Vuče se ulicom poguren
s dlanom na ustima
kao branom za rasprskavajuće
mine svoga kašlja.
Kažem mu čovječe osluškuj svoje tijelo
kao što osluškuješ svoj auto u vožnji.
Objašnjava mi da je on planeta
na istoj dosadnoj putanji
s bezbroj mračnih pećina
u kojima naglavačke vjese šišmiši
iznad kostiju davnih ljudi.
Na pitanje oko kojeg sunca kruži
odgovara mi- umirućeg. 
                                                                                                                                                                                             Rasprave s njim nisu uskotračne
s prikrivenim motivima kao u ispovijedima
blogerica o svom braku i usahloj žudnji.
Kaže mi da je knjiga prijateljstva pala na
dva slova.
Pita me jesam li i ja konačno shvatio da je
život sito
koje propušta zlato, a zadržava mulj.
Zanima ga zašto
otkrivam svoj položaj
izronjajući iz mora anonimnosti
da bih torpedirao medijske brodove osvajače
i uživao u kratkotrajnim vriskovima
na palubama Gluposti i Laži.
Ima teoriju da je umjetnost vještina montaže
isječaka iz beskrajne trake vremena. 
 
Naši susreti su kao ritam srca trkača maratona,
kao ribolov u mutnom potoku koji ne smiruje.
U trenutku kada sve treba puknuti kao silk
opterećen starom cipelom umjesto ribe,
presjecamo vrpcu rastanka kao dva pobjednika,
kao dva maratonca, kao dva ribolovca,
dva preostala slova u knjizi prijateljstva.