Proljeće je 1938. godine. Toga je dana Ivan Paragutović punio 27 godina života. Bio je krasan sunčan kasnotravanjski dan.
Ivan je živio u povećoj roditeljskoj kući u Horvatovoj ulici. Otac je bio tehničar po struci i radio je u Tvornici vagona, majka domaćica. Ivan je radio kao konobar u jednom ugostiteljskom objektu. Plaća mu nije bila velika, ali je, kao šarmantan čovjek, dosta zarađivao od tringelta.
Rat se činio tako daleko, a opet mogao je buknuti svakog trenutka i na tlu Jugoslavije. Neki su bili svjesni strašnog daha rat, drugi su se pravili ako da se u Evropi ništa ne zbiva, a treći, poput Ivana, bijahu nehajni. Živjeli su od danas do sutra misleći da će se već nekako snaći bude li rata.
Ivanov otac Josip, bio je potpun apolitičan pa se to onda prenijelo na cijelu malu ali složnu obitelj.
Daleko od toga da je Ivan bio bezgrešan. Imao je on svojih mana i mušica. Najveća mana mu je bila nehajnost, koja je ponekad prelazila u neodgovornost. Znao je tako pokadkad zakasniti na radno mjesto, međutim kako je bio dobar radnik, a gazda tolerantan nije zbog toga imao problema.
- Zar opet, Ivane? - u takvim bi prilikama znao vlasnik priupitati.
- Eto, gazda, desilo se.
- Dobro, dobro.
Ivan nije bio ni stasit ni lijep. Srednje je visine, pomalo bucmast. Glava mu poveća, kosa kovrđava pepeljaste boje. Izgledalo je kao da nema vrata, kao da mu je glava nasađena na ramena. Imao je sedlast nos i velike, uvijek vlažne usne. Jedino vrijedno na njemu bijahu velike, poput neba plave oči, iznad kojih su treptale duge, gotovo djevojačke trepavice. Sve u svemu djevojke se baš i nisu ljepile za njega.
Te je večeri Ivan odlučio da se počasti odlaskom u javnu kuću "Šangaj" u Karađićevoj ulici. Društo mu je pravio susjed Stevo. On je bio sušta suprotnost Ivanu. Visok, stasit, dobro situiran imao je dosta uspjeha kod brodskih cura. Nije da nije to koristio, ali su mu slabost bile prostitutke. I kad je hodao s nekom curom navraćao bi povremeno u "Šangaj" na poslastice koje mu, mislio je, mogu priuštiti prostituke. Znao je govoriti:
- Cura je za gledanje a prostituka za j.b..e.
Za razliku od njega Ivan je zalazio, posljednje tri godine, u "Šangaj" samo na svoj rođendan. Nekako bi nerado obavio posao, platio i otišao na "Otok sreće". Tu bi sačekao Stevu pa bi uz piće komentirali protekla zbivanja. Ivan je jedva čekao da naiđe na odgovarajuću djevojku, da se oženi i oformi obitelj. Prije godinu dana nakratko je hodao s jednom djevojkom i taman kad je pomislio da je to ona prava ona ga je napustila. Otišla je za 10 godina starijeg čovjeka, ali zato ljepšeg i znatno bogatijeg.
Te večeri je Stevo u omiljenom lokalu morao čekati Ivana. Naručio je drugo pivo i kada se već počeo brinuti za prijatelja ugleda ga kako se približava pošljunčanom stazicom njegovom stolu.
- I, što te toliko zadrža? - ne izdrža Stevo da priupita prijatelja čim se ovaj smjestio na stolicu.
- Kasnije, kasnije. Prvo bih popio piće, ali ne limunadu nego pivo - uzbuđeno je odgovorio Ivan.
- Vidi ti njega. Pivo nisi popio od pretprošle Stare godine - pecnu prijatelja Stevo.
Nakon što je gucnuo koji gutljaj piva Ivan započe:
- Imao sam divan razgovor s jednom crnkom. Zove se Ivanka i ...
- Iz Novog Sada je -prekinu ga Stevo.
- Odakle znaš?
- Pa ja idem češće od tebe u "Šangaj". Ona se tu zaposlila prije dva mjeseca kao spremačica.
- Nisi valjda nešto petljao s njom?
- Naravno da nisam jer se ona ne bavi prostitucijom nego spremanjem.
- Točno. To je i meni rekla tokom razgovora u sobici gdje se drže sredstva za čišćenje.
- Sumniv si mi. Nećeš valjda reći da ti se ona sviđa.
- Sviđa!
- Ali ona ipak radi u javnoj kući. Danas kao spremačica, a već sutra, kao neke druge, može i kao kurva. Jednu takcu sam ja opalio prije godinu dana. Rekla mi je da joj je lakše j.b.t. se nego spremati a i puno se više zaradi.
- Jovanka je još mlada. Ima tek devetnaest godina i još ima nade za nju ako je netko izvuče iz tog pakla.
- Taj netko valjda nećeš biti ti?
- Možda i hoću.
- Što će ti reći roditelji, rodbina, prijatelji? Meni je svejedno ali ima svakakvih ljudi.
- Roditelji se neće petljati, a za ostale me baš i nije briga.
- Možda će jednog dana ljudi pričati kako je hrvatski vitez Ivan iz pakla javne kuće izvukao časnu sprsku ženu Jovanku.
...
Novi Sad, nekoliko mjeseci ranije.
Snažno je puhala ledena košava. Ono što je za stanovnike koji žive uz more, to je košava za žitelje koji žive uz Dunav. Velika hladnoća pojačana košavom tjerala je stanovnike drevnog i lijepog grada uz Dunav da se drže svojih toplih domova. Iz kuće su izlazili samo oni koji su to morali. Mlada devetnaestogodišnja Jovanka bila je izuzetak. Ona je izašla, ne htijući roditeljima reći zašto, i uputila se na obalu Dunava. Tu je vjetar na čistini bio još snažniji. Pretio je da mladu djevojku podigne s keja i baci je u duboku mutnu vodu.
Jovanka je živjela s roditeljima u jednoj uličici u blizini Dunava. Bila je to velika obitelj. Roditelji i sedmero djece. Četiri dječaka i 3 djevojčice. Jovanka je bila najstarija. Roditelj, otac Zaharije, bio je jedini zaposlen. Radio je u gradskoj čistoći. Mala zarada a mnoga usta željna hrane, odjeće, obuće, životne radosti. Obitelj je više gladovala nego bila sita. Mlađa djeca nosila su odjeću starije, mlađi su koristili školske knjige starijih. Zaharije je po ocu bio pravoslavac, a majka mu je bila židovske vjere. Žena, Janica, bijaše katolik. To nije ni malo remetilo skladnu obiteljsku atmosferu. Prema dogovoru, mušku su djecu krstili u jednoj od novosadskih katoličkih crkvi, a žensku u jednoj pravoslavnoj crkvi. Tako su voljom roditelja njihova djeca bila različite vjeroispovjesti. Potpuno nevažno u mirnim vremenima, ali nažalost strahovito važno u nemirnim vremenima, kada se život gubi i za manje važne stvari.
Došavši na kej Jovanka pogleda u Dunav. Ogromni valovi zapljuskivali su obalu. U očima lijepe djevojke pojaviše se suze. Pomisli na svog bivšeg dečka Svetislava. Upoznali su se prije točno 6 mjeseci na igranci u jednom novosadskom domu, u blizini kuće Jovankinih roditelja. Momak je bio naočit. Visok, snažan, crnokos, crnook, uglađenog ponašanja, iz ugledne obitelji. Imao je gotovo sve o čemu maštaju mlade djevojke. Bila je to ljubav, barem što se Jovanke tiče, na prvi pogled. Također je to bila i njezina prva ljubav. Hodali su samo četiri mjeseca kad ju je Svetislav zaprosio. Ona je sva sretna pristala udati se za njega.
Jednom prilikom on je pozva na kavu kod sebe. Ona prista. Njegovi bijahu odsutni. Jovanka je bila impresionirana veličinom kuće, otmjenim namještajem, veličinom dvorišta. Sušta suprotnost njenoj bijedi. Na radiju je svirala tugaljiva pjesmica "Tužna je nedjelja, mada je cveća svud". Nakon što su popili kavu Svetislav joj bez okolišanja reče:
- Uskoro ćemo postati muž i žena i nema nikakvih prepreka da sada vodimo ljubav.
Jovanka pocrveni do korijena kose. Ona je Svetislava voljela ali mu je svoju nevinost željela pokloniti prve bračne noći. Jedva je promucala:
- Budući će uskoro svadba možemo se još malo strpiti.
Svetislavove oči opasno sijevnuše. Gotovo zareža:
- Ti, Jovanka, kao da nemaš u mene ni mao poverenja.
- Imam, međutim red je red.
- Kakav red? Ako se dvoje vole mogu i trebaju voditi ljubav i pre prve bračne noći.
- Svetislave, nisam sada spremna. Imam menzes.
- Ah, menzes. Koji sam ja pehist - razočarano će Svetislav. - Dobro, kad prestane menstruacija obavit ćemo to.
Njegove riječi i njegovo ponašanje upalili bi alarm uređaj ko imalo iskusnije i opreznije žene. Jovanka na svoju nesreću nije bila ni iskusna ni oprezna.
Za desetak dana ponovila se situacija. Jovanka je, puna ljubavi i naivnosti, popustila. Kući je otišla ranjena psihički i fizički. Danima je pomalo krvarila ali od sramote nije ništa govorila roditeljima niti je išla liječniku. Nemilosrdni Svetislav malo je mario za njene tegobe. Samo je mislio na sebe i svoje uživanje. Već nakon nekoliko dana poželio je opet se s njom seksati. Drugi veliki razlog za uzbunu koji je Jovanka propustila. Umjesto da Svetislavu veli što ga sljeduje, rekla mu je bojažljivo:
- Ama Sveto, sve me boli. Nisam sposobna voditi ljubav s tobom.
- Boli, boli, a kako je meni.
- Tebi nije ništa, jedino želiš zadovoljiti svoju potrebu - usudila se primijetiti.
- Da mi je do toga opalio bih neku laku curu - skoro se izderao Svetislav.
- Sveto, kakve su to reči. Otmjen si, iz fine familije, a govoriš kao kočijaš.
- Kočijač znači. Eto koliko ti držiš do mene. Misliš samo na sebe. Može te...
- Moram misliti na sebe kad ti već ne misliš.
- Kada je tako više se nećemo viđati.
Jovanku obli hladan znoj i uhvati je drhtavica. Njeni su snovi bili srušeni. Taj nemilosrdan čovjek, taj egoist ih je uništio. Napustila je šutke kuću njegovih roditelja. Dobro se je isplakala tek kad je došla kući i legla na krevet u sobi u kojoj je spavala sa svoje dvije sestre.
- Jel' ti to plačeš, sestrice? - upitala ju je mala Jelisaveta, koja se na trenutak probudila.
- Ne plačem, malena. Spavaj.
Godinu dana kasnije Svetislav je sve ponovio s jednom djevojkom iz imućne novosadske obitelji. Na njegovu nesreću djevojka je bila maloljetna a njeni roditelji vrlo utjecajni. Na održanom suđenju priznao je da su mu nevine djevojke opsesija i da mu je navjeće zadovoljstvo kada vodi ljubav s nevinom djevojkom. Sudac je tada upitao:
- Gospon Svetislave, a što je s tim devojkama i njihovim osećajima?
- To me nimalo ne zanima. Njihov je problem a ne moj što s takvim ljudima kao ja žele imati posla. Ni jednu od njih nisam naterao na seks - odgovorio je bez imalo suosjećanja.
- Ali one su mlade, neiskusne i zaljubljene u vas.
- Njihov problem. Nego časni sudija, nisam znao da je Nada bila maloletna. Da sam znao pričekao bih koliko treba pa onda obavio posao.
Sudac je uzeo u obzir Svetislavovu tvrdnju da nije znao da je oštećena maloljetnica (istina, nitko joj ne bi dao šesnaest nego koju godinu više) i osudio ga na 6 mjeseci zatvora uvjetno 2 godine. Olakšavajuća okolnost je bila što je oštećena samovoljno stupila s njim u intimni odnos.
