Petak! Prvi je mejseca rujna. Godina 1961. Dan kao dan, naoko običan, svakodnevan. Za većinu ljudi, ali ne i za mnogobrojne plavopoljske dječake. Za njih je to crni petak. Vrijeme plandovanja, divne dokolice, trke, zabave, uživanja je u dobroj mjeri zavšreno. Gotovo svi do jednoga : Pića, Ivo, Baća, Milivoj, Žofa, Note, Neno, Brane, Žujo, Mirko, Čepo, Ike, Toni, Mrdo, Smajo, Milja, Vjeko i mnogi drugi ustaju gunđajući, pospani. Eh, sretni su oni rijetko koji imaju vremena odspavati jer nastupaju tek u drugoj smjeni. Ljeto, to divno ljeto, puno sunčanog lijepog vremena, uz vrlo malo kiše, a bez nepogoda, prošlo je. Umjesto kupanja, sunčanja, nogometa s gumenom loptom, žmirke, pečenja kukuruza uvčer na žeri, dolazi vrijeme knjiga, učenja, zadaća. Tako nagli prijelaz iz uživanja u muku teško pada ovoj, od brižljivih majki i strogih očeva, dobro odgojenoj (poštuju starije, ne kradu, ne piju, ne puše, vrlo malo psuju, o drogi pojma nemaju), a ipak pomalo divljoj djeci.

Naselje Plavo Polje je u to doba tako blizu, dijeli ih park Klasija, a opet tako daleko od centra grada. Malo "vojničko" preko ulice Petra Svačića, veliko "vojničko" na jugu i jugozapadu, željeznička pruga na zapadu u sjeverozapadu te ogranak firme Slaveksa i "rižana" na istoku, "odgovorni" su za tu njihovu divljinu i razigranost. Taj okoliš je od Plavog Polja činio ustvari predgrađe Broda.

I plavopoljske malobrojne djevojčice na neki su način slične momčićima. Samo što su one ipak malo ozbiljnije i odgovornije, više vezane za kuću i pomaganje majkama u svakodnevnim kućanskim poslovima. One su, za razliku od većine dječaka, pomagale majci i u poslovima vezanim za bašču. Gotovo je svaka plavopoljska obitelj u to vrijeme imala svoju bašču, svoj komadić zemlje gdje bi sadili raznovrsno povrće dok je uz stan, koji liči na kućicu, imala pokoju voćku. Gotovo sve te divne curice kad su odrasle udale su se za prvog pravog momka kojeg su pomno odabirale i doživotno mu podarile svoje tijelo, dušu, ljubav. Kad su one u pitanju, nije bilo nikakvog posla za ljubavnike i meraklije, bez obzira kako izgledali i koliko novca imali. One su radije birale manje atraktivne, a pouzdane momke nego porocima sklone ljepotanje. E, da, tava ona bijahu vremena.

Tim curicama nije ni izbliza tako težak početak nove školske godine ako dečkima. Istina, tu su knjige, zadaće, učenje, ali ih je majka zato oslobodila do dijela kućanskih poslova. I tako, kad čovjek pošteno sve zbroji i oduzme, valja priznati da su plavopoljske djevojčice tada bile odgovornije, vrednije i u prosjeku bolje učenice od dječaka.

A baš je te godine ponijelo voće i povrće. Nešpricani, tako ukusni, tako slasni paradajzi, krastavci, krumpiri, grašak, mahune, kelj, kupus, kukuruz za peči i kuhati, kajsije, trešnje, breskve, šljive. Dječaci pokadkad nisu imali strpljenja čekati da pojedino voće il povrće sazrije, pa su se s njim sladili još dok bijahu zeleni. Ako bi baš pretjerali, zabolio bi ih trbuh, a onda ni proljev nije bio daleko.

