Sredina je lipnja. Iako je tek 10 sati već je veoma toplo. Danima nije bilo kiše, a prema prognozi neće je biti još nekoliko dana. Stari Plavopoljac Ivan ustao je toga dana u samo svitanje. Nakon uobičajenih jutarnjih rituala pojedo je jogurt i nešto kruha, uzeo pribor za pecanje, sjeo na bicikl i uputio se na pecanje, na ušće Mrsunje i Save. Kad je stigao već su bila tu dvojica staraca njegovih godina.
- Dobro jutro, momci. Peca li štogod? - veselo ih upita Ivan.
- Slabo - odgovoriše uglas.
Ivan je ostao na pecanju do 10 sati, a onda je, kada je sunce počelo nemilice pržiti, spremi pribor, dva upecana šarana i uputi se kući. Jedan je šaran bio od kile, a drugi od pola kile, taman za današnji ručak, a nešto će preostati i za sutradan.
Čim je došao kući Ivan si skuha šalicu i pol kave. Iz zdravstvenih razloga davno se je odrekao alkohola i cigareta. Godinama je pušio tri kutije cigareta dnevno i pio oko litru žestokih pića i poneko pivo, također dnevno. Kada su mu noge počele otjecati usred zime hodao je bos po snijegu i to mu je godilo. Nije mu bilo do hrane ni života. Ondašnja životna partnerica jedva ga je nagovorila da ode liječniku. Kada je liječniku rekao koliko alkohola popije dnevno, on mu je rekao ako tako nastavi da mu preostaje još godinu dana života. Došavši kući rekao je partnerici da naspe u dvije čašice malo konjaka. Popili su, on je rekao da je s tom etapom svog života svršeno. Prošlo je, eto, 14 godina, a on se nije mašio za čašicu. Da je, već bi odavno bila završena njegova životna priča. Da ironija bude veća njemu se je jetra potpuno oporavila, a njegova partnerica je za tri godine obolila od raka koji nema veze s alkoholom i umire za 6 mjeseci. Kad je obolio ona ga je nagovorila da se vjenčaju, kako bi mogao naslijediti njezinu visoku njemačku mirovinu. On je to odbijao, a kada se ipak za to odlučio ona je otišla. Tada je s Helge živio u Njemačkoj i bilo je potrebno izvaditi neke papire da bi se oženili. Papiri su stigli tjedan dana kasno. Propade mu i za njemačke prilike dobra penzija.
Onda ga je desetak godina kasnije snašla nova nevolja. Prestao je piti, ali je nastavio pušiti. Previše! Nekoliko kutija dnevno. I dogodilo se gotovo neminovno. Živio je u malom mjestu na jugu Njemačke, smještenom uz isto tako malo jezero. Dopodne je osjetio snažnu bol u prsima. Nazvao je hitnu koja je brzo stigla. Ugradili su mu 2 stenta i prestao je pušiti. Nije tu bio kraj njegovim zdravstvenim problemima. Niti je pio niti pušio, a stigao je karcinom i to tamo gdje rijetko stiže, na krajnicima. Operacija, zračenje, oporavak. Uglavnom, nakon 5 godina liječnici u Ulmu su utvrdili da se rak povukao i da je po tom pitanju zdrav čovjek. Opet je pobijedio tešku bolest. Malo je lošije gutao, imao manje sline, zbog čega je žvakao žvakaću gumu, ali je bio izliječen.
Iza stana, s južne strane, imao je oveće drvo, koje je davalo uživajući hlad za ovako toplih dana. Tu si je napravio dvije klupice i drveni stol. Za lijepa vremena najviše je volio, sam ili u društvu, tu popiti kavicu. Usput bi čitao neke dnevne novine koje bi kupio tri puta tjedno. On je bio jedan od rijetkih ljudi koji su imali čak tri mirovine, jer je radio u tri države: Hrvatskoj, BiH i Njemačkoj. Najviše staža imao je u Njemačkoj, najmanje u Bosni. U skladu s tim daleko najviša mu je njemačka mirovina, hrvatska je mala, a bosanska je simbolična. Kako je skroman čovjek to mu je bilo dovoljno za solidan život. Iako već starac imao j u Bukovlju stariju sestru i još starijeg šogora. Tamo je rado odlazio, ponekad i odspavao, pomagao starcima u uzgoju voća i povrća, berbi, pečenju rakije.
Dok je u hladu pio kavu odjednom se sjeti davnog dana kada su se dogodile dvije, za njega, značajne stvari. Te daleke 1965. godine, baš u ovo doba, u lipnju, zadnji puta su nizvodno Savom, od buruma ka Poloju letjele letice. Izlazile su iz mulja na burum i u svom letu bi zbog brojnosti zamračile nebo. Dok je bilo letica bilo je i čiste vode u Savi. Nestankom letica nestala je i čista voda u Savi. Mnogi kupači na Savi tih su godina kada ožedne jednostavno zaronili i napili se vode. Žene iz kuća uz Savu u njoj su prale rublje, nosile su vodu i u njoj kuhale grah i variva. Taj je dan išao na pecanje na burum i sjeća se, pecao je dva somića i jednog smuđa od pola kile. Poslije te godine letice nisu više letjele, pa su zbog onečišćenja vode izumrle neke vrste ribe. Prošla su desetljeća, a od letica ni traga ni glasa. "Bože, hoće li više ikada poletjeti", pomisli sa sjetom Ivan.
Baš zbog tog labuđeg leta letica sjećao se i točnog dana kada je prvi puta vodio ljubav, 17. 6. te godine. U to doba cure nisu bile tako darežljive kao danas. Na cijelom naselju bilo ih je svega nekoliko koj bi se rado poseksale prije braka. Jedna od njih bila je i njegova susjeda Dragica. Sreli su se u parku Klasije. Ona je bila godina dana starija od njega.
- Je li, mali, kuda si naumio?
- Gledao sam letice kako lete nad Savom. Predivna slika. Bit će dobrog pecanja ovih dana.
- A ti si ribič?
- Jesam!
- Mani se pecanja i letica. Imam nešto puno bolje od toga za tebe. Pođi sa mnom.
Ma što li to ima bolje od letica i pecanja, čudio se mladić. Došli su u njen stan. Njenih nije bilo kod kuće jer su taj dan željeli provesti u jednom obližnjem selu. Dragica je na sebi imala tijesno pripijenu majicu kratkih rukava i suknjicu do koljena. Srednje je visine, kestenjaste boje kose, pravilnih crta lica, lijepa tijela. Kada su se smjestili na stolice u trpezariji, upita ga Dragica:
- Hoćeš li štogod popiti?
- Može čaša vode.
- Što će ti voda, popij malo rakije - blago će ona.
Svo to vrijeme gledala ga je zavodljivo. On nije znao što je to, ali je slutio je nešto neuobičajeno, nešto što do sada nije doživio. Kad su popili gutljaj rakije Ivan se sav strese i zakašlja.
- Ah, nije rakija za djecu - smijala se ona.
- Nisam dijete - žustro će on, dok su mu se obrazi zarumenili, što od rakije što od prkosa. Dragica istrese ostatak rakije u grlo, a on potegne deci hladne vode.
Onda se dogodilo. Ona reče:
- Vruće je.
- Vruće!
Ona skinu majicu. Pojaviše se bujne grudi s velikim bradavicama. Mladi Ivan izbeči oči. Tako što još nikada nije vidio. Krv mu snažno prostruji tijelom. Sve je bilo brzo gotovo. Razočarana Dragica brzo ga je otpravila kući. Više nikada to nisu ponovili. Dragica se posvetila iskusnijim muškarcima. Kada već to voli raditi valja u tome i uživati. Šmrkavci joj ne mogu pružiti zadovoljstvo.
Ivanov susjed Milan, koji je stanovao u zgradi iza njegove, kroz prozor je ugledao kako pije kavu pa mu se pridružio. Milan je još prije neku godinu znao popiti i desetak šalica kave dnevno, a sada, sa 66 godina na vratu smanjio je to na tri šalice. Tijelo mu je počelo slati signale da to više ne ide i on ga je poslušao. Zbog toga ivan ode u stan i vrati se s bocom rakije i čašicom. On godinama nije konzumirao alkohol, ali je uvijek imao u kući bocu, dvije rakije da počasti prijatelje. Uz razgovor Ivan je popio dvije šalice kave, a susjed 2 čašice rakije.
...