...
"Svetislave, prokletniče", kriknu u sebi očajna Jovanka dok je stajala na dunavskom keju. Na trenutak djevojka pomisli na svoju obitelj, koju je voljela svim svojim srcem, a onda se odluči. Potrča niz strmu obalu u Dunavu. Ali joj nije bilo suđeno da tada ode. Uspjela je napraviti korak, dva, a onda je za ovratnik zimskog kaputa uhvati jedna ogromna šaka i kao perce je prenese na kej. Jovanka je cijelu minutu stajala na drhtećim nogama žmireći. Nema ledene vode, nije mokra, samo fijuk košave. Očito nije u paklu. Još je na ovom svijetu. Onda otvori oči i ugleda herkulesnu figuru Milovana, momka iz susjedstva.
- Otkud ti ovde, Milovane - jedva izusti Jovanka.
- Iz daleka sam primetio kako zamišljeno stojiš po ovoj košavi uz vodu i naslutio sam zlo. Brzo sam pohitao i evo bre komšijka, stigao sam na vreme. Šta ti bi?
- Dojadio mi život, komšija, eto šta je.
- Kako ti tako mladoj i lepoj može dojaditi život? Hajdemo do prve gostione pa će da mi pričaš šta je konkretno bilo.
Krčma je bila mala, ali čista, topla, prijatna i gotovo prazna. Milovan naruči kuhano vino za oboje.
- I šta te natera na taj očajnički korak - htio je znati Milovan, koji je potajno bio zaljubljen u Jovanku.
- Nesretna ljubav.
- Nisi se valjda zaljubila u onu lutkicu, Svetislava?
- Da sam znala što sada znam ne bih ga ni pogledala.
- Ja sam čuo da je on biseksualac.
- Šta ti je to Milovane?
- To su oni što vole i muške i ženske.
Jovanka se zgrozi.
- Zar i takvih ima?
- Naravno. Prošlog leta ostavio je ljubavnika kojemu je uzeo njufer, a koji ga je onda ganjao nožem po centru grada.
- Baš sam, keve mi, glupača što sam se vezala za takvog muškarca.
- Bila si premlada i neiskusna. Pala si, mori, na njegovu bebastu facu. Zaboravi šta je bilo. Ima i drugih momaka koji su bacili oko na tebe.
Nekoliko dana kasnije Svetislav je jedne mračne noći napadnut od jednog maskiranog snažnog čovjeka. Napadač mu je slomio vilicu, prebio ruku i nekoliko rebara. Dugo se je oporavljao u novosadskoj bolnici i kod kuće. Šuškalo se da je napadač Milovan, ali se nikada nije doznala istina. Policija je jedno vrijeme tragala za napadačem pa je onda stavila spis u ladicu. Svetislav je za svaki slučaj na ulici u širokom luku obilazio Milovana.
...
U Jovankinom susjedstvu živjela je mlada udovica, Mađarica Judit. Ona je dolazila jednom mjesečno u Novi Sad, ostajala 2 dana i onda nestajala. Uvijek je bila fino odjevena i doimalo se da je imućna. Mnoge je susjede zanimalo gdje ona tako tajanstveno odlazi. Jedne nedjelje, nekoliko dana nakon Jovankinog pokušaja samoubojstva, našli su se na kavi kod Judit. Jovanka i još nekoliko susjetki. Najstarija susjetka iznenada upita:
- Judit, dete drago, ako nije tajna, čime se ti baviš i gde provodiš vreme kad nisi u Novom Sadu?
- Radim!
- Znam, ali šta?
- Čupam pa sadim. Šalim se. U ugostiteljstvu. Opslužujem goste.
- U kojem lokalu?
- "Šangaj" u Brodu na Savi.
Nakon 2 tjedna reče Jovanka roditeljima da odlazi u Brod na Savi,da opslužuje goste u ugostiteljstvu, poput Judit. Roditelji su se malo bunili što se radi o udaljenom mjestu ali su se u suštini slagali da treba početi raditi. Jedna usta manje za hraniti. I tako Jovanka stiže brzim vlakom u Brod na Savi. Gradić znatno manji od Novog Sada ali simpatičan. Stigavši u Brod Jovanka se smjestila u Juditin stan u Mesićevoj ulici, ne tako daleko od "Šangaja". Nakon nekoliko dana, iza podne, uputila se Jovanka s Judit u upravu "Šangaja". Putem su veselo čavrljale. Jovankini snovi ugasiše se čim je stupila u "Šangaj". Već je bilo nešto muškaraca koji su vrlo diskretno odlazili u određene sobe na katu. Vladali su mir i tišina. Dok su čekale u hodniku u prizemlju, ispred jedne prostorije na čijim je vratima pisalo vlasnik i njegovo ime, pokadkad bi pored njih prošetala neka vrlo našminkana dama.
- Ovo mi ne liči na ugostiteljski objekt nego više na javnu kuću - tiho se i uplašeno obrati Jovanka poznanici.
- Ah, nije to ništa. Prostitucijom se bave samo dame koje to žele. Ako seksualno opslužuju goste puno su bolje plaćene nego čistačice i sobarice.
- A čime se ti baviš, Judit?
- Prvo sam bila sobarica, a onda sam se prebacila na pružanje seksualnih usluga. Bolje se zaradi, poneka mušterija mi zna kupiti lep poklon, a bome, hi, hi, hi, neka momčina zna i dobro j.b.i. A ima i poneki veteran koji mi tako nježno obliže kokicu da se topim od miline.
Sirota Jovanka, pocrveni do korijena kose. Refleksno stisnu noge i stavi ruke u krilo. U to naiđe neki stariji gospodin u skupocjenom odijelu s naočalama na ogromnom nosu. Kad ugleda Judit zastade i tiho reče:
- Hoćemo li se večeras vidjeti?
- Će se j.b..o - mirono uzvrati Judit.
Kada se čovjek udaljio Jovanka ustade sa stolice.
- Kuda ćeš, bre, Jovanka - uzviknu Judit.
- Meni se ovo ne sviđa. Odoh!
- Ama ako nećeš da se seksaš budi sobarica.
Tad se otvoriše vrata prostorije pred kojom su bile.
Jedan dežmekast čovjek četredesetih godina ih pozove unutra. Kad su ušle dežmekasti je sjedio iza ogromnog pisaćeg stola. Pušio je cigaretu. Reče:
- I, što mi to dovodiš, Judit?
- Evo dodovim jednu drugarku iz Novog Sada. Lepa je i mogla bi poslužiti.
Dežmekasti požudno buljavim očima odmjeri od glave do pete Jovanku, a ona pocrveni od stida.
- Da, da, mogla bi poslužiti.
- Ali ima jedan problem.
- Ah, kakav?
- Ona bi, za početak, htela raditi kao sobarica.
- Dobro, s jednim uvjetom.
- Kakav je to uslov - bojažljivo će Jovanka.
- Možete biti sobarica jedno kratko vrijeme a onda otkaz ili pravi posao.
- Kakav je to pravi posao?
- Zabavljati naše drage klijente.
- Ne bih nikoga zabavljala.
- Šefe, ona je sada jako sramežljiva. Ispravit će se to već - upade Judit.
- Znam ja i sramežljivije pa se se i one prihvatile isplativijeg posla
Dogovoriše se o mjesečnoj naknadi i žene izađoše iz ureda.
Čim su izašle jedan oniži stariji čovjek obrati se tiho Judit:
- Ja sam se tako uželio vašeg međunožnog cvjetića. Može li 1 sat sada, naime kasnije moram na put u Zenicu sa ženom.
- Može, ali tarifa je dupla.
- U redu.
Jovanka ode u stan, a Judit se posveti poslu. Stari više ništa nije mogao pimpekom ali mu je jezik radio sasvim dobro.
...
Ivan se nekoliko dana premišljao. Toliko da je na radnom mjestu u Tvornici vagona, gdje je radio kao bravar, počinio nekoliko sitnih pogrešaka. Onda se ohrabrio i za vrijeme nedjeljne jutarnje kave započe razgovor s roditeljima.
- Mama, tata, odlučio sam se ženiti.
Roditelji samo što ne poskočiše sa stolica. Nisu znali da njih sin ima ikakvu a kamo li toliko ozbiljnu vezu da bi se ženio.
- Vidio sam ja odmah, sine - otac će - čim si se ti uzvrpoljio, kao da imaš crve u guzici, da imaš nešto važno za kazati. Znamo li mladu?
- Ne znate. Ona nije iz našeg grada.
- Odakle je onda? - htjela je znati mati Ljubica.
- Iz Novog Sada.
- Bome si se daleko uputio - prmijeti Stanko.
- Nisam nigdje išao. Ona radi u Brodu i upoznao sam je na radnom mjestu.
- I, gdje radi? - upita Ljubica.
- Sad, to je malo nezgodno.
- Kako nezgodno? - u čudu će otac.
- Radi u "Šangaju", ali nije kako se č...
- Sine, valjda nećeš oženiti prostitutku? - zabrinuto će majka.
- Ona istina radi u "Šangaju" ali nije prostitutka.
- Ne razumijem - uzrujano će otac.
- Radi tamo kao sobarica.
- Tako je tako onda je u redu - pomirljivo će otac.
...
Nekako u isto vrijeme u kancelariji vlasnika "Šangaja" odvijala se prava drama. Dežmekasti vlasnik pozvao je na "ribanje" sirotu Jovanku. Kada je Jovanka ušla u ured dežmekasti ju je proždirao požudnim pogledom.
- Sjedi - naredi razvratnik Jovanki.
Ona sva uznemirena posluša. Slutila je da joj jedan od vlasnika hoće reći nešto neprijatno.
- I?! Što ćemo mi s tobom? Mlada si, zgodna, naše cijenjen mušterije to naravno primijete. Već su mnogi izrazili želju da se seksaju s tobom. Neće još dugo ovako ići.
- Ali, gazda, ja pošteno radim svoj posao. Želim da ostanem sobarica. Posao zabavljačice gostiju me ni malo ne zanima.
- Kakva si ti to osoba. Mučiš se s tim poslom a mogla bi pet puta više zarađivati. Potrebno je da samo povremeno širiš te svoje slatke nožice. Evo imamo jednu djelatnicu od preko 40 godina. Ona je sva sretna kada je povali momčina deset, pa i dvadeset godina mlađi. Drago joj je da još uvijek može privući pozornost mladića.
- Briga me za tu propalu pohotnicu. Uskoro s njom ni stariji neće htjeti ni cipele obrisati. Meni se ne liiježe s kojekakvim tipovima. Zanima me samo prava ljubav.
- Ljubav, ljubav. I kada nekog voliš širiš noge i to besplatno.
- Istina besplatno ali ono ushićenje i ljubavni zanos ne može se ničim platiti.
- Da ti ga neki baja zavuče vidjela bi ti što je ushićenje i pobuda.
- I sama pomisao na to mi se gadi do povraćanja.
- Dajem ti rok još dvadesetak dana da razmisliš.
- Ali... Vi me dovodite u nezgodnu situaciju.
- Nema tu nezgodne situacije. Za sobaricu ćemo uzeti neku babu, koju neće nitko geldati. Takve lijepe djevojke trebaju se baviti pametnijim poslom. Nije p.č.a sapun da će se potrošiti.
- Gazda vi ste bezobrazni.
- Ma kakvi. Evo i meni se sviđaš. Platio bih dobro da te pomazim.
- Sram te bilo, bestidniče jedan. Isplati me za ovo što sam radila i odoh.
- Brzo ćeš se predomisliti.
- Nikada a možda ni tada. Pre bih pasla travu.
- Pasi kad si blesava.
Uvečer su se našli Ivan i Jovanka. Malo su se prošetali korzom, a onda su otišli u gostionu "KOd Posavca" u Mesićevoj ulici na piće. Tu se Jovanka požalila da je gazda bio brutalan i da je ostala bez posla.
- Tebi za koji dan neće više biti potreban posao.
- Kako neće?