Po mnogobrojnim plavopoljskim livadama odigrano je te godine puno utakmica na male i nešto veće golove s gumenim loptama. Alaj su vulkanizeri imali posla. Nije bilo utakmice da se nije lopta nabila na kakav trn ili oštri kamen te ispustila. Kako nije bilo novca tako nije bilo ni rezervne lopte. Ostatak utkamice bi se odigrao s onom gumenom mješinom. Kasnije se lopta nosila vulkanizeru na sređivanje. Bilo je tu i lopti s bezbroj zakrpi, pa kad bi je neki dječak opalio da ide pravo, ona bi onako grbava otišla lijevo ili desno. Kakvih li je tu samo talenata bilo, međutim nije bilo nikoga tko bi obilazio mnogobrojne livade i kupio te dječake da organizirano treniraju  u nekom klubu. Funkcionari tih klubova čekali su da im se dječaci sami jave i takvih je bilo, međutim talenat onih dječaka koji se ne bi javili bespovratno je propao.

***

Škola je tek krenula, a pred dečkima su već stajali izazovi. Između mnogih predmeta bio je i likovni odgoj. Taj predmet predavao je slikar Pero. Visoki, stasiti, dostojanstveni Crnogorac. Dok bi učenici s kistom i vodenim bojama na bloku crtali zadanu temu, on bi znao tečno recitirati stihove iz Njegoševog Gorskog vijenca. Nekada je to radio tako sugestivno da je Mrdo jednom prilikom za vrijeme recitiranja zaspao. Lijepo je stavio glavu na stol i zahrkao. U desnom ju ruci kist kojega nije stigao odložiti. Naravno da je Pero to odmah učio. Došao je do klupe gdje su sjedili Mrdo i Žujo, stao iza Mrdinih leđa i fiksirajući pogledom Žuju još jedno vrijeme recitirao. Žujo ako hipnotiziran nije mogao obavijestiti susjeda. Kad se Pero nasirito recitiranja, lijevom je rukom zavrnuo brk, a desnom je prodrmao Mrdu po ramenu. Ovaj poskoči kao da ga guja ujede. Prodera se:

- Juriš, naprijed naši.

- No, no, polako, polako - mirno će Pero. - Na koga to trebaju naši jurišati i koji su to naši.

- Na dušmana prokletog, ah, au, auuu - Mrdo poče shvaćati u kakvoj je nevolji.

Brzo stavi ruke uz tijelo i ušuti. Ostali učenicu urlaše od smijeha. Jednim pokretom ruke Pero ih umiri.

- Martine, Martine, izgleda da si imao buran san.

- Ma, ja sam samo odmarao oči slušajući kako vi divno recitirate.

- A tako. Deder kaži ti nama makar jednu kiticu, kad ti se već recitiranje tolio svidjelo.

- Gorski vijenac, Crna Gora, Podgorica stara, Lovčen ...

- Dobro, dosta. Radosave - pozva Pero jednog učenika Crnogorca.

- Izvolite!

- Deder, malo ti recitiraj Gorski vijenac.

Radosav poče recitirati stih za stihom. Pero blaženo zažmiri, sluša jedno vrijeme, a onda gotovo nježno prekinu zemljaka. Onda se obrati sirotom Mrdi:

- Vidiš, Martine, to se zove recitiranje. Nego, iz kojeg si dijela grada?

- S Plavog Polja - ne bez ponosa će Mrdo.

- M, da. Mogao sam si to i pomisliti. Divljak s Plavog Polja. Kojem ti plemenu pripadaš?

- Svojoj familiji. Tata je šofer u Đuri, mama domaćica, stariji brat ...

- Dobro, dobro. Da vidimo junače što si nacrtao.

Zadana tema bijaše zalazak sunca u zimsko doba jer se ova zgoda zbivala negdje pred Božić. Mrdo tužno pogleda prema bloku. Na njemu, gore u desnom uglu žuti krug koji bi trebao predstavljati sunce i ništa više.

- Dakle, sunce sija ali nema koga da grije. Martine, neka sutra dođe u školu kod mene na razgovor tvoj časni otac vozač ili isto tako čansa domaćica majka. Panjatno?

- Panjatno!

Kako je Mrdin otac dugo dana vozio nekog partijskog rukovodioca na službeni put u Zagreb, na sastanak s Perom došla je njegova majka. Jedna vrlo inteligentna, uredna i pedantna žena za koju je uistinu bila šteta što, kao i mnoge druge plavopoljske žene toga doba, nije bila u mogućnosti nastaviti školovanje i zaposlite se. Gospođa Lovrić je kratko porazgovarala s Perom i uglavnom Mrdo više nije spavao za vrijeme nastave.