Ivan ima sina koji godinama živi i radi u Njemačkoj. Sin je bio oženjen i imao je dvoje djece. Krajem lipnja uzeo bi godišnji odmor i s obitelji, prije odlaska na Jadran, proveo nekoliko dana u Brodu u stanu blizu oca, kojega je vlasnik bila Ivanova sestra Marija. Tih bi dana otac i sin znali svaki dan ići na pecanju na Savu ili Mrsunju i tako se družili i šalili. Ivanova desetak godina starija sestra u stan je rijetko zalazila. Ivan je tijekom godine vrijeme kratio pecanjem, odlaskom do sestre i druženjem s nekolicinom prijatelja. U slobodno vrijeme, a njega je bilo dosta, vrijeme je kratio slušanjem radija danju i gledanjem televizora noću. Volio je sport pa je pratio sva značajnija natjecanja.
Konačno je došao taj dan. Marko je kasno poslijepodne parkirao svoj auto pokraj Ivanovog stana. Ivan je bio ne malo razočaran i iznenađen kada je vidio da je Marko došao sam. Njegova žena nije mogla dobiti godišnji odmor pa je s djecom ostala u Njemačkoj. Odmah su sutra ujutro otišli na pecanje na Savu u blizini samostana. Sin je upecao dvije štuke od oko pola kile, a oatc jednu od skoro kilu. Odmah im se pridružio susjed Milan, koji je uz rakijicu odlučio popiti i malu šalicu kave. I tako, uz kavu započe razgovor.
- Samo nemojte o politici - gotovo zavapi Milan.
- Dobro, dobro - uzvrati Ivan.
U njemačkom nogometnom prvenstvu Ivan je navijao za Braunschwelg, sin za Bayern, a susjed za Dortmund.
- I tako, ode tvoj Braunschwelg u drugu ligu. Prije više od 45 godina bio je prvak Njemačke, a od tada je uglavnom tovario u drugoj i trećoj ligi - pecnu sin oca.
- A i tvoj Bayern je gadno nastradao od Reala. Rasturili su vas kao Panta pitu - nije se dao Ivan. - Ti, Milane, šuti, ni tvoja Borusija nije se baš istakla. Eno se bori za opstanak u bundesligi.
- Ništa nisam rekao.
- Čika Milane, jeste li sinoć gledali vijesti? - upita Marko očeva susjeda.
- Nisam. Na mom satelitu ne mogu gledati domaće programe. Zašto?
- Onaj Putin, sve je sličniji Hitleru.
- Ne volim politiku, ali se s tim ne mogu složiti - odlučno će Milan.
- Ni ja, sine
- Kako? U Njemačkoj se o stanju u Ukrajini detaljno izvještava, a vidim i ovdje se kritizira Rusija zbog stanja u Ukrajini.
- Amerikanci štite interese svog krupnog kapitala, državne administracije, na kraju malo i radnika, da ne bi došlo do nemira. Pod američkim pritiskom slično rade i mnoge države za zapadu. Amerikanci misle i pokušavaju biti jedina velesila koja može raditi po cijelom svijetu skoro sve što im se prohtije. Rusiju svrstavaju u regionalnu silu, ne žele vidjeti, pogotovo priznati, da je Rusija pod Putinom izrasla u velesilu, još ne kao SAD ali ipak velesilu - mirno će Ivan.
- Ne treba potcjenjivati ni Kinu - umiješa se Milan.
- Naravno - složi se Ivan. - Kina nadire nezadrživo. Više kao ekonomska njego vojna sila, ali s obzirom na ljudski i ekonomski potencijali uskoro će i ona postati treća velika sila. U svakom slučaju svijet više nije unilateralan i s tim se zapad, pogotovo SAD, mora prije ili kasnije pomiriti.
- Da, ali mi pripadamo zapadu i moramo se brinuti za njegove interese - odlučno će Marko.
- Mi smo mala zemlja i ne možemo gotovo nimalo utjecati na svjetska zbivanja. Valja nam biti oprezan i ne srljati grlom u jagode - mudrovao je Milan. - Osim toga čitao sam negdje da je Rusija tri puta nuklearno jača od NATO saveza i da bi, ne daj Bože, u slučaju sukoba Rusija pobijedila.
- Daleko kuća takvom nečem - užasnut će Marko. - Nego, susjed, to da je Rusija nadmoćnija u nuklearnom naoružanju pišu sigurno ruske novine, a hrvatske samo prenose.
- Tako je. To piše moskovska Pravda.
- Ah, pitanje je koliko se njima može vjerovati - s olakšanjem će Marko.
- Piše da je američka administracija to shvatila vrlo ozbiljno. Odmah su povećali vojni budžet za 1,5 milijardi dolara.
- I to samo na osnovi pisanja jednih novina - čudio se Ivan.
- Pustimo sada to. Neka velike sile to rješavaju. Mi mali moramo paziti da se previše ne zamaramo velikima, a da ipak na civiliziran način kažemo svoje mišljenje o svjetskim kretanjima. Gledao sam na TV kako su na Kubi lijekovi i liječenje desetak i više puta jeftiniji nego u SAD-u. Moja je penzija 200 EUR-a. S tim ovdje nekako preživim, u SAD-u bih krepavao uz kantu za smeće, a u Kubi bih solidno živio. U milostivom, dragom kapitalizmu bih krepavao na ulici ako beskućnik, bolestan, smrznut, otuđen. U strašnom kubanskom komunizmu, gdje su ne samo lijekovi i liječenje, nego hrana i stanovanje daleko jeftiniji, živio bih siromašno ali dostojno čovjeka. Da moram birati između tobožnje demokracije i kapitalizma s jedne i diktature i komunizma s druge strane, izbrao bih Kubu. To ne bira srce nego zdrav razum i želja za preživljavanjem. Lijepo bih se zahvalio demokraciji i kapitalizmu i njihovoj ljubaznoj ponudi za kratkotrajni život na ulici i izabrao život. Ne bih valjda, zbog ideološke čistoće i laprdanja o demokraciji, trebao izabrati život u neljudskim okolnostima i klicati američkoj demokraciji dok krepavam ponižen uz kantu za smeće. J.b. mi se za ideologiju, sisteme, velike riječi i ostala sranja. Samo želim da ovo malo života proživim u, što je moguće više, okolnostima dostojnim čovjeka - žustro će Milan.
- Kada zbrojim moje tri mirovine onda je to znatno više od onoga što ti imaš, ali kda bih morao birati i ja bih izabrao Kubu. Em je toplije, em bi tamo bio skoro bogataš, a u tom slučaju našlo bi se nešto lijepih Kubanki za mene - polušaljivo će Ivan.
- Tata, ostario si, a još uvijek su ti žene na pameti.
- A što mogu kad me neodoljivo privlače, a ja još uvijek nisam seksualno mrtav.
- Kada čovjek ostari onda mu je najvažnije da dostojanstveno stari, da može podmirivati one najminimalnije troškove. Platiti režiju, koja je iz dana u dan sve viša, a za ostatak novčanih sredstava da se može prehraniti, da mu ne bude hladno i da ima za lijekove. Ako nema za to onda ga boli, da ne kažem što, za ideologiju, državu u kojoj živi, zastave, himne, kapitalizam, komunizam, partizane, ustaše, tko je koga u povijesti više poklao i protjerao. Meni ja karikaturalno kada vidim grupicu staraca, u kafiću ili parku, kako se žustro svađaju oko tih pitanja, a upitno je mogu li od svoje bijedne mirovine preživjeti. Kada starci u mom društvu počnu o tome da se prepiru pokušam skrenuti temu razgovora, a ako to ne ide odlazim. Stari su, a pameti nemaju. Ma neće im nijedna predsjednik, nijedna država, kralj, sportaš, glumac, pjevač dati ni lipe. Bogati imaju svoje prioritete: biti što bogatiji, uživati što je moguće više u svim slastima ovozemaljskog života, a da bi to postigli neki su spremni satrti monoštvo ljudi u ime ove ili one države, zastave, himne, ideologije. Dok se narod glođe oko toga oni ih na miru gule, mijenjaju ili kupuju avione, helikoptere, vile, najskuplje aute, ljetuju u mondenim ljetovalištima, mijenjaju švalerke ili ljubavnike. I zato, j.b. se meni za političke sisteme, ideologije, ove ili one stranke. Jedino želim na miru stariti, a to je s obzirom na malu mirovinu gotovo nemoguće - žestio se Milan.
