«

»

lis. 31 2018

Ivan Lutz: Mojih pet omiljenih knjiga

Stvarno je krasno kada vas netko zamoli da opišete top pet svojih omiljenih knjiga, no onaj tko od vas to traži zapravo zadire u vašu intimu, samoću i potpunu asocijalnost. Pročitati puno knjiga znači biti sam, na miru, pod lampom, na livadi daleko od ljudi(na plaži čitam, ali ne volim čitati uz sveopće ludilo cro-turizma kada mi stotine ljudi prave sjenu, skreću pažnju, dišu za vrat… ). Film možete pogledati s prijateljima ili dragom osobom, na koncerte uživati u društvu, kod kuće se diviti glazbi razmjenjujući iskustva(svirao sam i u bendu pa kroz sve brodite zajedno), ali svaki puta kada otvorite prvu stranicu knjige, otvarate ju u samoći a ono što u njoj piše, proživljavamo samo mi, tiho i u sebi.

Počeo sam aktivno čitati u drugom razredu srednje škole. Lektire nisam čitao niti sam za njih mario. Prepisivao sam ih od generacija i generacija prije mene, i zaista bi bilo lijepo napraviti istraživanje po tim tvrdo ukoričenim lektirama srednjoškolaca osamdesetih i devedesetih da vidimo koliko je zapravo bilo istih tekstova napisano kroz godine i kako su dobivali različite ocjene. No, na prvoj godini fakulteta uzeo sam popis svih srednjoškolskih lektira i pročitao ih redom – od prve do zadnje.

U Brodu, pa i šire, poznat sam kao pisac znanstvene fantastike, što i jesam – za sada. Ipak, moj čitateljski ukus znatno se razlikuje od onoga što pišem, ali se svojski trudim ukomponirati ga u SF okruženje. Znanstvena fantastika me smiruje iz nepoznatih razloga(pokušao sam nekoliko puta odgonetnuti no, sve je ostalo na pokušajima. Otprilike poput onoga kada se trudimo opisati najdraže jelo – ne najukusnije – biram riječi vidite –  najdraže je ono koje nam je spremala baka na ljetnom feriju i kada probate pošećerene naribane jabuke one nisu najukusnije što ste ikada probali, ali bude u nama ono nešto, neobjašnjivo odgovarajuće što pripada samo nama ), prosto uživam u njoj, pa sam svoje prve spisateljske korake nekako nostalgično ustupio njoj i naklonio joj se kao uljudnoj dami koja me kroz neke bure života provela tako lagano i učinila svijet lakšim i boljim mjestom barem na tren. Bit će ovdje i toga, ali budući da više od svega volim emociju materijaliziranu u rečenicu, zadrta stilska ne odstupanja, inovativnost, dobar tekst prije svega, ovaj slatko-gorki izbor pokušat ću sažeti u moju osobnost.

Henry Miller – Rakova obratnica

Iskrenost  je vrlina.

Kao reprezentativni primjer Millerovog opusa izabrao sam ovaj roman. S Millerom ili jesi, ili nisi. Mnogi ga ne vole zbog otvorene erotike, pa i pornografije koju tipla u kratke modernističke rečenice, no iskrenost koja isijava iz svega što on napiše važnije je od bilo kojeg tabua. Predložio bih naravno cijeli njegov opus. I kada me netko i pita koji mi je pisac najdraži, uvijek stavljam Millera u prvi plan jer američki Nijemac s francuskom putovnicom i grčkom krutošću je ono što mi osobno najviše odgovara u kozmopolitskom svijetu kojega je opisivao. Rakovu Obratnicu čitao sam nekoliko puta, svaki puta mi je nešto drugo upalo za oko, zalijepilo se za mene, a kako godine odmiču sve su mi jasnije teze koje je tako jasno vidio i bez uljepšavanja ih opisivao. Bio je boem u pravom smislu riječi, pisao je instinktivno i bez zadrške. To je još tamo davno Selimović objasnio u jednom eseju(parafraziram) – onoga trenutka kada se pisac oslobodi okova društva i sam sebi počne govoriti istinu bez uljepšavanja, tog trena pisac postaje dobar, a njegova djela kvalitetna. Miller nije šljivio nikoga. Volio je Orwella, Dostojevskog, seks i slikanje. Za jednog umjetnika to je više nego dovoljna količina ljubavi.

