Ivan Pavić: Plavopoljke

PLAVOPOLJKE NEKADA DAVNO

Ova priča posvećena je plavopoljskim ženama, junakinjama davnog vremena, kada su prilagođene prostoru i vremenu, darivale svoju mladost i zrelu dob za prosperitet svojih obitelji. Njih uglavnom nije bilo briga koji je društveno politički sistem vladao, koja ideologija, kojoj je vjeri ili narodu pripadao njhov susjed, a bilo ih je uistinu različitih. Njima je na prvom mjestu bila njihova obitelj. Nakon strašnog rata u kojem su nacisti i njihovi pomagači počinili holokaust nad židovima, genocid nad nekim narodima i strašne zločine nad dijelom vlastitog naroda (kasnije su pobjednici učinili velike zločine nad dijelom poraženih), Plavopoljke su željele da se u miru brinu o svojim porodicama. Politikom se nisu bavile pa se politika nije bavila njima. Ne poznam ni jednu ondašnju Plavopoljku koja je završila na Golom otoku ili zatvoru zbog političkih stavova. Ako je takva postojala, ispričavam se …

***

O nastanku radničkog naselja Plavo polje već sam opširno pisao pa ću ovdje navesti samo jednu zanimljivost. Odmah nakon Drugog svjetskog rata na livadi Plavo polje u rekordnom vremenu izgrađeno je cijelo jedno naselje: ulice, zgrade, vodovod, kanalizacija, dovod struje. Izgradili su ga zajedničkim snagama antifašisti (građani Broda i okolice) i nacisti (zarobljeni njemački vojnici), pobjednici i poraženi. Dakle, barem što se tiče ovog kraja, komunisti nisu mučili i ubijali u konc logoru zarobljene Nijemce, nego su iskoristili njihovo znanje za izgradnju naselja. Izuzetak su bili osumnjičeni za ratne zločine. Njih su nemilosrdno tražili i proganjali. A koja to država pobjednica u Evropi nakon Drugog svjetskog rata nije više ili manje nemilosrdno proganjala osumnjičene za ratni zločin i njihove istaknute pomagače. Bilo je toga čak i u Danskoj gdje su Nijemci i kvislinzi počinili znatno manje zločina nego na ovim prostorima.

ZIMA

Zime pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća bile su navlas iste. Snijeg bi napadao negdje oko Svetog Nikole i počeo se topiti oko 8. marta – Dana žena. Gotovo cijelo to vrijeme mnogobrojne plavopoljske livade i krovovi plavopoljskih zgrada bile su pod snijegom. Rijetki, kratki naleti juga samo su malo smanjili debljinu sniježnog pokrivača. Onda bi opet došao nalet snježnog vala i hladnoće. Temperature su znale dosezati i do – 30 stupnjeva. Sava je nerijetko bila zaleđena pa su radnici iz Bosne znali prepješačiti zaleđenu rijeku na putu do svojih radnih mjesta. Tih dana jedan od najtužnijih ljudi u oba Broda bio je taksist Ibro, koji zbog zaleđene Save nije mogao obavljati svoju djelatnost i prevoziti ljude čamcem s jedne na drugu obalu. Stazice kroz naselje i Klasiju bile su pune klizaljki (uski smrznuti putić). Kakve su samo akrobacije izvodili plavopoljski momčići na tim klizama, obučeni u bakandže (zimske cipele). Bilo je i padova, ali bi se dječarac podigao i nastavio sklizati. Curice, koje su se vraćale iz škole, se, naravno, nisu sklizale.  Neka je znala povikati:

– Budale, slomit će te vrat.

– Nećemo – u prolazu bi odgovorio neki od dječaka.

Ako bi netko od njih pao pred curicama, neke bi povikale:

– Eto, budaletino.

