Ivan Pavić: Pijanac

Evo još jedne priče iz brodske prošlosti. Nekima su takve priče drage, nekima ne. Kome nisu, ne mora ih čitati. Kako bilo, neka priča krene. Prvi je maj. Neradni dan, praznik. U to vrijeme za taj praznik lokomotive “parnjače” su bile okićene mirisnim jorgovanom, koji se uopće tog dana nije štedio. Danas jorgovani cvatu desetak dana ranije pa ih do 1. maja više ulgavnom nema. Čak je i minijatura “ćirina parnjača” izgledala nekako ljupko bogato okićena jorgovanom. Ponosne strojovođe su s vremena na vrijeme potezale ručicu te se razlijegao pisak lokomotive. Kao da su poručivali: “Gledajte kako smo danas lijepi i ponosni, danas je naš praznik. Neka živi rad i radnička klasa.”

Marko, momak od 23 godine, živio je sam u jednoj od kuća u Zrinskoj ulici. Bio je jedinac. Roditelji su prije dvije godine otišli živjeti u Zagreb, gdje su kupili pristojnu kuću u četvrti Kustošija. Zvali su i Marka da i on pođe s njima, ali se njemu nije išlo iz Broda. Tu je imao dom, posao, prijatelje, cure. Bio je to momak iznadprosječne visine, snažne građe tijela. Crna kratko potšišana kosa, crni njegovani brčići, nebesko plave oči. O, da! Lokalne cure su ga pogledavale, a neke su i trčkarale za njim. Budući se nije zarekao na celibat, niti je bio licemjer, znao je to koristiti. Ponekad je hodao i s dvije odjednom. Jednom prilikom hodao je s lijepom curom s Jelasa, što se nije svidjelo jednom lokalnom nasilniku. Jedne noći, oko 22 sata, u blizini ovećeg drveta, trojica su izletjela pred njega. Marko se nije uplašio, ali mu nije bilo baš ni ugodno. Mjerkao je svoje šanse.

– Gade, motaš se oko moje cure – zasikta nasilnik.

– Nije te spomenula – Marko je nastojao mirno odgovoriti, ali je u njemu sve kuhalo. Trojka navali. Hrabro se borio. Jedan od napadača pade kao pokošen nakon Markova strašna krošea. Predvodnik siledžija poteže nož.

– Jozo, rekli smo bez noža – uplašeno će treći napadač.

– Kuš – zaurla na njega nasilnik.

Onaj napadač koji je ležao na zemlji, nekako ustade i s pajdašem se udalji dvadesetak metara. Na poprištu ostaše samo Marko i siledžija koji silovito navali. Marko odbi nekoliko napada, a onda se dogodilo. Marko snažno uhvati za zglob desne ruke napadača, drugom rukom ga silovito opali po laktu. Nož pade na zemlju, začu se škljocanje kostiju i krik napasnika, koji se pridruži prijateljima.

– Još ćemo se mi sresti – bijesno dobaci Marku.

– Bolje po tebe da ne, jer ću ti tada slomiti ruku.

Nasilnik je imao sreću što je Marko zadržao hladnokrvnost pa ga nije iz sve snage opalio po laktu. Udario je toliko da mu izbije nož iz ruke. Prošao je samo s iščašenjem lakta.

Marko je radio u poduzeću “Đuro Đaković” kao bravar. Plaća nevelika, ali dovoljna za koliko toliko, pristojan život. Kuća je imala solidnu okućnicu: širok hodnik, pomoćna zgrada, mala zgradica, šupa, nešto voćki, baščica. Obrađivao je dvije gredice u kojima je sadio uglavnom paradajz, krastavac, papriku, grašak, bijeli i crveni luk. Znao je ponešto i sasvim ukusno skuhati. Jedanput tjedno znao je otići na ručak u neki restoran, naročito u ne tako udaljeni “Otok sreće”. Bio je to restoran u blizini nogometnog stadiona kraj Save, gdje je danas propala Brođanka. Tu se je godinama, za nevelike novce, znala jesti ukusna savska riba: smuđ, kečiga, šaran, štuka som.