Ivo Andrić  – Prokleta avlija

Uvijek me je fasciniralo svojatanje Ive Andrića od strane BiH, Hrvatske i Srbije. Pobijediti J.R.R. Tolkiena šezdesetih u „finalu“ izbora za Nobelovu nagradu s kolosalnim romanom Na Drini ćuprija nije mala stvar. Nakon toga, jednostavni stil, jasan izričaj, njegova poznata ekavica isprepletena s hrvatskom sintaksom postala je simbol genijalnosti, ne samo u svijetu, nego i kod nas na ovim prostorima. Opet, Ivine romane i novele imam sve u biblioteci i iako je S Drinom pokorio književni svijet, Prokleta avlija je po mom skromnom sudu njegova najbolja knjiga – remek djelo kakvo, barem koliko znam, još nije dobilo roman koji bi mu se približio na dva koplja.

Za pisati o franjevcima na ekavici trebate imati muda kao Triglav, pa možda čak i sva tri. No ono što me uvijek vuče k ovoj knjizi je priča o fra Petru, i zatvoru, i divljini ljudske zlobe, i jednom Ćamilu koji je čitao knjige u zatvoru da bi se kasnije izgubio u pustinji svoje mašte(ili se nije izgubio). I nekako cijeli život tražim oko sebe Ćamile s knjigama na koljenima koji u kaosu postojanja traže znanje i emociju; i nekako uvijek mislim da će, kada i ja jednom „odem“, baš poput dobrog starog fra Petra, oni koji budu previrali po mojim stvarima imati pričati o mojim djelima, mom životu barem onoliko dugo koliko treba da se iščita prvo poglavlja Avlije. Jedan je Ivo i obožavam ga.

John Fante – Moj pas glupi

Htio sam ovdje staviti Marqueza ili Bolana, možda Mellvilea, Kafku, Čehova, a opet kako napraviti listu bez boga samog, ili dva – Dostojevskog i Tolstoja, Nabokova, Bulgakova a kako ispustiti Danila Kiša… ipak sam se odlučio za Fantea. John je pisao u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. U romanima piše o životu običnog malog amerikanca, a romantični opisi Los Angelesa su vjerojatno najbolji u modernoj literaturi. Toliko dobri da je po njemu nazvan i jedan trg u Gradu Anđela.

Moj pas glupi nije, nažalost, preveden na hrvatski jezik. Prevedena su tek dva romana ovog genijalca: „Zapitaj prah“ i „Pričekaj proljeće Banidini“.

U knjizi o Akiti udomljenoj u obitelj razlomljenu svjetovima i kapitalom, u obitelji u kojoj je riječ ljubav svjesno nestala s usana ukućana, ali se nije pretvorila u mržnju nego u prihvaćanje života kao takvoga, toliko je toga istinitoga da mi se naježi koža svaki puta kada je čitam. Svi strahovi ukalupljeni u očinstvo, u posao, i odnos sa suprugom, koji, da me krivo ne shvatite, nije loš, čak naprotiv, ali doza shvaćanja i supruge i muža o situaciji u kojoj se nalaze kada su im djeca napustila dom i ta potraga za onom iskrom koja ih je godinama spajala kroz djecu, brige, probleme, režije, kredite, auto… je prosto toliko dobro opisana da može poslužiti kao emotivni rolerkoster svakome tko želi saznati barem dio od onoga što znači međusobno uvažavanje, suživot i zajednička patnja do kraja života. Zvuči surovo? Istina uvijek je!

Robert Heinlein – Stranger in the strange land(Stranac u stranoj zemlji)

Evo malo i SF-a! Meni omiljeni znanstveno fantastični roman. Na broju jedan suvereno samuje već godinama. Heinlein je pisao sve i svašta. Najpoznatija knjiga mu je Starship Troopers i ova. Ne pitajte me zašto nitko nikada nije preveo ovo na neki od srodnih nam jezika, možda zato što je ogromna knjižurina, a možda zato što naše društvo jednostavno nije bilo spremno na Heinleina. Kada smo postali spremni, prestali smo čitati, pa još uvijek nitko nije vidio računicu u plusu od prodaje ove obimne knjige.