- Lijepo. Već sam razgovarao s roditeljima o tome kako te mislim oženiti.
- I?
- Nemaju ništa protiv. Za dva tjedna možemo obaviti pripreme i onda se oženiti.
- Jedva čekam da prođu te dve sedmice pa da se uzmemo. Ti si dobar, zavolela sam te i mislim da ću s tobom biti srećna.
Za tri tjedna u jednoj brodskoj gostionici odražana je skromna gozba. Sve u svemu dvadesetak svata. Jovanki je kuma bila Judit, a Ivanu kum prijatelj Stevo. S Jovankone strane došao je jedino iz Novog Sada njezin najstariji brat Dragan. Sam čin vjenčanja obavljen je u brodskoj velikoj crkvi. Vjenčao ih je franjevac Anto, Ivanov ujak.
Društvo na svadbi bilo je malo ali je uživalo do 2 sata iza ponoći u starogradskim pjesmama. Judit i Stevo su poslije svečanosti otišli u dvorišnu zgradu Stevine kuće i ludeo se proveli do zore.
...
Ivan i Jovanka započeli su zajednički život u dvorišnoj zgradi u dvorištu roditeljske kuće. Živjeli su gotovo idilično do proljeća 1941. godine, a onda su naišli problemi. Velika svjetska gibanja počela su negativno djelovati na njihove male živote. A nisu zahtijevali puno. Da budu zdravi i da Ivanova plaća bude dovoljna da mogu preživjeti i da konačno dobiju bebu o kojoj već duže vrijeme sanjaju. Je li to mnogo u vrijeme kda mnoge vojske i strašne ideologije tutnjaju starim kontinetnom? Njih se ne tiče ni nacizam, ni fašizam a niti komunizam. Jedino žele da ih nositelji tih strašnih ideologija ostave na miru.
Subota je, 23. 6. 1941. godine. Osvanuo je vreli ljetni dan. Opojni miris lipe ispunio je gotovo svaki kutak grada smještenog uz lijevu oblau Save. Od same zore lastavice su neumorno lovile kukce na nebu do nedavno tako tihog gradića. Na radost ribiča neki su dan poletjeli rojevi letica od buruma prema centru grada. Stari ribiči govorahu da nikada kao te godine nisu ulovili na letice više riba. Kao da je i sama priroda strepila od strahota koje su nadolazile pa je izdašno davala svoje plodove.
Ivan i Jovanka proveli su burnu prethodnu noć. Intezivno su radili na potomstvu ali nekako nije išlo. Na žalost njih te Ivanovih roditelja prinove nije bilo ni na vidiku. Jovanka je ustala još u 5 i 30 i skuhala kavu. Onda joj se malo prije 6 za stolom u kuhinjici pridružio Ivan. Malo su čavrljali a onda Ivan krenu pješke na posao. Valjalo je na vrijeme stići u Tvornicu vagona jer je radno vrijeme započimalo u 6 i 30. Na svoju nesreću putem je sreo susjeda Lovru, gnjavatora koji mu je dosađivao pričama o uspjesima njemačkog ratnog stroja i blistavoj perspektivi koju nude Pavelić i kompanija, vjerni sljedbenici i sluge Hitlera.
- Susjed, dobro jutro - veselo ga oslovi Lovro.
- Jutro - mrzovoljno uzvrati Ivan.
- Što, nismo dobre volje? - peckao je Lovro. - Imaš problema?
- Zašto bih imao problema?
- Pa, eto, imamo sada svoju državu i ne piše se dobro srpskim, židovskim i komunističkim krvopijama.
Ivan zastade i mrko pogleda Lovru. Gotov zareža:
- Pazi što govoriš, Lovro. Kakve veze ja imam s bilo kojim krvolocima?
- Dobro. Samo hoću reći da će se naš Ante pobrinuti da se stane na kraj bogaćenju krvopija na račun napaćenog svetog hrvatskog naroda.
- A zašto bi naš narod bio napaćen i svet, a neki drugi recimo židovski ili arapski, suprotno tome.
- Susjed, već sam ja čuo da tebi domoljublje baš i nije na listi prioriteta. To je sigurno zbog one tvoje že..
- Znaš što komšija...
- Susjed se kaže a ne ko...
- Ako me još jednom počneš ispravljati za riječ koju izgovorim poslat ću te u materinu. Je'l jasno? Pa ti si prvi do jučer govorio komšija i hiljadu, a sada tvrdiš da su to srpske riječi. A nisu, nego strane. Dakle, komšija, ja sada idem raditi i nije mi do političkih tirada. Ako ti je do govora učlani se u jednu dopuštenu stranku (pokret), pa tamo govori do mile volje ako te budu htjeli slušati.
- O,o,o - napravi Lovro mučenički izraz lica, kao da ga upravo razapinju na križ. - Zar si i ti, Hrvat i katolik, i to sve zbog žene, mrzovoljan zbog naše toliko dugo godina sanjane samostalne države.
- Nisam mrzovoljan, a naša država je toliko samostalna da jedan ne baš mali dio teritorija uopće ne kontrolira.
- Ah, naše će snage brzo uspostaviti red na cijelom teritoriju države.
- Neće, a znaš li koliko će dugo trajati ova država?
- Naravno, vječno - pun sladostrašća uzviknu Lovro.
- Trajat će onoliko dugo koliko traju nacistička Njemačka i fašistička Italija.
- Znači vječno. Hajde da se i mi u nećemu slažemo.
- Države se mijenjau, ljudski vijek je kratak. Želim samo da ja i moja obitelj pristojno odživimo svoje živote.
- Ti bi da mirno živiš svoj vijek a događaju se povijesne promjene.
Tada je Ivan imao sreće. U Gupčevoj ulici pridruži mu se Tadija, radnik koji je radio skupa s Ivanom.
- Jel' Ivane, nije valjda da te ovaj opet gnjavi - odmah će Tadija.
- Kako to razgovarađ sa mnom.
- Onako kako zaslužuješ. Ivane, valjda ćemo danas završiti one komade, bliži se rok isporuke.
- Valjda hoćemo.
Do ulaska u poduzeće Ivan i Tadija su razgovarali o poslovnim problemima. Lovro ih je mrko pogledavao ne govoreći ni riječi.
Nešto kasnije kod Jovanke došla susjeda Milka na dopodnevnu kavu. Riječ po riječ i onda Milka pokaza susjedi dnevni list Hrvatski narod, broj 129 od toga dana. Posebno ju je upozorila na govor dr. Mile Budaka u Vinkovcima, na str. 6. Milka, koja je bila u izvrsnim odnosima s Jovankom, reče susjedi da novine može vratit sutra kada ih pročita i Ivan. Onda reče:
- Ti, Jovanka, znaš da sam ja tvrda Hrvatica i katolkinja, ali me govori poput ovoga Mile Budaka počinju zabrinjavati. Svaki čovjek i svaki narod sami su kovači svoje sreće i ne mogu im za sve loše biti krivi drugi ljudi i narodi. Bila sam oduševljena kada je 10. travnja konačno uspostavljena hrvatska država, ali se pomalo hladim i postajem oprezna. Neke mi stvari počinju smetati.
- Koje?
- Pa, evo recimo, proganjanje sviju koji su po bilo čemu drukčiji. Zatim, postojanje samo jedne ustaške stranke. Čak i u Kraljevini Jugoslaviji bilo je dosta stranaka. Ne sviđa mi se ni to što bi hrvatske žene trebale postati, po nekim ustaškim glavešinama, nedotjerani, da ne kažem prljavi stroj za rađanje djece. Njihove žene su itekako napirlitane, namazane i dotjerane, rađaju dijete, dva, a ja bih se trebala zapustiti i voditi ljubav s mužem samo u plodne dane. Ja se poželim poseksati s voljenim mužem dalkeo češće, pri tome želim biti besprijekorno čista i uredna, a bome i ovo dvoje djece u vom strašnim vremenima mi je dosta.
- Šuti, Milka, nemo o tome govoriti pred ljudima jer bi moglo biti problema.
- Ne boj se, otvorim dušu samo pred pouzdanim ljudima.
Kad je Milka otišla, dok je spremala ručak, Jovanka obrati pozornost na govor i komentar. Tako između ostaloga čita na početku komentara "Radost i zadovoljstvo hrvatskog naroda nad velikom djelom Poglavnika, najveće je u ovim krajevima, koji su bili najviše ugroženi i koji su se najsnažnije oduprli navali danas pobijeđenog neprijatleja. U epopeji borbe često krvare, ali veličanstvena Šokadija je ponosna na žrtve koje je dala. Hrvatsko seljaštvo, radništvo i građanstvo ovih krajeva ponosno je zato, što danas može reći, da te žrtve nisu bile uzaludne, jer je hrvatski narod danas slobodan, a njegova država ponovno uspostavljena.
Velika ustaška misao doživjela je danas u Vinkovcima ponovno dan svoje velike pobjede."
Interesantno, nakon rata pobjednici su, uzmale korekcije (umjesto poglavnik - maršal, umjesto ustaške misli - partizanska misao, umjesto hrvatski narod - hrvatski radnik) jednako pisali (op. aut.)
Na kraju komentara stoji "U toku (ustaške novine koriste termin tok, a ne tijek, kao i omladina, a ne mladež, op. aut.) cijelog prijepodneva stizalo je veliko mnoštvo seljaštva, radništva i građanstva iz okolice Vinkovaca, tako da se nešto poslije 9 sati na velikom igralištu športskog kluba "Cibalije" skupilo oko 30.000 naroda. Poslije svečano odslužene svete mise otvorio je skupštinu gradonačelnik Franjo Dučmelić, koji se toplo zahvalio prisutnima što su svojim posjetom uveličali ovu manifestaciju, a naročito je toplo pozdravio doglavnika dr. Milu Budaka. Ozdravivši na oduševeljeno klicanje tisuća i tisuća prisutnih, Doglavnik je održao veliki politički govor."
Narod kao narod. I puno prije Doglavnika, i poslije Doglavnika, kada su se pojavila sasvim suprotna mišljenja i danas a tako će sigurno biti sutra, naarod oduševljeno kliče govoru nekih političara ma kako se kasnije pokazalo ono čemu su klicali. Danas nekome kliču, sutra ga zaborave, prekosutra se neki opet sjete, onda ga opet zaborave. I tako u krug. Kao kad maca u igri leti za svojim repićem. Nekim ljudima prođe cijeli život u oduševljenom klicanju i čekanju da im bude bolje. A oni kojima su klicali dok su na vlasti ogromnim kašikama grabe sve blagodati života, očekujući da će im licemjerno i površno kajanje donijeti nebesko kraljevstvo.
Jovanka sva uznemirena promiješa grah, koji je njen Ivan tako volio jesti. Jednom prilikom prije dva tjedna kad mu je na putu na posao opet dosađivao Lovro, u ljutini je Ivan gnjavatoru rekao:
- Više volim pojesti dva tanjura graha sa suhim rebrima, koji spreme moja majka ili Jovanka nego deset govora bilo kojeg političara.
Lovro se zagrcnuo i priprijetio Ivanu da pazi što priča, a ovaj mu je odgovorio da ga ostavi na miru s politikom.
Jovanka na početku govora čita "Sestre i braćo Hrvati i Hrvatice, prijatelji Nijemci i Mađari (vidi, vidi, sada su i višestoljetni tlačitelji Mađari postali prijatelji, ode Marija Jurić-Zagorka u neprijatelje op. aut.) i svi ostali prijatelji hrvatskog naroda koji ste ovdje! Ja sam neobično sretan što me je zapeo sretan zadatak da vam ovamo donesem pozdrave divnot i velikog (što će nama S. Koreja, Kuba i još neke države kada divnih, velikih i dragih vođa ima i bit će svuda oko nas dok je god lizguza i interesdžija, op. aut.). Poglavnika dr. Ante Pavelića (Živio!). Ovo nekoliko tjedana ja sam imao sreću da obiđem krajeve lijevo i desno od vas, tako da ste vi većina čuli, što bih vam imao reći. Osim toga Poglavnik je jednom prilikom rekao: "A što se mi trebamo dogovarati, kad na cijelom svijetu jednako mislimo."
