Iako je već polovica mjeseca listopada, lijep je sunčan dan. Odlučio sam ujutro otići u gradsku blagajnu, smještenu na Korzu u blizini Save, i platiti račune za komunalne usluge. Gradska blagajna ne naplaćuje naknadu za te usluge. Mirovina mala, vremana imam, što to vrijeme ne bih iskoristio i godišnje ušparao nekoliko stotina kuna, koje bih morao platiti bankama ili pošti da koristim njihove usluge. Nisam baš imao običaj piti jutarnju kavu u kafićima, ali sam taj puta odlučio to učiniti u jednom od njih nekoliko na popularnom brodskom šetalištu.
Iako dopodne već je bilo poprilično toplo. Odabrao sam kafić gdje nije bilo previše gostiju. Naručio sam kavu koju sam sa zadovoljstvom pijuckao. Nekada, dok sam bio mlađi i luđi, sam uz kavu obavezno pripalio cigaretu. Te sam se navike riješio prije 25 godina. Tko hoće da mi vjeruje danas se po nekim stvarima osjećam bolje nego onda. Da sam nastavio s pušenjem, pitanje je bi li sada pisao ove retke, a bilo je tu i drugih darova prirode o kojima ne bih ovom prilikom.
U to do mog stola zasjela su dva postarija muškarca, oba preko šezdeset godina. Jedan od njih bio je suhonjav, lica izbrazdana borama, guste sijede kose, klempavih ušiju, visok, malo pogrbljen. Drugio sušta suprotnost: mali, debeljuškast, proćelav, s malo bora na licu, veselih okruglastih očiju. I oni naručiše kavu, debeljko i čašu mineralne vode. U početku su pričali o sportu, obitelji, skupoći, a onda krenuše o polotici:
- I za koga misliš glasati na predsjedničkim izborima, Stjepane - reče debeljko.
- Budući nema ozbiljnijih lijevijih kandidata od Milanovića, moram za njega, iako nerado.
- Komunjara osta komunjara. Što nedostaje Kolindi, čak je i Škoro prihvatljiviji od tog tvog hrvatomrzsca.
- Nisam komunjara to znaš, ali jesam lijeve umjerene političke orijentacije. Milanović nije nikakav hrvatomrzac. Tebi smeta što je pomalo ljevičar i liberal.
- Čuo si predsjednicu da je u komunizmu nogometni klub Rijeka bio filijala Partizana i Crvene Zvezde - ljutito će debeli.
- I ti i ja smo onda živjeli. Naš život, na žalost, nije započeo 1990. godine, jer da je sad bi bili mladi sa svim izazovima i slastima mladosti, a ne starci. Dakle, i onda smo živjeli, radili, bavili se sportom, puno manje politikom. U NK Rijeka bilo je igrača iz sviju republika. Da su igrali samo Hrvati ne bi bili ni blizu ondašnje vrlo jake prve lige, a kamoli osvajali kup i tako osigurali nastupe u međunarodnim kupovima. Međutim, NK Rijeka nije bila nikakav izuzetak. Tako je bilo sa svim prvoligašima. Osvrnut ću se samo na ekipe tzv. velike četvorke. Tako su u Hajduku nastupali, između ostalih, Dragan Holcer, Rizah, Mešković, Vardić, Džemaludin, Mušović, Brane Oblak, golman Simović iz Kruševca, kao i krilo Pešić iz istog grada, Balevski itd. U Dinamu su igrali Mihajlović, Haris Škoro i Fikret Mujkić iz sarajevskog Željezničara, Abid Kovačević iz banjalučkog Borca, Čava Dimitrijević iz Partizana, Šarović i drugi. Za Partizan su nastupali Zebec, Zlatko Čajkovski, Bobek, Bruno Belin, golman Ivan Ćurković, Idriz Hošić, Hasanagić, Vokri i drugi. Zvezda je 1991. godine bila prvak Europe (jedini klub uz Steauu iz Rumunjske, iz istočne Europe), a za nju su igrali Prosinečki, Bračun, Jurić, R. Janjanić, B. Cvetković, Pančev, Najdovski, Savičević, nekada davno, od 1962. - 1968. godine Brođanin Mile Čop i mnogi drugi. Izjava Kolinde je neuka i karikaturalna za poznavaoce nogometa iz tog razdoblja. Ona je mlada i toga se ne može sjećati, ali ne treba ni slušati one koji joj sugeriraju da govori takve gluposti, koje nemaju veze sa stvarnošću. I naš lokalni klub BSK imao je igrače iz drugih repuboka, da se oslanjao samo na igrače iz Broda i okolice ne bi bio ni blizu ondašnje vrlo jake druge lige. Riječki ljubitelji nogometa imaju pravo što se ljute.