Knjiga je svojevremeno nazivana Hippie biblija. Nisam neki ljubitelj hippie pokreta pa se nisam previše obazirao na takve etikete. Ovo je roman o čovjeku, čija su shvaćanja, način života, kultura, odnos s prirodom i ljudima, toliko drugačija od svega što smo shvaćali, svega što shvaćamo i svega što ćemo ikada shvatiti. U romanu se različitost sukobljava s krutim zakonima, sloboda glavnog lika s neslomljivim stereotipima i standardima kapitalističkog društva. Pojam seksualne slobode ovdje je dovedena do razmjera da nam je knjigu ponekad neugodno čitati koliko se slažemo s njom, pa provirujemo iza korica gleda li netko možda ono što čitamo. Pojam ljubavi je evoluiran do te mjere da se, ako uklonimo pravila konzervatizma, čini tako mogućim, tako lako izvedivim. Doduše, u romanu se govori o ljudima. A znate ljude!? Date im razbijanje atoma za jeftinu energiju oni to iskoriste za Hirošimu i Nagasaki, ukrotite nitroglicerin u tjestastu masu da ga mogu lakše prevoziti, oni umjesto da krče planine praveći pruge koje će spajati svijet, prave dinamit koje će ga razarati… Ima toga napretek. Znamo ljude! U ovom romanu pomahnitale ekstremne ljudske mase koje se boje različitosti i rade sve i svašta da tu različitost pokopaju, ubiju i unište; opisane su tako svevremenski da se sjetim Strangera svaki puta kada u našem društvu vidim netolerantnu masu kako ognjem i mačem pokušava zatrti sve ono što je drugačije. Nažalost, na kraju uvijek bude tako: možete imati 1000 ljudi u prostoriji i jednu budalu, svi će pričati o toj budali. Isto tako(da malo budem slobodniji) možete napraviti  1000 dobrih djela i jednom pojesti govno svi će vas zvati jedač govana… ili kako kaže Alan Alda: možete biti najbolji čovjek na svijetu, a količina onih koji će vam doći na sprovod ovisi o tome kakvo će biti vrijeme kada vas budu pokapali. Ako prihvaćate različitost, čitajte Heinleina!

Olga Larionova ili Olga Nikolayevna Tideman – Leopard s Klimandžara

Jedina živuća ruska spisateljica s ovog skromnog popisa. S knjigom Leopard s Kilimandžara ima problem poput Mel Gibsona u onom filmu Urota, on je svaki puta kada bi vidio Lovca u Žitu morao kupiti tu knjigu, ja svaki puta kada vidim ovu. Imam iz barem desetak, za sada. Ponovno je ovo znanstvena fantastika, ali ona fantastika koju najviše volim. U ovom djelu psihologija igra ulogu znanstvene grane, a sama radnja je prožeta tako jasnom emocijom i sjetom da sam ljubomoran svaki puta kada ju čitam. Krasna je to autorica i ponovno, nema niti jedne knjige prevedene na hrvatski jezik. Ima nešto na srpskom, poput ove knjige, no njezine Priče o Kraljevima, Zemlja i drugdje, itd.. nisu prevedene s ruskog, na veliku žalost svih nas koji želimo približiti ovu spisateljicu mladima ili onima koji žele pročitati dobru knjigu.

Rekao bih nešto o radnji, ali pokvarit ću čitanje onima koji je nisu čitali. Mogu reći tek toliko da glavni junak ove knjige jedini ima neizvjesnu budućnost, svi ostali imaju izvjesnu. U jednoj sceni na planini, gdje mu postane jasno da djevojka u koju se zaljubljuje živi za sada, za danas i za odmah, a on joj se divi, no ipak se osjeća poput male statue tog misterioznog Leoparda s Kilimandžara koji se penje po snjegovima prema visini, a dlaka mu vijori tučena nemilosrdnim vjetrom koji ga želi srušiti, progoni me i danas. I ne izmišljam. Ponekad zaista sanjam tog leoparda, ali znam da ga vjetar nije srušio, da i dalje korača prema gore, i da je tu, pokraj moje glave u prekrasnoj knjizi drage Olge, natjera mi san na oči bolje od bilo kakvog normabela.