Kad su u pitanju stariji bilo je povremenih lomova kostiju i ugruvanosti uslijed padova. Jedna skromna drvena ralica čistila je snijeg samo s glavnih prometnica. Automobila je bilo malo, na cesti ih po snijegu gotov nije ni bilo. Što se tiče kamiona nešto ih je gmizalo po zaleđenim cestama. Vozači su bili na mukama. Gorivo se smrzavalo, badava su se znojili na – 20 stupnjeva kurblajući. Zato je bio raj za konjske zaprege. Seljaci su umjesto kola na kotače koristili kola saonice. Momčići s Plavog polja bi se znali, naročito za vrijeme ferija od 15. 1. do 1. 2., zakačiti za takve saonice svojim malim sanjkama, formirajući vlakić od lokomotive (seoske saonice) i desetak vagona (dječje sanke). Tako su se vozili do početka Brodske Varoši. Nazad bi ponekad išli pješke, a ponekad bi se zakačili za zapregu koja ide u suprotnom smjeru.

Početkom mjeseca ožujka zapuhao bi topli jugo pa su se debele naslage snijega počele topiti. S krovova kuća, šupa i baraka visjele su slasne ledenice, koje su djeca nazivala sigama. Koliko li su se samo tih siga nalizala ondašnja djeca, gotovo isljučivo dečkići. Rijetko koji bi zbog toga dobio upalu grla praćenu visokom temperaturom.

No, pustimo djecu, vraćam se Plavopoljkama. Još u jesen svaka je obitelj napunila svoju šupu (gotovo nitko onda nije govorio drvarnica) s nekoliko kubnih metara drva i tonu, dvije ugljena. Zime su bile duge i hladne, a porodicama u njihovim stanovima nije smjelo biti hladno. I nije se gotovo nitko smrzavao. Drva bi se izrezala, muškarac je pomagao ženi složiti ih u šupu. Pomagali su muškarci ženama i složiti ugljen i to je bilo sve što su činili u vezi grijanja (čast izuzetcima). Ako je u obitelji bio neki veći momak, on bi ponekad pomogao majci nacijepati i donijeti drva. Obitelji su u špajzi imale drva i ugljena dovoljno za 2 ili 3 dana loženja.

Ujutro su se žene ustajale pola sata ranije od muževa, naložile vatru, skuhale kavu i tri puta udarile drđkom metle u plafon, što je bio znak mužu da valja ustati. Dvije su spavaće sobe bile na katu. U jednoj su spavali roditelji, u drugoj djeca. Uskoro bi se muž pojavio, popio kavu, poljubio ženu u obraz i krenuo na posao. Većina je radila u poduzeću Đuro Đaković. Početak radnog vremena je bio u 6.30, završetak u 14.25. Pet minuta za pranje i onda su se drukale karte. Stanka za ručak bila je od 10 do 10.30. Sve je to točno u sekundu označavala bučna Đurina sirena.

Plavopoljke su cijelu godinu, znači i po velikim vrućinama, ložile vatru i na šporetu na kruga goriva kuhale jelo za obitelj. Za hladnih dana bi poslije podne prenijele žar iz štednjaka u ložište zidane peći (još ih ima u ponekom domaćinstvu), koja se nalazila odmah na početku dnevnog boravka.

Većina se plavopoljskih obitelji kupala subotom poslijepodne u malom kupatilu na katu u kojem je bila i wc školjka. Na ulazu u kupatilo, u kutu, bila je pećica spojena s tamnim kazanom. Po zimi bi se odozdo donosila žar i stavljala u ložište. Također bi se donijelo i dosta drva za loženje. Pećica bi grijala prostoriju i vodu u kazanu. Onda nije bilo šampona pa se kosa prala s tvrdim sapunom bez mirisa. Taj bi sapun pravili poneki domaćini od otpada nakon klanja svinja u kasnu jesen. Mirišljivi sapuni pojavili su se u dućanima nešto kasnije. Poštovani čitatelju, možeš li zamisliti situaciju, u današnjem dinamičnom svijetu, da se neka razmažena djevojka ili momak moraju kupati u takvim okolnostima? Naravno da su se stanovnici umivali svakodnevno u hladnoj vodi. Bojleri su došli početkom sedamdesetih godina. U ranu zoru dolazile su snaše iz Brodskog Varoša i iz metalnih posuda bi sipale litru, dvije mlijeka, ovisno o veličini obitelji, u posudu, koju bi domaćica stavila na okno. Ponekad, pogotovo zimi, da se malo ugrije, ušla bi snaša u stan pa popričala nakratko s domaćicom, a onda svaka hitno za svojim poslom. Takva dostava mlijeka potrajala je do početka sedamdesetih godina.