"Oho, ovo postaje zanimljivo", pomislih i naručih od konobara, koji je upravo prolazio, čašu od 3 deci hladnog piva. Inače vrlo malo pijem, ali je razgovor zanimljivi, a kavu sam skoro popio.
- Sklon sam vjerovati predsjednici - malo će glasnije debeli.
- Kruno, Kruno. Znam da nisi dementan, ipak kako možeš više vjerovati drugome, makar bila predsjednica, nego samom sebi. Po toj izvrnutoj logici neki bi fanatik, nedobronamjernik i neznalica mogao reći da su Crvena Zvezda i Partizan filijala Hrvatske, s obzirom na veliki broj Hrvata koji su u njima igrali.
- Uvijek nađeš neke usporedbe samo da opravdaš komunjare i njihovu torturu nad Hrvatima - ljutio se Kruno.
- Samo govorim kako je bilo, lišen ideologije ulizivanja bilo kome. Uostalom, znaš, vidio si, da imam neke brojeve Sportskih novosti iz tog vremena pa ti ih mogu posuditi da obnoviš poznavanje nogometa iz tog razdoblja. Mislim da je onaj koji je predsjednici rekao tu glupost prije zlonamjeran nego neznalica. Dolaze izbori, što je laž u odnosu na primamljivu funkciju predsjednika države. Očito je to bio pokušaj da se pridobiju tvrdi desničari, kojima se diže kosa na glavi čim se spomenu Srbi - mirno će Stjepan.
- Kao da je tvoj Milanovć bolji. Eno je izjavio da u vukovarskoj koloni sjećanja nema mjesta za pristojne ljude.
- Priznajem da je ta izjava pretjereana, ali, čini se, da on nije mislio da u koloni nije većina pristojnih ljudi, nego da ima bukača koji nude samo mržnju, a ne suosjećanje s žrtvama tog strašnog zločina, suživot, toleranciju.
- To ga ne opravdava - uskliknu Kruno.
- Slažem se, svoju je misao trebao izraziti prikladnije.
- Da se mene pita odmah bi ga strpao u zatvor.
- Znači ti bi ljude zatvarao zbog mišljenja. Po čemu je to drukčije od vremena kada su u Jugoslaviji zatvarali ljude zbog mišljenja? - reče mršavko i srknu već pomalo hladnu kavu.
- Ljudi su se borili za nezavisnu Hrvatsku, na što su imali pravo, a komunisti su ih zbog toga zatvarali. Sramota!
- Reci ti meni, Krno, je li današnja Španjolska komunistička država.
- Naravno da nije.
- I nije, ali postupuaju po pitanju samostalnosti isto kao u Jugoslaviji. Vođe Katalonaca na sudu dobivaju višegodišnje zatvorske kazne. Što ne dopuste Kataloniji odcijepljenje od Španjolske. Naravno, čuvaju integritet svoje države kao što je čuvala i vlast bivše države. Čak je španjolski sud rigorozniji od bivšeg jugoslavenskog u odmjeravanju zatvorske kazne za istu stvar. Nisam jugonostalgičar, Jugoslavija se morala raspasti, ali za dva slična slučaja različita mjerila.
- Stjepane, ali Katalonci barem smiju prosvjedovati.
