s mutnim užitkom pokoravaš se
životu kao prekratkom izbivanju
iz bezoblične nepomičnosti u koju se
iznova, neznano kada, moraš vratiti;
grozničavo prihvaćaš življenje
kao privremeni vremenski razmak
između dva neopoziva mirovanja,
kao tvoj interval dobiven bez ugovora,
u kome se na način trgovaca
razmjenjuju ljepljivi razgovori
sa sobom o sebi za sebe,
s govorima drugih o sebi za tebe.


ne prestajući, hoćeš proniknuti
u halucinarajući slijed
zabuna, nespokojnosti, razuzdanosti,
iznurenosti, razmetljivosti, pomirenosti.
cijelo vrijeme želiš shvatiti čudnovate
omjere memle i slatkoće, monotonije
i ponesenosti, abdikacije i osvajanja –
u svojim zalihama sugestija straha i nade.

a kada povjeruješ da su odgovori u refugiju
uma prema kojem te vode zasluge i pravda,
govornici se počinju udaljavati, ogorčeno
i sve češće se osvrćeš, ostavljen i zaboravljen.
u šumi si oduvijek, a ona ne poklanja mir
potreban dvorišnoj životinji poput tebe;
tvoj interval s više zaobilaženja nego susreta,
pretrpan je srušenim stablima melankolije,
smanjen ponorima prešućivanja obilaznica.