- Imaš pravo, susjed. Briga bilo koju državu, a pogotovo bogataše za narod. Svi oni gledaju samo sebe i svoje, a nama prepuštaju mrvice - podrža Ivan susjeda.
- Ne bi nam dali ni mrvice, ali moraju jer bez nas ne mogu. Tko bi ih služio i ugađao im da nema nas.
- Vidi se da ste vas dvojica proveli dobar dio života u komunizmu, nikako da se riješite uravnilovke u raspodjeli dobara, u kojoj i sposobni i nesposobni dobivaju skoro isto - smiješeći se reče Marko.
- Ne kažem, sine, da nije bilo i toga, naročito u ranijoj fazi komunizma, a li su kasnije pametniji i snalažljiviji mogli napredovati.
- Pogotovo ako su bili u partiji - nije se dao Marko.
- U pravu si, pripadnost jedinoj partiji bila je prednost, međutim, ja znam dosta ljudi koji nisu bili u partiji pa su napredovali. Neki od njih su kada su nastupile promjene društvenog političkog sistema, počeli galamiti i cmizdriti da ih opaki komunisti strašno proganjali. Živjeli su dalkeo iznad prosjeka, a svaljivali su krivnju na većinu naroda koji su kobajagi bili privilegirani - reče Milan.
- Odvratni licemjeri - s gađenjem će Ivan.
- U komunizmu sposobni ljudi nisu se mogli obogatiti adekvatno svom znanju i sposobnosti pa nisu bili motivirani na veća naprezanja za brži rast gospodarstva.
- Sine, znam dosta ljudi koji su bili i te kako motivirani raditi i dobro zaraditi. Lijenčina je bilo, međutim takvih sam se nagledao i u Njemačkoj.
- U redu, ali takvi bi marljivi ljudi bili još motiviraniji za rad i zaradu da je bio kapitalizam.
- Meni se čini da su najmotiviraniji bili političari i bešćutnici uz njih kada se dogodila tranzicija tobože krvoločnog samoupravljanja u tobože blagoslovljeni kapitalzam. Tada su mnogi kruti partijci odjednom postali još tvrđi šovinsti i sipajući ogavne parole počeli krvavi pir, koji je bacio u bijedu stotine tisuća građana bivše države. I zato boli me k.c., oprostite što psujem, za njihovo lažno domoljublje i držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja državne himne i slično javno iskazano licemjerje. Ma, neki od takvih, da je, ne daj Bože, pobijedio Milošević, postali bi tvrde Jugoslavenčine i napravili bi isto: opljačkali bi vlastiti narod - ogorčeno će Milan.
- Imaš pravo. A kako se ponaša narod? Oni koji imaju koristi od onih na vlasti podržavaju tu vlast ma kakva ona bila, fašistička, komunistička, tobože demokratska, kraljevska, tiranska ... Drugi u svojoj tuposti i inerciji također su uz tu vlast ili nisu protiv nje, tješeći se da ima država i naroda koji žive nešto lošije od njih. Ima i onih koji su uz vlast zato što ih ona pumpa protiv drugih naroda, vjeroispovijesti, protiv onih koji su druge boje kože ili po nečemu drukčiji. Takvi bi htjeli satrti drukčije, kao da bi im onda bilo bolje.
- Ljudi, gotovo sam siguran da nama ne bi bilo bolje da na svijetu nema nikoga osim nas, nijednog homoseksualca i općenito drugkčijih. Opet bi bili opljačkani, manje ili više perfidno, poniženi, potlačeni. Bilo bi interesantno na koga bi onda vladajuću svalili krivicu za loš životni standard naroda. I zato, j.b. mi se tko je na vlasti, jer tko god bio neće učiniti ništa dobroa za većinu naroda u kojega se zaklinju s desnicom na srcu ili bez tog ceremonijalnog poteza - ljutito će Milan.
- Tako je. Evo vidite što se događa u SAD-u, tobože najdemokratičnijojo zemlji svijeta. Bijeli policajci pucaju bez razmišljanja u nenaoružane crnce i ubijaju ih kao muhe. Crni odna protestiraju, a policajci ih hapce i kada su ti prosvjedi mirni. Sjećam se zimus kad su Ukrajinci protestirali protiv Janukoviča pucajući i bacajući kojekakve koktele, američka administracija je prijetila Janukoviču da ne smije koristiti specijalce i silu protiv mirnih i Bogu ugodnih prosvjeda, jer narodk, je li, samo iskazuje svoju volju. Da u bilo kojem američkom gradu izbiju takve demonstracije vlast bi koristila i vojsku i demonstrante bi razbili bez milosti. Licemjeri! - žestio se Ivan.
- Vidi se da ste vas dvojica odrasli u komunizmu za razliku od mene koji sam odrastao u demokratskoj Njemačkoj.
- Njemačka jest demokratska i bogata država, ali pitanje je bi li takva bila da joj vjerovnici 1953. godine,samo 8 godina poslije Drugog svjetskog rata nisu oprostili polovicu ogromnog duga, dok su drugu polovicu trebali početi vraćati u skladu s rastom ekonomije. Među onima koji su opraštali bili su i Grci, koje su Nijemci satirali za vrijeme rata. Sada grčka vlast i narod traže da Nijemci učine isto, a oni neće ni da čuju. Da njoj svojevremeno vjerovnici nisu pogodovali Njemačka nikada ne bi bila ovako bogata. Koji je to egoizam, da ne upotrijebim teže riječi - s prezirom će Milan.
- Za taj podatak nisam znao, ali su onda bila druga vremena - mirno će Marko.
- Ali, Marko, sada su za Grke druga vremena, ali ih njemačka vlast ne uvažava.
- Dobro, tata. Recite vi meni koja je po vama osnovna razlika između kapitalizma i komunizma.
- A koja je po tvom mišljenju? - uzvrati Milan protupitanjem.
- U komunizmu nema demokracije. Sve se odluke donose u uskom krugu čelnih komunista, a onda te odluke sprovode uz veću ili manju prinudu u život njihovi pripuzi. U kapitalizmu ima više partija, postoje slobodni demokratski izbori, postoji mogućnost da svatko ostvari svoje potencijale, prema svojim sposobnostima, postoji sloboda kretanja ljudi i robe, moguć ...
- Stani, sine, stani. Vidi se da godinama živiš na zapadu, pa donosiš zaključke pod utjecajem njihovih medija.
- Baš kao što i vi donosite zaključke na osnovi vaših medija.
- Istina, međutim, mi imamo ogromno iskustvo pa smo naučili razlikovati istinu od poluistine i laži, dobra od zla, vijest od tobožnje vijesti.
- Godine nisu uvijek presudne da bi se sve to bolje razlikovalo.
- Što rade vlade zapadnih država kada na njihovim ulicama izbiju nemiri - upita Milan.
- Pokušavaju na jedan civiliziran način spriječiti nasilje, a ako to ne ide onda se primjenjuje određena količina sile.
- Tko određuje potrebnu količinu sile i nije vrag da se ona nikada ne poveća iznad postavljenog okvira? - upita otac sina.
- Pa, valjda se i to nekada dogodi. Ne može se uvijek sve dobro isplanirati.
- Dobro, to je sasvim u redu, međutim, kada to isto rade druge države onda ih zapadne vlade prozivaju za prekomjernu uporabu sile i traže da se vlade tih država silom ili milom mijenjaju, i uspostavi poredak koji odgovara zapadnom krupnom kapitalu - reče Ivan.
- CIA je mučila do dolaska Obame za predsjednika, na grozan način zarobljene i osumnjičene za terorizam, u tome su im pomagale i vlade nekih tobože demokratskih država. Da su zatvoreni u Rusiji tako strašno mučeni zapad bi Putina nazvao krvolokom i usporedili bi ga s Hitlerom. Mučeni teroristi bi bili nazvani borcima za slobodu i mučenicima - cinično će Milan.
- Kada se radi o teroristima ne treba biti previše milostiv - žustro će Marko.
- I teroristi su ljudi, ne životinje pa se prema njima treba korektno odnositi. Pa nije ovo srednji vijek, sine. Od osumnjičenih terorista treba doći do važnih obavijesti na jedan profinjeni, a ne brutalni način. Svaka akcija izaziva reakciju. Pristaše mučenih počinju isto, a i gore postupati sa svima, pa i nedužnim ljudima, koji pripadaju narodu mučitelja.
