Već je danima vrlo toplo vrijeme. Ujutro je temperatura zraka oko 20 C, preko dana 30 C i više. Iz tih sam razloga odmah u rano jutro otišao u kupovinu neophodnih namirnica za taj dan. Valjalo je pažljivo baratati s novcem jer njega je u većini naroda, tu spadam i ja, sve manje, a u šireće i nezasitne birokracije sve više. Osim birokracije valjalo je još više toviti sve manji broj sve bogatijih pojedinaca, kojo štede na plaćama svojih radnika, a sve su izdašniji u plaćanju svojih moćnih pokrovitelja. Jedan dio naglo obogaćenih  ljudi već je propao, neki propadaju, a neki će tek propasti. Propadala su njihova poslovna carstva, a neki od njih su se itekako obogatili. Takvi su se ponašali u skladu s davno otpjevanim stihom narodne pjesme: "Pola pije, pola Šarcu daje", ili prevedeno pola od dobivenih kredita i dobiti ulagali su u svoje tvrtke, a pola toga se slijevalo u njihove džepove. Lova nama, dugovi narodu. Sve to rade u ime mile hrvatske domovine i hrvatskog napaćenog čovjeka. Divota! Ostavio sam dvije vrećice s namirnicama u kući i uputio se u jedan od više kafića u središtu grada. Odrekao sam se mnogo čega, ali jednom tjedno sam si mogao priuštiti popiti kavu u kafiću. Koje li rastrošnosti! Znam, znam. Sad će graknuti bijedni licemjeri i plaćenici bogataša. Narod je kriv, troši novac po kafićima. Izjednačavaju rasipanje stotina miliona povlaštene manjine sa sitnim zadovljstvom svekolikog građanstva. Jednako su krivi za ovo bijednos tanje u državi.Nije onda ni čudo da mnogi koji mogu bježe glavom bez obzira na rad u inozemstvo. Krasno! Za odlazak su krivi svi, počevši od Jude,preko spaljenih žena na lomači kao tobožnjih vještica u srednjem vijeku, austrougarske monarhije, Karađorđevića, komunista, pa do raznih udruga. Samo nisu krivi aktulan vlast i svećenstvo.

Ali, pustimo to. Vratimo se mi našoj priči. I tako. S osjećajem krivnje i grižnje savjesti (eto, izbjegao sam riječ grizodušje) priđoh jednom od kafića. Iako rano već je dosta stolova zauzeto. Nađoh jedan prazan stol. Veliki suncobran me štitio od sunčeve topline. Taman sam sjeo kad eto lijepe, mlade konobarice. Ljubazan, profesionalan osmijeh. Reče:

- Dobro jutro, želite uobičajeno?

- Naravno, lijepa curo.

Za ove riječi dobih lijepi osmijeh.

Za jednim stolom do moga sjedile su tri žene u tridesetim godinama života. Pile su polako kavu, dvije su pušile: jedna cigaretu dok je druga imala škiju, vjerojatno kupljenu u susjednom Bosanskom Brodu po povoljnoj cijeni. Budući nisam raskošna izgleda, ni pretjeranomlad, niti imam na sebi skupcjenu odjeću, ni na ruci skupocjeni sat, nisu me udostojile ni pogleda. "E, jebi ga. Da sam još stariji, ružniji, gluplji, za ove bih dame bio itekako zanimljiv da sam bogat. Sponzoruše! Zapravo, što si stariji, ružniji, gluplji to bolji materijal za manipuliranje", pomislih.

Za jednim drugim stolom sjedio je sam čovjek blizu 70 godina. Imao je potpuno sijedu, dobro očuvanu malo dužu kosu. Pio je svoju jutarnju kavu listajući usput jedne dnevne novine. Visok je, snažan, već dobro preplanuo od sucna, na ruci skupocjeni sat, pa ga je jedna od dama stalno pogledavala. On je to morao registrirati, ali nije uzvraćao pogledom. Odjednom njogovom stolu priđe dama od oko 60 godina. U trenu ugledah mrki pogled žene koja je pogledavala starca. Na licu pridošlice još su se ocrtavali tragovi nekadašnje ljepote. Visoka je, stasita. Farmerice i majica kratkih rukava stoje joj kao nekoj tinejdžerici. Odmah ju je prepoznao.

- Jelice, i nakon skoro 4 desetljeća sjajno izgledaš - žustro će muškarac.

- I kod tebe godine kao da stoje, Nikola.

- Sjedi! - ponudi Nikola.