Ovo jednako mišljenje gotovo se isključivo svodi na mišljenje dragog, milog, divnog, velikog vođe. Raja spontano, milom ili silom mora u vunenim vremenima misliti kao besmrtni vođa. Jao si ga onome koji bi se usudio misliti svojom glavom, jer mišljenje svojom glavom je nužno drukčije, po mnogim pitanjima, od mišljenja velikog predragog vođe. Ako bi se neki pojedinac odlučio da, po nekom pitanju, javno kaže što misli, morao je računati na to, da bi ne samo on nego i članovi njegove obitelji, bili izloženi progon do divnog i milosrdnog vođe, kao i od njegovih egzekutora.
Na kraju govora stoji "Danas nema razloga da se dijelimo na stranke. Danas postoji smo ustaški pokret u koji imadu pravo pristupiti svi pošteni Hrvati. Poglavnik je oprostio svima osim izdajicama."
Nakon toga je odsvirana hrvatska himna, pa se Doglavnik s pratnjom uputio u Gradsko poglavarstvo, gdje mu je gradonačelnik predstavio predstavnike vlasti i ustanova.
Dršćućim rukama odloži Jovanka novine na stol. Pokuša se ustati sa stolice, ali osjeti slabost i mrak pred očima. Čvrsto se uhvati za naslon stolice. Mrak se polako izgubi i ona ode provjeriti grah. Baš danas, kada je Ivanu htjela reći za divnu novost morala je ovo pročitati. Ali, zar svega toga nije bila svjesna već neko vrijeme. Ona koju politika nije nimalo zanimala, koja ne bi ni mrava zgazila, sada se osjećala krivom. Kriva je što je miješane nacionalnosti, kriva je što njen rodni grad pripada drugoj državi, kriva je što ju roditelji (kao njezinu braću) nisu krstili u katoličkoj crkvi, kriva je što su neki ubili nekolicinu Hrvata u parlamentu u Beogradu, a izgleda, uskoro će biti kriva i za poplave, požare, potrese, suše i sve ostalo što će se dogoditi. Toliko krivice, a samo želi živjeti normalnim građanskim životom. Njoj je njezin muž, osim Boga, na prvom mjestu. Hoće li imati hrabrosti danas mu reći divnu vijest? Možda bi bilo bolje, obzirom na situaciju, kad već toliko dugo nije ostala trudna, da nije ni sada. U svakom slučaju morat će s Ivanom poslije ručka popričati o aktualnoj situaciji.
...
Poslije ručka, uz kavicu, započe Jovanka razgor s mužem.
- Ivane, danas sam pročitala govor Mile Budaka u Hrvatskom narodu koji me je silno uplašio.
- Čuo sam nešto o tome na poslu.
- Susjeda je ostavila novine do sutra pa sam pročitaj.
Ivan uze novine i preletje preko članka. Onda ih odloži i reče:
- Standardan govor jednog visokog ustaškog dostojanstvenika.
- I nije te strah.
- Nije mi baš svejedno, ali i se ne bavimo politikom i nismo opasni za režim.
- Nas svaki režim pa i ovaj može zgaziti kad hoće. Ovde se sada ne gleda blagonaklono na Srbe, Židove i one iz mešanog braka. Eto vidiš, ja još uvek miješam ekavicu i ijekavicu. Kada idem u dućan sva se napnem da izgovorim neku ekavsku reč, pa govorim uvredljivo polako.
- Čak i Budak veli da neće dirati prijatelje hrvatskog naroda a ti to svakako jesi.
- Naravno. Ne mogu mrziti pola sebe ni cijelog tebe, a i mnoge divne ljude ovoga grada.
- Eto vidiš. Možda će neki zadrti čovjek nešto pokušati, pa sam ja ipak poduzeo neke aktivnosti po tom pitanju.
- Kakve aktivnosti?
- Razgoravao sam s ujakom, fra Markom i on je obećao da će poduzeti sve što je u njegovoj moći da nas nitko ne dira.
- Baš si sunce.
Jovanka nježno poljubi Ivana.
- Sada ti lakše mogu reći jednu lepu novost.
Ivan je upitno pogleda.
- Nije valjda..
- Je, je. Nisam dobila menstruaciju, povraćam i sugrna sam da sam konačno trudna. Ivane, dragi, konačno ćeš biti otac.
Ivan poskoči od radosti sa stolice i čvrsto zagrli ženu..
- Volim domovinu, međutim ovo daleko nadmašuje sve dosadašnje u mom životu - reče Ivan.
- Valjda nas nitko neće dirati da naše dijete i u ovim teškim vremenina može rasti i razvijati se.
- Vidjet ćeš, bit će sve u redu.
Jovanki je došlo vrijeme i ona u gradskoj bolnici rodi krasna sina. Dadoše mu ime Stjepan i krstiše ga u brodskoj velikoj crkvi. Krstio ga je 17. dan nakon rođenja Ivanov ujak fra Marko. Koji je bio izuzetno sretan jer je na neki način i njegov potomak doašo na svijet. Kada već on sam ne može imati svoju djecu krasno je što tako divno dijete ima njegov nećak.
Fra Marko je održao obećanje i njegov nećak s obitelji nije imao nekih posebnih problema. Jedino su dvojica mutnih tipova pokušala šikanirati obitelj Paragutović. Ivanov susjed, Lovro postao je zdrti ustaša. On je odmah počeo rogoboriti protiv Jovanke, ali kada je čuo da iza obitelji Paragutović stoji jedna tako ozbiljna i utjecajna osoba kao fra Marko odustao je od zanovijetanja.
Odmah nakon uspostave ustaške države dežmekasti bivši suvlasnik "Šangaja" Karlo, stavio se na raspolaganje novoj vlasti. Nešto prije početka rata prodao je svoj dio vlasništva "Šangaja" i počeo redovno ići na nedjeljnu misu u veliku crkvu. Odjenom je kao bajagi postao veliki vjernik, a u stvari bio je licemjerni odvratni tobožnji pokajnik. Pokajnik iz interesa, kojega bi onaj u kojega se počeo lažno zaklinjati s prezirom odbacio. Neke je posve uspio prevariti ali ne i fra Marka, koji je na njegovo spektakularno obraćenje gledao veoma oprezno.
Karlo je bio njemačkog porijekla pa je dobio dobar posao u upravi grada. Iako naoko sretno oženjen, nikako nije mogao zaboraviti Jovanku i njeno odbijanje. Nekoliko puta je iz prikrajka promatrao Jovanku dok je spremala neku od soba u "Šangaju". Dok se je sagibala on je pohlepnim požudnim očima pratio njezine kretnje i njeno izazovno tijelo. Bio je siguran da ima slatku poput meda kokicu i bio je užasno ljubomoran na Ivana. Zar da taj smotanac miluje i ljuti to mirisno prelijepo tijelo. "Prokleta Srpkinjo, sad ćeš biti moja.. Ne može nitko samo tako odbiti Karla, čestitog predstavnika nadmoćne arijevske rase. Prije nego te uzmem ima gola da budeš u izazovnim pozama, a onda ću 1 sat da te milujem i ljubim po cijelom tijelu", znao je razmišljati. Putem kurira pozvao je Jovanku da se javi u upravu grada u njegov ure. Ona je u pratnji Ivana došla u zakazano vrijeme. Nadobudni Karlo nije Ivanu dopustio ući u kancelariju. Ušla je preplašena i blijeda Jovanka. Karlo je odmah prešao na stvar. Naredio joj je da se za dva dana, uvečer, mora pojaviti na određenoj adresi. To je u stvari bio njegov dvosboni stan u koji je dovodio žene uglavnom sumnjiva morala. Saslušavši tog bešćutnog čovjeka Jovanka reče drhtavim glasom:
- I da hoću ne mogu doći. Noseća sam.
- Što, onaj gad Ivan te napumpao.
- On nije nikakav gad već moj muž kojega ću uvek voljeti.
- Ah, muž, muž. Ljubav kažeš a radila si u javnoj kući. Malo seksa sa mnom ti neće odmoći. Ja sam ti u tome prvoklasan i kada to obavimo moći ćeš onog drvenog muža ponešto naučiti - pokvareni Karlo se sarkastično nasmija pa nastavi - Izgledaš kao i uvijek izvanredno i ne vidi se da si napumpana.
- Nisam napumpana nego sam u drugom stanju s mužem.
- Šuti. Znam tvoje porijeklo. Imaš srpske i židovske krvi i da znaš da ću to potegnuti ako ne dođeš. Ako se povremeno budeš j.b..a sa mnom to ću zataškati. Jedan moj pretpostavljeni sladi se isto tako s jednom udanom ženom, njen muž to zna ali šuti iz straha.
Jovanka se zanese od slabosti. Eto, dogodilo se ono čega se tako bojala. Ipak smnoge snage za reći:
- Bio si i ostao bestidnik. Prije ću umrijeti nego leći s tobom.
- Kažeš da si trudna, misli na dijete.
- Ako ubiješ mene ubit ćeš i njega.
- Neću ga ubiti ja nego ti i tvoja tvrdoglavost. Ja sam ljepši, moćniji, a ako baš hoćeš i bolji j.b.č od Ivana. Što on to ima a ja nemam?
- On ima dušu i karakter a ti to nikada nećeš imati.
- Duša i karakter su ništa u odnosu na moć.
- To ti samo misliš.
U zakazano vrijeme začu se kucanje na vratima Karlova stana. On se silno poradovao. Ipak će ta prokleta a tako privlačna žena biti njegova. Gledat će i dirati do mile volje to prekrasno tijelo. On ushićen otvori ulazna vrata i ushit na njegovom licu zamijeni zaprepaštenje.
Promuca:
- Otkud vi ovjde, oče?
- Mogu li ući - hladno uzvrati fra Marko.
- Kako ne.
- Neću dugo, gospon Karlo. Jovanka je žena mog nećaka Ivana i Gospod ih je podario pa je ona u blagoslovljenom stanju. Nadam se da ćete uvažiti činjenicu, a da slučajno to se ne dogodi potegnuti ću svoje važne veze u Zagrebu. Je li jasno?
- Jest.
- Znao sam ja da ćete vi, gospodine Karlo, kao veliki katolik i donator naše crkve reagirati kako trea. Vrag je strašno moćan ali čak i on ne može ništa kad je vjera tako čvrsta - blaže će, a opet nekako podrugljivo fra Marko.
- Tako je, oče. Vrag me je kušao ali ste mi vi pomogli da prevladam kušnju. Puno hvala.
- Nema na čemu.
Kada je fra Marko otišao Karlo bijesno stegnu usne i šake. Promrmlja:
- Prokleti pop.
...
Nakon rata Ivan i Jovanka su svake godine tijekom ljeta, za vrijeme godišnjeg odmora, odlazili u posjetu Jovankinim roditeljima, koji su jako voljeli njihovo dvoje djece. Povremeno su i članovi Jovankine obitelji njih posjećivali u Slavonskom Brodu. Jednom prilikom poveo se razgovor o njihovom susjedu Milovanu koji je Jovanku spasio onog dana kada se htjela baciti u Dunav.
- I eto, morij, ode i Milovan, još mlad čovek - reče Jovankina mati.
- Štaaaa... Milovan umreo - tužno će Jovanka.
- Umrea! Propio se nekako kad si ti otišla u Brod. Malo je živnuo potkraj rata kad je otišao u partizane, ali je posle rata nastavio po starom. Lekar mu je rekao da neće još dugo ako ne prestane piti, jer mu je obolela jetra. On se na savete lekara nije obazirao, kao da je hteo da ode.
- Je li se ikako ženio.
- Je, nakratko, godinu dana nakon što si ti otišla. Žena ga je ostavila zbog pića. Jedno se vreme pričalo da je bio zaljubljen u tebe i da ga je tvoj odlazak pogodio.
- S njim sam bila samo dobar prijatelj. Baš mi je žao što ga više nema.
- Da nije bilo njega Jovanka bi već odavno bila mrtva. Hvala mu - umiješa se Ivan u razgovor.