Već je spomenuto da je voće i povrće te godine dobro ponijelo. Tu izobiljnost iskoristio je nastavnik slikar Pero. Odmah početkom školske godine na svom satu on reče učenicima da na idući sat donesu što više različitog voća i košaricu jer će to biti zadana tema. Učenici s Plavog Polja, obližnje Budainke, Jelasa, Brlićke, Malog Pariza, ponesoše nešto voća iz vlastitih bašča i iz okolice svojih kuća, dok su od roditelja dobili koji dinar da kupe na "maloj pijaci" ono voće, prvenstveno grožđe, kojega nije bilo iz vlastitog uzgoja.

Ta njihova škola, Mika Babić, bila je ustvari bez fiksne lokacije, skoro bi se moglo reći beskućnik. Djeca su prva dva razreda pohađala u jednoj zgradi na Trgu pobjede (iza zgrade današnje PBZ), 3. i 4. razred pohodili su u zgrau u Štrosmajerovoj ulici iza apoteke. Od 5. do 8. razreda išli su u zgradu čuvene brodske gimnazije na korzu. To je bio raj za nestašne momčiće. Bliz je Sava, "najlon bašča", "mala pijaca", podzemni bunkeri zaostali iz II. svjetskog rata, "tehničko" nogometno igralište u Klasiji pored vojničkog. Koliko samo trke, šale i igre prije i poslije škole.

No, vratimo se mi našim malim poletnim slikarima. Dječaci su izmuzli od roditelja nešto više novca od potrebnog pa su na maloj pijaci kupili više voća od onog koje može stati u košaricu.Od pijace do škole malo je metara. Malo, ali dovoljno da momci munjevitom brzinom pospreme ogromnu količinu grožđa u svoje nezasitne trbuhe. Stari dobri podvornik Đuro točno u sekundu ja zazvonio i eto ti brzo nastavnika Pere.

- Danas ćemo, slikari moji, da crtano jesenski pejsaž. Voće u korpici. Vadite voće, košarice, kist, boje i blok. Panjatno?!

Učenici posložiše voće u košarice i počeše risati. Pero je išao od jednog do drugog i povremeno tiho recitirao Gorski vijenac, Zasta kraj Milje.

- Meditiraš? - upita ga.

- Pokušavam što bolje nacrtati.

- Ah, da. Nego kako misliš stvoriti umjetničko djelo kad si voće poslagao poput mete za gađanje? Ovako se to radi.

Dok je Pero slagao Miljino voće gotovo svi su, pa čak i stidljive djevojčice, to potajno promatrali, da i oni učine isto, samo da izbjegnu Perine zajedljive primjedbe. Je, lijepo se smijati drugima kad se Pero okomi na njih, ali je sasvim nešto drugo kad se Pero dohvati tebe. Jedino Ankica, Vjeko i Milivoj ne promatraju Perino slaganje voća jer bijahu nešto nadareniji za crtanje od drugih.

Pero nastavi sa šetnjom i zastade pored Ankice.

- No, no, Ankice, ti si uistinu čudo od djeteta.

- Zašto?

- Ne samo da si najbolja učenica, nego zaista i dobro crtaš. Mnogi se predmeti mogu naučiti napamet, ali crtati ili znaš ili ne znaš. A ti znaš.

Stidljiva i skromna Ankica, kojoj je činjenica da je najbolja učenica na neki način bila teret, zacrveni se i nastavi crtati. Ona, za razliku od većine djevojčica, nije bila s Plavog Polja nego s ciglane, pored Save. Otac joj je bio obični radnik u Đuri Đakoviću, majka domaćica, a ipak su ona i brat, pored toga što pomagahu majci u i oko kuće, bili odlični učenici. Kasnije su završili visoke škole i bili cijenjeni stručnjaci na svom poslu.