- Rado!

Naručiše za nju kavu, a za njega malo pivo. Onda započe razgovor. Prvo uobičajeni za ljude koji se nidu godinama vidjeli. Tada poče puno zanimljviji. Bili su blizu mene, govorili su glasno pa sam ga i nehotice slušao.

- Sjećaš li se onog zadnjeg našeg razgovora prije gotov 4 desetljeća u dvorištu škole pokraj pijace? - upita Jelica.

- Kako da ne. I danas se ponekad toga sjetim. Bio sam nervozan, pušio skoro cigaretu za cigaretom čekajući na red za polaganje ispita, kad eto tebe. Gurala si dječja kolica iz kojeh je gugutala beba. Bila si tako lijepa mlada žena da sam blenuo u tebe s divljenjem.

- Sjećam se tog tvog pogleda. Sinčić u kolicima dao mi je snage da ti kažem ono za što nisam imala snage kao cura.

- Kao da je danas bilo. Odjednom si mi s neodovoljim smiješkom rekla da sam ti se jako sviđao. Upitao sam zašto, a ti si odgovorila da imam lijepe oči i da ti se sviđala moja gordost, da, upotrijebila si baš tu riječ - gordost.

Oho, ovo postaje zanimljivo. Naručih od konobarice, koja je upravo prolazila, hladno pivo. Natočih u čašu i slušah.

- Bio si zbunjen, valjda zbog moje otvorenosti i ispita. Vjeruj mi, da sam bila djevojka, a ne udana žena, bacila bih ti se u zagrljaj.

- Bio sam toliko zbunjenj da sam jedva izustio hvala. Prijalo mi je, naravno, da je jedna takva ljepotica bila makar manji dio svog života zaokupljena sa mnom. Na našem korzu sam te primjećivao, a tko ne bi takvu krasoticu, ali sam misli da kod tebe nemam nikakve šanse. Lijepa, iz ugledne obitelji, a ja sam prosjećni nuš ...

- Niti si bio, niti jesi prosječni muškarac - žustro ga prekide Jelica.

- Hvala, Jelice - tiho će Nikola pa nastavi - muškarac srednje stručne spreme, tek studiram za višu stručnu spremu uz rad, mala pl...

- Nevažno - opet ga blago prekinu Jelica.

- Stanova sam u radničkom naselju Plavo polje.

- Sve sam to znala, i ulicu i zgradu, čak sam nekoliko puta namjerno prošla uvečer autom kraj tvoje zgrade u nadi da ću te sresti, da ćemo stupiti u kontakt. Sada su druga vremena i da se to sada događa već bih našla način za uspostavljanje veze.

- Nije nam bilo suđeno, Jelice. Danas mladi, nažalost, više cijene virtualni nego stvarni život, koji pored mnogih od njih tiho prolazi.

- Imam 60 godina i rado bih još koju godinicu proživjela konkretnog života.

- Ja također. I da završiom. Došlo je vrijeme za polaganje isita, otišao sam zbunjen ali veseo i s lakoćom sam ga položio. Bio sam u braku tako da nisam pokušao stupiti s tobom u kontakt, ali sam se znao tebe sjetiti, pogotovo kada sam se rastao sa ženom.

- I ja sam rastavljena. Otišao je s drugom davno. Otada živim sama.

- Zanimljivo je to, živimo u ne tako velikom gradu, a nismo se vidjeli desetljećima.

- Ja sam tebe vidjela nekoliko puta, ali si i dalje bio tako gord.

- Ako sam i bio gord sada više nisam. Starost i iskustvo čine svoje. Reci mi što je s onim mališanom iz kolica?

- Završio je fakultet, oženio se, ima dvoje djece, muško i žensko, živi u Zagrebu. Viđamo se povremeno, nekada ovdje, nekada tamo.

- A baka servis?

- Prošlo je to vrijeme, oboje su već dovoljno narasli.

- Prelijepa si baka.

- Hvala. Vidim i ti si se promijenio. Eh da si prije više desetljeća rekao da sam lijepa tko zna kakav bi nam bio tok života. A ti?

- Dvoje djece, djed sam, svi su vani, viđamo se rijetko jer je daleko Novi Zeland.

- Jesi li bio tamo?
- Jesam jedanput prije više godina. Ostao sam skoro cijelu jesen, kod nas je tada bilo proljeće. Krasna zemlja koja se uistinu brine za svoje državljane. Dobre plaće, penzije na vrijeme, nisu opterećeni što će reći MMF, Svjetska banka, kreditne agencije. Mnogi i ne znaju za te institucije, jednostavno ljudi žive svoj život.