- I meni se gade barbari, pogotovo one zvijeri koje ljudima sijeku glave, ali mi se gade, istina manje, i oni koji su odgovorni za strašna mučenja osumnjičenih terorista ili bilo kojih drugih osumnjičenika za kaznena djela, ili jednostavno političkih neistomišljenika - mirno će Milan.
- To što rade militanti ID je uistinu divljaštvo. Međutim, pogledajmo srednji vijek u Evropi. Neke procjene kažu da je 100.000 ljudi, uglavnom žena, spaljeno na lomači jer su neki pokvareni mahniti popovi, a i predstavnici civilnih vlasti, razni carevi, kraljevi, suci, dali svoj puni doprinos toj sramoti, uništavanju ljudi zbog ideologije i predrasuda. Onda nije bilo udruga za zaštitu ljudskih prava, a i da ih je bilo njihovi bi članovi također bili spaljeni na lomači kao heretici i bogohulnici. Oni da sumnjaju u svetost predstavnika crkve i svetovne vlasti. Ljude su spaljivali čak i zbog toga ako bi citirali sveto pismo. Monopol na tumačenje svetog pisma imali su popovi i vladari, a oni su ga pokadkad nakaradno tumačili i činili strašne zločine - reče Milan.
- Ne treba zaboraviti ni giljotinu u civiliziranoj i demokratskoj Francuskoj, kojom su odsijecali glave kriminalcima još polovicom prošlog stoljeća. Sam Bog zna koliko je nedužnih glava tu odvojeno od tijela, a barbarski je na taj način bilo koga usmrtiti. U srednjem vijeku, a niti u Francuskoj, malo se tko osvrtao na te okrutnosti. Neki malobrojni ljudi su se bojali protiv toga prosvjedovati, a neku su, željni krvi, u tome uživali - nadopuni Ivan susjeda.
- Bile su to prave predstave za svjetinu. Uživajući u predstavi, vičući pogrdne riječi ne krvnicima nego žrtvama. Svjetina je bila idelano tijesto za bogataše. Mijesili su ih mijesili da mogu nesmetano uživati u svojim privilegijama, uživajući u svim mogućim životnim radostima. Dok je prosječni životni vijek svjetine bio ni 40 godina, oni su uglavnopm uživali u životu do duboke starosti. Dok je svjetina sladostrasno urlala uživajući u plamenim tijelima nevinih žrtava, plemići su mogli i dalje nesmetano ostvarivati pravo na prvu bračnu noć, još sladostrastvenije uživajući u divnim tijelima mladih žena. Tko zna koliko su ti gadovi, zahvaljujući i inerciji puka, napravili djece, koju su onda bračni partneri odgajali kao svoju. Da apsurd bude veći, i nakon toliko godina povjesničari, a i mnogi obični ljudi, slave te bešćutnike bez imalo simpatije za njihove žrtve. Dobro su rekli stari Rimljani: kruha i igara. Svjetina uopće nije oslobođena od svog dijela odgovornosti, što su kroz povijest živjeli uglavnom da bi bogati uživali - reče Milan.
- Sada predstavu za svjetinu izvode moderni gladijatori, vrhunski sportaši, pjevači, glumci. Lakše je krupnom kapitalu plaćati tu malobrojnu skupinu nego poboljšati životni standard svjetini. Ti ljudi su, svjeno ili nesvjesno, u službi bogataša u primarnoj funkciji zabavljanja naroda da bi izabrani mogli u miru uživati u neprimjerenom bogatstvu otetom od naroda. Pri tome njihovi pripuzi, pojedini novinari, političari, znanstvenici, uvjeravaju svjetinu da je neoliberalni kapitalizam vrhunaravno društveno političko uređenje. Svaka čast papi Franji koji veli da je neoliberalni kapitalizam izmet. Bravo papa - pohvali Ivan papu Franju.
- Plaćenici bogatih sa zapada lagali su da parola "ne talasaj" vrijedi samo za komunističke zemlje. Ona je itekako aktualna i za tobože demokratske kapitalističke zemlje. Jedina je razlika u stupnju nasilja prema onima koji počnu talasati - ljuto će Milan.
- Jedan doktor piše u jednom dnevnom listu da najmanje plaćeni radnik danas uživa životni standard o kojem najbogatiji grof nije mogao ni sanjati. Misli na tehnološka dostignuća (telefon, lokomotiva, avion, struja, atumobil, mobitel, internet lll). E moj doktore, taj isti grof danas bi bio bogat čovjek toliko da ni jedan prosječno plaćeni radnik neće biti ni u 24. stoljeću. Ponekad je iznošenje poluistina opasnije od laži jer se to teže uočava i lakše se manipulira ljudima - reče Ivan.
- Stari se, već je postalo vruće. Hajdemo nešto pojesti, popiti pa na kupanje na Poloj.
- U pravu si. Susjed, hoćeš li s nama jesti?
- Hvala, imam graha od jučer u frižideru. Poslije ručka ću malo odmoriti oko.
Otac i sin ručaše, popiše osvježavajuće piće i pođoše Markovim autom put kupališta. Sava je bila prilično opala, a temperatura vode 24 stupnja, taman najbolja za osvježenje. U hladu drveća bilo je dosta ljudi baš kao i oko nekoliko kućica. Ljudi su se osvježavali pićem u dva - tri kafića. Nekolicina mladića igrala je nogomet na omanjem igralištu. Nekoliko ih je peklo meso u za to pripremljenim zidanim kućicama s roštiljem. Dosta ljudila je ležalo na velikoj pješčanoj površini uz Savu. Masa ljudi se brčkala u plićaku, a neki su otišli malo dalje od obale i plivali. Voda je bila prilično čista.
Smjestili su se na pijesak u blizini vode. Stvari su ostavili u automobilu, sa sobom su ponijeli samo ručnike da se mogu malo obirsti nakon kupanja i nakon toga se na njih izvaliti i sunčati. U blizini njih ležala je na ručniku crnokosa žena četrdesetih godina lijepih oblina.
Prije ulaska u vodu reče otac sinu:
- Nakon plivanja bacam kosti na onu lijepu crnku.
- Premlada je ona za tebe.
- Mlada je, ali možda pozitivno odgovori na udvaranje starog šarmera.
- Sumnjam, bilo bi, međutim, nezgodno da ima pratioca. Nemoj da te moram spašavati do njega.
Marko je jedva izgvorio zadnju riječ kad se pojavi snažni muškara u ranim četrdesetim godinama, noseći u ruci osvježavajući sok u plastičnoj boci. Ivana odmah prođe želja za udvaranjem. Dva puta su ulazili u kratkom vremenu u vodu, malo se osušili i povratak kući. Sin je nakon večere otišao, a Ivan se uputio do susjeda na hladni sok, gledanje tv programa i čašicu razgovora. Na dnevniku čuše kako europske birokrate traže neovisnu istragu povodom ubojstva jednog oporbenog političara u Rusiji.
- Evo, ovi, dakle hoće silom dokazati da je Putin naredio ubojstva političara iako je ruska policija vrlo brzo uhapsila petoricu koja je sudjelovala u ubojstvu. Radi se o ljudima, po imenima bi se reklo da su muslimani, s Kavkaza. Neki zapadni političari silno su razočarani, neki ogorčeni, što nikako nemaju ne mogu te ljude dovestu u vezu s Putinom da ga mogu još više ocrniti - ogorčeno će Milan.
- Kenedi je ubijen u studenome 1963. godine, a još uvijek nije otkriveno tko stoji iza tog ubojstva, međutim od Rusa se traži da za pola sata otkriju tko stoji iza ubojstva opozicijskog političara.
Europskoj komisiji ne smeta tko stoji iza ubojstva od prije 52 godine, a užasno joj smeta što se ne zna tko stoji, ako uopće stoji, iza ubojstva počinjenog prije nekoliko dana. Svaka čast na dosljednosti - nadoveže se Ivan.
- Rusi i da otkriju tko stoji iza tog ubojstva, a da to nije Putin, čistunce sa zapada to ne bi zadovoljilo, ali bi iz zadovoljilo da se Putin, amakr i nevin, proglasi krivim. To bi onda bilo u skladu s dostignutim europskim standardima, i bilo bi ih briga za njegova ljudska prava - reče Milan.
Dok su oni tako razgovarali došla je na red vremenska prognoza. Lijepo i sunčano vrijeme se nastavlja.
