Nekoliko dana imao sam između prve obavijesti da bih ga trebao napisati pa do samog početka pisanja ovog teksta. Naime, jednog lijenog kasnoljetnog popodneva stigao mi je poziv suputnika (supatnika?) po ljubavi prema knjigama i čitanju, Veljka Lukića, i pristojna zamolba za kratkom preporukom i odabirom 5 omiljenih knjiga. U njoj bih cijenjeno čitateljstvo ovoga portala upoznao sa svojim književnim sklonostima koje sam izgradio čitajući u gotovo 4 desetljeća staža, a u kojima mi slova (a bome i brojke) pretočena u književna (ne)djela znače nešto.
Vrijeme je to, očito, sasvim dovoljno da steknem reputaciju čitatelja i bibliofila čiju bi riječ ili tekst na zadanu temu valjalo čuti/pročitati. Isprva me, a kako to obično biva, uhvatila panika iz više-manje trivijalnih razloga. Te "kako ću ja to stići napisati a da na nešto liči, jer sam ovaj tjedan sav u nekim obvezama" te "kako iz mora pročitanog i srcu dragog, a i iz sjećanja izvući i odabrati baš 5 naslova", bili su tu i neki posve osobni razlozi, od kojih podastirem samo jedan: slobodu. Slobodu da budem iskren, spontan i svoj, bez obzira na očekivanja i možebitnu reakciju drugih, da to bude zaista moj izbor. Ne ono "što sad drugi od mene očekuju da nabrojim i obrazložim te što bih trebao/morao/mogao/usudio se uvrstiti". Ionako se nije rodio tko bi svima udovoljio, pa što bih ja bio prvi? Stoga ću, da parafraziram Becketta, nastojati propasti bolje, na svoj način...
Vjerujem da je svima razumljivo da izbor 5 omiljenih knjiga kod svakoga varira kroz godine i čitateljsko iskustvo koje dolazi s njima pa bi vjerojatno i 19-godišnji (sigurno!) i 79-godišnji (ako ta ljeta uopće doživim) "ja" dočekao sasvim drugačiji izbor, obrazlažući ga i braneći s potpuno drugačijim osjećajima nego to činim sada, na početku svojih 40-ih, i smatram to posve normalnim. Ne sudite, dakle, preoštro i stavite pamet na (tragi)komediju izbora:
DJECA KAPETANA GRANTA (Jules Verne, 1868)
Uistinu se ne sjećam koliko sam godina imao kad sam se prvi put susreo s ovom knjigom. Možda 10? Bijaše to negdje sredinom 80-ih, ruku mi je dopalo 5-dijelno izdanje Verneovih djela (ono Mladosti, šarenih korica), a koje putnike (kako glavne likove, tako i čitatelja) odvode na ta čuvena Julesova "voyages extraordinaires"- neobična putovanja. Oko svijeta u 80 dana, na Mjesec (otprilike stoljeće prije Apolla i Neila Armstronga), u središte Zemlje. Posvuda gdje mašta velikog francuskog pisca i, uz H.G. Wellsa, predšasnika moderne znanstvene fantastike koja se još tako nije ni zvala, može odvesti dječji um. U ovom romanu ga bogme vodi posvuda, jahtom i kočijom, preko Južne Amerike, Australije i Novog Zelanda, preko mora i oceana, otoka i pampe, na putu susrećemo floru i faunu, urođenike i kriminalce; sve kako bi se jedna obitelj ponovno spojila u avanturi započetoj pronalaskom ruzinave boce u utrobi jednog morskog psa. Jedan od pomagača u toj avanturi, smotani francuski geograf Paganel, i dan-danas mi je jedan od najdražih likova svjetske književnosti.
Knjiga koju zavoljeh kao dijete, uvrštavam ju u popis omiljene literature kao čovjek, a vraćat ću joj se i kao starac. Obećavam.
STUDIJE O 9 FILMOVA (Ante Peterlić, 2002)
Znate, ja jako volim filmove. Baš jako, jako. Neki od vas znaju i za posljedice rečene činjenice (Paluba 7). Volim ih gledati, neke i višekratno. Filmove skupljam, skidam, gledam, čitam i pišem o njima. A jedan od onih koji je tu ljubav raspirio svakako je filmolog, režiser, sineast, predavač i pedagog, doktor filma Ante Peterlić (1936-2007). Mogao sam komotno izabrati i Filmsku enciklopediju (dvotomnu, iz druge pol. 80 ih), koja je i tad bila skoro pa pionirski pothvat, a za koju je šjor Ante napisao gomile natuknica. Svako malo ju listam i čitam, kao i knjigu kojoj sam dao prednost: studije su to o 9 klasičnih filmova raznih žanrova iz doba klasičnog filma, od Langovog M iz 1931. sve do čuvene Kubrickove Odiseje iz 1968. Po mom skromnom mišljenju, vrhunac je to filmske erudicije, knjiga kojoj se možete diviti i misliti "eh, da ja tako mogu pisati o nečemu što volim", koja se iščitava uvijek iznova i naprosto tjera da pročitano i- pogledamo. Ukratko, knjiga koju bih uvrstio i na top 5 "knjiga koje bih ponio na pusti otok", "koje bih preporučio svakome", "najboljih knjiga koje ćete ikada pročitati".