Toga dana, poslijepodne, Jovanka i Ivan otišli su na Milovanov grob i zapalili svijeću.
Ivan je živio u povećoj roditeljskoj kući u Horvatovoj ulici. Otac je bio tehničar po struci i radio je u Tvornici vagona, majka domaćica. Ivan je radio kao konobar u jednom ugostiteljskom objektu. Plaća mu nije bila velika, ali je, kao šarmantan čovjek, dosta zarađivao od tringelta.
Rat se činio tako daleko, a opet mogao je buknuti svakog trenutka i na tlu Jugoslavije. Neki su bili svjesni strašnog daha rat, drugi su se pravili ako da se u Evropi ništa ne zbiva, a treći, poput Ivana, bijahu nehajni. Živjeli su od danas do sutra misleći da će se već nekako snaći bude li rata.
Ivanov otac Josip, bio je potpun apolitičan pa se to onda prenijelo na cijelu malu ali složnu obitelj.
Daleko od toga da je Ivan bio bezgrešan. Imao je on svojih mana i mušica. Najveća mana mu je bila nehajnost, koja je ponekad prelazila u neodgovornost. Znao je tako pokadkad zakasniti na radno mjesto, međutim kako je bio dobar radnik, a gazda tolerantan nije zbog toga imao problema.
- Zar opet, Ivane? - u takvim bi prilikama znao vlasnik priupitati.
- Eto, gazda, desilo se.
- Dobro, dobro.
Ivan nije bio ni stasit ni lijep. Srednje je visine, pomalo bucmast. Glava mu poveća, kosa kovrđava pepeljaste boje. Izgledalo je kao da nema vrata, kao da mu je glava nasađena na ramena. Imao je sedlast nos i velike, uvijek vlažne usne. Jedino vrijedno na njemu bijahu velike, poput neba plave oči, iznad kojih su treptale duge, gotovo djevojačke trepavice. Sve u svemu djevojke se baš i nisu ljepile za njega.
Te je večeri Ivan odlučio da se počasti odlaskom u javnu kuću "Šangaj" u Karađićevoj ulici. Društo mu je pravio susjed Stevo. On je bio sušta suprotnost Ivanu. Visok, stasit, dobro situiran imao je dosta uspjeha kod brodskih cura. Nije da nije to koristio, ali su mu slabost bile prostitutke. I kad je hodao s nekom curom navraćao bi povremeno u "Šangaj" na poslastice koje mu, mislio je, mogu priuštiti prostituke. Znao je govoriti:
- Cura je za gledanje a prostituka za j.b..e.
Za razliku od njega Ivan je zalazio, posljednje tri godine, u "Šangaj" samo na svoj rođendan. Nekako bi nerado obavio posao, platio i otišao na "Otok sreće". Tu bi sačekao Stevu pa bi uz piće komentirali protekla zbivanja. Ivan je jedva čekao da naiđe na odgovarajuću djevojku, da se oženi i oformi obitelj. Prije godinu dana nakratko je hodao s jednom djevojkom i taman kad je pomislio da je to ona prava ona ga je napustila. Otišla je za 10 godina starijeg čovjeka, ali zato ljepšeg i znatno bogatijeg.
Te večeri je Stevo u omiljenom lokalu morao čekati Ivana. Naručio je drugo pivo i kada se već počeo brinuti za prijatelja ugleda ga kako se približava pošljunčanom stazicom njegovom stolu.
- I, što te toliko zadrža? - ne izdrža Stevo da priupita prijatelja čim se ovaj smjestio na stolicu.
- Kasnije, kasnije. Prvo bih popio piće, ali ne limunadu nego pivo - uzbuđeno je odgovorio Ivan.
- Vidi ti njega. Pivo nisi popio od pretprošle Stare godine - pecnu prijatelja Stevo.
Nakon što je gucnuo koji gutljaj piva Ivan započe:
- Imao sam divan razgovor s jednom crnkom. Zove se Ivanka i ...
- Iz Novog Sada je -prekinu ga Stevo.
- Odakle znaš?
- Pa ja idem češće od tebe u "Šangaj". Ona se tu zaposlila prije dva mjeseca kao spremačica.
- Nisi valjda nešto petljao s njom?
- Naravno da nisam jer se ona ne bavi prostitucijom nego spremanjem.
- Točno. To je i meni rekla tokom razgovora u sobici gdje se drže sredstva za čišćenje.
- Sumniv si mi. Nećeš valjda reći da ti se ona sviđa.
- Sviđa!
- Ali ona ipak radi u javnoj kući. Danas kao spremačica, a već sutra, kao neke druge, može i kao kurva. Jednu takcu sam ja opalio prije godinu dana. Rekla mi je da joj je lakše j.b.t. se nego spremati a i puno se više zaradi.
- Jovanka je još mlada. Ima tek devetnaest godina i još ima nade za nju ako je netko izvuče iz tog pakla.
- Taj netko valjda nećeš biti ti?
- Možda i hoću.
- Što će ti reći roditelji, rodbina, prijatelji? Meni je svejedno ali ima svakakvih ljudi.
- Roditelji se neće petljati, a za ostale me baš i nije briga.
- Možda će jednog dana ljudi pričati kako je hrvatski vitez Ivan iz pakla javne kuće izvukao časnu sprsku ženu Jovanku.
...
Novi Sad, nekoliko mjeseci ranije.
Snažno je puhala ledena košava. Ono što je za stanovnike koji žive uz more, to je košava za žitelje koji žive uz Dunav. Velika hladnoća pojačana košavom tjerala je stanovnike drevnog i lijepog grada uz Dunav da se drže svojih toplih domova. Iz kuće su izlazili samo oni koji su to morali. Mlada devetnaestogodišnja Jovanka bila je izuzetak. Ona je izašla, ne htijući roditeljima reći zašto, i uputila se na obalu Dunava. Tu je vjetar na čistini bio još snažniji. Pretio je da mladu djevojku podigne s keja i baci je u duboku mutnu vodu.
Jovanka je živjela s roditeljima u jednoj uličici u blizini Dunava. Bila je to velika obitelj. Roditelji i sedmero djece. Četiri dječaka i 3 djevojčice. Jovanka je bila najstarija. Roditelj, otac Zaharije, bio je jedini zaposlen. Radio je u gradskoj čistoći. Mala zarada a mnoga usta željna hrane, odjeće, obuće, životne radosti. Obitelj je više gladovala nego bila sita. Mlađa djeca nosila su odjeću starije, mlađi su koristili školske knjige starijih. Zaharije je po ocu bio pravoslavac, a majka mu je bila židovske vjere. Žena, Janica, bijaše katolik. To nije ni malo remetilo skladnu obiteljsku atmosferu. Prema dogovoru, mušku su djecu krstili u jednoj od novosadskih katoličkih crkvi, a žensku u jednoj pravoslavnoj crkvi. Tako su voljom roditelja njihova djeca bila različite vjeroispovjesti. Potpuno nevažno u mirnim vremenima, ali nažalost strahovito važno u nemirnim vremenima, kada se život gubi i za manje važne stvari.
Došavši na kej Jovanka pogleda u Dunav. Ogromni valovi zapljuskivali su obalu. U očima lijepe djevojke pojaviše se suze. Pomisli na svog bivšeg dečka Svetislava. Upoznali su se prije točno 6 mjeseci na igranci u jednom novosadskom domu, u blizini kuće Jovankinih roditelja. Momak je bio naočit. Visok, snažan, crnokos, crnook, uglađenog ponašanja, iz ugledne obitelji. Imao je gotovo sve o čemu maštaju mlade djevojke. Bila je to ljubav, barem što se Jovanke tiče, na prvi pogled. Također je to bila i njezina prva ljubav. Hodali su samo četiri mjeseca kad ju je Svetislav zaprosio. Ona je sva sretna pristala udati se za njega.
Jednom prilikom on je pozva na kavu kod sebe. Ona prista. Njegovi bijahu odsutni. Jovanka je bila impresionirana veličinom kuće, otmjenim namještajem, veličinom dvorišta. Sušta suprotnost njenoj bijedi. Na radiju je svirala tugaljiva pjesmica "Tužna je nedjelja, mada je cveća svud". Nakon što su popili kavu Svetislav joj bez okolišanja reče:
- Uskoro ćemo postati muž i žena i nema nikakvih prepreka da sada vodimo ljubav.
Jovanka pocrveni do korijena kose. Ona je Svetislava voljela ali mu je svoju nevinost željela pokloniti prve bračne noći. Jedva je promucala:
- Budući će uskoro svadba možemo se još malo strpiti.
Svetislavove oči opasno sijevnuše. Gotovo zareža:
- Ti, Jovanka, kao da nemaš u mene ni mao poverenja.
- Imam, međutim red je red.
- Kakav red? Ako se dvoje vole mogu i trebaju voditi ljubav i pre prve bračne noći.
- Svetislave, nisam sada spremna. Imam menzes.
- Ah, menzes. Koji sam ja pehist - razočarano će Svetislav. - Dobro, kad prestane menstruacija obavit ćemo to.
Njegove riječi i njegovo ponašanje upalili bi alarm uređaj ko imalo iskusnije i opreznije žene. Jovanka na svoju nesreću nije bila ni iskusna ni oprezna.
Za desetak dana ponovila se situacija. Jovanka je, puna ljubavi i naivnosti, popustila. Kući je otišla ranjena psihički i fizički. Danima je pomalo krvarila ali od sramote nije ništa govorila roditeljima niti je išla liječniku. Nemilosrdni Svetislav malo je mario za njene tegobe. Samo je mislio na sebe i svoje uživanje. Već nakon nekoliko dana poželio je opet se s njom seksati. Drugi veliki razlog za uzbunu koji je Jovanka propustila. Umjesto da Svetislavu veli što ga sljeduje, rekla mu je bojažljivo:
- Ama Sveto, sve me boli. Nisam sposobna voditi ljubav s tobom.
- Boli, boli, a kako je meni.
- Tebi nije ništa, jedino želiš zadovoljiti svoju potrebu - usudila se primijetiti.
- Da mi je do toga opalio bih neku laku curu - skoro se izderao Svetislav.
- Sveto, kakve su to reči. Otmjen si, iz fine familije, a govoriš kao kočijaš.
- Kočijač znači. Eto koliko ti držiš do mene. Misliš samo na sebe. Može te...
- Moram misliti na sebe kad ti već ne misliš.
- Kada je tako više se nećemo viđati.
Jovanku obli hladan znoj i uhvati je drhtavica. Njeni su snovi bili srušeni. Taj nemilosrdan čovjek, taj egoist ih je uništio. Napustila je šutke kuću njegovih roditelja. Dobro se je isplakala tek kad je došla kući i legla na krevet u sobi u kojoj je spavala sa svoje dvije sestre.
- Jel' ti to plačeš, sestrice? - upitala ju je mala Jelisaveta, koja se na trenutak probudila.
- Ne plačem, malena. Spavaj.
Godinu dana kasnije Svetislav je sve ponovio s jednom djevojkom iz imućne novosadske obitelji. Na njegovu nesreću djevojka je bila maloljetna a njeni roditelji vrlo utjecajni. Na održanom suđenju priznao je da su mu nevine djevojke opsesija i da mu je navjeće zadovoljstvo kada vodi ljubav s nevinom djevojkom. Sudac je tada upitao:
- Gospon Svetislave, a što je s tim devojkama i njihovim osećajima?
- To me nimalo ne zanima. Njihov je problem a ne moj što s takvim ljudima kao ja žele imati posla. Ni jednu od njih nisam naterao na seks - odgovorio je bez imalo suosjećanja.
- Ali one su mlade, neiskusne i zaljubljene u vas.
- Njihov problem. Nego časni sudija, nisam znao da je Nada bila maloletna. Da sam znao pričekao bih koliko treba pa onda obavio posao.
Sudac je uzeo u obzir Svetislavovu tvrdnju da nije znao da je oštećena maloljetnica (istina, nitko joj ne bi dao šesnaest nego koju godinu više) i osudio ga na 6 mjeseci zatvora uvjetno 2 godine. Olakšavajuća okolnost je bila što je oštećena samovoljno stupila s njim u intimni odnos.