- Milane, briga nas za politiku, neka to rješavaju nadležni i odgovorni. Mi možemo imati i najgenijalnija rješenja za svjetske probleme, ali tko će nas slušati. Nego, jesi li ti za to da mi ujutro uranimo pa na Savu na pecanje. Ima pure kod mene i za tebe.
- Odlično, krećemo u 5 sati.
- Važi!
- Dobro jutro, momci. Peca li štogod? - veselo ih upita Ivan.
- Slabo - odgovoriše uglas.
Ivan je ostao na pecanju do 10 sati, a onda je, kada je sunce počelo nemilice pržiti, spremi pribor, dva upecana šarana i uputi se kući. Jedan je šaran bio od kile, a drugi od pola kile, taman za današnji ručak, a nešto će preostati i za sutradan.
Čim je došao kući Ivan si skuha šalicu i pol kave. Iz zdravstvenih razloga davno se je odrekao alkohola i cigareta. Godinama je pušio tri kutije cigareta dnevno i pio oko litru žestokih pića i poneko pivo, također dnevno. Kada su mu noge počele otjecati usred zime hodao je bos po snijegu i to mu je godilo. Nije mu bilo do hrane ni života. Ondašnja životna partnerica jedva ga je nagovorila da ode liječniku. Kada je liječniku rekao koliko alkohola popije dnevno, on mu je rekao ako tako nastavi da mu preostaje još godinu dana života. Došavši kući rekao je partnerici da naspe u dvije čašice malo konjaka. Popili su, on je rekao da je s tom etapom svog života svršeno. Prošlo je, eto, 14 godina, a on se nije mašio za čašicu. Da je, već bi odavno bila završena njegova životna priča. Da ironija bude veća njemu se je jetra potpuno oporavila, a njegova partnerica je za tri godine obolila od raka koji nema veze s alkoholom i umire za 6 mjeseci. Kad je obolio ona ga je nagovorila da se vjenčaju, kako bi mogao naslijediti njezinu visoku njemačku mirovinu. On je to odbijao, a kada se ipak za to odlučio ona je otišla. Tada je s Helge živio u Njemačkoj i bilo je potrebno izvaditi neke papire da bi se oženili. Papiri su stigli tjedan dana kasno. Propade mu i za njemačke prilike dobra penzija.
Onda ga je desetak godina kasnije snašla nova nevolja. Prestao je piti, ali je nastavio pušiti. Previše! Nekoliko kutija dnevno. I dogodilo se gotovo neminovno. Živio je u malom mjestu na jugu Njemačke, smještenom uz isto tako malo jezero. Dopodne je osjetio snažnu bol u prsima. Nazvao je hitnu koja je brzo stigla. Ugradili su mu 2 stenta i prestao je pušiti. Nije tu bio kraj njegovim zdravstvenim problemima. Niti je pio niti pušio, a stigao je karcinom i to tamo gdje rijetko stiže, na krajnicima. Operacija, zračenje, oporavak. Uglavnom, nakon 5 godina liječnici u Ulmu su utvrdili da se rak povukao i da je po tom pitanju zdrav čovjek. Opet je pobijedio tešku bolest. Malo je lošije gutao, imao manje sline, zbog čega je žvakao žvakaću gumu, ali je bio izliječen.
Iza stana, s južne strane, imao je oveće drvo, koje je davalo uživajući hlad za ovako toplih dana. Tu si je napravio dvije klupice i drveni stol. Za lijepa vremena najviše je volio, sam ili u društvu, tu popiti kavicu. Usput bi čitao neke dnevne novine koje bi kupio tri puta tjedno. On je bio jedan od rijetkih ljudi koji su imali čak tri mirovine, jer je radio u tri države: Hrvatskoj, BiH i Njemačkoj. Najviše staža imao je u Njemačkoj, najmanje u Bosni. U skladu s tim daleko najviša mu je njemačka mirovina, hrvatska je mala, a bosanska je simbolična. Kako je skroman čovjek to mu je bilo dovoljno za solidan život. Iako već starac imao j u Bukovlju stariju sestru i još starijeg šogora. Tamo je rado odlazio, ponekad i odspavao, pomagao starcima u uzgoju voća i povrća, berbi, pečenju rakije.
Dok je u hladu pio kavu odjednom se sjeti davnog dana kada su se dogodile dvije, za njega, značajne stvari. Te daleke 1965. godine, baš u ovo doba, u lipnju, zadnji puta su nizvodno Savom, od buruma ka Poloju letjele letice. Izlazile su iz mulja na burum i u svom letu bi zbog brojnosti zamračile nebo. Dok je bilo letica bilo je i čiste vode u Savi. Nestankom letica nestala je i čista voda u Savi. Mnogi kupači na Savi tih su godina kada ožedne jednostavno zaronili i napili se vode. Žene iz kuća uz Savu u njoj su prale rublje, nosile su vodu i u njoj kuhale grah i variva. Taj je dan išao na pecanje na burum i sjeća se, pecao je dva somića i jednog smuđa od pola kile. Poslije te godine letice nisu više letjele, pa su zbog onečišćenja vode izumrle neke vrste ribe. Prošla su desetljeća, a od letica ni traga ni glasa. "Bože, hoće li više ikada poletjeti", pomisli sa sjetom Ivan.
Baš zbog tog labuđeg leta letica sjećao se i točnog dana kada je prvi puta vodio ljubav, 17. 6. te godine. U to doba cure nisu bile tako darežljive kao danas. Na cijelom naselju bilo ih je svega nekoliko koj bi se rado poseksale prije braka. Jedna od njih bila je i njegova susjeda Dragica. Sreli su se u parku Klasije. Ona je bila godina dana starija od njega.
- Je li, mali, kuda si naumio?
- Gledao sam letice kako lete nad Savom. Predivna slika. Bit će dobrog pecanja ovih dana.
- A ti si ribič?
- Jesam!
- Mani se pecanja i letica. Imam nešto puno bolje od toga za tebe. Pođi sa mnom.
Ma što li to ima bolje od letica i pecanja, čudio se mladić. Došli su u njen stan. Njenih nije bilo kod kuće jer su taj dan željeli provesti u jednom obližnjem selu. Dragica je na sebi imala tijesno pripijenu majicu kratkih rukava i suknjicu do koljena. Srednje je visine, kestenjaste boje kose, pravilnih crta lica, lijepa tijela. Kada su se smjestili na stolice u trpezariji, upita ga Dragica:
- Hoćeš li štogod popiti?
- Može čaša vode.
- Što će ti voda, popij malo rakije - blago će ona.
Svo to vrijeme gledala ga je zavodljivo. On nije znao što je to, ali je slutio je nešto neuobičajeno, nešto što do sada nije doživio. Kad su popili gutljaj rakije Ivan se sav strese i zakašlja.
- Ah, nije rakija za djecu - smijala se ona.
- Nisam dijete - žustro će on, dok su mu se obrazi zarumenili, što od rakije što od prkosa. Dragica istrese ostatak rakije u grlo, a on potegne deci hladne vode.
Onda se dogodilo. Ona reče:
- Vruće je.
- Vruće!
Ona skinu majicu. Pojaviše se bujne grudi s velikim bradavicama. Mladi Ivan izbeči oči. Tako što još nikada nije vidio. Krv mu snažno prostruji tijelom. Sve je bilo brzo gotovo. Razočarana Dragica brzo ga je otpravila kući. Više nikada to nisu ponovili. Dragica se posvetila iskusnijim muškarcima. Kada već to voli raditi valja u tome i uživati. Šmrkavci joj ne mogu pružiti zadovoljstvo.
Ivanov susjed Milan, koji je stanovao u zgradi iza njegove, kroz prozor je ugledao kako pije kavu pa mu se pridružio. Milan je još prije neku godinu znao popiti i desetak šalica kave dnevno, a sada, sa 66 godina na vratu smanjio je to na tri šalice. Tijelo mu je počelo slati signale da to više ne ide i on ga je poslušao. Zbog toga ivan ode u stan i vrati se s bocom rakije i čašicom. On godinama nije konzumirao alkohol, ali je uvijek imao u kući bocu, dvije rakije da počasti prijatelje. Uz razgovor Ivan je popio dvije šalice kave, a susjed 2 čašice rakije.
...