Ako je, po Godardu, film istina 24 puta u sekundi, onda je ovo filmofilska istina barem iste brzine, u svakoj sekundi koju utrošite na njeno čitanje.
ZVEZDANI EKRAN (Zoran Živković, 1984)
Što se dobije križanjem ljubavi prema znanstvenoj fantastici i ljubavi prema filmu? Ljubav prema SF filmu, jasna stvar. A onda si, negdje sredinom 90-ih, zagrebački student i po kvartovskoj knjižnici tražiš nešto na policama s filmskom literaturom. I hop, odjednom ti pogled skače na "svemirsku" naslovnicu, sve sa suncem, planetom i svemirskim brodom (ili je to neka kapsula?), i fino gore piše ime autora i djela, a sasvim dolje podnaslov- osam decenija SF filma. I odjednom se sjećam još starije (sredina 80-ih) emisije o filmu koju je vodio isti gospodin, kasnije svjetski poznati SF književnik i učitelj kreativnog pisanja, fantastične špice te emisije (što vizualne s insertima iz SF klasika, što zvučne s temom The Eve of the War, iz muzičke verzije Rata svjetova, Jeffa Waynea). Knjiga je zapravo transponirani tekst te emisije koja je mnogi mladi um poslala direkt na znanstveno-fantastičnu stazu, prvo da pogleda, a kasnije i pročita 18 SF klasika (od Meliesova Puta na mjesec pa do tada friškog, a danas već kultnog Heavy Metala). Knjigu sam non-stop držao na produženoj posudbi, a onda sam ju i kupio u nekom antikvarijatu. Pojedine tekstove znam skoro napamet, a bome i neke filmove o kojima je Živković pisao isto znam scenu po scenu; ukratko, knjiga je klasik kao džins-hlače, sladoled od vanilije ili što već smatrate klasikom...
A od 2013. g. , povodom autorova posjeta Marsonikonu i Slavonskom Brodu u svojstvu GoH-a (počasnog gosta SF konvencije), krasi ju i vrlo draga mi posveta i potpis autora. Što dalje da vam pričam...
AD ASTRA (urednici Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak, 2006)
Znate, ja jako volim znanstvenu fantastiku (SF, sci-fi, znan-fan, skiffy). Baš jako, jako. Neki od vas znaju i posljedice rečene činjenice (Orion, Marsonikon, Svemirski Brod). Volim filmove, književnost, konvencije. SF druženja četvrtkom. Priče i romane, zbirke i stripove, strane i domaće. I Clarkea i Asimova (arheoesefologija, značenje riječi objasnim znatiželjnima uživo!), i Ursulu i Laffertyja. Fantasy i horror nešto manje, tako da ćete se za tovrsnu preporuku morati strpiti do preporuke omiljenih knjiga kad budem, ako budem, imao 79. Volim i Douglasa Adamsa, jer ću nagodinu puhati na torti u "smisao života, svemira i svega ostalog"! I Bjažić-Furtingera, i Raosa, i Lepčina, tj. njegovu novelu "Nebo iznad Marijane", koja je i opet po mom skromnom mišljenju, najbolje što je itko ikada napisao na hrvatskom jeziku.
To je tako kad govorimo o hrv. pričama, a kada se rasprava povede o nečem takvom, onda bih svim onima koje zanimaju slična teme preporučio da preko trnja dođu do- Ad astre. Antologije hrvatske znanstveno-fantastične novele 1976-2006. Nije baš od Kulina bana, ali jest od kultnog časopisa Sirius pa do naših dana. Magnum opus, trebalo je pročitati sve te minijature, pričice, priče, pripovijetke, novele... I od 40 autora odabrati po jednu. A ja se žalim nešto, svašta. Da su samo ovo napravili, Šakić i Žiljak bi zaslužili nagradu za životno djelo. A nisu, i zato mi je čast što ih poznajem. Knjiga koju vrijedi imati, a koju bih platio i 10 puta više nego što jesam. Exegi monumentum, kako bi rekao Horacije.