- Točno, ali kao nagradu dobivaju vodene šmrkove, mlate ih, zatvaraju. Kako će Španjolska biti uređena nije moja stvar nego njihovih građana, samo radim usporedbe. Što misliš da, recimo, Arizona hoće da se otcijepi od SAD, bi li američka administracija bacala na prosvjednike, koji udaraju na policiju s kamenjem i molotovljevim koktelima, iz kamiona cvijeće ili bi policija protiv njih koristila vodene šmrkove, pendreke, gumene metke, a možda bi tu imala posla i vojska.
- Ma, uvijek imaš neke čudne usporedbe. Nije to moj problem. Nego reci mi hoćeš li konačno postati član SDP-a.
- Znaš ti da ja, za razliku od tebe, nikada nisam bio u nijednoj stranci i tako će i ostati. A što je s tobom! Godinam si bio član komunističke partije, a nakon prevrata postao si gorljivi član HDZ-a. Niti si imao neke koristi od one partije, a bome nemaš ni od tvoje stanke. Prije si se zaklinjao u radnog čovjeka, sada u hrvatskog čovjeka. Onda si prezirao crkvu, sada ideš ponekad na misu, i to je uglavnom taj tvoj preobražaj.
- Znaš dobro da sam uvijek volio našu Hrvatsku.
- Znam, znam! Ali volio si ti i Jugoslaviju. Iskreno si u sportu navijao za jugoslavenske sportaše. Znamo se desetljećima tako da i ti znaš da je kod mene slična situacija.
- To je u redu, međutim nisi nikada zavolio ovu našu Hrvatsku kao ja.
- Uvijek sam je volio, ali nisam licemjer, kao mnogi drugi, da kažem da sam mrzio bivšu domovinu Jugoslaviju. Naprotiv!
- Eto, priznaješ da si jugonostalgičar.
- Jugoslavija se pojavila u određenom vremenskom razdoblju i u određenom trenutku se ugasila zauvijek. Ne znam kako tebi, ali su meni uvijek bili sumnjivi oni koji su napadno isticali svoju ljubav ili navodnu ljubav prema Paveliću i NDH. Često je to bila maska za nesmetano grabljenje narodnog bogatstva. Evo vama Pavelića, Tita, ustaša, partizana, četnika, a ja ću raditi svoj posao, to jest potkradati milu domovinu. Prije su to radili na jedan prostački način, a sada na perfidni.
- Tu se mogu, Stjepane, s tobom složiti, ali nikako da priznaš da je Tito bio najveći zločinac u povijesti Hrvatske.
- To, po meni, nije istina.
- Kako nije jugonostalgičaru.
Trojica mladića koji su sjedili za susjednim stolom načuliše uši. Vjerojatno su to bili glasači tvrde desnice ili su u tom duhu odgajani, a ovdje je jedan jugonostalgičar. Jedan od njih je bio visok oko 1,90 metara, snažne građe tijela i da mu lice nije bilo iskivljeno od bijesa, rekao bi čovjek pristao mladić. "Ne sluti na dobro", pomislio sam.
- Po meni je najveći zločinac u povijesti Hrvatske bio čovjek iz Bradine, Ante Pavelić, odgovoran za smrt mnogih nedužnih ljudi - mirno će Stjepan.
- On se samo borio za svoj narod i državu protiv jugo diktature - oštro će debeljko.
- Ako je tako nije morao uz pomoć pristaša pobiti tolike ljude.
- Da nisu radili protiv države ne bi ih nitko dirao.
- Bilo bi isto. Ljudi su ubijani samo zato što su Židovi, Srbi i Romi.
- Znaš što!
- Što?
- J.b. te tvoj drug Josip.
- A tebe tvoj Ante - uzvrati mršavko.
- Stari ne seri protiv Ante jer bit će batina - viknu snažni mladić.
- Ne miješaj se u razgovor starih prijateljia - za divno čudo će Kruno.
- Šta, pazi da i ti ne dobiješ po labrnji - uskliknu snagator. Nasilnici ustaše od stola.
- Okani nas se - tiho će Kruno.
Ustao sam se i usudio reći:
- Ma, dečki, pustite starce.
- Ne seri - izdera se snagator i snažno me odgurnu desnicom u grudi. Zateturao sam se i nakon nekoliko koraka unatrag sjedoh.