***

Ljerka je stanovala u jednoj od ulica u samom centru grada. Markova je vršnjakinja. Završila je brodsku gimnaziju. Iz imućne je obitelji, otac advokat, majka profesorica. Ona i sestra od malena su imale znatno više od prosječne brodske obitelji. Prehrana, odjeća, obuća, odgoj. Moglo bi se reći da je bila pomalo razmažena. Bila je prava ljepotica, odmor za oči. Srednje je visine, kratka tamna kosa. Oči crne, krupne, blistave. Što god obukla: hlače, suknju, haljinu, stajalo joj je kao saliveno. Za razliku od sestre koja je nastavila školovanje u Zagrebu, ona je za to bila nezainteresirana, pomalo lijena. I po pitanju vjere razlikovala se od sestre, koja je vjerovala u Boga, ali je rijetko išla u crkvu. Ljerka je obavezno išla na misu blagdanom, a nerijetko i nedjeljom. Dečki su je salijetali, ali se ona uglavnom držala na distanci.

***

Prođe početak mjeseca maja, prođoše mirisni jorgovani, ali eto polovice istog mejseca i divnog mirisa drače. (Poštovani čitaoče, na trenutak sam zastao s pisanjem, uzeo u ruku stručak cvijeta bagrema i pomirisao ga). Prođe svibanj, dođe polovica lipnja i nova uživancija za one kojima je miris lipe drag.

Markovo radno vrijeme je bilo od 7 do 14.30 sati, s pauzom za ručak od 10 do pola jedanaest. Marko je obavezno išao na vrlo ukusni ručak u menzu, koja je bila smještena pored “mostovke”. Na posao je išao pješke Zrinskom do Gupčeve, onda ulicom I. Mažuranića do Trga pobjede, zatim Pilarevom do Sekulićeve, pa stazom kroz livadu, do starog mosta preko mnogobrojnih tračnica do ulaza u Đuru Đaković. Taj se je most nalazio, za razliku od današnjeg, sa zapadne strane crvene željezničke stanice. Između postaje i mosta bila je pumpa za vodu na kojoj su se napajale žedne lokomotive tzv. “parnjače”.

Tamo gdje je danas naselje Slavonija I, bila je velika tvrtka za preradu drveta Slavonija d.d., osnovana 1904. godine. Uz pilanu sagrađena je tvornica namještaja, furnira i parketa. Drvena sirovina se preko granika montiranog na Vijušu vagonetima prevozila kroz ondašnju Pivarsku i Karadžićevu ulicu, presijecajući Zrinsku do pogona Slavonije. Vagonete su vukli snažni konji uz budno oko radnika tvrtke. Ostaci tračnica još i sada se mogu vidjeti u naselju Slavonija II, u blizini igrališta u dužini nekoliko metara.

Tih su godina plavopoljski momčići dolazili s košarama i platnenim vrećicama kod pogona Slavonije. Tu su mnogobrojni kirijaši sa svojim konjskim zapregama dolazili tovariti u svoja kola otpatke drveta iz pilane i parketarnice (kora, pločice i slično). Našao se tu i poneki kamion koji se palio uz pomoć “kurble”. Taj se otpad zvao “paprikaš” i odvozio se do kupaca. Dečkići su ponekad pomagali pri utovaru otpada u kola pa bi dobili nešto “paprikaša”, a ponekad nisu morali ni to raditi, budući su vozila bila pretrpana otpadom pa bi pri kretanju nešto od oepada našlo na pčodu. Vozačima se nije dalo ponovno utovarati pa su momčići došli na svoje. Brzo su otpad pokupili sa zemlje i trpali u svoje košare. Kada bi se korpe napunile nosili bi ih kući na zadovoljstvo roditelja.

U ono doba malo je koja obitelj imala električni šporet, pa su vrijedne domaćice morale ložiti i po ljeti štednjake na drva i ugljen. Da, poštovani čitatelji. Vani u hladu 33 C, a domaćice prave ručak na takvom štednjaku. Što reći? Bilo im je strašno vruće, ali to ih je za to pitao i kome da se žale. Jednostavno, bila su takva vremena i one su u ime obitelji sve to nevjerovatno strpljivo podnosile.

**

Te godine zbila su se dva događaja od kojih je onaj drugi bio za Marka sudbonosan.

U ljeto se u Švicarskoj odigravalo svjetsko nogometno prvenstvo. Marko je bio zaljubljenik u taj sport. Igrao je za juniore lokalne Crvene zvijezde koja je imala igralište u Zrinskoj ulici zapadno od Glogovice. Kasnije je odigrao i nekoliko utakmica za seniore do odlaska u vojsku. Nakon povratka iz vojske više se nije aktivno bavio nogometom, tu i tamo malo rekreativno, ali je ljubav ostala.