Domaćice su rano počimale spremati ručak, koji su one i djeca konzumirali oko 12 sati, a otac obitelji nakon povratka s posla. Onda nije bilo zgrada, tzv. “kocki”, uz ulicu Petra Svačića, pa su vrijedne domaćice iz prvih kuća sa sjeverne strane vidjele svoje muževe na mostu i onda bi podgrijale jelo, tako da je bilo u pravo vrijeme idealno za jesti.

Tih se godina radilo i u subotu. Neradna subota bila je uvedena u drugoj polovici šezdesetih godina. I to ne sve. Tri su bile neradne, a jedna ili čak dvije ipak radne. Kako su samo velika većina radnika mrzili radne subote. Početkom šezdesetih godina u Đuri Đakoviću radnice su radile do 12 sati pa bi išle kući. Toliko o neravnopravnosti žena u socijalizmu po pitanju radnih prava u poduzeću Đuro Đaković.

Nedjeljni ručkovi bili su pravi praznik. Vrijedne domaćice spremale su goveđu ili pileću juhu. Uz juhu spremale su obično pohanu piletinu s pečenim krumpirom. Po ljeti, naravno filovana paprika, po zimi sarma. Oko podne su svi članovi obitelji zasjeli za stol i s merakom se prihvatili jela. Osim nedjeljom i praznicima, meso se jelo još jednom tjedno. Dosta obitelji jelo je u petak posni grah, riba je došla kasnije. Neke su obitelji znale u kasnu jesen klati svinju i sušiti meso na tavanu. Brzo se od toga odustali jer djeca uopće nisu bila oduševljena šunkom, kobasicom, čvarcima, švarglom, kulinom. Djeca su više voljela jesti žgance s mlijekom, grah, grašak, mahune, filovane paprike, sarmu, paprikaš, gulaš i slično. S druge strane postojala je opasnost od požara. Jedno s drugim i odustalo se od kolinja u ovom naselju.

U prosincu bi neke domaćice nabavile puricu i ona je šopali da bi za Božić bila što teža. Domaćica bi skuhala prigodnu hranu (nešto kao šufnudla), stavila puru između nogu i gurala joj jelo u kljun. U početku je pura halapljivo jela, a kda bi se zasitila domaćica joj je na silu otvarala kljun i gurala hranu. Nehumano ali siromaštvo tjera ljude na takve postupke.

Uz zadnji stan bila je (i sada je) pomoćna zgrada odmah s lijeve strane. Svaki je stanar imao ključ od ulaznih vrata. To je bila pronica rublja. Duž sjevernog zida bilo je korito s odvodnom cijevi i pet slavina za pet stanara. Domaćica je u velikom limenom loncu na štednjaku dugo iskuhavala veš, a odna ga prenijela u veškuhinju. Stavila ga je u korito ili pod i pojedinačno ga prala uz pomoć daske za pranje, koju su neki nazivali “rebrač”. Daska je obično imala dimenzije 300 x 500 mm. S jedne strane je bilo drvo, a s druge je imala čvrsto priljubljena aluminijska rebra. Sa svih strana bi komad rublja trljala o rebra, a povremeno je na komad veša urtljala žuti sapun. Kad je završila s pranjem na red bi došlo temeljito ispiranje vodom iz pipe. Veš je bio spreman za žicu (uže, konopac, špaga), koju su muškarci postavljali s južne strane uz prizemne ili prozore na katu. Kada bi se veš osušio domaćice bi prvom zgodnom prilikom pristupile peglanju. Bila su to teška željezna glačala koja su u donjem dijelu imala spremište za žar. Prije početka glačanja domaćice su u spremište stavile žar. Onda bi rublje naškropile vodom i bezprijekorno ispeglale komade veša. Prilikom peglanja košulja koristile su štirku da bi bile, pogotovo kragna, krute. Nakon glačanja, pogotovo zimi, jedno vrijeme se dnevnim boravkom i blagovaonom širio miris netom opeglanog rublja.

