Napomena: Priču je napisao brodski romanopisac, koautor SF romana DRUM. Kliknete li na link s kojeg smo ju preuzeli (ispod priče) saznat ćete da se Gordan javio na književni Natječaj. Pročitajte o čemu se radi. Potom glasajte - za "Prsten", naravno, pod uvjetom da vam se priča sviđa. Morate se prvo registrirati, a potom prijaviti. Jednostavno, da jednostavnije ne može biti.

 

Sunčeva zraka vješto je pronalazila svoj put između usko razmaknutih zastora te žutim tonovima bojala njene izborane i staračkim pjegama posute ruke. Zrak u prostoriji bio je težak i ustajao, a temperatura je rasla iz minute u minutu.

Pogledala je svoje noge i vidjela kako vise tik iznad parketa. Sjedila je u invalidskim kolicima. Krajičkom oka primjeti pokret.

Stariji muškarac, sijede kose i zavojitih brkova, sjedio je na krevetu i glave naslonjene na dlan zurio u njenom pravcu.

- Opet si ovdje - otpočne ona škripavim glasom koji je odavao uznapredovalu astmu. - Nisi trebao dolaziti, rekla sam ti da je naše vrijeme prošlo. Imali smo tolike godine na raspolaganju i dobro smo ih iskoristili. Ne žalim niti za jednim trenutkom kao što vjerujem da ne žališ niti ti.

Muškarac gotovo neprimjetno kimne glavom i nakratko sklopi oči.

- Zbog sutrašnjeg dana si ovdje, to ne moraš ni izgovoriti naglas - nastavi ona. - Sutra je naš trenutak, naš veliki dan. Zlatni pir. I nakon toliko godina imam osjećaj da je jučer bilo, da nije toliko vremena prošlo. Onaj trenutak kada smo se upoznali kraj rijeke ispod ogromnih starih topola i kada si mi nepunih dva mjeseca poslije dao prsten. I kako smo znali satima šetati kraj te rijeke pričajući o svakodnevnim nebitnim stvarima dok je jesenski vjetar nanosio lišće svuda oko nas. Sjećaš se kako su naši roditelji govorili da previše žurimo? Da smo s osamnaest godina premladi za brak?

Ona se počne tiho smijati što izazove navalu kašlja. Kada je u idućem trenutku pogledala prema krevetu, muškarac je ustajao i skidao prsten s ruke. Odložio ga je na noćni ormarić.

- Imaš pravo, više ti neće trebati.

Vrata sobe se otvore i kroz njih uđe mlada medicinska sestra noseći pladanj u rukama. Odloži ga na stol što poprati tihi metalni zveket.

- Vrijeme je za šetnju - otpočne sestra prilazeći invalidskim kolicima. - Učinilo mi se iz hodnika da govorite nešto?

- Razgovarala sam sa suprugom - odgovori starica pokazujući prstom ispred sebe.

Sestra isprati pogledom tu gestu i zagleda se u prazan krevet. Tiho je uzdahnula.

- Gospođo Marija, vaš suprug je preminuo prošle godine. Vrijeme je da prijeđete preko toga.

Starica se blago nasmiješi. Kraj kreveta je sada stajao vitki mladić u sivom odijelu kose začešljane u stranu i uzvraćao joj osmijeh. U idućem trenutku počeo je blijediti da bi na kraju potpuno iščeznuo.

- Mislim da ste u pravu sestro. Mislim da je sada doista kraj - odgovori ona istovremeno spajajući ruke dlanovima i ispreplićući prste.

Sestra je pogurala invalidska kolica u smjeru vrata i usput se osvrnula po prostoriji. Pažnju joj privuče noćni ormarić. Na njegovoj površini, okupan sunčevim zrakama, presijavao se zlatni prsten.

referendum