I tako razred u tišini crta voće. Već je i Pero zasjeo na svoju stolicu za nastavničkim stolom i utonio u šutnju. Tišina ne potraje dugo. Začu se tiho šuškanje, pokadkad mljackanje. Pero odmah načuli uši i poče pomno gledati đake. I ugleda dvojicu plavokosih dečkića koji su proizvodili šum. Onaj nešto viši Note, slasno je grickao jabuku, a onaj nešto niži, Pićo, uživao je grickajući krušku. Tako dakle. Pero usta i bešumno krenu prvo prema Noti. Naravno da su momčići to njegovo kretanje primijetili i munjevito reagirali tako da su stavili napola pojedenu voćku u košaricu. Dok je Pero stigao do Note ovaj je već umakao kist u boje i mazao stranicu bloka.

- Je li to bješe Zvonko? - upita strogo Pero plavokosog učenika.

- Da!

- E, da vidim što si nacrtao. Šta, tako malo.

- Do kraja sata bit će to dobra slika - nije se dao Note.

- A gdje je sjena te jabuke?

- Doći će kasnije.

- Kako će doći kasnije kad je napola pojedena.

Pero uze jabuku pomno motreći Piću, koji je htio iskoristit priliku i staviti ostatak svoje kruške u torbu.

- Ne diraj tu krušku, mali. Panjatno?

- Panjatno.

Kad je Pero trijumfalno podigao Notinu jabuku učionica samo šte se ne sruši od smijeha. Onda ode Pero do Piće i drugom rukom podiže njegovu oljuštenu krušku. Opet smijeh.

- No, no, i niste mogli pričekati kraj sata pa onda to pojesi? - začudo mirno upita Pero dvojicu plavokosih pajdaša.

- Ja sam preskočio doručak pa sam ogladnio - pravdao se Note.

- A ti?

- Nisam preskočio doručak, ali me omamio miris kruške - prina Pićo.

- Vjerujte mu, druže, jer on još uvijek sisa kod mame - iznenada će Žujo.

Nasta urnebesni smijeh.

- Tišina - prodra se Pero i razred se nekako smiri. - Šta ovaj blebeće?

- Žujo je malo pretjerao, Pićo ne sisa još od drugog razreda - objasni Milivoj zabezekntuom Peri, koji pogleda u Piću.

- Prestao sam sisati čim sam završio prvi razred - prkosno će Pićo.

- Hm, dobro.

Za divno čudo Pero vrati voćke točno tamo gdje su bile i mirno se obrati učenicima:

- Nastavite crtati, slikati, ali se suzdržite od jela do kraja sata. Panjatno?

- Panjatno!

***

Kišna jesen brzo prođe i eto već početka prosinca i kako je onda bilo uobičajeno period duge i hladne zime. Točno na Svetog Nikolu zahladilo je i napadao snijeg. Kroz park Klasiju, na ogromno zadovoljstvo plavopoljskih dječaka, na stazici bijaše sklizaljka (zaleđena uska ploha dužine metar pa do nekoliko metara) do sklizaljke. Dječaci bi tih dana prije izlaska iz svojih toplih domova obuvali bakandže i na odlaslu u školu te po povratku iz škole jurili tim sklizaljkama strlovitom brzinom. Događalo se da neki od njih padnu, ali ne na sklizaljku nego na okolni snijeg. Takav bi se brzo podigao i nastvio juriti za prijateljima. U toj jurnjavi dječaci bi projurili pored malobrojnih djevojčica. Možda bi ime se neke od njih pridružile, ali su im pravila ponašnja to branila. Pitale su se što bi bilo da ih u toj jurnjavi vidi neki od susjeda ili, ne daj Bože, neki od nastavnika. Ta nisu one tamo neke muškare već dobro odgojene curice. Zar da im se roditelji crvene od stiga zbog njihovog nedoličnog ponašanja. Jednom je nestašni Pićo, jureći tako pored nekolicine cura iz razreda povikao:

- Hajde Mare, Zoro, Barice, šta čekate?

- Ne, hvala - užurbano su odgovarale djevojčice.

- Klizanje je zdrav sport - mudro je Milja nadopunio Piću.

- Ah, nije to za djevojčice - prošapta plavokosa stidljiva Barica.