...
"Svetislave, prokletniče", kriknu u sebi očajna Jovanka dok je stajala na dunavskom keju. Na trenutak djevojka pomisli na svoju obitelj, koju je voljela svim svojim srcem, a onda se odluči. Potrča niz strmu obalu u Dunavu. Ali joj nije bilo suđeno da tada ode. Uspjela je napraviti korak, dva, a onda je za ovratnik zimskog kaputa uhvati jedna ogromna šaka i kao perce je prenese na kej. Jovanka je cijelu minutu stajala na drhtećim nogama žmireći. Nema ledene vode, nije mokra, samo fijuk košave. Očito nije u paklu. Još je na ovom svijetu. Onda otvori oči i ugleda herkulesnu figuru Milovana, momka iz susjedstva.
- Otkud ti ovde, Milovane - jedva izusti Jovanka.
- Iz daleka sam primetio kako zamišljeno stojiš po ovoj košavi uz vodu i naslutio sam zlo. Brzo sam pohitao i evo bre komšijka, stigao sam na vreme. Šta ti bi?
- Dojadio mi život, komšija, eto šta je.
- Kako ti tako mladoj i lepoj može dojaditi život? Hajdemo do prve gostione pa će da mi pričaš šta je konkretno bilo.
Krčma je bila mala, ali čista, topla, prijatna i gotovo prazna. Milovan naruči kuhano vino za oboje.
- I šta te natera na taj očajnički korak - htio je znati Milovan, koji je potajno bio zaljubljen u Jovanku.
- Nesretna ljubav.
- Nisi se valjda zaljubila u onu lutkicu, Svetislava?
- Da sam znala što sada znam ne bih ga ni pogledala.
- Ja sam čuo da je on biseksualac.
- Šta ti je to Milovane?
- To su oni što vole i muške i ženske.
Jovanka se zgrozi.
- Zar i takvih ima?
- Naravno. Prošlog leta ostavio je ljubavnika kojemu je uzeo njufer, a koji ga je onda ganjao nožem po centru grada.
- Baš sam, keve mi, glupača što sam se vezala za takvog muškarca.
- Bila si premlada i neiskusna. Pala si, mori, na njegovu bebastu facu. Zaboravi šta je bilo. Ima i drugih momaka koji su bacili oko na tebe.
Nekoliko dana kasnije Svetislav je jedne mračne noći napadnut od jednog maskiranog snažnog čovjeka. Napadač mu je slomio vilicu, prebio ruku i nekoliko rebara. Dugo se je oporavljao u novosadskoj bolnici i kod kuće. Šuškalo se da je napadač Milovan, ali se nikada nije doznala istina. Policija je jedno vrijeme tragala za napadačem pa je onda stavila spis u ladicu. Svetislav je za svaki slučaj na ulici u širokom luku obilazio Milovana.
...
U Jovankinom susjedstvu živjela je mlada udovica, Mađarica Judit. Ona je dolazila jednom mjesečno u Novi Sad, ostajala 2 dana i onda nestajala. Uvijek je bila fino odjevena i doimalo se da je imućna. Mnoge je susjede zanimalo gdje ona tako tajanstveno odlazi. Jedne nedjelje, nekoliko dana nakon Jovankinog pokušaja samoubojstva, našli su se na kavi kod Judit. Jovanka i još nekoliko susjetki. Najstarija susjetka iznenada upita:
- Judit, dete drago, ako nije tajna, čime se ti baviš i gde provodiš vreme kad nisi u Novom Sadu?
- Radim!
- Znam, ali šta?
- Čupam pa sadim. Šalim se. U ugostiteljstvu. Opslužujem goste.
- U kojem lokalu?
- "Šangaj" u Brodu na Savi.
Nakon 2 tjedna reče Jovanka roditeljima da odlazi u Brod na Savi,da opslužuje goste u ugostiteljstvu, poput Judit. Roditelji su se malo bunili što se radi o udaljenom mjestu ali su se u suštini slagali da treba početi raditi. Jedna usta manje za hraniti. I tako Jovanka stiže brzim vlakom u Brod na Savi. Gradić znatno manji od Novog Sada ali simpatičan. Stigavši u Brod Jovanka se smjestila u Juditin stan u Mesićevoj ulici, ne tako daleko od "Šangaja". Nakon nekoliko dana, iza podne, uputila se Jovanka s Judit u upravu "Šangaja". Putem su veselo čavrljale. Jovankini snovi ugasiše se čim je stupila u "Šangaj". Već je bilo nešto muškaraca koji su vrlo diskretno odlazili u određene sobe na katu. Vladali su mir i tišina. Dok su čekale u hodniku u prizemlju, ispred jedne prostorije na čijim je vratima pisalo vlasnik i njegovo ime, pokadkad bi pored njih prošetala neka vrlo našminkana dama.
- Ovo mi ne liči na ugostiteljski objekt nego više na javnu kuću - tiho se i uplašeno obrati Jovanka poznanici.
- Ah, nije to ništa. Prostitucijom se bave samo dame koje to žele. Ako seksualno opslužuju goste puno su bolje plaćene nego čistačice i sobarice.
- A čime se ti baviš, Judit?
- Prvo sam bila sobarica, a onda sam se prebacila na pružanje seksualnih usluga. Bolje se zaradi, poneka mušterija mi zna kupiti lep poklon, a bome, hi, hi, hi, neka momčina zna i dobro j.b.i. A ima i poneki veteran koji mi tako nježno obliže kokicu da se topim od miline.
Sirota Jovanka, pocrveni do korijena kose. Refleksno stisnu noge i stavi ruke u krilo. U to naiđe neki stariji gospodin u skupocjenom odijelu s naočalama na ogromnom nosu. Kad ugleda Judit zastade i tiho reče:
- Hoćemo li se večeras vidjeti?
- Će se j.b..o - mirono uzvrati Judit.
Kada se čovjek udaljio Jovanka ustade sa stolice.
- Kuda ćeš, bre, Jovanka - uzviknu Judit.
- Meni se ovo ne sviđa. Odoh!
- Ama ako nećeš da se seksaš budi sobarica.
Tad se otvoriše vrata prostorije pred kojom su bile.
Jedan dežmekast čovjek četredesetih godina ih pozove unutra. Kad su ušle dežmekasti je sjedio iza ogromnog pisaćeg stola. Pušio je cigaretu. Reče:
- I, što mi to dovodiš, Judit?
- Evo dodovim jednu drugarku iz Novog Sada. Lepa je i mogla bi poslužiti.
Dežmekasti požudno buljavim očima odmjeri od glave do pete Jovanku, a ona pocrveni od stida.
- Da, da, mogla bi poslužiti.
- Ali ima jedan problem.
- Ah, kakav?
- Ona bi, za početak, htela raditi kao sobarica.
- Dobro, s jednim uvjetom.
- Kakav je to uslov - bojažljivo će Jovanka.
- Možete biti sobarica jedno kratko vrijeme a onda otkaz ili pravi posao.
- Kakav je to pravi posao?
- Zabavljati naše drage klijente.
- Ne bih nikoga zabavljala.
- Šefe, ona je sada jako sramežljiva. Ispravit će se to već - upade Judit.
- Znam ja i sramežljivije pa se se i one prihvatile isplativijeg posla
Dogovoriše se o mjesečnoj naknadi i žene izađoše iz ureda.
Čim su izašle jedan oniži stariji čovjek obrati se tiho Judit:
- Ja sam se tako uželio vašeg međunožnog cvjetića. Može li 1 sat sada, naime kasnije moram na put u Zenicu sa ženom.
- Može, ali tarifa je dupla.
- U redu.
Jovanka ode u stan, a Judit se posveti poslu. Stari više ništa nije mogao pimpekom ali mu je jezik radio sasvim dobro.
...
Ivan se nekoliko dana premišljao. Toliko da je na radnom mjestu u Tvornici vagona, gdje je radio kao bravar, počinio nekoliko sitnih pogrešaka. Onda se ohrabrio i za vrijeme nedjeljne jutarnje kave započe razgovor s roditeljima.
- Mama, tata, odlučio sam se ženiti.
Roditelji samo što ne poskočiše sa stolica. Nisu znali da njih sin ima ikakvu a kamo li toliko ozbiljnu vezu da bi se ženio.
- Vidio sam ja odmah, sine - otac će - čim si se ti uzvrpoljio, kao da imaš crve u guzici, da imaš nešto važno za kazati. Znamo li mladu?
- Ne znate. Ona nije iz našeg grada.
- Odakle je onda? - htjela je znati mati Ljubica.
- Iz Novog Sada.
- Bome si se daleko uputio - prmijeti Stanko.
- Nisam nigdje išao. Ona radi u Brodu i upoznao sam je na radnom mjestu.
- I, gdje radi? - upita Ljubica.
- Sad, to je malo nezgodno.
- Kako nezgodno? - u čudu će otac.
- Radi u "Šangaju", ali nije kako se č...
- Sine, valjda nećeš oženiti prostitutku? - zabrinuto će majka.
- Ona istina radi u "Šangaju" ali nije prostitutka.
- Ne razumijem - uzrujano će otac.
- Radi tamo kao sobarica.
- Tako je tako onda je u redu - pomirljivo će otac.
...
Nekako u isto vrijeme u kancelariji vlasnika "Šangaja" odvijala se prava drama. Dežmekasti vlasnik pozvao je na "ribanje" sirotu Jovanku. Kada je Jovanka ušla u ured dežmekasti ju je proždirao požudnim pogledom.
- Sjedi - naredi razvratnik Jovanki.
Ona sva uznemirena posluša. Slutila je da joj jedan od vlasnika hoće reći nešto neprijatno.
- I?! Što ćemo mi s tobom? Mlada si, zgodna, naše cijenjen mušterije to naravno primijete. Već su mnogi izrazili želju da se seksaju s tobom. Neće još dugo ovako ići.
- Ali, gazda, ja pošteno radim svoj posao. Želim da ostanem sobarica. Posao zabavljačice gostiju me ni malo ne zanima.
- Kakva si ti to osoba. Mučiš se s tim poslom a mogla bi pet puta više zarađivati. Potrebno je da samo povremeno širiš te svoje slatke nožice. Evo imamo jednu djelatnicu od preko 40 godina. Ona je sva sretna kada je povali momčina deset, pa i dvadeset godina mlađi. Drago joj je da još uvijek može privući pozornost mladića.
- Briga me za tu propalu pohotnicu. Uskoro s njom ni stariji neće htjeti ni cipele obrisati. Meni se ne liiježe s kojekakvim tipovima. Zanima me samo prava ljubav.
- Ljubav, ljubav. I kada nekog voliš širiš noge i to besplatno.
- Istina besplatno ali ono ushićenje i ljubavni zanos ne može se ničim platiti.
- Da ti ga neki baja zavuče vidjela bi ti što je ushićenje i pobuda.
- I sama pomisao na to mi se gadi do povraćanja.
- Dajem ti rok još dvadesetak dana da razmisliš.
- Ali... Vi me dovodite u nezgodnu situaciju.
- Nema tu nezgodne situacije. Za sobaricu ćemo uzeti neku babu, koju neće nitko geldati. Takve lijepe djevojke trebaju se baviti pametnijim poslom. Nije p.č.a sapun da će se potrošiti.
- Gazda vi ste bezobrazni.
- Ma kakvi. Evo i meni se sviđaš. Platio bih dobro da te pomazim.
- Sram te bilo, bestidniče jedan. Isplati me za ovo što sam radila i odoh.
- Brzo ćeš se predomisliti.
- Nikada a možda ni tada. Pre bih pasla travu.
- Pasi kad si blesava.
Uvečer su se našli Ivan i Jovanka. Malo su se prošetali korzom, a onda su otišli u gostionu "KOd Posavca" u Mesićevoj ulici na piće. Tu se Jovanka požalila da je gazda bio brutalan i da je ostala bez posla.
- Tebi za koji dan neće više biti potreban posao.
- Kako neće?
- Lijepo. Već sam razgovarao s roditeljima o tome kako te mislim oženiti.
- I?