Spomenut ću u ovom kontekstu još jednog dragog mi pisca Thomasa Pynchona i njegovu Dražbu predmeta 49. Bilo bi ne fer da ga ne spomenem, a Veljko će mi valjda oprostiti šesto prase od knjige. Jedan sam od onih romantika koji za književnost misle da je umjetnost i da dobar tekst nije “dobar materijal” ili “semantička preciznost”, po meni dobar pisac mora uvijati, izvijati i emociju i rečenicu i cijeli roman mora imati putanju te iste emocije i poruke. Ovo je umjetnost u pravom smislu te riječi i dobar roman za sve one koji pisanje gledaju kroz prizmu dva trokuta, ravnala i šublera i nekih okvira iz kojih se “ne smije iskakati”.
Atmosfera se mijenja kroz roman, od najnormalnije pristojne čovječne atmosfere, svojstvene za neki krimić, do mistične, mučne, tajanstvene atmosfere jeze koja prožima zadnji dio romana.
Možda me pogodilo i to što sam godinama djeci puno tumačio o Maxwellovom demonu i objašnjavao prekrasne principe “kršenja fizikalnih zakona” i drugog zakona termodinamike; pa je baš u ovoj knjizi glavna junakinja prikazana kao “demon” koji svjesno razbacuje molekule unutar sustava i “grije toplije tijelo na račun hladnijeg”. Što nas dovodi do entropije kao temeljne ideje ovog romana; ali nije spomenuta niti jednom već majstorski opisana. Kako entropija informacija zaista izgleda, možete vidjeti u samom tekstu, jer kako odmičemo prema kraju informacije su sve teže i teže dostupne nama kao čitateljima i mozak gori u paklu neuronske buktinje. Ideja „predmeta 49“ je kolosalna i zadire u najtajnije kutke magijskog realizma, ali i okultizma jer cijeli je roman duboko zamotan u religiju, ili barem kvazi-religijsko okruženje, tajna društva , a sve je pobuđeno i zvjerski napumpano LSD-om kao pokretačem svemira, gorivom za inspiraciju i utjelovljenje bitka. Edipa, glavna junakinja, napravljena je toliko površno da nam je bude zapravo žao, ali smisao njezine površnosti krije se u entropiji, jer kako roman odmiče, sam lik se pretvara u heroinu koja uopće ne zna što joj se sprema i, ono najvažnije, zašto joj se sprema.
Još jednom, oprez s ovom knjigom, peče mozak!

Mogao bih još drviti o knjigama. Nisam rekao o njima u promilima. Nisam spomenuo ni Krležu od kojega sam pročitao sve, ali stao samo na Zastavama i moram ih jednom pročitati do kraja.  Knjigu Waitapu Jože Horvata, meni najdražeg hrvatskog pisca,  koja mi je otvorila oči i pokazala da crte(granice) ne postoje, da su tu da ih gazimo i preispitujemo autoritete svaki puta kada pokušaju stati iznad nas.  Nisam spomenuo Selimovića, starog dobrog Arthur C. Clarkea jer bez njega i Asimova sigurno se bih pisao fantastiku. Već opjevanu Ursulu Le Guin i njezin roman „Ljudi bez ičega“, možda da spomenem i Tin Ujevića, Philip k. Dicka, Urisa, Remarka, Eca… sve su to moji tihi prijatelji od kojih sam pročitao gotovo sve što su ikada napisali.

Što reći nakon svega? Probajmo čitati što više, i probijajmo se kroz snježne nanose baš poput onog Leoparda, jer na kraju staze čeka nas Ćamil s knjigom na koljenima, možda i žena ili muškarac naših života, u svakom slučaju ljubav. I da parafraziram master Yodu: Ljubav vodi ka večeri, večera ka vinu, vino ka seksu, pa tko još može uopće reći da čitanje nije zabavno?

Do pisanja.

 

18 comments

Skip to comment form

  1. Lara

    Izvanredno. Lutz je krasno opisao žudnju čitanja. Nisam čitala Fantea i Heinleina.

  2. du auch

    “Ponekad zaista sanjam tog leoparda, ali znam da ga vjetar nije srušio, da i dalje korača prema gore, i da je tu, pokraj moje glave u prekrasnoj knjizi drage Olge, natjera mi san na oči bolje od bilo kakvog normabela.”

    Lutz ne može sakriti svoju dušu, svoju potrebu da se razotkriva. Uvažavam.

  3. Stalker

    Ivan Lutz poslije izbora svojih pet knjiga spominje još dosta autor i djea, a među njima Thomasa Pynchona i njegovu Dražbu predmeta 49. Baš me zanima kako bi opisao svoju privrženost toj knjizi. Za mene je to kultna knjiga.