PROLJEĆE

Predproljetno vrijeme nastupilo bi oko 8. marta – Dana žena. Kad bi vrijeme dopustilo žene bi se latile lopate, grablji, motika i pohitale svaka u svoju bašču. Štijača bi odradila svoje, a onda se posvetilo sadnji. U nekoliko gredica sadilo se više poljoprivrednih proizvoda: paradajz, krastavac, mrkva, peršin, paprika, bijeli i crveni luk, krompir, koji pečenjak. Tlo se nije tretiralo umjetnim gnojivom. Bila je to prava ekološka hrana iako nitko nije spominjao ekologiju.

Kiše je bilo dovoljno, a ako bi one izostale koristila se voda iz nekoliko bara zaostalih od savezničkih bombardiranja za vrijeme Drugog svjetskog rata. Na ulazu u bašče sa sjeverne strane bila je pumpa za vodu (i danas je tamo), pa se i ona koristila za zalijevanje povrća. Pred Uskrs domaćice su pristupale temeljitom čišćenju stanova. Onda nije bilo suvremenih sredstava za čišćenje pa su se prozori prali uz pomoć vode i novinskog papira. To uopće nije utjecalo na kvalitetu opranih prozora, koji su blistali od čistoće. Kasnije je došao Plavi radion, spas za domaćice. Krajem proljeća pa sve do kasne jeseni domaćice su iz bašči donosile povrće besprijekorne kvalitete. Nisu se koristili pesticidi, krumpirove zlatice došle su kasnije, luk nije bio cvrljiv, a tako ukusan, rajčice i krastavci divno su mirisali, a ukus neusporedivo bolji od ovih današnjih uvoznih lijepa izgleda, a skoro nikakva mirisa i okusa. I ostalo povrće bilo je jestivije i zdravije od današnjeg. Po plavopoljskim livadam bilo je onda dosta cvijeta kamilice, kojega su neki umirovljenici, a i žene, brali. Onda su ga sušile i spremale u škanicle. Po zimi, kada bi neki član obitelji dobio većinom prehladu, nekada gripu, domaćice su kuhale ukusni čaj.

Krajem proljeća dječaci su brali mirisni lipov cvijet koji je na isti način i u istu svrhu spremljen u papirnate vrećice.

Dječaci su počimali sezonu kupanja na kanalčiću La Manche koji je bio povezan s Mrsunjom, stotinjak metara od Šlajsa. Njegovo isušeno korito može se još i danas vidjeti. Čim bi se naučili plivati momčići bi se prebacivali na Mrsunju, a nakon dvije godine odvažilii su se ići na kupanje u obližnju Savu kod mlina. U početku je s momčićima na Savu išao i neki od roditelja, za svaki slučaj. Sezona kupanja počimala bi, ovisno o vremenu, u mjesecu travnju, a završavala krajem rujna. Interesantno, nikad s njima nije išla na kupanje ni jedna djevojčica, a bilo ih je u susjedstvu. Zašto, uistinu ne znam. Valjda su imale druge prioritete, ili su roditelji smatrali da to djevojčicama ne priliči.

LJETO

U ljeto je u ono vrijeme bilo najgore domaćicama. Godinama su kuhale, i po ljeti, po velikim vrućinama, na štednjacima na drva. Znam, znam! Danas je nezamislivo praviti ručak u takvim uvjetima, ali se nije moglo drukčije. Prvi štednjaci na struju došli su kasnije, kao i frižideri, zamrzivači, telefoni, bicikli, motori, atumobili, veš-mašine, televizori. U to doba životni standard nekim je Plavopoljcima omogućio kupnju malih rešoa, na kojima su žene kuhale kavu, čaj, hrenovke. Za koju su godinu sva domaćinstva imala rešoe. Zamislite, žene uključe rešo u struju, voda za kavu ili čaj se učas ugrije i mogu popiti kavu s mužem ili komšinicama. Kakva divota!