U međuvremenu starci hrabro zauzeše obrambeni gard. Stajali su leđe uz leđa spremni pružiti otpor siledžijama.
- Kao u mladosti kada su nas napali huligani - sa sjetom će Stjepan.
- A ludih li staraca - uskliknu jedna dobro našminkana dama koja je sjedila s društvom za jednim od stolova.
- Marš! - izdera se glavni nasilnik na nju.
- Neodgojeni gade! - uvrijedila se dama.
Nasta krkljanac. Mladiću u bijesu navališe neorganizirano. Svi su ih htjeli odjednom udariti pa su u naguravanju po starcima padali rijetki, ne odviše snažni udarci. Oni su uzvraćali koliko su mogli. U jednom trenutku posrnu mršavko.
- Ne daj se, Stjepane - bodrio je Kruno prijatelja i uputi snažan kroše koji je odsjeo na bradi jednog od napadača. Ovaj otrese par puta glavom i divlje se obruši na starce.
- Bravo, stari - uskliknu našminkana žena.
Glavni nasilnik je krvnički pogleda. Onda se dogodilo. Za jednim od stolova sjedio je jedan čovjek, imao je blizu 40 godina, sa ženom njegovih godina. Kada je ustao, vidjelo se da je visok oko 1,80 snažne građe tijela, simpatičnog mladenačkog lica. Imao je blizu 100 kg. Nosio je majicu kratkih rukava, ispod koje su nazirali snažni mišići.
- Momci, dosta je bilo - reče opasno mirno.
Što njegov glas, što snažni mišići, bili su za dvojicu nasilnika dovoljan znak da je došlo vrijeme za povlačenje.
- Idemo - reče jedan od njih.
Samo je vodeći nasilnik bio, na svoju sreću, tvrdoglav.
- Kukavice - dreknu on na svoje kolege i nasrnu na snažnog čovjeka. Ovaj ga učas složi na pod, pazeći da glavom ne udari o tlo. Nasilnik usta i poteže nož.
- Mani se gluposti - upozori ga neznanac.
- Marš! - uskliknu nasilnik u nasrnu. Snažni čovjek mu nevjerojatnom brzinom izbi nož iz ruke i malo mu žešće zavrnu ruku na leđima. Nasilnik kriknu, čovjek mu oslobodi ruku i reče:
- Gubi se!
Nasilnik pokuša opet navaliti. Bolje da nije jer dobi pljsuku od koje se nekoliko puta obrnio oko svoje osi.
- Kakva snaga - bila je oduševljena lijepa dama.
Trojka se pokunjeno udalji. S pristojne udaljenosti glavni nasilnik poviknu:
- Još ćemo se mi sresti.
- Bolje za tebe da se to ne dogodi - uzvrati snažni čovjek, pridruži se ženi za stolom i mirno nastavi piti kavu.
- Hvala - uglas mu zahvale prijatelji. On samo nehajno odmahnu rukom.
Prijatelji su već bili popili svoje piće, platili, pa se uputili svojim poslom. U međuvremenu sam ustao i sjeo za svoj stol. Dok sam završavao s ispijanjem piva mislio sam o dvojici staraca. Prijatelji su još iz djetinjstva. Nakon prelaska iz socijalizma u liberalni kapitalizam, rata, osamostaljivanja republika bivše države, oni o aktualnoj stvarnosti i prošlosti raziličito razmišljaju. Debeljko je otišao u tvrde desničare (možda je to bio i prije, ali o tome nije pričao sa Stjepanom), dok je mršavko prihvatio realnost, ali ne pljuje po svemu što je bilo za vrijeme socijalizma. Kruni je Tito najveći zlikovac u hrvatskoj povijesti, dok je Stjepanu Pavelić daleko najveći zločinac u hrvatskoj povijesti. Ipak, što je pohvalno, kad je jedan od njih u opasnosti drugi ga je spreman braniti bez obzira na cijenu. Kad su njih dvojica u pitanju prijateljstvo ima prednost u odnosu na ideološka neslaganja. "Svaka čast, starci", pomislih, platih svoje piće i odoh prošetati kejom.