Ivan ima sina koji godinama živi i radi u Njemačkoj. Sin je bio oženjen i imao je dvoje djece. Krajem lipnja uzeo bi godišnji odmor i s obitelji, prije odlaska na Jadran, proveo nekoliko dana u Brodu u stanu blizu oca, kojega je vlasnik bila Ivanova sestra Marija. Tih bi dana otac i sin znali svaki dan ići na pecanju na Savu ili Mrsunju i tako se družili i šalili. Ivanova desetak godina starija sestra u stan je rijetko zalazila. Ivan je tijekom godine vrijeme kratio pecanjem, odlaskom do sestre i druženjem s nekolicinom prijatelja. U slobodno vrijeme, a njega je bilo dosta, vrijeme je kratio slušanjem radija danju i gledanjem televizora noću. Volio je sport pa je pratio sva značajnija natjecanja.
Konačno je došao taj dan. Marko je kasno poslijepodne parkirao svoj auto pokraj Ivanovog stana. Ivan je bio ne malo razočaran i iznenađen kada je vidio da je Marko došao sam. Njegova žena nije mogla dobiti godišnji odmor pa je s djecom ostala u Njemačkoj. Odmah su sutra ujutro otišli na pecanje na Savu u blizini samostana. Sin je upecao dvije štuke od oko pola kile, a oatc jednu od skoro kilu. Odmah im se pridružio susjed Milan, koji je uz rakijicu odlučio popiti i malu šalicu kave. I tako, uz kavu započe razgovor.
- Samo nemojte o politici - gotovo zavapi Milan.
- Dobro, dobro - uzvrati Ivan.
U njemačkom nogometnom prvenstvu Ivan je navijao za Braunschwelg, sin za Bayern, a susjed za Dortmund.
- I tako, ode tvoj Braunschwelg u drugu ligu. Prije više od 45 godina bio je prvak Njemačke, a od tada je uglavnom tovario u drugoj i trećoj ligi - pecnu sin oca.
- A i tvoj Bayern je gadno nastradao od Reala. Rasturili su vas kao Panta pitu - nije se dao Ivan. - Ti, Milane, šuti, ni tvoja Borusija nije se baš istakla. Eno se bori za opstanak u bundesligi.
- Ništa nisam rekao.
- Čika Milane, jeste li sinoć gledali vijesti? - upita Marko očeva susjeda.
- Nisam. Na mom satelitu ne mogu gledati domaće programe. Zašto?
- Onaj Putin, sve je sličniji Hitleru.
- Ne volim politiku, ali se s tim ne mogu složiti - odlučno će Milan.
- Ni ja, sine
- Kako? U Njemačkoj se o stanju u Ukrajini detaljno izvještava, a vidim i ovdje se kritizira Rusija zbog stanja u Ukrajini.
- Amerikanci štite interese svog krupnog kapitala, državne administracije, na kraju malo i radnika, da ne bi došlo do nemira. Pod američkim pritiskom slično rade i mnoge države za zapadu. Amerikanci misle i pokušavaju biti jedina velesila koja može raditi po cijelom svijetu skoro sve što im se prohtije. Rusiju svrstavaju u regionalnu silu, ne žele vidjeti, pogotovo priznati, da je Rusija pod Putinom izrasla u velesilu, još ne kao SAD ali ipak velesilu - mirno će Ivan.
- Ne treba potcjenjivati ni Kinu - umiješa se Milan.
- Naravno - složi se Ivan. - Kina nadire nezadrživo. Više kao ekonomska njego vojna sila, ali s obzirom na ljudski i ekonomski potencijali uskoro će i ona postati treća velika sila. U svakom slučaju svijet više nije unilateralan i s tim se zapad, pogotovo SAD, mora prije ili kasnije pomiriti.
- Da, ali mi pripadamo zapadu i moramo se brinuti za njegove interese - odlučno će Marko.
- Mi smo mala zemlja i ne možemo gotovo nimalo utjecati na svjetska zbivanja. Valja nam biti oprezan i ne srljati grlom u jagode - mudrovao je Milan. - Osim toga čitao sam negdje da je Rusija tri puta nuklearno jača od NATO saveza i da bi, ne daj Bože, u slučaju sukoba Rusija pobijedila.
- Daleko kuća takvom nečem - užasnut će Marko. - Nego, susjed, to da je Rusija nadmoćnija u nuklearnom naoružanju pišu sigurno ruske novine, a hrvatske samo prenose.
- Tako je. To piše moskovska Pravda.
- Ah, pitanje je koliko se njima može vjerovati - s olakšanjem će Marko.
- Piše da je američka administracija to shvatila vrlo ozbiljno. Odmah su povećali vojni budžet za 1,5 milijardi dolara.
- I to samo na osnovi pisanja jednih novina - čudio se Ivan.
- Pustimo sada to. Neka velike sile to rješavaju. Mi mali moramo paziti da se previše ne zamaramo velikima, a da ipak na civiliziran način kažemo svoje mišljenje o svjetskim kretanjima. Gledao sam na TV kako su na Kubi lijekovi i liječenje desetak i više puta jeftiniji nego u SAD-u. Moja je penzija 200 EUR-a. S tim ovdje nekako preživim, u SAD-u bih krepavao uz kantu za smeće, a u Kubi bih solidno živio. U milostivom, dragom kapitalizmu bih krepavao na ulici ako beskućnik, bolestan, smrznut, otuđen. U strašnom kubanskom komunizmu, gdje su ne samo lijekovi i liječenje, nego hrana i stanovanje daleko jeftiniji, živio bih siromašno ali dostojno čovjeka. Da moram birati između tobožnje demokracije i kapitalizma s jedne i diktature i komunizma s druge strane, izbrao bih Kubu. To ne bira srce nego zdrav razum i želja za preživljavanjem. Lijepo bih se zahvalio demokraciji i kapitalizmu i njihovoj ljubaznoj ponudi za kratkotrajni život na ulici i izabrao život. Ne bih valjda, zbog ideološke čistoće i laprdanja o demokraciji, trebao izabrati život u neljudskim okolnostima i klicati američkoj demokraciji dok krepavam ponižen uz kantu za smeće. J.b. mi se za ideologiju, sisteme, velike riječi i ostala sranja. Samo želim da ovo malo života proživim u, što je moguće više, okolnostima dostojnim čovjeka - žustro će Milan.
- Kada zbrojim moje tri mirovine onda je to znatno više od onoga što ti imaš, ali kda bih morao birati i ja bih izabrao Kubu. Em je toplije, em bi tamo bio skoro bogataš, a u tom slučaju našlo bi se nešto lijepih Kubanki za mene - polušaljivo će Ivan.
- Tata, ostario si, a još uvijek su ti žene na pameti.
- A što mogu kad me neodoljivo privlače, a ja još uvijek nisam seksualno mrtav.
- Kada čovjek ostari onda mu je najvažnije da dostojanstveno stari, da može podmirivati one najminimalnije troškove. Platiti režiju, koja je iz dana u dan sve viša, a za ostatak novčanih sredstava da se može prehraniti, da mu ne bude hladno i da ima za lijekove. Ako nema za to onda ga boli, da ne kažem što, za ideologiju, državu u kojoj živi, zastave, himne, kapitalizam, komunizam, partizane, ustaše, tko je koga u povijesti više poklao i protjerao. Meni ja karikaturalno kada vidim grupicu staraca, u kafiću ili parku, kako se žustro svađaju oko tih pitanja, a upitno je mogu li od svoje bijedne mirovine preživjeti. Kada starci u mom društvu počnu o tome da se prepiru pokušam skrenuti temu razgovora, a ako to ne ide odlazim. Stari su, a pameti nemaju. Ma neće im nijedna predsjednik, nijedna država, kralj, sportaš, glumac, pjevač dati ni lipe. Bogati imaju svoje prioritete: biti što bogatiji, uživati što je moguće više u svim slastima ovozemaljskog života, a da bi to postigli neki su spremni satrti monoštvo ljudi u ime ove ili one države, zastave, himne, ideologije. Dok se narod glođe oko toga oni ih na miru gule, mijenjaju ili kupuju avione, helikoptere, vile, najskuplje aute, ljetuju u mondenim ljetovalištima, mijenjaju švalerke ili ljubavnike. I zato, j.b. se meni za političke sisteme, ideologije, ove ili one stranke. Jedino želim na miru stariti, a to je s obzirom na malu mirovinu gotovo nemoguće - žestio se Milan.
- Imaš pravo, susjed. Briga bilo koju državu, a pogotovo bogataše za narod. Svi oni gledaju samo sebe i svoje, a nama prepuštaju mrvice - podrža Ivan susjeda.
- Ne bi nam dali ni mrvice, ali moraju jer bez nas ne mogu. Tko bi ih služio i ugađao im da nema nas.