Jugoslavija je imala vrlo dobar tim, poznat svima koji su onda pratili taj sport. Beara, Crnković, Stanković, Z. Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjenog, Babek, Vukas, Zeber. Kakva ekipa! Bilo je tu igrača iz nekoliko ondašnjih republika, različitih nacionalnosti. Najviše Hrvata, pet, tako da ljuti nacionalisti griješe ili su, još gore, zlonamjerni, kada tvrde da su Hrvati bili zapostavljeni kao sportaši u bivšoj državi. Skoro zaboravih napomenuti da je Beara bio hrvatski Srbin, koji je godinama igrao za Hajduk, a Crnković, Crnogorac koji je godinama nastupao za zagrebački Dinamo. Ne’š ti zapostavljenosti! Slična je situacija bila i u drugim sportovima. Neka se čitatelji sjete sjajnih hrvatskih sportaša (rukometaša, košarkaša, vaterpolist itd.), koji su dali svoj veliki obol u uspjesima reprezentacije Jugoslavije. Sulude su, mnogo kasnije, izjave da je nogometaš reprezentacije Jugoslavije (na svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine) već onda igrao namjerno loše i radio na propasti Jugoslavije. Te izjave nemaju uporište u praksi jer je taj nogometaš u nekim anketama bio u idealnoj jedanaestorci prvenstva. Umjesto da je na to ponosan on je to popljuvao. Da, da, valjalo se dodvoriti novim vlastodršcima. I, uspio je!

No dobro! Pustimo to! Jugoslavija je lako prošla grupu, iako je izgubila prvu utakmicu od SSSR-a 3:1 (nastupilo je 16 reprezentacija svrstanih u 4 skupine) i plasirala se u četvrtfinale. Protivnik u četvrtfinalu je bila sjajna reprezentacija SR Njemačke, kasniji šampion svijeta. U finalu su pobijedili favoriziranu Mađarasku s fenomenalnim igračima popur Puškaša, Cibora, Kočiša, Hidekutija, s rezultatom 3:2, iako su Mađari brzo poveli 2:0.

Jugoslavija je bila u polju ravnopravna, ali je SR Njemačka bila bolja u realizaciji i pobijedila rezultatom 2:0. Nevjerojatno, sve se ponovilo i 4 godine kasnije u Švedskoj. Opet četvrtfinale i opet pobjeda Njemačke. Jugoslavija se revanširala 4 godine kasnije u Čileu. Naravno, četvrtfinale, ali je ovaj puta bilo 1:0 za Jugoslaviju, sjajnim zgoditkom igrača Rijeke Pere Radakovića.

U kolovozu je došao znatno važniji događaj za Marka.

U to vrijeme Brođani su se mogli zabavljati ne nekoliko mjesta gdje bi svirali uglavnom lokalni muzičari. Zabave i plesne večeri su se organizirali uglavnom praznikom i nedjeljom u staroj menzi pokraj radionice “mostovka” u sklopu Đure Đakovića, “najlon bašči”, sali garnizona JNA po zimi, a ljeti u prekrasnoj bašči uz tu salu. U hotelu Brod i lijepoj bašči tog hotela glazba je svirala uglavnom svakodnevno.

Marko je išao na zabae u sve te objekte, ali mu je “najlon bašča” bila najomiljenija. Ona je bila smještena zapadno od korza, uz cestu koja vodi prema Bosanskom Brodu. Južno od ceste bio je kej s gelenderima, dolje Sava. Ni ta cesta onda nije bila asfaltirana, bila je posuta bijelim kamenčićima. Ulaz u bašču bio je s istočne strane, podijum za glazbu sa sjeverne strane, uz njega stol za glazbenike. Stazice sa sitnim bijelim kamenčićima vodile su do stolova. Glazba je bila uglavnom vrlo dobra, dečki i cure obučeni uredno, prikladno ljetnom dobu. Bašča je gotovo uvijek bila popunjena. Oni koji nisu mogli doći do ulaznice, ili im se nije plesalo, ali su voljeli slušati muziku, sjedili bi na gelenderima ili betoniranoj prostranoj ogradi uz šetalište. Krajem šezdesetih (68. je još uvijek radila) godina ili na samom početku sedamdesetih, bašča je odjednom nestala, na žalost mnogih mladih Brođana. Netko je od vladajućih struktura, vjerojatno iz političkih razloga, donio odluku, ne pitajući građane, da se bašča ukloni. Neki su šaputali, kako onda tako i danas, da je to učinjeno zbog čuvenog Savkinog govora u ljeto 1971. godine. Kako bilo ode još jedno kultno brodsko mjesto i eto Brođanima i gostima, ne baš neophodni, parking. Kakva li bi to samo sada bila atrakcija.