Premda su vlastodršci pretvorili Božić u obični radni dan mora se priznati da je velika većina stanovnika Plavog Polja slavila taj veliki blagdan. Na Badnjak se kitio bor i jelo posno jelo.Obično posni grah, a nešto imućniji su si mogli priuštiti ribu. Na sam blagdan jeo se šopani puran, poslije ručka, naročito djeca, sladilo se s nekoliko vrsta prikladnih kolača (medine šapice, štangice, puslice), a našla bi se pokoja jabuka, čokolada i bomboni ispod bora. Skoro bi se moglo reći da Božić nisu slavili samo partijski funkcioneri i ljudi koji se i svoje sjene boje. Mnogo godina kasnije, kada je došlo do prevrata, neki od tih kukavica i pokvarenjaka javno su licemjerno ridali kako, eto, nisu smjeli slaviti crkveni blagdan, a oni su, je li, heroji , ih slavili pa bili proganjani. Još gori od njih bijahu poneki ljudi od vlasti koji su znali da ti lažu, ali im iz raznoraznih razloga davahu puno toga.

Brod je dobi prvi neboder, 8 katova se vinulo u zrak na Trgu pobjede, na samom ulazu u Klasiju. Na ulazu u zgradu svaki stan ima svoj parlafon. Stan je dobio i nastavnik likovonog odgoja Pero zvani Panjatno. Prolazeći pokraj nebodera dečkići jednom prilikom zastadoše na ulazu u zgradu. Zurili su u parlafon, to je za njih bilo čudo tehnike.

- Hajmo ga isprobati - predloži Ivan.

- Hajmo - uzvrati Pićo i skupa s Mrdom pritisnu na ime Pere.

- Tko je - javi se Pero svojim snažnim glasom.

Dečki se preneraziše, a onda nagnaše u trk do obližnje stazice pune zaleđenih ploha. Klizajući se tako do korza brzo zaboraviše Peru i parlafon. Ali, Pero nije zaboravio njih. Kad se nitko ne javi na parlafon, on odjuri na blakon. Kao na dlanu vidio je momčiće kako se skližu duž stazice.

- A, tako znači. Desperadosi s Plavog Polja.

- Šta si rekao, dragi? - upita ga žena koja se pojavi na balkonu.

- Oni mangupi plavopoljski pritišću po parlafonu. Dat ću ja njima. Fakini.

- Pusti, pusti đecu na miru.

Sutradan na satu likovonog odgoja, mrgodni Pero zvani Panjatno, stojeći kano klisura, poče prozivati:

- Željko, Martin, Ivan, Ivan, Milovoj, Vuk, Mika - ustani.

Dečki ustadoše naslučujući o čemu se tu radi.

- Sad smo nadrljali - tiho će Pićo Žuji.

- I tako - grmi Pero Panjatno - nemte što drugo pšametnije raditi pa zvonite ljudima na parlafon.

- Gledali smo i omaklo ... - ne dovrši Šiljo misao.

- Ti šuti. Bolje bi ti bilo da se ne družiš s ovom plavopoljskom bandom.

Ostatak razreda baš je divno uživao u besplatnoj predstavi. Djevojčice su se podrugljivo smješkale gledajući blijeda i zabrinuta lica dječaka.

- Telebani - tiho dobaci Mara Barici s kojom je dijelila klupu.

- Dakle, čija je to bila ideja? - grmi dalje Pero.

- Nije bilo planirano, spontano smo .. - pokuša Ivo braniti društvo.

- Spontano znači. Ma, ti si onaj Ivan Grozni s Plavog Polja. Tebi bi kao vođi bande trebao vjerovati.

Kad Pero Panjatno reče Ivan Grozni, učenici se skoro počeše valjati od smijeha. Oči im pune zdravih, mladenačkih, vedrih suza, a neki su se uhvatili za trbuh.

- Grozni - već je šaptao Radelja prema Ivi.

- Mir - prodra se Pero. - Dobro. Ovaj puta ću vam oprostiti, ali ako se ovakva svinjarija ponovi vaši će roditelji biti obaviješteni. Panjatno?

- Panjatno.

