom. Natočio je gorivo do vrha rezervoara i brzo je stigao do benzinske pumpe u blizini granice. Tu je dotočio goriva i eto ga na graničnom prijelazu. Granične formalnosti brzo su obavljene i uskoro je stigao na tlo Srbije. U jednom mjenjačnici u blizini srpskog graničnog prelaza promijenio je nešto eura u dinare.

Srećom, cijeli put do Stalaća vozio je autoputom, tako da je brzo napredovao, tim prije što je bio početak lipnja i nije bilo previše vozila na cesti. Od granice do Beograda uz autoput su se prostirala nepregledna uredno obrađena polja zasađena pšenicom, kukuruzom, suncokretom i ostalim poljoprivrednim kulturama. U Beogradu je prešao savski most i čuvenom Gazelom vozio kroz velegrad. S obje strane Gazele neboderi i mnogobrojne reklame, većinom na latinici. A vožnja!

Moraš biti majstor poput Kostelića, jer se obilazi i s jedne i s druge strane. Franjo se brzo snašao, izvodio je i on sjajne slalome između traka. Pogled ponekog sudionika u prometu zaustavio bi se na njegovim registracijskim tablicama i HR oznakom. Malo čuđenja i hajmo dalje u slalomsku vožnju. Kuće su postajale sve rjeđe i rjeđe, uspon na Avalu i eto gakod naplatnih kućica. Dobi tiket i nastavak uspona na Avalu. "Majko moja, samo da mi ne krepa auto na ovoj planini", nehotice pomisli. Srećom to se nije dogodilo i on svrati u jedan motel. Parkira auto i vidje kako ljudi toče vodu na jednoj špini. Bio je žedan pa se i on uputi prema njoj. Iznad česme natpis da se radi o ljekovitoj vodi. Popi nekoliko gutljaja hladne pitke vode. Malo zasta, a onda popi još nekoliko.

- Dobra! - progovoi prelijepa vitka crnokosa djevojka u blizini njega.

Njezine čarobne crne oči bile su uperene u njegove.

- Odlična!

- Iz Hrvatske ste?

- Jesam!

- I kako je tamo?

- Nije loše.

Onda zasvira auto u blizini. Nestrpljivi vozač zvao ju je da se požuri.

- Šteta, moram ići.

- Nažalost!

Naručio je i popio sasvim dobru kavu sa šlagom i platio duplo manje nego u Brodu.

Još nešto vožnje i eto ga do skretanja za Stolać. Čim je skrenuo s autoputa naišao je na usku, drndavu cestu. Srećom selo nije bilo puno udaljeno od autoputa pa je relativno brzo do njega stigao. Ispred sela bila je tabla na kojoj je na ćirilici bilo ispisano ime sela. Franjo je čitao ćirilicu jednako kao latinicu, imao je malo problema s pisanjem ćirilice. Franjo je sa sobom ponio dvije kasete s izvornim narodnim pjesmama iz Hrvatske, Srbije, Bosne, Crne Gore, a našla se i jedna vesela slovenska polka. Kasete je sam snimio preko radija. Kako je bilo toplo otvorio je mali prozor kod vozačevog sjedala i nešto više kod suvozačevog. Jedan se starac polako vukao cestom. Franjo se zaustavi pored pješaka. Ovaj stade. U tom trenutku svirala je na kasetofonu dalmatinska pjesma "Maslina je neobrana".

- Dobar dan - uljudno pozdravi Franjo starca sa šajkačom na glavi.

- Dobar dan.

- Je li blizu kuća Milenka L.

- Preko puta trgovine je njegova kuća.

- Hvala!

- Stranče, mnogo je lepa ova pesma. Slušao sam je kada sam služio mornaricu u Splitu.

- Drago mi je da vam se sviđa.

Uskoro je stigao do trgovine i ušao u Milenkovo dvorište. Svirala je na kasetofonu Ilićeva pjesma "Smej se smej, uvek se smej". U dvorištu je bilo dvoje djece, dečkić oko 6 godina i curica dvije godine mlađa. Promatrali su širom otvorenim dječjim očima pridošlicu.

- Djeco, tražim Milenka.

- Tata, tata, treba te jedan čika - ulas će djeca.