- Vidi se da ste vas dvojica proveli dobar dio života u komunizmu, nikako da se riješite uravnilovke u raspodjeli dobara, u kojoj i sposobni i nesposobni dobivaju skoro isto - smiješeći se reče Marko.
- Ne kažem, sine, da nije bilo i toga, naročito u ranijoj fazi komunizma, a li su kasnije pametniji i snalažljiviji mogli napredovati.
- Pogotovo ako su bili u partiji - nije se dao Marko.
- U pravu si, pripadnost jedinoj partiji bila je prednost, međutim, ja znam dosta ljudi koji nisu bili u partiji pa su napredovali. Neki od njih su kada su nastupile promjene društvenog političkog sistema, počeli galamiti i cmizdriti da ih opaki komunisti strašno proganjali. Živjeli su dalkeo iznad prosjeka, a svaljivali su krivnju na većinu naroda koji su kobajagi bili privilegirani - reče Milan.
- Odvratni licemjeri - s gađenjem će Ivan.
- U komunizmu sposobni ljudi nisu se mogli obogatiti adekvatno svom znanju i sposobnosti pa nisu bili motivirani na veća naprezanja za brži rast gospodarstva.
- Sine, znam dosta ljudi koji su bili i te kako motivirani raditi i dobro zaraditi. Lijenčina je bilo, međutim takvih sam se nagledao i u Njemačkoj.
- U redu, ali takvi bi marljivi ljudi bili još motiviraniji za rad i zaradu da je bio kapitalizam.
- Meni se čini da su najmotiviraniji bili političari i bešćutnici uz njih kada se dogodila tranzicija tobože krvoločnog samoupravljanja u tobože blagoslovljeni kapitalzam. Tada su mnogi kruti partijci odjednom postali još tvrđi šovinsti i sipajući ogavne parole počeli krvavi pir, koji je bacio u bijedu stotine tisuća građana bivše države. I zato boli me k.c., oprostite što psujem, za njihovo lažno domoljublje i držanje ruke na srcu za vrijeme intoniranja državne himne i slično javno iskazano licemjerje. Ma, neki od takvih, da je, ne daj Bože, pobijedio Milošević, postali bi tvrde Jugoslavenčine i napravili bi isto: opljačkali bi vlastiti narod - ogorčeno će Milan.
- Imaš pravo. A kako se ponaša narod? Oni koji imaju koristi od onih na vlasti podržavaju tu vlast ma kakva ona bila, fašistička, komunistička, tobože demokratska, kraljevska, tiranska ... Drugi u svojoj tuposti i inerciji također su uz tu vlast ili nisu protiv nje, tješeći se da ima država i naroda koji žive nešto lošije od njih. Ima i onih koji su uz vlast zato što ih ona pumpa protiv drugih naroda, vjeroispovijesti, protiv onih koji su druge boje kože ili po nečemu drukčiji. Takvi bi htjeli satrti drukčije, kao da bi im onda bilo bolje.
- Ljudi, gotovo sam siguran da nama ne bi bilo bolje da na svijetu nema nikoga osim nas, nijednog homoseksualca i općenito drugkčijih. Opet bi bili opljačkani, manje ili više perfidno, poniženi, potlačeni. Bilo bi interesantno na koga bi onda vladajuću svalili krivicu za loš životni standard naroda. I zato, j.b. mi se tko je na vlasti, jer tko god bio neće učiniti ništa dobroa za većinu naroda u kojega se zaklinju s desnicom na srcu ili bez tog ceremonijalnog poteza - ljutito će Milan.
- Tako je. Evo vidite što se događa u SAD-u, tobože najdemokratičnijojo zemlji svijeta. Bijeli policajci pucaju bez razmišljanja u nenaoružane crnce i ubijaju ih kao muhe. Crni odna protestiraju, a policajci ih hapce i kada su ti prosvjedi mirni. Sjećam se zimus kad su Ukrajinci protestirali protiv Janukoviča pucajući i bacajući kojekakve koktele, američka administracija je prijetila Janukoviču da ne smije koristiti specijalce i silu protiv mirnih i Bogu ugodnih prosvjeda, jer narodk, je li, samo iskazuje svoju volju. Da u bilo kojem američkom gradu izbiju takve demonstracije vlast bi koristila i vojsku i demonstrante bi razbili bez milosti. Licemjeri! - žestio se Ivan.
- Vidi se da ste vas dvojica odrasli u komunizmu za razliku od mene koji sam odrastao u demokratskoj Njemačkoj.
- Njemačka jest demokratska i bogata država, ali pitanje je bi li takva bila da joj vjerovnici 1953. godine,samo 8 godina poslije Drugog svjetskog rata nisu oprostili polovicu ogromnog duga, dok su drugu polovicu trebali početi vraćati u skladu s rastom ekonomije. Među onima koji su opraštali bili su i Grci, koje su Nijemci satirali za vrijeme rata. Sada grčka vlast i narod traže da Nijemci učine isto, a oni neće ni da čuju. Da njoj svojevremeno vjerovnici nisu pogodovali Njemačka nikada ne bi bila ovako bogata. Koji je to egoizam, da ne upotrijebim teže riječi - s prezirom će Milan.
- Za taj podatak nisam znao, ali su onda bila druga vremena - mirno će Marko.
- Ali, Marko, sada su za Grke druga vremena, ali ih njemačka vlast ne uvažava.
- Dobro, tata. Recite vi meni koja je po vama osnovna razlika između kapitalizma i komunizma.
- A koja je po tvom mišljenju? - uzvrati Milan protupitanjem.
- U komunizmu nema demokracije. Sve se odluke donose u uskom krugu čelnih komunista, a onda te odluke sprovode uz veću ili manju prinudu u život njihovi pripuzi. U kapitalizmu ima više partija, postoje slobodni demokratski izbori, postoji mogućnost da svatko ostvari svoje potencijale, prema svojim sposobnostima, postoji sloboda kretanja ljudi i robe, moguć ...
- Stani, sine, stani. Vidi se da godinama živiš na zapadu, pa donosiš zaključke pod utjecajem njihovih medija.
- Baš kao što i vi donosite zaključke na osnovi vaših medija.
- Istina, međutim, mi imamo ogromno iskustvo pa smo naučili razlikovati istinu od poluistine i laži, dobra od zla, vijest od tobožnje vijesti.
- Godine nisu uvijek presudne da bi se sve to bolje razlikovalo.
- Što rade vlade zapadnih država kada na njihovim ulicama izbiju nemiri - upita Milan.
- Pokušavaju na jedan civiliziran način spriječiti nasilje, a ako to ne ide onda se primjenjuje određena količina sile.
- Tko određuje potrebnu količinu sile i nije vrag da se ona nikada ne poveća iznad postavljenog okvira? - upita otac sina.
- Pa, valjda se i to nekada dogodi. Ne može se uvijek sve dobro isplanirati.
- Dobro, to je sasvim u redu, međutim, kada to isto rade druge države onda ih zapadne vlade prozivaju za prekomjernu uporabu sile i traže da se vlade tih država silom ili milom mijenjaju, i uspostavi poredak koji odgovara zapadnom krupnom kapitalu - reče Ivan.
- CIA je mučila do dolaska Obame za predsjednika, na grozan način zarobljene i osumnjičene za terorizam, u tome su im pomagale i vlade nekih tobože demokratskih država. Da su zatvoreni u Rusiji tako strašno mučeni zapad bi Putina nazvao krvolokom i usporedili bi ga s Hitlerom. Mučeni teroristi bi bili nazvani borcima za slobodu i mučenicima - cinično će Milan.
- Kada se radi o teroristima ne treba biti previše milostiv - žustro će Marko.
- I teroristi su ljudi, ne životinje pa se prema njima treba korektno odnositi. Pa nije ovo srednji vijek, sine. Od osumnjičenih terorista treba doći do važnih obavijesti na jedan profinjeni, a ne brutalni način. Svaka akcija izaziva reakciju. Pristaše mučenih počinju isto, a i gore postupati sa svima, pa i nedužnim ljudima, koji pripadaju narodu mučitelja.
- I meni se gade barbari, pogotovo one zvijeri koje ljudima sijeku glave, ali mi se gade, istina manje, i oni koji su odgovorni za strašna mučenja osumnjičenih terorista ili bilo kojih drugih osumnjičenika za kaznena djela, ili jednostavno političkih neistomišljenika - mirno će Milan.