Tjednima nakon ovog događaja nestašna plavopoljska djeca zvala su svog kolegu Grozni. Ni on ni oni, možda je poneka načitana djevojčica bila izuzetak, nisu pojma imali tko je bio Ivan Grozni.

***

Točno na 8. mart, Međunarodni dan žena, a ondašnji i Majčin dan, uvečer, zapuhao je topli jugozapadni vjetar. Znak za početak topljenja snijega, nagomilanog još od početka prosinca prošle godine, s krovova kuća, livada, cesta, staza. To potraje nekoliko dana. Ispod snijega pojaviše se plavopoljske livade siromašne travom, a bogate vodom i blatom. Ljudi postepeno počeše skidati tešku zimsku obuću i odjeću, a oblačiti lakšu, proljetnu. Činilo se da čak i ptice radosnije poje radujući se buđenju majke prirode.

U to vrijeme naselje nije imalo nikakvu uličnu rasvjetu, slabašno je došlo nešto kasnije, tako da je za oblačna vremena uvečer carevala mrkla noć. Dušu dalo za ljubavnike. Tada nitko na naselju nije imao televizor kako bi gledao program, koji je uostalom tek nedavno krenuo. Većina obitelji išla je rano lijegati. Očevi su trebali biti odmorni za sutrašnje poslove na svojim radnim mjestima, a majke su ionako imale i previše raznovrsnog posla u kući i izvan nje. Obično bi se, soim za dugih ljetnih dana, večeralo nešto iza 8 sati i tada bi djeca išla lijegati. Roditelji bi slušali radio, naročito je bila popularna emisija "Veselo veče" koja se emitirala nedjeljom u 20 sati do 21 sat, najduže pola 10, pa bi i oni otišli spavati. Osim rijetkih ljubavnika, sitnih lopova, neradnika i pijanaca na plavopoljskim stazama ne bijaše žive duše nakon 22 sata. Tada je naselje postajalo jedna velika spavaonica. Svatko snivaše svoj san. Odrasli muškarci da konačni dobiju neki lakši i bolje plaćeni posao, majke da im djeca budu zdrava, vesela, uredna i bolji đaci nego što jesu, djevojke koje završavahu srednju školu da dobiju kakav posao i budu manje ovisne o muškarcu kad se udaju, a djeca snivaše da kad jednom odrastu budu sjajni nogometaši, glumci, pjevači, inženjeri, lijčenici, medicinske sestre.

Ali, vratimo se mi na naše dečkiće. Točno na prvi dan proljeća bila je lijepa, ugodna večer. Nebo je bilo oblačno ali bez kiše. Vidljivost između zgrada skoro nikakva. Momčići su dok se vidjelo igrali nogomet na jednoj od livada, a kasnije igrahu žmirke. Skrivajući se nešto dalje od poika Pićo je čuo skladno udaranje po gitari i tihi glas kako pjevuši. On odmah napusti svoje dobro skriveno mjesto i pojuri k prvoj ulici (Krndeljevoj) prva zgrada desno gledajući sa sjeveroistočne strane, gdje je bio pik.

- A, vidim te, Pićo - dreknu Milivoj i pojuri k piku.

- Puj pas za Piću.

- Pusti, pusti to. Zovnimo dečke pa da vidimo nešto zanimljivo.

- Što to?

- Vidjet ćeš.

Kad se dečki okupiše, odvede ih Pićo k mjestu gdje je čuo svirku. Oprezno se približiše jednoj zgradi u trećoj ulici. Imaše što vidjeti. Pred jednim stražnjim južnim vratima, Dragan, njihov desetak godina stariji susjed iz Krndeljeve ulice, prstima udaraše po gitari i pjevaše tada čuvenu meksičku pjesmu Mama Huanita. Svirao je tiho ali skladno, a pjevao također tiho i veoma osjećajno. Sviranje, pjevanje, mučenički izraz lica Dragana, tužne riječi pjesmice fasinirali su dečke, a činilo se i da će okolno drveće proplakati od ganuća. Momci primijetiše jednu mladu ženu na prozoru prvog i jedinog kata. Jedna druga žena, starica, u susjednom stanu, diskretno je u prizemnoj južnoj zamračenoj sobi razmakla zavjesu i zabezeknuto gledala u pjevača. E, kako bi bilo lijepo da je njoj, nekada davno u mladosti, jedan takav meraklija i ašik pjevao pod prozorom. Kad je Dragan završio s pjesmom, nehotice dlanom otare suze. Dama na prozoru tiho reče "bravo" i dobaci Draganu proljetni cvjetak. Ovaj sav ushićen se sagnu da uzme cvjetić. Onda se oglasi Žofa:

- Dragane, zasviraj "Vera, draga mala Vera".

