Ruka koja je trebala obrisati naše suze, učinila je da one poteku još i više.
(Heloiza Abelardu)


roi soleil, piše u kronikama,
okupao se samo tri puta u životu;
voda je, smatrali su tada liječnici,
otvarala pore na koži kroz koje su
ulazile bolesti, a luj XIV želio je biti zdrav,
kao i tisuće dvorjana i plemića u palači versailles
u kojoj je kraljevsko božanstvo stolovalo;
imao je sobu iznad glavnog ulaza, ali ne i toalet,
kao ni jedna druga od njih nekoliko stotina.
olakšavali su u noćne sudove, lavore;
ne čekajući vrčine, nestrpljivi,
mokrili su i praznili crijeva
iza zavjesa, po zidovima, u hodnicima,
u ruke sluškinja i slugu.
smrad mokraće i izmeta bio je nepodnošljivo
prisutan; plemstvo je njuh zavaravalo
litrama mirisnih vodica kojima su natapali svoje perike.
luj se ceremonijalno prskao vodicom od narančinih latica.
povraćanja zgađenih doprinosila su
ukupnoj mirisnoj nesnosnosti.


okupljeni u virtualnom odjeku versaillesa
bez luja XIV i hijerarhije, ravnopravni
smo i tihi obrtnici, prelci, tkalci pletači
internetskih čvorova na mreži s raskošnim
servisima, poslužiteljima, korisnicima
i posvudašnjim toaletima. precizno se praznimo
u otvore predviđene za nečist. kupanje ne prestaje.
ipak jezovito smrdi kao u versaillesu
od mokraće selfie samohvalisanja,
a neugodan zadah omamljujućih usluga
i nadzora štipa oči i svijest, povraćamo
vlastiti prezir i podsmijeh; bolno žmirkamo
i pitamo se bez nade da će nam tražilice dati odgovor
postoji li za ovaj smrad zavaravajuća
vodica od narančinih latica i treba li staviti perike.
obuzima nas jerofejevski dokurcizam –
ravnodušnost spram svega, čak i vlastitog života.