Na vratima oveće prizemnice pojavi se prvo zgodna crnokosa mlada žena, a onda se pojavi Milenko. Dva su se muškarca gledala šutke pola minute. Za to vrijeme kao da je u dvorištu sve zamrlo, čak su i djeca zašutjela i stajala poput kipića. Crnokosa žena gledala je začuđeno čas jednog čas drugog. Onda se pojaviše osmijesi na licima muškaraca. Žena odahnu, živnu dvorište.

- Ti! - tiho se začu s Milenkovih usana.

- Ja!

Tada se konačno pokrenu Milenko. Dotrči do Franje i zagrli ga.

- Ni dva, ni tri puta, jedan - reče.

- Jedan! - uzvrati Franjo.

Poljubiše se jednom u obraz.

- Ženo, ovo je onaj Hrvat, Franjo, kojemu dugujem život.

Franji bi malo neugodno.

- Pusti, Milenko, pusti to.

- Kako, bre, da pustim. Da ne bi tebe ne bi bilo ni ove dječice. Ženo na posao. Spremi poseban ručak za gosta.

- Ma nije potrebno ništa posebno.

- A ne, mori, ne, mi smo vaši večni dužnici - progovori crnokosa žena po imenu Milena.

- Ama kakvi dužnici. Samo sam došao vidjeti kako je Milenko.

Bilo je 1 sat poslije podne. Žena se bacila na spremanje ručka, a muškarci su sjeli u hladu nastrešnice i pijuckali hladno jagodinsko pivo. Pridružilo im se nekoliko susjeda i Milenkov brat Živorad, koji je imao kuću u blizini. U ugodonom razgovoru vrijeme je brzo prolazilo. Mileni je u spravljanju jela pomagala mlada susjeda kojoj se Franjo veoma svidio.

- Mnogo lep ovaj Franjo - ne mogaše izdržati susjeda.

- Sigurno ima ženu tamo u Brodu - izgovori Milena.

- Verovatno!

Vijest se brzo širila pa je još ljudi došlo pozdraviti Franju, dok se dvorište punilom djecom. Ljudi su pričali o sportu, ekonomiji, svjetskoj politici, svakodnevnim problemima. O nedavnom ratu ni riječi. Franjo je, na svoje zadovoljstvo još dok su njih dvojica razgovarali, čuo da je Milenko brzo zamijenjen i da nije bio posebno šikaniran.

Sutradan je Franjo otišao automobilom u Stalać i u jednoj trgovini kupio prigone poklone Milenku i njegovoj obitelji. Kada je predao darove reče Milenko:

- Franjo, nisi trebao.

- Red je red, a ovo radim sa zadovoljstvom.

Cijeli taj dan Franjo se družio s Milenkom, njegovom obitelji i nekolicinom susjeda.

- Jesi li uspeo spasti još nekoga? - iznenada priupita jedan pripiti susjed.

- Jednog iz Bosne, čuo sam da je kasnije poginuo u borbi.

Ujutro je Franjo rano ustao, fino doručkovao i počeo se spremati za put.

- Čika Franjo, ostani još malo kod nas, zar ti ovde nije lepo - zacvrkutao je momčić.

- Lijepo mi je, Dragiša, ali moram ići. Posao zove!

Domaćini su htjeli da koješta ponese, ali je uzeo samo litru prepečenice i dvije litre prvoklasnog vina. Kad je krenuo u auto djeca i njihova majka su plakali, a i Milenko je jedva suzdržavao suze.

- Čekam te u uzvratnom posjetu - reče Franjo.

- Možda, možda jednog dana - bio je neodređen Milenko.

Krenuo je oko 11 sati, usput stao kod jednog motela, popio kavu i mineralnu vodu. Uzeo je i pregršt beogradskih novina, neke na latinici i neke na ćirilici.

Na granici nije bilo gužve. Nije morao izlaziti iz automobila. Carinici su samo pitali:

- Imate li što za cariniti?

- Nemam!

Na srpskoj strani udaren mu je pečat u pasoš, na hrvatskoj ni to. Jedan hrvatski carinik vidio je pregršt srpskih novina na pretincu desno od volana.

- Srpske? - upita.

- Srpske!

- Mogu li dobiti jedna, nema baš posla da malo listam.

- Latinicia ili ćirilica? - upita Franjo osmjehujući se.

- Latinica!