Koliko je samo poznanstava sklopljeno u legendarnoj “najlon bašči”, koliko veza započeto. Ne mali broj tih veza je okončan brakom. Nikakav internet ne može zamijeniti ljepotu izravnog kontakta dvoje mladih ljudi. On je želi osvojiti, bilo zbog ozbiljne veze, bilo radi avanture. Ona ga pokušava procijeniti, proniknuti u njegove namjere. Ako joj se sviđa, plesat će s njim, ako ne uljudno ga odbija (u zargonu daje mu korpu) i čeka nekog drugog. Ako joj je do avanture (rjeđa odnašnja varijanta), ona će se u nju upustiti, ako joj je do ozbiljne veze (češća ondašnja situacija), ona će ga više ili manje učtivo odbiti i čekati novu priliku. Odluke se uglavnom donose brzo, nema vremena za duge procjene. Intuicija!

Pojednostavljeno – to je onda otprilike tako bilo.

Tako je i Marko jedne tople kolovoške večeri, u pratnji prijatelja Janka zauzeo jedan od stolova bašče. U blzini za jednim stolom sjedila je Ljerka u društvu tri prijateljice. Čim započe muzika za ples, reče Marko Janku:

– Odoh po onu crnku.

– Hajde, može te netko preteći – smiješeći se uzvrati Janko.

Kasnije, pri kraju plesne večeri bio je običaj da dame biraju. Ljerka izabra Marka i tako krenuše. Marko ju je nekoliko puta doveo u svoju kuću. Bilo je poljubaca, dodira, ali Ljerka nije bila spremna ići do kraja.

– Ništa prije braka, tako sam odgojena – rekla bi u takvoj prilici.

– To je prilično konzervativno ponašanje – uzvratio bi razočarani Marko.

– Tko zna koliko si ih ti samo doveo u ovu kuću.

– Nebitno! Otkad sam s tobom ne dovodim ni jednu.

To je bilo točno, samo Marko, naravno, nije spominjao jednu vatrenu raspuštenicu, koja je stanovala u blizini i koju je povremeno posjećivao.

Vjenčali su se iduće godine sredinom mjeseca maja kod matičara i na inzistiranje Ljerke u “maloj” crkvi. Pir se održao u prostranom dvorištu uz Markovu kuću. Uzvanika malo, nekoliko s njegove i nešto više s njene strane.

***

U to doba Zrinska ulica još nije bila asfaltirana. To je uslijedilo tek 1958. godine. Na cesti je bio makadam. Uz cestu s obje strane odvodni kanal (jarak, šamac), prema kućama zemljana staza. Pava seoska idila u širem centru grada. Ništa bolja situacija nije bila ni u samom centru grada jer je i Široka ulica onda bila neasfaltirana. I sve je to nekako funkcioniralo za lijepa vremena. Ali za vrijeme kiša bilo je tu svega. Kiša je u kanalima stavarala vodu, mulj. Staza uz kuće bila je toliko blatnjava da su stanari morali oblačiti gumene čizme za slučaj izlaska iz kuće. Ni sama cesta nijebila puno manje blatnjava jer su seoska kola na kotačima donosila ljepljivo blato. Većina stanara je od komada drveta napravila mostić preko jarka. Neki nisu imali mostić, pa su morali gacati po blatnjavoj stazi do prvog mostića da bi prešli ulicu. Dječaci i poneki muškarci znali su preskakati preko šamca zbog uštede vremena ili testiranja atletskih sposobnosti. Neka starica nalakćena na okno znala bi dobaciti:

– Vražja djeca! Mogli bi vrat slomiti.

– Šuti, babo, tko je kriv što si ostarila – uzvratio bi poneki fakin.