P.S. Ursula je, naravno, Ursula Le Guin, a Horacijeva sentenca u prijevodu glasi "Podigoh spomenik (trajniji od mjedi)".
... i za kraj... SVAKA IDUĆA (ili, SVAKA NETOM PROČITANA?!)
Marinkovićev Kiklop. Novakova Črna mati zemla ili Ciganin, ali najljepši. Bilo koji stari Sirius, bilo koji novi Sirius B ili UBIQ. Filmski leksikon Gilića i Kragića, 1001 film koji biste svakako trebali pogledati. Truffautovi razgovori s Hitchcockom, Herbertova Dina, pješčani planet. Bradburyjev Fahrenheit ili bilo koja njegova zbirka (evo, nek bude Tetovirani čovjek). Ursulini Čovjek praznih šaka ili Lijeva ruka tame. Conradovo Srce tame. Zvonar crkve Notre Dame. Zločin i kazna (jedina knjiga zbog koje sam se RAZBOLIO čitajući ju, koliko sam se uživio!). Tribusonova Povijest pornografije. Herodotove Historije (2 toma, na ćirilici, pročitao na plaži!), Lovrakove majstorije (Neprijatelj br. 1 i Devetorica hrabrih), Bijele arene (skijanje, prije Janice i Ivice!), Stripoteke i krimići, sve one povijesti olimpijskih igara i svjetskih prvenstava. Pa slikovnice (Željeznice zvane Santa Fe) i udžbenici... Tko bi se svega sjetio. Kad ostarim, bit ću poput Borgesa, jer: "In omnibus requiem quaesivi, et nusquam inveni nisi in angulo cum libro"- "U svemu tražih mir, ali ne nađoh ga nigdje doli u kutu, s knjigom. (predgovor romanu Ime ruže- Umberto Eco)
Posljednji P.S. Onda možda ipak Ime ruže. Ne, ipak možda nešto od Mandića. Čekajte, sjetio sam se- Orwellova 1984. Fali peta...
Znate što, odoh čitati, pa vam javim...
Hrvoje Gažo, 14. rujna 2018. (10-14 h, mišljeno barem 64 sata prije, a koliko poslije...)
Evo, to je to od mene! Ne znam što da mislim, ako ništa, možda netko pročita pa mu izmami osmijeh ili opsuje, a možda i pročita nešto. Sve je bolje od ignoriranja i malodušja, neka se piše, pa makar i- dobro!
Pozdrav od Hrvoja!
Vrijeme je to, očito, sasvim dovoljno da steknem reputaciju čitatelja i bibliofila čiju bi riječ ili tekst na zadanu temu valjalo čuti/pročitati. Isprva me, a kako to obično biva, uhvatila panika iz više-manje trivijalnih razloga. Te "kako ću ja to stići napisati a da na nešto liči, jer sam ovaj tjedan sav u nekim obvezama" te "kako iz mora pročitanog i srcu dragog, a i iz sjećanja izvući i odabrati baš 5 naslova", bili su tu i neki posve osobni razlozi, od kojih podastirem samo jedan: slobodu. Slobodu da budem iskren, spontan i svoj, bez obzira na očekivanja i možebitnu reakciju drugih, da to bude zaista moj izbor. Ne ono "što sad drugi od mene očekuju da nabrojim i obrazložim te što bih trebao/morao/mogao/usudio se uvrstiti". Ionako se nije rodio tko bi svima udovoljio, pa što bih ja bio prvi? Stoga ću, da parafraziram Becketta, nastojati propasti bolje, na svoj način...