Franjo mu dade jedne latinične novine, koje su uzgred dva tri puta jeftinije od hrvatskih, i uputi se u smjeru Slavonskog Broda.

Kući je stigao već oko 16 sati.

Prošlo je nekoliko dana. Neki ljudi koji su znali za njegov put su mu to zamjerili, neku nisu. Onda se jedne nedjelje našao s Petrom na korzu. Iako nije bilo još ni deset sati, sunce je nemilosrdno pržilo. Zauzeše mjesto ispod suncobrana u jednom od više kafića. Naručiše kavu.

- I?! - bio je nestrpljiv Petar.

- Milenko se ugodno iznenadio, ima lijepu mladu ženu i dvoje djece: kći od 4 i sina od 6 godina. Lijepo su me pogostili, bio sam senzacija u tom selu. Kada sam odlazio, žena i djeca su plakali, a ni Milenko nije bio daleko od suza.

Pošutješe minutu. Petar nervozno zapali cigaretu, otpi gutljaj, dva kave. Reče gotovo plačljivim glasom:

- Da nije bilo tebe ne bi bilo Milenka i njegove djece.

- Ni mene, ali uz pomoć Kreše nekako si se obuzdao. U svakoj situaciji čovjek mora ostati pribran i razmišljati.

- Nemaš pojma koliko mi je drago to što si rekao, a jako sam sretan što nisam postao ubojica.

- Dobro si rekao ubojica, jer ubiti zaroljebnika je teško oprostivo kako na ovom, a pogotovo na onom svijetu ako ga ima.

- Ima, ima, siguran sam da ga ima. U svakom ratu na svim zaraćenim stranama ima hulja koje govore da ubojstvo zarobljenika nije zlo nego ponos. Ja sam ponosan što nisam ubio, a da jesam ne bih si nikad oprostio.

- Znaš kako kaže naš narod "Kasno se j.b.no. kajati".

- Zahvaljujući tebi i donekle Kreši nisam ubojica, ali me još uvijek peče savjest zbog nepromišljena postupka.

- Proći će jer, vidim, iskreno se kaješ.

Taman su se spremali poći kad se pojavi Krešo. Franjo mu ukratko reče kako je bilo na putu, a ovaj ih radosno počasti hladnim pivom.

***

Prošlo je još desetak godina. Otac mu je odavno skinuo Pavelićevu sliku sa zida. Blaženka je to odmah javila kćerki Mariji, a ona veselo Zmagi.

- Imam nekoliko dana godišnjeg odmora, gremo preko vikenda u Hrvatsku.

Za te riječi zaradio je dugi, krasni Marijin poljubac. Od tada su Zmago i Marija često dolazili u Brod, a i njezini roditelji su jednom godišnje odlazili u Sloveniju. Čak su se dobro slagali i njihovi roditelji. Kad su se prvi puta sreli, već ostarjeli muškarci, su se na trenutak mrko pogledala. Prisutni su protrnuli. Nakon nekoliko sekundi pojavi se blagi osmijeh na licu Slovenca, ubrzo i Hrvata. Onda se pomjeriše Martinove usne, kao da se pomjeraju dvije stijene, izusti:

- Partizan!

- Ustaša!

- Komunist!

- Fašist!

Onda se pomaknuše i na kratko zagrlište. Otada se nazivaju po imenu ili prijatelju.

***

Zadnjih nekoliko godina Martin je počeo pobolijevati. Tlak, operacija prostate i još neke boleštine učiniše ga slabim. Bio je svjestan da dolazi vrijeme umiranja. Nije bio poput nekih ljudi, koji su toga također svjesni, ali se prave da nisu. Guraju poput noja glavu u pijesak misleći da će ih smrt tako mimoići. Nekoliko dana prije nego će umrijeti pozva sine, reče:

- Znam, kraj je blizu, moram ti...

- Bit će bo...

- Znaš da neće. Moram ti nešto priznati. Dosta godina nakon tog događaja postalo mi je drago što si spasio onog..

- Reci!

- Srbina! U početku sam bio ravnodušan, a onda se u meni nešto prelomilo. Shvatio sam, starac, da si otpočetka imao pravo. Ljudskost, obitelj .. Sve to je daleko iznad bilo koje ideologije i vođa.

- Drago mi je da si to shvatio.

- Hvala ti, sine, vojničino, što si takav čovjek.