Zamislite situaciju, stanarka ide na kavu kod prijateljice koja stanuje preko ulice. Oblači gumene čizme (kao npr. političari kada obilaze poplavljena područja), prelazi blatnjavu stazu, hoda preko uskog mostića, opet gaca po blatnjavoj stazi i eto je konačno kod susjede. U takvoj situaciji neki nestašni momčić bi znao dobaciti:

– Pazi da ne padneš u kanal.

– Pazim, pazim, mali – odgovarala bi žena, pazeći da se to stvarno ne dogodi.

Evo sljedeće situacije. Nekoliko je dana padala kiša. Kraj je mjeseca lipnja. Onda je u subotu dopodne kiša prestala padati, toplo je. Mlada gospođica ima zakazan stastanak s momkom na korzu. E, ali treba do njega doći u štiklicama i ljetnoj haljinici ili suknji. Ne jednom se dogodilo da je cura krenula na spoj ali sena blatnjavoj stazi poskliznula. One okretnije bi se uhvatile za zid neke kuće, ali su one malo nesretnije i nespretnije znale pasti u blato. Ništa od izlaska te večeri. Suze, tuga, ljutnja, suze. Neke od djevojaka su dogovorile (onda, naravno, nije bilo mobitelja, ali su i fiksni telefoni bili rijetkost) s dečkom da neće po takvim vremenskim okolnostima viđati, a neke zahtjevnije imale su dogovor da ih dečko dočeka kod kapije kuće u zakazno vrijeme i da i nose “krkeruče” (na leđima) do spasonosne Gupčeve ulice. Ponekad bi se tu zatekao kakav mladac koji bi dobacio:

– Vuci, magarče!

– E, dečkiću, kad osrasteš shvatit ćeš da se ovdje radi o slatkom teretu – uzvratio bi neki od nosača.

No, dobro! Vratimo se Marku. Prve dvije godine braka sve je bilo u redu. A onda, treće godine braka se dogodilo. Taj će listopad Marko zauvijek zapamtiti. Bio je lijep, sunčan dan. Marko se nije dobro osjećao pa ga je poslovođa pustio kući oko podne. Došavši kući čuo je neke čudne šumove u spavaćoj sobi. Kad je stupio u nju, imao je što vidjeti. Njegova konzervativna, lijepa žena bila je u punom ljubavnom zamahu sa susjedom Ilijom. Kad je ugledala supruga ciknula je i brzo se pokrila dekom. Ilija zgrabi svoju odjeću, izlete u dvorište, nabrzinu se odjene i pobježe glavom bez obzira. Preneraženi Marko reče:

– Pravit ću se da ništa nisam vidio, ali ako se ponovi bit će kraj našeg braka.

– Dobro – skrušeno uzvrati Ljerka.

Više to nije bio onaj odnos od prije.

Marko je počeo da pije po birtijama. Ljerka ga je korila, on ju je ignorirao.

Jednom prilikom dosadna kiša je tiho padala nekoliko dana, kanal je bio pun vode i blata. Oko ponoći Marko se vraćao kući mrtav pijan. Bio je s druge strane ceste, preko puta svoje kuće. Valjalo je prijeći dva mostića do ulaznih vrata. Prvi je mositć nekako prešao kao i cestu. Kad je došao do svog mostića, oskliznuo se i pao u kanal. Mulj i teška prljava voda skoro do koljena. Jedno se vrijeme pokušavao izvući iz šamca, ali bez uspjeha. Ujutro ga je našla snaša koja im je donosila mlijeko. Noge do koljena u mulju, a ruke na rubu jarka. Snaša ga je probudila i pomogla mu da izađe iz kanala. Preuzeo je mlijeko od snaše, zahvalio se i krenuo u kupatilo na pranje. Iz spavaće sobe provirila je Ljerka. Povika:

– Pijančino.

– Šuti.

U proljeće iduće godine došlo je do konačnog razlaza Marka i Ljerke. Marko je imao običaj nekoliko puta godišnje ranije doći kući s posla pod ovom ili onom izlikom. Ilija i Ljerka su se i dalje povremeno družili. Strast ih je učinila neopreznim. Jednom prilikom Marko je vidio kako Ljerka brzo prelazi ulicu bez osvrtanja. On prošeta desetak minuta okolnim ulicama i eto ga u kući:

– Dobar dan – hlado pozdravi.

– Bog – odvrati Ljerka gotovo pobožno.

– Bog nema ništa s ovim što će uslijediti.

– Što opet burgijaš?

– Gdje si bila prije petnaestak minuta?