- To što rade militanti ID je uistinu divljaštvo. Međutim, pogledajmo srednji vijek u Evropi. Neke procjene kažu da je 100.000 ljudi, uglavnom žena, spaljeno na lomači jer su neki pokvareni mahniti popovi, a i predstavnici civilnih vlasti, razni carevi, kraljevi, suci, dali svoj puni doprinos toj sramoti, uništavanju ljudi zbog ideologije i predrasuda. Onda nije bilo udruga za zaštitu ljudskih prava, a i da ih je bilo njihovi bi članovi također bili spaljeni na lomači kao heretici i bogohulnici. Oni da sumnjaju u svetost predstavnika crkve i svetovne vlasti. Ljude su spaljivali čak i zbog toga ako bi citirali sveto pismo. Monopol na tumačenje svetog pisma imali su popovi i vladari, a oni su ga pokadkad nakaradno tumačili i činili strašne zločine - reče Milan.
- Ne treba zaboraviti ni giljotinu u civiliziranoj i demokratskoj Francuskoj, kojom su odsijecali glave kriminalcima još polovicom prošlog stoljeća. Sam Bog zna koliko je nedužnih glava tu odvojeno od tijela, a barbarski je na taj način bilo koga usmrtiti. U srednjem vijeku, a niti u Francuskoj, malo se tko osvrtao na te okrutnosti. Neki malobrojni ljudi su se bojali protiv toga prosvjedovati, a neku su, željni krvi, u tome uživali - nadopuni Ivan susjeda.
- Bile su to prave predstave za svjetinu. Uživajući u predstavi, vičući pogrdne riječi ne krvnicima nego žrtvama. Svjetina je bila idelano tijesto za bogataše. Mijesili su ih mijesili da mogu nesmetano uživati u svojim privilegijama, uživajući u svim mogućim životnim radostima. Dok je prosječni životni vijek svjetine bio ni 40 godina, oni su uglavnopm uživali u životu do duboke starosti. Dok je svjetina sladostrasno urlala uživajući u plamenim tijelima nevinih žrtava, plemići su mogli i dalje nesmetano ostvarivati pravo na prvu bračnu noć, još sladostrastvenije uživajući u divnim tijelima mladih žena. Tko zna koliko su ti gadovi, zahvaljujući i inerciji puka, napravili djece, koju su onda bračni partneri odgajali kao svoju. Da apsurd bude veći, i nakon toliko godina povjesničari, a i mnogi obični ljudi, slave te bešćutnike bez imalo simpatije za njihove žrtve. Dobro su rekli stari Rimljani: kruha i igara. Svjetina uopće nije oslobođena od svog dijela odgovornosti, što su kroz povijest živjeli uglavnom da bi bogati uživali - reče Milan.
- Sada predstavu za svjetinu izvode moderni gladijatori, vrhunski sportaši, pjevači, glumci. Lakše je krupnom kapitalu plaćati tu malobrojnu skupinu nego poboljšati životni standard svjetini. Ti ljudi su, svjeno ili nesvjesno, u službi bogataša u primarnoj funkciji zabavljanja naroda da bi izabrani mogli u miru uživati u neprimjerenom bogatstvu otetom od naroda. Pri tome njihovi pripuzi, pojedini novinari, političari, znanstvenici, uvjeravaju svjetinu da je neoliberalni kapitalizam vrhunaravno društveno političko uređenje. Svaka čast papi Franji koji veli da je neoliberalni kapitalizam izmet. Bravo papa - pohvali Ivan papu Franju.
- Plaćenici bogatih sa zapada lagali su da parola "ne talasaj" vrijedi samo za komunističke zemlje. Ona je itekako aktualna i za tobože demokratske kapitalističke zemlje. Jedina je razlika u stupnju nasilja prema onima koji počnu talasati - ljuto će Milan.
- Jedan doktor piše u jednom dnevnom listu da najmanje plaćeni radnik danas uživa životni standard o kojem najbogatiji grof nije mogao ni sanjati. Misli na tehnološka dostignuća (telefon, lokomotiva, avion, struja, atumobil, mobitel, internet lll). E moj doktore, taj isti grof danas bi bio bogat čovjek toliko da ni jedan prosječno plaćeni radnik neće biti ni u 24. stoljeću. Ponekad je iznošenje poluistina opasnije od laži jer se to teže uočava i lakše se manipulira ljudima - reče Ivan.
- Stari se, već je postalo vruće. Hajdemo nešto pojesti, popiti pa na kupanje na Poloj.
- U pravu si. Susjed, hoćeš li s nama jesti?
- Hvala, imam graha od jučer u frižideru. Poslije ručka ću malo odmoriti oko.
Otac i sin ručaše, popiše osvježavajuće piće i pođoše Markovim autom put kupališta. Sava je bila prilično opala, a temperatura vode 24 stupnja, taman najbolja za osvježenje. U hladu drveća bilo je dosta ljudi baš kao i oko nekoliko kućica. Ljudi su se osvježavali pićem u dva - tri kafića. Nekolicina mladića igrala je nogomet na omanjem igralištu. Nekoliko ih je peklo meso u za to pripremljenim zidanim kućicama s roštiljem. Dosta ljudila je ležalo na velikoj pješčanoj površini uz Savu. Masa ljudi se brčkala u plićaku, a neki su otišli malo dalje od obale i plivali. Voda je bila prilično čista.
Smjestili su se na pijesak u blizini vode. Stvari su ostavili u automobilu, sa sobom su ponijeli samo ručnike da se mogu malo obirsti nakon kupanja i nakon toga se na njih izvaliti i sunčati. U blizini njih ležala je na ručniku crnokosa žena četrdesetih godina lijepih oblina.
Prije ulaska u vodu reče otac sinu:
- Nakon plivanja bacam kosti na onu lijepu crnku.
- Premlada je ona za tebe.
- Mlada je, ali možda pozitivno odgovori na udvaranje starog šarmera.
- Sumnjam, bilo bi, međutim, nezgodno da ima pratioca. Nemoj da te moram spašavati do njega.
Marko je jedva izgvorio zadnju riječ kad se pojavi snažni muškara u ranim četrdesetim godinama, noseći u ruci osvježavajući sok u plastičnoj boci. Ivana odmah prođe želja za udvaranjem. Dva puta su ulazili u kratkom vremenu u vodu, malo se osušili i povratak kući. Sin je nakon večere otišao, a Ivan se uputio do susjeda na hladni sok, gledanje tv programa i čašicu razgovora. Na dnevniku čuše kako europske birokrate traže neovisnu istragu povodom ubojstva jednog oporbenog političara u Rusiji.
- Evo, ovi, dakle hoće silom dokazati da je Putin naredio ubojstva političara iako je ruska policija vrlo brzo uhapsila petoricu koja je sudjelovala u ubojstvu. Radi se o ljudima, po imenima bi se reklo da su muslimani, s Kavkaza. Neki zapadni političari silno su razočarani, neki ogorčeni, što nikako nemaju ne mogu te ljude dovestu u vezu s Putinom da ga mogu još više ocrniti - ogorčeno će Milan.
- Kenedi je ubijen u studenome 1963. godine, a još uvijek nije otkriveno tko stoji iza tog ubojstva, međutim od Rusa se traži da za pola sata otkriju tko stoji iza ubojstva opozicijskog političara.
Europskoj komisiji ne smeta tko stoji iza ubojstva od prije 52 godine, a užasno joj smeta što se ne zna tko stoji, ako uopće stoji, iza ubojstva počinjenog prije nekoliko dana. Svaka čast na dosljednosti - nadoveže se Ivan.
- Rusi i da otkriju tko stoji iza tog ubojstva, a da to nije Putin, čistunce sa zapada to ne bi zadovoljilo, ali bi iz zadovoljilo da se Putin, amakr i nevin, proglasi krivim. To bi onda bilo u skladu s dostignutim europskim standardima, i bilo bi ih briga za njegova ljudska prava - reče Milan.
Dok su oni tako razgovarali došla je na red vremenska prognoza. Lijepo i sunčano vrijeme se nastavlja.
- Milane, briga nas za politiku, neka to rješavaju nadležni i odgovorni. Mi možemo imati i najgenijalnija rješenja za svjetske probleme, ali tko će nas slušati. Nego, jesi li ti za to da mi ujutro uranimo pa na Savu na pecanje. Ima pure kod mene i za tebe.
- Odlično, krećemo u 5 sati.
- Važi!