Kočijaši su u svojim kolima, koja je vukao obično mršav konj tužnih očiju, prodavali po kućama ljubenice, koje bi se par sati stavile u oveći lavor ili kadu s hladnom vodom. To su bile isključivo ljubenice zelene kore, ne prevelike kao današnje, uglavnom kao med slatke. Domaćice bi narezale ljubenice na šnjite. Djeca bi navalila na tamanjenje šnjita.

– Polako, djeco, polako – znao bi pokadkad upozoriti jedan od roditelja – može vas zaboliti stomak.

– Neće, neće – odgovarala bi djeca mljackajući.

Krajem ljeta valjalo je opteretiti kućni budžet s kupnjom knjiga i ostalog školskog pribora. Knjige su se čuvale jer se nisu mijenjali nastavni programi svake godine.  Tako su mlađi koristili knjige starijih. Tako je bilo i s obućom i odjećom. Za trku oko kuće majke bi fino zakrpale hlače, a djeca oko toga nisu postavljala nikakva pitanja. Mnogi od tih dječaka prve su farmerice dobili tek kada su krenuli u srednju školu. Žene i djevojke su onda rijetko nosile hlače. Suknje i haljine su bile jedino što su oblačile što je imalo nekih svojih čari.

JESEN

Malo po malo, mic po mic i priča stiže do jeseni.

Već krajem ljeta i početkom jeseni vrijedne plavopoljske domaćice počele su sa spremanjem zimnice. Onda je bilo vrlo malo povrća u teglama u dućanima pa su gotovo sve domaćice bile primorane spremati zimnicu. Prvo su dobro oprale veće ili manje staklenke, osušile ih i onda je počelo njihovo punjenje raznovrsnim povrćem. Naravno da se nisu svake godine kupovale nove tegle već su se godinama koristile stare. Spremanje zimnice nije bio posao od jednog dana, već je trajao više dana, onako kako je koje povrće sazrijevalo za kiseljenje. Kiseli su se krastavci, paprika, rajčica, miješano povrće, a neki i crveni luk te ciklu. Proces se završavao kiseljenjem kupusa negdje krajem studenog i početkom prosinca. U kacu se stavljao naribani kupus za salatu i nekoliko glavica za sarmu. Ako bi nekome od djece uzmanjkalo nešto od zimske odjeće ili obuće, obitelj je već s početkom ljeta stavljala na stranu pomalo novca da bi se u datom trenutku taj odjevni predmet mogao kupiti. Bilo je malo obitelji koje su mogle obnoviti neophodnu garderobu od jedne plaće.

Bilo je to doba oskudice, ali ne i gladi i smrzavanja uz kante za smeće, kakvu situaciju imamo danas u zapadnim zemljama. Možda, možda bi neki od stih siromaha volio da je živio u oskudici u nekom od plavopoljskih stanova u ona teška vremena.

Eto! Pokušao sam ukratko dočarati život plavopoljskih žena u ta davna vremena. Možda taj prikaz zanima ponekog čitatelja danas, a možda će još više zanimati čitatelje u bližoj ili daljoj budućnosti.

Poštovani čitatelji, usporedite život današnjih žena s junakinjama ove priče. Život današnjih žena je neusporedivo bolji u pogledu prava i napornih fizičkih poslova, a jesu li današnje žene jednako toliko zadovoljnije od ondašnjih?

7 comments

Skip to comment form

  1. Sugestivna mješavina činjenica, sjećanja i emocija. Pavić je nostalgičar koji ne da vremenu da pojede baš sve.

  2. Duh epohe. Plavopoljke su njegova emanacija.

  3. Koliko s ljubavlju skupljenih dragih detalja iz prošlosti od koje smo.

  4. Volim ovakve priče koje me prenesu u djetinjstvo. Divan je Pavić, oslobođen subjektivizma ali krcat uspomenama koje bude emocije.

  5. Pavić je opjevao Brod, Brod Plavopoljki, Brod koji je živio u tkivu i povijesti Brođana. Pavić je pjesnik istine.

  6. Mnogi misle da Plavopoljke postoje od 1991.

  7. Dobro je pamćenje Pavićevo! Bez njega ništa. I bez lirske snage kod povezivanja zapamćenog.

Odgovori