Vjerujem da je svima razumljivo da izbor 5 omiljenih knjiga kod svakoga varira kroz godine i čitateljsko iskustvo koje dolazi s njima pa bi vjerojatno i 19-godišnji (sigurno!) i 79-godišnji (ako ta ljeta uopće doživim) "ja" dočekao sasvim drugačiji izbor, obrazlažući ga i braneći s potpuno drugačijim osjećajima nego to činim sada, na početku svojih 40-ih, i smatram to posve normalnim. Ne sudite, dakle, preoštro i stavite pamet na (tragi)komediju izbora:
DJECA KAPETANA GRANTA (Jules Verne, 1868)
Uistinu se ne sjećam koliko sam godina imao kad sam se prvi put susreo s ovom knjigom. Možda 10? Bijaše to negdje sredinom 80-ih, ruku mi je dopalo 5-dijelno izdanje Verneovih djela (ono Mladosti, šarenih korica), a koje putnike (kako glavne likove, tako i čitatelja) odvode na ta čuvena Julesova "voyages extraordinaires"- neobična putovanja. Oko svijeta u 80 dana, na Mjesec (otprilike stoljeće prije Apolla i Neila Armstronga), u središte Zemlje. Posvuda gdje mašta velikog francuskog pisca i, uz H.G. Wellsa, predšasnika moderne znanstvene fantastike koja se još tako nije ni zvala, može odvesti dječji um. U ovom romanu ga bogme vodi posvuda, jahtom i kočijom, preko Južne Amerike, Australije i Novog Zelanda, preko mora i oceana, otoka i pampe, na putu susrećemo floru i faunu, urođenike i kriminalce; sve kako bi se jedna obitelj ponovno spojila u avanturi započetoj pronalaskom ruzinave boce u utrobi jednog morskog psa. Jedan od pomagača u toj avanturi, smotani francuski geograf Paganel, i dan-danas mi je jedan od najdražih likova svjetske književnosti.
Knjiga koju zavoljeh kao dijete, uvrštavam ju u popis omiljene literature kao čovjek, a vraćat ću joj se i kao starac. Obećavam.
STUDIJE O 9 FILMOVA (Ante Peterlić, 2002)
Znate, ja jako volim filmove. Baš jako, jako. Neki od vas znaju i za posljedice rečene činjenice (Paluba 7). Volim ih gledati, neke i višekratno. Filmove skupljam, skidam, gledam, čitam i pišem o njima. A jedan od onih koji je tu ljubav raspirio svakako je filmolog, režiser, sineast, predavač i pedagog, doktor filma Ante Peterlić (1936-2007). Mogao sam komotno izabrati i Filmsku enciklopediju (dvotomnu, iz druge pol. 80 ih), koja je i tad bila skoro pa pionirski pothvat, a za koju je šjor Ante napisao gomile natuknica. Svako malo ju listam i čitam, kao i knjigu kojoj sam dao prednost: studije su to o 9 klasičnih filmova raznih žanrova iz doba klasičnog filma, od Langovog M iz 1931. sve do čuvene Kubrickove Odiseje iz 1968. Po mom skromnom mišljenju, vrhunac je to filmske erudicije, knjiga kojoj se možete diviti i misliti "eh, da ja tako mogu pisati o nečemu što volim", koja se iščitava uvijek iznova i naprosto tjera da pročitano i- pogledamo. Ukratko, knjiga koju bih uvrstio i na top 5 "knjiga koje bih ponio na pusti otok", "koje bih preporučio svakome", "najboljih knjiga koje ćete ikada pročitati".
Ako je, po Godardu, film istina 24 puta u sekundi, onda je ovo filmofilska istina barem iste brzine, u svakoj sekundi koju utrošite na njeno čitanje.
ZVEZDANI EKRAN (Zoran Živković, 1984)
Što se dobije križanjem ljubavi prema znanstvenoj fantastici i ljubavi prema filmu? Ljubav prema SF filmu, jasna stvar. A onda si, negdje sredinom 90-ih, zagrebački student i po kvartovskoj knjižnici tražiš nešto na policama s filmskom literaturom. I hop, odjednom ti pogled skače na "svemirsku" naslovnicu, sve sa suncem, planetom i svemirskim brodom (ili je to neka kapsula?), i fino gore piše ime autora i djela, a sasvim dolje podnaslov- osam decenija SF filma. I odjednom se sjećam još starije (sredina 80-ih) emisije o filmu koju je vodio isti gospodin, kasnije svjetski poznati SF književnik i učitelj kreativnog pisanja, fantastične špice te emisije (što vizualne s insertima iz SF klasika, što zvučne s temom The Eve of the War, iz muzičke verzije Rata svjetova, Jeffa Waynea). Knjiga je zapravo transponirani tekst te emisije koja je mnogi mladi um poslala direkt na znanstveno-fantastičnu stazu, prvo da pogleda, a kasnije i pročita 18 SF klasika (od Meliesova Puta na mjesec pa do tada friškog, a danas već kultnog Heavy Metala). Knjigu sam non-stop držao na produženoj posudbi, a onda sam ju i kupio u nekom antikvarijatu. Pojedine tekstove znam skoro napamet, a bome i neke filmove o kojima je Živković pisao isto znam scenu po scenu; ukratko, knjiga je klasik kao džins-hlače, sladoled od vanilije ili što već smatrate klasikom...