Dragan se trže, a žena nesta s prozora.

- Dat ću ja tebi Veru - poluglasno će Dragan i pojuri. - Vidi, vidi, ima vas više.

Dečki se dadoše u trk. Dragan brzo odusta od progona, vrati se i stvarno zasvira i zapjeva "Vera, mala draga Vera".

Momci zastaše da odslušaju toliko puta odslušanu pjesmu, a onda se svatko uputi svojoj kući. Valjalo je nešto lakše večerati, obično su to bili žganci s mlijekom ili kruh udrobljen u mlijeko u lončiću i spremiti se u krpe.

***

U lipnju te godine vrijeme je bilo promjenjivo. Mlao kiše, zeru sunca. Kad bi padala kiša, porohladno, ado bi sijalo sunce toplo, pokadkad pretoplo. Prosječan, pravi lipanj na veliko zadovoljstvo odraslih. "Bit će dobar urod u baščama", govorili su.

Nastava je trajala do 15. 6. Već poćetkom lipnja onih nekoliko lipa smještenih kod velikih kuća divno, gotovo opojno, zamirisa. Idući stazicom preko naselja, dečki bi prolazili pored stabala lipe uživajući u njenom mirisu. Poslijepodne, poslije nastave, dečki bi se penjali na lipe i brali plodove koje bi onda roditelji sušili, a majke bi ujesen od suhe lipe pravile ukusni čaj. Početkom mjeseca poletjele su letice u gustom roju s " buruma" Savom, pokraj korza u smjeru samostana. Nastupilo je zlatno doba za ribolovce. Kopali bi letice na žutoj zemlji iza ciglane, stavljali ih na udie i pecali vrlo uspješno različite vrste riba. Let letica bio je pouzdan znak da je Sava čista, jer za koju godinu, kad su proradila neka industrijska postrojenja, bez prečistača vode, letica je jednostavno nestala. Zauvijek!?

Pred kraj školske godine svu su nastavnici, ako što je i red, vršili posljednja propitivanja učenika radi zaključivanja ocjena. Tako je i nastavnica biologije bila u dvojbi je li Žujo iz njenog predmeta zaslužuje  dvojku ili trojku. Na satu ga prozva i poče rešetati. Kad je već bila sigurna da Žujo zaslužuje trojku dođe kobno pitanje.

- Dobro, Željko, evo još jedno lagano pitanje i trojka je tvoja. Reci ti nama koja bolest nastupa usljed nedostatka A vitamina?

Žujo zamuče. Kud ga snađe baš to pitanje. Onda Note u dobroju namjeri prišapnu:

- Reci kokošje crijevo.

- Kokošje crijevo - Žujo će kao iz topa sa zadovoljnim izrazom lica.

Razred prasnu u neobuzdani smijeh kojem se diskretno pridruži i nastavnica. Nankon nekog vremena reče nastavnica:

- Dobro, djeco, tišina. Prijašnje znanje bilo ti je za trojku, a i nasmijao si me do suza. Osim toga krivo su ti došapnuli. Nije crijevo nego slje .. - slje...

- Sljepilo - konačno se dosjeti Žujo.

- Bravo. Evo trojke.

Još dugo godina svu učenici tog razreda rado su se sjećali te dogodovštine s kokošjim crijevom.

Na kraju te burne školske godine, jer za djevu je bruno, izazovno, veselo ili tužno ono što se njima događa i u čemu oni sudjeluju, a ne veliki svjetski događaji s nekim njima nepoznatim akterima, dvojica učenika, na veliku žalost ostalih, pali su pa su morali ponavljati razred.