- Nemaju ništa protiv. Za dva tjedna možemo obaviti pripreme i onda se oženiti.
- Jedva čekam da prođu te dve sedmice pa da se uzmemo. Ti si dobar, zavolela sam te i mislim da ću s tobom biti srećna.
Za tri tjedna u jednoj brodskoj gostionici odražana je skromna gozba. Sve u svemu dvadesetak svata. Jovanki je kuma bila Judit, a Ivanu kum prijatelj Stevo. S Jovankone strane došao je jedino iz Novog Sada njezin najstariji brat Dragan. Sam čin vjenčanja obavljen je u brodskoj velikoj crkvi. Vjenčao ih je franjevac Anto, Ivanov ujak.
Društvo na svadbi bilo je malo ali je uživalo do 2 sata iza ponoći u starogradskim pjesmama. Judit i Stevo su poslije svečanosti otišli u dvorišnu zgradu Stevine kuće i ludeo se proveli do zore.
...
Ivan i Jovanka započeli su zajednički život u dvorišnoj zgradi u dvorištu roditeljske kuće. Živjeli su gotovo idilično do proljeća 1941. godine, a onda su naišli problemi. Velika svjetska gibanja počela su negativno djelovati na njihove male živote. A nisu zahtijevali puno. Da budu zdravi i da Ivanova plaća bude dovoljna da mogu preživjeti i da konačno dobiju bebu o kojoj već duže vrijeme sanjaju. Je li to mnogo u vrijeme kda mnoge vojske i strašne ideologije tutnjaju starim kontinetnom? Njih se ne tiče ni nacizam, ni fašizam a niti komunizam. Jedino žele da ih nositelji tih strašnih ideologija ostave na miru.
Subota je, 23. 6. 1941. godine. Osvanuo je vreli ljetni dan. Opojni miris lipe ispunio je gotovo svaki kutak grada smještenog uz lijevu oblau Save. Od same zore lastavice su neumorno lovile kukce na nebu do nedavno tako tihog gradića. Na radost ribiča neki su dan poletjeli rojevi letica od buruma prema centru grada. Stari ribiči govorahu da nikada kao te godine nisu ulovili na letice više riba. Kao da je i sama priroda strepila od strahota koje su nadolazile pa je izdašno davala svoje plodove.
Ivan i Jovanka proveli su burnu prethodnu noć. Intezivno su radili na potomstvu ali nekako nije išlo. Na žalost njih te Ivanovih roditelja prinove nije bilo ni na vidiku. Jovanka je ustala još u 5 i 30 i skuhala kavu. Onda joj se malo prije 6 za stolom u kuhinjici pridružio Ivan. Malo su čavrljali a onda Ivan krenu pješke na posao. Valjalo je na vrijeme stići u Tvornicu vagona jer je radno vrijeme započimalo u 6 i 30. Na svoju nesreću putem je sreo susjeda Lovru, gnjavatora koji mu je dosađivao pričama o uspjesima njemačkog ratnog stroja i blistavoj perspektivi koju nude Pavelić i kompanija, vjerni sljedbenici i sluge Hitlera.
- Susjed, dobro jutro - veselo ga oslovi Lovro.
- Jutro - mrzovoljno uzvrati Ivan.
- Što, nismo dobre volje? - peckao je Lovro. - Imaš problema?
- Zašto bih imao problema?
- Pa, eto, imamo sada svoju državu i ne piše se dobro srpskim, židovskim i komunističkim krvopijama.
Ivan zastade i mrko pogleda Lovru. Gotov zareža:
- Pazi što govoriš, Lovro. Kakve veze ja imam s bilo kojim krvolocima?
- Dobro. Samo hoću reći da će se naš Ante pobrinuti da se stane na kraj bogaćenju krvopija na račun napaćenog svetog hrvatskog naroda.
- A zašto bi naš narod bio napaćen i svet, a neki drugi recimo židovski ili arapski, suprotno tome.
- Susjed, već sam ja čuo da tebi domoljublje baš i nije na listi prioriteta. To je sigurno zbog one tvoje že..
- Znaš što komšija...
- Susjed se kaže a ne ko...
- Ako me još jednom počneš ispravljati za riječ koju izgovorim poslat ću te u materinu. Je'l jasno? Pa ti si prvi do jučer govorio komšija i hiljadu, a sada tvrdiš da su to srpske riječi. A nisu, nego strane. Dakle, komšija, ja sada idem raditi i nije mi do političkih tirada. Ako ti je do govora učlani se u jednu dopuštenu stranku (pokret), pa tamo govori do mile volje ako te budu htjeli slušati.
- O,o,o - napravi Lovro mučenički izraz lica, kao da ga upravo razapinju na križ. - Zar si i ti, Hrvat i katolik, i to sve zbog žene, mrzovoljan zbog naše toliko dugo godina sanjane samostalne države.
- Nisam mrzovoljan, a naša država je toliko samostalna da jedan ne baš mali dio teritorija uopće ne kontrolira.
- Ah, naše će snage brzo uspostaviti red na cijelom teritoriju države.
- Neće, a znaš li koliko će dugo trajati ova država?
- Naravno, vječno - pun sladostrašća uzviknu Lovro.
- Trajat će onoliko dugo koliko traju nacistička Njemačka i fašistička Italija.
- Znači vječno. Hajde da se i mi u nećemu slažemo.
- Države se mijenjau, ljudski vijek je kratak. Želim samo da ja i moja obitelj pristojno odživimo svoje živote.
- Ti bi da mirno živiš svoj vijek a događaju se povijesne promjene.
Tada je Ivan imao sreće. U Gupčevoj ulici pridruži mu se Tadija, radnik koji je radio skupa s Ivanom.
- Jel' Ivane, nije valjda da te ovaj opet gnjavi - odmah će Tadija.
- Kako to razgovarađ sa mnom.
- Onako kako zaslužuješ. Ivane, valjda ćemo danas završiti one komade, bliži se rok isporuke.
- Valjda hoćemo.
Do ulaska u poduzeće Ivan i Tadija su razgovarali o poslovnim problemima. Lovro ih je mrko pogledavao ne govoreći ni riječi.
Nešto kasnije kod Jovanke došla susjeda Milka na dopodnevnu kavu. Riječ po riječ i onda Milka pokaza susjedi dnevni list Hrvatski narod, broj 129 od toga dana. Posebno ju je upozorila na govor dr. Mile Budaka u Vinkovcima, na str. 6. Milka, koja je bila u izvrsnim odnosima s Jovankom, reče susjedi da novine može vratit sutra kada ih pročita i Ivan. Onda reče:
- Ti, Jovanka, znaš da sam ja tvrda Hrvatica i katolkinja, ali me govori poput ovoga Mile Budaka počinju zabrinjavati. Svaki čovjek i svaki narod sami su kovači svoje sreće i ne mogu im za sve loše biti krivi drugi ljudi i narodi. Bila sam oduševljena kada je 10. travnja konačno uspostavljena hrvatska država, ali se pomalo hladim i postajem oprezna. Neke mi stvari počinju smetati.
- Koje?
- Pa, evo recimo, proganjanje sviju koji su po bilo čemu drukčiji. Zatim, postojanje samo jedne ustaške stranke. Čak i u Kraljevini Jugoslaviji bilo je dosta stranaka. Ne sviđa mi se ni to što bi hrvatske žene trebale postati, po nekim ustaškim glavešinama, nedotjerani, da ne kažem prljavi stroj za rađanje djece. Njihove žene su itekako napirlitane, namazane i dotjerane, rađaju dijete, dva, a ja bih se trebala zapustiti i voditi ljubav s mužem samo u plodne dane. Ja se poželim poseksati s voljenim mužem dalkeo češće, pri tome želim biti besprijekorno čista i uredna, a bome i ovo dvoje djece u vom strašnim vremenima mi je dosta.
- Šuti, Milka, nemo o tome govoriti pred ljudima jer bi moglo biti problema.
- Ne boj se, otvorim dušu samo pred pouzdanim ljudima.
Kad je Milka otišla, dok je spremala ručak, Jovanka obrati pozornost na govor i komentar. Tako između ostaloga čita na početku komentara "Radost i zadovoljstvo hrvatskog naroda nad velikom djelom Poglavnika, najveće je u ovim krajevima, koji su bili najviše ugroženi i koji su se najsnažnije oduprli navali danas pobijeđenog neprijatleja. U epopeji borbe često krvare, ali veličanstvena Šokadija je ponosna na žrtve koje je dala. Hrvatsko seljaštvo, radništvo i građanstvo ovih krajeva ponosno je zato, što danas može reći, da te žrtve nisu bile uzaludne, jer je hrvatski narod danas slobodan, a njegova država ponovno uspostavljena.
Velika ustaška misao doživjela je danas u Vinkovcima ponovno dan svoje velike pobjede."
Interesantno, nakon rata pobjednici su, uzmale korekcije (umjesto poglavnik - maršal, umjesto ustaške misli - partizanska misao, umjesto hrvatski narod - hrvatski radnik) jednako pisali (op. aut.)
Na kraju komentara stoji "U toku (ustaške novine koriste termin tok, a ne tijek, kao i omladina, a ne mladež, op. aut.) cijelog prijepodneva stizalo je veliko mnoštvo seljaštva, radništva i građanstva iz okolice Vinkovaca, tako da se nešto poslije 9 sati na velikom igralištu športskog kluba "Cibalije" skupilo oko 30.000 naroda. Poslije svečano odslužene svete mise otvorio je skupštinu gradonačelnik Franjo Dučmelić, koji se toplo zahvalio prisutnima što su svojim posjetom uveličali ovu manifestaciju, a naročito je toplo pozdravio doglavnika dr. Milu Budaka. Ozdravivši na oduševeljeno klicanje tisuća i tisuća prisutnih, Doglavnik je održao veliki politički govor."
Narod kao narod. I puno prije Doglavnika, i poslije Doglavnika, kada su se pojavila sasvim suprotna mišljenja i danas a tako će sigurno biti sutra, naarod oduševljeno kliče govoru nekih političara ma kako se kasnije pokazalo ono čemu su klicali. Danas nekome kliču, sutra ga zaborave, prekosutra se neki opet sjete, onda ga opet zaborave. I tako u krug. Kao kad maca u igri leti za svojim repićem. Nekim ljudima prođe cijeli život u oduševljenom klicanju i čekanju da im bude bolje. A oni kojima su klicali dok su na vlasti ogromnim kašikama grabe sve blagodati života, očekujući da će im licemjerno i površno kajanje donijeti nebesko kraljevstvo.
Jovanka sva uznemirena promiješa grah, koji je njen Ivan tako volio jesti. Jednom prilikom prije dva tjedna kad mu je na putu na posao opet dosađivao Lovro, u ljutini je Ivan gnjavatoru rekao:
- Više volim pojesti dva tanjura graha sa suhim rebrima, koji spreme moja majka ili Jovanka nego deset govora bilo kojeg političara.
Lovro se zagrcnuo i priprijetio Ivanu da pazi što priča, a ovaj mu je odgovorio da ga ostavi na miru s politikom.
Jovanka na početku govora čita "Sestre i braćo Hrvati i Hrvatice, prijatelji Nijemci i Mađari (vidi, vidi, sada su i višestoljetni tlačitelji Mađari postali prijatelji, ode Marija Jurić-Zagorka u neprijatelje op. aut.) i svi ostali prijatelji hrvatskog naroda koji ste ovdje! Ja sam neobično sretan što me je zapeo sretan zadatak da vam ovamo donesem pozdrave divnot i velikog (što će nama S. Koreja, Kuba i još neke države kada divnih, velikih i dragih vođa ima i bit će svuda oko nas dok je god lizguza i interesdžija, op. aut.). Poglavnika dr. Ante Pavelića (Živio!). Ovo nekoliko tjedana ja sam imao sreću da obiđem krajeve lijevo i desno od vas, tako da ste vi većina čuli, što bih vam imao reći. Osim toga Poglavnik je jednom prilikom rekao: "A što se mi trebamo dogovarati, kad na cijelom svijetu jednako mislimo."