– Što te briga – obrecnu se Ljerka.

– Briga me, briga – Marko malo povisi glas.

– Ako te baš zanima, vidiš da pravim ručak.

– Sada da! Ali vidio sam te prije petnaestak minuta da izlaziš iz Ilijine kuće.

– Opet izmišljaš – ciknu Ljerka.

– Ako ja izmišljam, ne izmišljaju susjedi koji su te vidjeli nekoliko puta u istom poslu..

– Smijem valjda i ja negdje na kavu.

– I uz kavu čitate Sveto pismo. Besramnice!

– Da! Idem ponekad kod Ilije da mi pruži ono što mi ti ne pružaš. Dobar seks.

– J.be mi se za vaš seks. Do navečer skupi prnje i odlazi iz moje kuće. Ako bude trebalo svjedoci će reći o tvojoj nevjeri.

I tako! Ode Ljerka iz Markove kuće, ali ne u Ilijinu nego roditeljsku. Veza s Ilijom je potrajala još koji mjesec, a onda se pojavio bogati advokat iz Rijeke. Ljerka ostavi Iliju i ode u Rijekuk.

Što se tiče Marka, on se zanemario. Nastavio je piti, slabo se hranio, uglavnom u Đurinoj menzi, na posao je kasnio, a pokadkad nije ni dolazio. S posla nije izačen zahvaljujući nekim rukovodiocima u firmi. Njima ga je bilo žao pa su pokrivali njegove nepodobštine. Da, i toga je bilo u onom, za neke strašnom, sistemu. Kad je došao sustav odjednom je sve procv jetalo, naročito radnicima koji postaše djelatnicima. U sistemu, kao, nisu imali ništa, a u sustavu plivaju u obilju.

Što se žena tiče povremeno se viđao samo s jednom susjedom i to isključivo u njenom stanu. Bila je raspuštenica pa je mogao uvijek navratiti. Rado je htjela s njim uspostaviti čvršću vezu, ali on za to nije htio ni čuti.

Jednom prilikom dok je lutao od gostionice do gostionice ugledao je na stazi Iliju Vukoju iz Novog Sela. Ogroman čovjek visok oko 180 cm, težak preko 100 kg. Imao je gustu tamnu kosu, veliku glavu, nisko čelo, mali nos, široko lice. Ruke mu skoro do koljena. Poderane cipele nosio je samo po zimi, stopala mu pozamašna. Iako je bio tek početak proljeća, prohladan dan, bio je bos. Uvijek je bio u pohaboano odjeći, ali relativno čist. Godine mu je bilo teško odrediti. Reklo bi se izeđu 30 i 40. Obično bi dolazio u Slavonski Brod prvim jutarnjim ćirom, a odlazio u Novo Selo posljednjim. Imao je i nekoliko godina starijeg brata Peju, njegovu kopiju u smanjenom izdanju koji je u Brod dolazio povremeno. Obojci braće, pogotovo Iliji, rugali su se mjesni obješenjaci, šaljivdžije i poneki nestašni dječaci. Tako je bilo i ovaj puta. Nekoliko dječaka od dvanaestak godina vikalo je iz sigurne udaljenosti:

– Ilija, gdje ti je cura, k.rat. Mara.

U takvim situacijama nesretni Ilija bi uzviknuo:

– Kolega ne budi marva, ne budi krmača – i potrčao za djecom. Taj trk je više bilo geganje ogromnog nesretnika. Djeca bi se razbježala pa izdaleka ponovila isto. U taj čas je naišao supijani Marko koji je rastjerao djecu i pozvao Iliju na piće.

A sada nekoliko riječi o jednako nesretnoj Mari, kojoj su okrutni obješenjaci dali taj ružni nadimak. Bila je to žena oko 40 godina, mrđava, ispijena isposnička lica. Živjela je negdje na Jelasu. Tko zna što je tu nesretnu ženu natjeralo da se oda alkoholu. Jedni su govorili da pije jer ju je ostavio zaručik, drugi da su joj veći dio obitelji pobile ustaše zbog suradnje s partizanima.

