Imamo li vremena za spašavanje svijeta?

Dani ispunjeni obvezama oko pisanja kolumni za nekoliko časopisa odmakli su me od književnog rada tako da moj roman čeka već mjesecima da mu se vratim. Kako je stala sezona, otišli turisti i smjenjuju se kiša i vjetar, tako se Rabljani vraćaju svojim hobijima i navikama u zimskom periodu. Jedna od ljepših navika je i čitanje knjiga, a kad ih već čitaš onda je dobro imati i klub čitatelja.

Mali, ali odabrani krug čitatelja na Rabu za početak listopada, taman pred početak Mjeseca knjige, odabrao je proučiti stil pisanja poznatog hrvatskog književnika Ede Popovića. Odabrali su sve njegove romane i usput pozvali i mene da budem gostom sudionikom književne večeri. Kako sam Edu nekoliko puta susreo na Interliberu, a i stalno pratim njegove statuse na Fejsu, s oduševljenjem sam prihvatio njihov poziv no i osjetio priličnu odgovornost; i prema klubu, ali i prema književniku Popoviću. Ne budi lijen i odmah sam zamolio Gordanu Farkaš Sfecci, urednicu Naklade OceanMore koja ljetuje na Rabu, da mi posudi neku od Edinih knjiga koju nisam pročitao. Srećom, Edina nova knjiga ''Mjesečev meridijan'' izašla je u nakladi OceanMora, a urednica je upravo Gordana Farkaš Sfecci. Urednica koja je predvidjela nekoliko nobelovaca u književnosti već godinama objavljuje i knjige Ede Popovića. Nije ni čudo.

Bolji poznavatelji Popovićeva književna opusa itekako su svjesni njegove pripovjedačke kvalitete mahom okrenute ironiji. S guštom otvaram poklonjenu knjigu i ulazim u roman čiji je naslov posveta jednoj našoj poznatoj pjesnikinji koju ćete otkriti čitajući ga. Na početku me zbunjuju kartaške oznake koje označavaju poglavlja. Ovisno o liku i lokaciji izmjenjuju se kartaški simboli (srce, karo, pik, tref) i forma pisanja. Izmjenjuju se prvo lice i treće lice. U početku prilično teško za pratiti, no Edo je erudita i na taj način nas poziva na budnost u čitanju i totalnoj koncentraciji. Ako je glavni lik Mirko Graf onda kroz njegovo prvo lice jednine osjećamo svu silinu nepredvidljive budućnosti koja opterećuje Popovića. Popović se bavi futurističkim predviđanjem hrvatske i svjetske stvarnosti. Počevši pisati roman 2011. u kulminaciji recesije u svijetu, on poput prokušanog ekonomista proučava algoritme ekonomskih procesa najavljujući konačnu propast zapadne civilizacije.

U neodređenoj bliskoj budućnosti Zagreb je prepun beskućnika i gladnih ljudi, sela su opustošena odlascima u gradove i nemogućnošću plaćanja kredita, Zemlja je opterećena globalnim zagađenjima. Roman je dovršen u siječnju 2015. dakle prije nego što je i naslućen egzodus sirijskih izbjeglica što nadiru kroz krhke balkanske granice. Popović, kao osvjedočeni aktivist, borac protiv konzumerizma, društvene alijenacije i robovlasničkog odnosa spram malih ljudi, već u samom uvodu romana postiže neugodu kod čitatelja zbog vlastite društvene inercije i konformizma.

Postali smo hedonisti i ne razmišljamo dalje od ugode u fotelji. Izgubili smo organoleptičku istančanost i prihvaćamo industrijski šećer i sol kao jedine okuse koji zadovoljavaju naše apetite. Izgubili smo kontakt s prirodom i jednostavnošću života. Postali smo društvo ''Otrovanih'' koje uništava samo sebe, poput zmije koja guta svoj rep. U svojoj kroničarskoj formi, Edo daje oštru kritiku društvu, političarima, koncernima, bogatašima, pohlepi i flegmatičnoj amorfnoj masi društva. Sjećam se Ede kao jednog od najžešćih protivnika izgradnje trgovačkog centra usred stare jezgre Zagreba. Nije uspio, iako je na vrijeme upozorio na bešćutnu igru novca.

Baš poput ekonomskog analitičara Martina A. Armstronga upozorava na buduću društvenu apokalipsu i podjelu društva na bogate i siromašne. Za Popovića društvo je eksperiment bogatih koji iz njih izdvaja rezervne dijelove za svoju besmrtnost. Svjedoci smo da se kod nas lopovluk oprašta i da se odgovorni puštaju na slobodu. Slično je i u Edinom apokaliptičnom romanu. Tu, u srcu Hrvatske, postoje pojedinci. Postoji ''Korov'' koji je odlučio reći ne novcu. Koji stvara koliko mu je potrebno da bi preživio i proživio godinu. Radi tek toliko da bi živio, a ne da drugi žive od njega.

Popović u svom romanu ne nudi socijalizam, komunizam ili anarhiju. Nudi prosvjetljenje koje rijetki prihvaćaju. I nije bitno jesi li pripadao bogatima, siromašnima ili beskućnicima. Bitno je da si osviješten i boriš se na strani dobrog. Čitanjem romana Edi ne možeš drugo nego vjerovati. Baš kao što mu vjeruješ i lajkaš statuse koje piše kritički i direktno pogađajući u srž problema. Popović je u ''Mjesečevom meridijanu'' detektirao sve one porozne dijelove društva koje vode k samouništenju. Nasreću još imamo vremena ispraviti budućnost. Imamo, no danas se knjige ne čitaju, a svijet se spašava samo u kompjuterskim igricama. U svom ekološkom segmentu, Edo nas upozorava i na to koliko se uništava planet da bi se proizveo jedan čip, čip koji će se jednom naći i u nama da bi nam mutirao gene. Svijet čeka na nas i svijetu trebaju ovakve knjige. Edo je pronašao svoj put. Živi na selu, ubire kruške, sakuplja orahe.

Možda pripada ''Korovu'', možda je bivši ''Otrovani'', no ''Zaboravljen'' svakako nije, kao što neće biti ni roman nakon što ga pročitate. Drukčiji od svih njegovih dosadašnjih, drukčiji od svih nas koji mislimo da se poznajemo. A još je puno toga za naučiti, podučiti, zaboraviti i odreći se.