- Kakva divota. Mene politika ne zanima, ali kada ponekad poslušam i pogledam vijesti na radiju ili tv-u, stalno nas naši političari plaše s tim institucijama. Kada od njih dobiju malu pohvalu, hvale se na sva usta. Čovjek pomisli da su oni u službi tih organizacija, a ne građana naše države. Što građane briga za njihove pohvale ako žive loše.

- Ma ne bih ja s tobom razgovarao o politici, ali jošsamo ovo. Da SAD imaju budžetski deficit 30%, da su dužni 120% BDP imali bi rejting sve A. A mi da imamo proračunski suficit 10% da smo dužni 10% BDP imali bi rejting na granici smeća. Toliko o njihovoj vjerodostojnosti. Zato se ja na njihove procjene ni malo ne obazirem. One su u funkciji zapadnog, naročito američkog krupnog kapitala, kao što je, recimo, Soros. Nego, pustimo politiku, ona nam neće donijeti ni sreću ni kruha.

Nikola baci nekoliko zavjerenečkih pogleda lijevo, desno te će tišim glasom:

- Jelice.

- Molim!? - gotovo mazno će ona.

- Želio bih da se od sada češće viđamo.

- Oho, vidi ti njega. Preuzimaš inicijativu. Želiš da počenomo hodati?

- Zašto si nakon toliko godina ne bi dali priliku.

- Pristajem.

- Hvala, nećeš se pokajati.

- Nadam se.

Još su malo popričali, a onda se uputiše u šetnju niz kej u smjeru samostana. Vrućina je sve više stezala, a i zanimljiv razgovor je završio. Valjalo se uputiti kući.

 

***

 

Prošlo je skoro godinu dana. Svibanj je iduće godine. U početku sam ponekad pomislio na Jelicu i Nikolu, a kako ih nisam viđao i to je prestalo. I dalje sam odlazio bar jednom tjedno na kavu u jedan od kafića na gradskom šetalištu, vele jednom od najljepših u Hrvatskoj. Blagi povjetarac donosio je zanosni miris drače. Jorgovan je upravo prošao, sada miriše drača, a uskoro će lipa. Onda ih ugledah u kafiću gdje sam taj puta naumio popiti jutarnju kavu. Gledali su se zaljubljeno dok su polako ispijali kavu. Imao sam sreće. Jedan stol blizu njihovog bio je slobodan. Sjedoh i naručih kavu koju sam pio s uživanjem. Ne, neću vam naširoko prepričavati njihov razgovor, što ja mogu kada nisam gluh, pa sam ga čuo. Uostalom, da se radilo  o nekoj tajni ne bi o tome rezgovarali u kafiću. Kada malo bolje promislim, oni kao da su željeli da i drugi taj razgovor čuju i da s njima podijele svoju sreću. Ukratko. Vjenčali su se, a medeni mjesec (više mjeseci) proveli su kod Nikoline djece na Novom Zelandu. Njegovi unuci su se poženili i sa svojim obiteljima žive u Zelandu ili susjednoj Australiji. Jedno vrijeme bili su kod jedng, a nešto dulje kod drugog Nikolinog sina. Ništa nisu morali raditi ni platiti. Naravno, da oni to nisu zlorabili, pomagali su, naročito Jelica, u kućnim poslovima, dali su i nešto novaca što su domaćini nerado uzeli. Išli su često na kupanje, a nešto su i putovali tim divnim zelenim otokom na kojem ptice mogu imatu gnijezda na tlu jer nemaju prirodnih neprijatelja.

I dok su oni tako pričali o dojmovima iz dalekog Novog Zelanda, ja sam popio sovje piće, platio i krenuo kući i sam nekako sretan što su se tih dvoje ljudi nakon toliko godina našli i što pozitivna energija prosto isijava iz njih. Dok sam išao kući pomislio sam, a što bi bilo da se nisu onog dana sreli u kafiću. On bi vjerojatno ostao usamljeni starac, možda bi postao ljubavnik neke od lakih žena koje su se nabacivale. A ona? Još pristala i poželjna možda bi pomalo kopnula, a možda bi pristala na udvaranje nekog muškarca, samo da ne bi ostala sama, bez ljubavi, a kamo li strasti. Kako bilo, sudbina ili ne, sreća ih je obilato nagradila. I ... samo neka potraje.