A od 2013. g. , povodom autorova posjeta Marsonikonu i Slavonskom Brodu u svojstvu GoH-a (počasnog gosta SF konvencije), krasi ju i vrlo draga mi posveta i potpis autora. Što dalje da vam pričam...
AD ASTRA (urednici Tomislav Šakić i Aleksandar Žiljak, 2006)
Znate, ja jako volim znanstvenu fantastiku (SF, sci-fi, znan-fan, skiffy). Baš jako, jako. Neki od vas znaju i posljedice rečene činjenice (Orion, Marsonikon, Svemirski Brod). Volim filmove, književnost, konvencije. SF druženja četvrtkom. Priče i romane, zbirke i stripove, strane i domaće. I Clarkea i Asimova (arheoesefologija, značenje riječi objasnim znatiželjnima uživo!), i Ursulu i Laffertyja. Fantasy i horror nešto manje, tako da ćete se za tovrsnu preporuku morati strpiti do preporuke omiljenih knjiga kad budem, ako budem, imao 79. Volim i Douglasa Adamsa, jer ću nagodinu puhati na torti u "smisao života, svemira i svega ostalog"! I Bjažić-Furtingera, i Raosa, i Lepčina, tj. njegovu novelu "Nebo iznad Marijane", koja je i opet po mom skromnom mišljenju, najbolje što je itko ikada napisao na hrvatskom jeziku.
To je tako kad govorimo o hrv. pričama, a kada se rasprava povede o nečem takvom, onda bih svim onima koje zanimaju slična teme preporučio da preko trnja dođu do- Ad astre. Antologije hrvatske znanstveno-fantastične novele 1976-2006. Nije baš od Kulina bana, ali jest od kultnog časopisa Sirius pa do naših dana. Magnum opus, trebalo je pročitati sve te minijature, pričice, priče, pripovijetke, novele... I od 40 autora odabrati po jednu. A ja se žalim nešto, svašta. Da su samo ovo napravili, Šakić i Žiljak bi zaslužili nagradu za životno djelo. A nisu, i zato mi je čast što ih poznajem. Knjiga koju vrijedi imati, a koju bih platio i 10 puta više nego što jesam. Exegi monumentum, kako bi rekao Horacije.
P.S. Ursula je, naravno, Ursula Le Guin, a Horacijeva sentenca u prijevodu glasi "Podigoh spomenik (trajniji od mjedi)".
... i za kraj... SVAKA IDUĆA (ili, SVAKA NETOM PROČITANA?!)
Marinkovićev Kiklop. Novakova Črna mati zemla ili Ciganin, ali najljepši. Bilo koji stari Sirius, bilo koji novi Sirius B ili UBIQ. Filmski leksikon Gilića i Kragića, 1001 film koji biste svakako trebali pogledati. Truffautovi razgovori s Hitchcockom, Herbertova Dina, pješčani planet. Bradburyjev Fahrenheit ili bilo koja njegova zbirka (evo, nek bude Tetovirani čovjek). Ursulini Čovjek praznih šaka ili Lijeva ruka tame. Conradovo Srce tame. Zvonar crkve Notre Dame. Zločin i kazna (jedina knjiga zbog koje sam se RAZBOLIO čitajući ju, koliko sam se uživio!). Tribusonova Povijest pornografije. Herodotove Historije (2 toma, na ćirilici, pročitao na plaži!), Lovrakove majstorije (Neprijatelj br. 1 i Devetorica hrabrih), Bijele arene (skijanje, prije Janice i Ivice!), Stripoteke i krimići, sve one povijesti olimpijskih igara i svjetskih prvenstava. Pa slikovnice (Željeznice zvane Santa Fe) i udžbenici... Tko bi se svega sjetio. Kad ostarim, bit ću poput Borgesa, jer: "In omnibus requiem quaesivi, et nusquam inveni nisi in angulo cum libro"- "U svemu tražih mir, ali ne nađoh ga nigdje doli u kutu, s knjigom. (predgovor romanu Ime ruže- Umberto Eco)
Posljednji P.S. Onda možda ipak Ime ruže. Ne, ipak možda nešto od Mandića. Čekajte, sjetio sam se- Orwellova 1984. Fali peta...
Znate što, odoh čitati, pa vam javim...
Hrvoje Gažo, 14. rujna 2018. (10-14 h, mišljeno barem 64 sata prije, a koliko poslije...)
Evo, to je to od mene! Ne znam što da mislim, ako ništa, možda netko pročita pa mu izmami osmijeh ili opsuje, a možda i pročita nešto. Sve je bolje od ignoriranja i malodušja, neka se piše, pa makar i- dobro!
Pozdrav od Hrvoja!