  4. sex pistol

    Lutz je povezao čitanje i osobna iskustva, svijet umjetnosti sa svojim svijetom. Taj spoj je i dobro napisan.

  5. Jagma

    Lutzov pristup temi izbora omiljenih knjiga, potaknuo me da kažem da je defintivno došlo vrijeme da se napravi brodski “internetski šasopis” za kulturu.

    1. Tunja

      Podsjetio bih te da već postoje portalu za kulturu, a to su sbplus, brodportal, sbonline, e-brod i 035. Oprosti, šalio sam se, to su portali za brodsku nekulturu.

      Lutz, sretno na nastvavi i blago učenicima s tobom.

  6. Maja

    Dvije stvari želim istaknuti. Lutz je opravdao svoj renome. I to je mogao u Brodu učiniti samo na sbperiskopu.

  7. Ivan Marić

    Miller je i moj izbor.

    Ovo se zove maksimalno dobro iskoristiti prostor.

  8. Vitrina

    Knjige su mi u životu kao i današnje sunce na nebu. Hvala svima, a ovaj pt najviše Ivanu Lutzu

  9. Slavonac

    “…ili kako kaže Alan Alda: možete biti najbolji čovjek na svijetu, a količina onih koji će vam doći na sprovod ovisi o tome kakvo će biti vrijeme kada vas budu pokapali. Ako prihvaćate različitost, čitajte Heinleina!”

    Duhovito sve skupa, iskaz čovjeka zaljubljenog u izmaštane svjetove!

  10. beretka

    Već je izbio na vrh kao načitaniji tekst, a u njemu o knjigama. Ne mogu vjerovati.

  11. sitna

    Kao da se i u Hrvatskoj čitanje vraća u modu. U odnosu na Spvence i Srbe, Hrvati manje čitaju knjige. Ni ne posuđuju ih dovoljno ni ne kupuju. Ovakva uspješna “propaganda” čitanja stimulira znatiželju. Zato svima BRAVO!

  12. peka

    Razotkrivajući izbor kojem prethode i iza kojeg slijede gotovo lirska obrazloženja čitanja.

  13. ford

    Lutz je vjerojatno sada jako ponosan što cijeli niz komentatora odobrava njegov izbor. Tako mi je drago i za njega i za njih da imaju istančan ukus.

    Zato raji, nije dovoljno čitati, ono što čitate treba verificirati i vijeće mudraca – portalskih komentatora. Sve su to poznati književni arbitri, kerber koji paze da ne zalutate na stranputice pisane riječi.

    “Ni ne posuđuju ih dovoljno ni ne kupuju.” – dovoljno za što? Za dizanje hrvatskog prosjeka? Da se kolektiv plasira na neke ljestvice? Bolesno.

    1. Newman

      Nihilistički komentar. Ali ne kao svjetonazorsko vjerovanje da je sve neutemeljeno, besmisleno i beskorisno, nego kao otvorena, repetirajuća i destruktivna sabotaža portala i svega za što se on zalaže. Jadno, podkapacitirano, nemoralno, sramotno. Ogledalo ti nedostaje!

      1. Jagma

        Newman, vi izgleda ne razumijete o čemu se tu radi. Ford samo želi da portal bude bolji tako što će on sve uključene učiti što je to istina. U ovom slučaju Lutz je prijetvoran, jer danas ne postoje iskreni ljudi koji se oduševljavaju knjigama i ne postoje oduševljeni oduševljenim lutzovski pristupom čitanju.

  14. blagajenoć

    Kako dobro pišu Brođani, još za davnih studentskih dana u Zagrebu pričalo se na FF o Brođanima kao izuzetnim i specifičnim studentima, ovi tekstovi iz pera Brođana o njima i knjigama koje čitaju otkrivaju koliko su ti ljudi i njihova pera superiorni prosječnim i zaglupljujućim novinarskim banalnostima. Smije li uopće javno pisati netko tko ne čita? Kakva se bolest mozga dobije od toga? Kakva avitaminoza duha od čitanja samo nevrijednih, komercijalnih i manipulativnih tekstova i poruka kojima nas masovno obasipaju? Protiv epidemije avitaminoze mozga propisujem lijek čitati ovakve tekstove i ostale sa sbperiskopa 2 x dnevno, ujutro i navečer 🙂

Odgovori