Ovo jednako mišljenje gotovo se isključivo svodi na mišljenje dragog, milog, divnog, velikog vođe. Raja spontano, milom ili silom mora u vunenim vremenima misliti kao besmrtni vođa. Jao si ga onome koji bi se usudio misliti svojom glavom, jer mišljenje svojom glavom je nužno drukčije, po mnogim pitanjima, od mišljenja velikog predragog vođe. Ako bi se neki pojedinac odlučio da, po nekom pitanju, javno kaže što misli, morao je računati na to, da bi ne samo on nego i članovi njegove obitelji, bili izloženi progon do divnog i milosrdnog vođe, kao i od njegovih egzekutora.
Na kraju govora stoji "Danas nema razloga da se dijelimo na stranke. Danas postoji smo ustaški pokret u koji imadu pravo pristupiti svi pošteni Hrvati. Poglavnik je oprostio svima osim izdajicama."
Nakon toga je odsvirana hrvatska himna, pa se Doglavnik s pratnjom uputio u Gradsko poglavarstvo, gdje mu je gradonačelnik predstavio predstavnike vlasti i ustanova.
Dršćućim rukama odloži Jovanka novine na stol. Pokuša se ustati sa stolice, ali osjeti slabost i mrak pred očima. Čvrsto se uhvati za naslon stolice. Mrak se polako izgubi i ona ode provjeriti grah. Baš danas, kada je Ivanu htjela reći za divnu novost morala je ovo pročitati. Ali, zar svega toga nije bila svjesna već neko vrijeme. Ona koju politika nije nimalo zanimala, koja ne bi ni mrava zgazila, sada se osjećala krivom. Kriva je što je miješane nacionalnosti, kriva je što njen rodni grad pripada drugoj državi, kriva je što ju roditelji (kao njezinu braću) nisu krstili u katoličkoj crkvi, kriva je što su neki ubili nekolicinu Hrvata u parlamentu u Beogradu, a izgleda, uskoro će biti kriva i za poplave, požare, potrese, suše i sve ostalo što će se dogoditi. Toliko krivice, a samo želi živjeti normalnim građanskim životom. Njoj je njezin muž, osim Boga, na prvom mjestu. Hoće li imati hrabrosti danas mu reći divnu vijest? Možda bi bilo bolje, obzirom na situaciju, kad već toliko dugo nije ostala trudna, da nije ni sada. U svakom slučaju morat će s Ivanom poslije ručka popričati o aktualnoj situaciji.
...
Poslije ručka, uz kavicu, započe Jovanka razgor s mužem.
- Ivane, danas sam pročitala govor Mile Budaka u Hrvatskom narodu koji me je silno uplašio.
- Čuo sam nešto o tome na poslu.
- Susjeda je ostavila novine do sutra pa sam pročitaj.
Ivan uze novine i preletje preko članka. Onda ih odloži i reče:
- Standardan govor jednog visokog ustaškog dostojanstvenika.
- I nije te strah.
- Nije mi baš svejedno, ali i se ne bavimo politikom i nismo opasni za režim.
- Nas svaki režim pa i ovaj može zgaziti kad hoće. Ovde se sada ne gleda blagonaklono na Srbe, Židove i one iz mešanog braka. Eto vidiš, ja još uvek miješam ekavicu i ijekavicu. Kada idem u dućan sva se napnem da izgovorim neku ekavsku reč, pa govorim uvredljivo polako.
- Čak i Budak veli da neće dirati prijatelje hrvatskog naroda a ti to svakako jesi.
- Naravno. Ne mogu mrziti pola sebe ni cijelog tebe, a i mnoge divne ljude ovoga grada.
- Eto vidiš. Možda će neki zadrti čovjek nešto pokušati, pa sam ja ipak poduzeo neke aktivnosti po tom pitanju.
- Kakve aktivnosti?
- Razgoravao sam s ujakom, fra Markom i on je obećao da će poduzeti sve što je u njegovoj moći da nas nitko ne dira.
- Baš si sunce.
Jovanka nježno poljubi Ivana.
- Sada ti lakše mogu reći jednu lepu novost.
Ivan je upitno pogleda.
- Nije valjda..
- Je, je. Nisam dobila menstruaciju, povraćam i sugrna sam da sam konačno trudna. Ivane, dragi, konačno ćeš biti otac.
Ivan poskoči od radosti sa stolice i čvrsto zagrli ženu..
- Volim domovinu, međutim ovo daleko nadmašuje sve dosadašnje u mom životu - reče Ivan.
- Valjda nas nitko neće dirati da naše dijete i u ovim teškim vremenina može rasti i razvijati se.
- Vidjet ćeš, bit će sve u redu.
Jovanki je došlo vrijeme i ona u gradskoj bolnici rodi krasna sina. Dadoše mu ime Stjepan i krstiše ga u brodskoj velikoj crkvi. Krstio ga je 17. dan nakon rođenja Ivanov ujak fra Marko. Koji je bio izuzetno sretan jer je na neki način i njegov potomak doašo na svijet. Kada već on sam ne može imati svoju djecu krasno je što tako divno dijete ima njegov nećak.
Fra Marko je održao obećanje i njegov nećak s obitelji nije imao nekih posebnih problema. Jedino su dvojica mutnih tipova pokušala šikanirati obitelj Paragutović. Ivanov susjed, Lovro postao je zdrti ustaša. On je odmah počeo rogoboriti protiv Jovanke, ali kada je čuo da iza obitelji Paragutović stoji jedna tako ozbiljna i utjecajna osoba kao fra Marko odustao je od zanovijetanja.
Odmah nakon uspostave ustaške države dežmekasti bivši suvlasnik "Šangaja" Karlo, stavio se na raspolaganje novoj vlasti. Nešto prije početka rata prodao je svoj dio vlasništva "Šangaja" i počeo redovno ići na nedjeljnu misu u veliku crkvu. Odjenom je kao bajagi postao veliki vjernik, a u stvari bio je licemjerni odvratni tobožnji pokajnik. Pokajnik iz interesa, kojega bi onaj u kojega se počeo lažno zaklinjati s prezirom odbacio. Neke je posve uspio prevariti ali ne i fra Marka, koji je na njegovo spektakularno obraćenje gledao veoma oprezno.
Karlo je bio njemačkog porijekla pa je dobio dobar posao u upravi grada. Iako naoko sretno oženjen, nikako nije mogao zaboraviti Jovanku i njeno odbijanje. Nekoliko puta je iz prikrajka promatrao Jovanku dok je spremala neku od soba u "Šangaju". Dok se je sagibala on je pohlepnim požudnim očima pratio njezine kretnje i njeno izazovno tijelo. Bio je siguran da ima slatku poput meda kokicu i bio je užasno ljubomoran na Ivana. Zar da taj smotanac miluje i ljuti to mirisno prelijepo tijelo. "Prokleta Srpkinjo, sad ćeš biti moja.. Ne može nitko samo tako odbiti Karla, čestitog predstavnika nadmoćne arijevske rase. Prije nego te uzmem ima gola da budeš u izazovnim pozama, a onda ću 1 sat da te milujem i ljubim po cijelom tijelu", znao je razmišljati. Putem kurira pozvao je Jovanku da se javi u upravu grada u njegov ure. Ona je u pratnji Ivana došla u zakazano vrijeme. Nadobudni Karlo nije Ivanu dopustio ući u kancelariju. Ušla je preplašena i blijeda Jovanka. Karlo je odmah prešao na stvar. Naredio joj je da se za dva dana, uvečer, mora pojaviti na određenoj adresi. To je u stvari bio njegov dvosboni stan u koji je dovodio žene uglavnom sumnjiva morala. Saslušavši tog bešćutnog čovjeka Jovanka reče drhtavim glasom:
- I da hoću ne mogu doći. Noseća sam.
- Što, onaj gad Ivan te napumpao.
- On nije nikakav gad već moj muž kojega ću uvek voljeti.
- Ah, muž, muž. Ljubav kažeš a radila si u javnoj kući. Malo seksa sa mnom ti neće odmoći. Ja sam ti u tome prvoklasan i kada to obavimo moći ćeš onog drvenog muža ponešto naučiti - pokvareni Karlo se sarkastično nasmija pa nastavi - Izgledaš kao i uvijek izvanredno i ne vidi se da si napumpana.
- Nisam napumpana nego sam u drugom stanju s mužem.
- Šuti. Znam tvoje porijeklo. Imaš srpske i židovske krvi i da znaš da ću to potegnuti ako ne dođeš. Ako se povremeno budeš j.b..a sa mnom to ću zataškati. Jedan moj pretpostavljeni sladi se isto tako s jednom udanom ženom, njen muž to zna ali šuti iz straha.
Jovanka se zanese od slabosti. Eto, dogodilo se ono čega se tako bojala. Ipak smnoge snage za reći:
- Bio si i ostao bestidnik. Prije ću umrijeti nego leći s tobom.
- Kažeš da si trudna, misli na dijete.
- Ako ubiješ mene ubit ćeš i njega.
- Neću ga ubiti ja nego ti i tvoja tvrdoglavost. Ja sam ljepši, moćniji, a ako baš hoćeš i bolji j.b.č od Ivana. Što on to ima a ja nemam?
- On ima dušu i karakter a ti to nikada nećeš imati.
- Duša i karakter su ništa u odnosu na moć.
- To ti samo misliš.
U zakazano vrijeme začu se kucanje na vratima Karlova stana. On se silno poradovao. Ipak će ta prokleta a tako privlačna žena biti njegova. Gledat će i dirati do mile volje to prekrasno tijelo. On ushićen otvori ulazna vrata i ushit na njegovom licu zamijeni zaprepaštenje.
Promuca:
- Otkud vi ovjde, oče?
- Mogu li ući - hladno uzvrati fra Marko.
- Kako ne.
- Neću dugo, gospon Karlo. Jovanka je žena mog nećaka Ivana i Gospod ih je podario pa je ona u blagoslovljenom stanju. Nadam se da ćete uvažiti činjenicu, a da slučajno to se ne dogodi potegnuti ću svoje važne veze u Zagrebu. Je li jasno?
- Jest.
- Znao sam ja da ćete vi, gospodine Karlo, kao veliki katolik i donator naše crkve reagirati kako trea. Vrag je strašno moćan ali čak i on ne može ništa kad je vjera tako čvrsta - blaže će, a opet nekako podrugljivo fra Marko.
- Tako je, oče. Vrag me je kušao ali ste mi vi pomogli da prevladam kušnju. Puno hvala.
- Nema na čemu.
Kada je fra Marko otišao Karlo bijesno stegnu usne i šake. Promrmlja:
- Prokleti pop.
...
Nakon rata Ivan i Jovanka su svake godine tijekom ljeta, za vrijeme godišnjeg odmora, odlazili u posjetu Jovankinim roditeljima, koji su jako voljeli njihovo dvoje djece. Povremeno su i članovi Jovankine obitelji njih posjećivali u Slavonskom Brodu. Jednom prilikom poveo se razgovor o njihovom susjedu Milovanu koji je Jovanku spasio onog dana kada se htjela baciti u Dunav.
- I eto, morij, ode i Milovan, još mlad čovek - reče Jovankina mati.
- Štaaaa... Milovan umreo - tužno će Jovanka.
- Umrea! Propio se nekako kad si ti otišla u Brod. Malo je živnuo potkraj rata kad je otišao u partizane, ali je posle rata nastavio po starom. Lekar mu je rekao da neće još dugo ako ne prestane piti, jer mu je obolela jetra. On se na savete lekara nije obazirao, kao da je hteo da ode.
- Je li se ikako ženio.
- Je, nakratko, godinu dana nakon što si ti otišla. Žena ga je ostavila zbog pića. Jedno se vreme pričalo da je bio zaljubljen u tebe i da ga je tvoj odlazak pogodio.
- S njim sam bila samo dobar prijatelj. Baš mi je žao što ga više nema.
- Da nije bilo njega Jovanka bi već odavno bila mrtva. Hvala mu - umiješa se Ivan u razgovor.
Toga dana, poslijepodne, Jovanka i Ivan otišli su na Milovanov grob i zapalili svijeću.