Pričalo se da je čak vodila ljubav i s vojnicima iz garnizona ako bi oni za to iskazali interes. Zbog toga su joj prišili i drugi nadimak “vojnikova žena”. Kad se spetljala s Ilijom, vojnici su otpali. Govorkalo se da su se povremeno družili u podzemnim hodnicima, koji su se nalazili ispod propale robne kuće Vesna (Vesna je otvnra 9. 2. 1971. godine, prije je na tom mjestu bila livada) pa do ceste kroz park Klasije. Onda je tu bila livaca, cesta je izgrađena negdje krajem šezdesetih godina. Bilo je tu nekoliko dugačkih i relativno širokih tunela, gdje se stanovništvo skrivalo za vrijeme savezničkih bombardiranja tijekom Drugog svjetskog rata. Za vrijeme druženja niti je Ilija uvečer odlazio u Novo Selo niti Mara na Jelas.

Nakon nekog vremena nestalo je s brodskih ulica Ilije i Peje. Neki su govorili da je Ilija otišao u Ameriku, gdje su ga američki doktori temeljito pregledali, ali je vjerojatnije da su njega i brata spremili u odgovarajuću ustanovu, što su tvrdili drugi. Treći su govorili da čak u Americi snima filmove što je najvjerojatnije plod fantazije.

Što se tiče Mare, ona je od tuge pila sve intenzivnije pa je ubrzo umrla. Eto! Kad u povijest ulaze ljudi vrlo upitnih narodnih kvaliteta, a kao velikani, zašto ne bi ušli u povijest našega gradai ljudi poput Ilije i Mare kao i mnogi drugi ljudi koji su na ovaj ili onaj način dio brodske prošlosti. Možda je njihov odnos bio nešto više od fizičkog kontakta? Možda je tu bilo simpatije pa čak i ljubavi? Zašto ne?

***

Marko je neuredno živio još pet godina, a onda je došlo neumitno. U jednoj birtiji u širem središtu grada oko 20 sati pio je svoje posljednje pivo. Bio je pripit još od izlaska iz “Đure”, nije ni išao kući. Prvo je pio u jednoj gostionici, onda je navratio u  tu gdje mu je bio kraj. Prolazivši karj njegovog stola, konobar je vidio Markovu glavu na stolu. To mu se već dva puta dogodilo pa kelner reče:

– Marko, probudi se, vrijeme je za ići kući.

Kako nije bilo reakcije, konobar ga blago prodrma po ramenu. Ništa!

– Marko, nisi … valjda – promuca pipničar i opipa mu bilo. Nema ga. Gotovo je.

Marko je oporukom sve ostavio jednom rođaku, koji ga je jedini obilazio. Drugi, koji nisu nimalo marili za njega, bacili suse poput hijena na plijen (kuća, okućnica na krasnom mjestu). Bilo je tu u tužbi i prijetnji, ali oporuka je oporuka, mora se poštivati.

Na sprovod mu je došlo prilično svijeta, među njima i nekoliko njegovih ljubavnica. Ljerke nije bilo.

5 comments

Skip to comment form

  1. Pavić je majstor starinskog, čistog, uzbudljivog načina pripovjedanja.

  2. Priča je usidrena u prošlosti, ali je svevremenska.

  3. Strasti zbog sudbine, sudbina zbog strasti. Tu je Pavić Najjači.

  4. Slazem se

  5. Prohujalo s vihorom.
    “Što se tiče Marka, on se zanemario. Nastavio je piti, slabo se hranio, uglavnom u Đurinoj menzi, na posao je kasnio, a pokadkad nije ni dolazio. S posla nije izačen zahvaljujući nekim rukovodiocima u firmi. Njima ga je bilo žao pa su pokrivali njegove nepodobštine. Da, i toga je bilo u onom, za neke strašnom, sistemu. Kad je došao sustav odjednom je sve procv jetalo, naročito radnicima koji postaše djelatnicima. U sistemu, kao, nisu imali ništa, a u sustavu plivaju u obilju.” Blaženi socijalizam, ovo danas je katastrofa.
    Pavić je vrhunski pripovjedač, lijepo i tužno za čitati. U ovo doba u ono doba radnici su masovno išli na ljetovanje u svoja odmarališta za bagatelu, danas nema ni radnika, ni seljaka, ni tvornica, ni odmarališta, same blokade, ovrhe, deložacije i bijeda. Vremena su se promijenila, na gore. Pad dubok 30 godina, i pada se i dalje. Bit će to neke očajnije priče, iz današnjih vremena, jednog dana, iz pera nekog budućeg svjedoka i pripovjedača prohujalih vremena, ovih današnjih, deložacijskih.

Odgovori