kao u društvenoj igri,
na ploči današnjeg dana,
figurica sam kojoj kretanje određuje
nepredvidiva kockica gubitka ili dobitka;
pomičem se od kućice do kućice,
po ciljnim poljima opstojanja:
podižem odabrane objave za portal,
čitam bilješku sa sastanka
suvlasnika zgrade u kojoj živim,
o najezdi žohara i pokušaju
stanara-plaćenika da se
donese odluka o povećanju naknade
za zajedničko održavanje.
poznanik me obavještava
o zagonetnom lampionu, upaljenom
na grobu mog prvog rođaka dipsomana,
na petu godišnjicu njegove smrti.
odmjeravam ispražnjene klonule rafove
usmrćenog konzuma. slušam karikature
iz političke stranke od živih cigli
kako na svoj zid nabacuju blato kleveta.
(postoje li nasljednici daumiera i georgea grozsa?!)
nosim sinu samcu jelo, moje djelo.
mjesto mi mijenja volja nevidljive kockice.
a hodam u neočekivano pronađenim cipelama,
starim, a novim – zanemarenim dvadeset godina.
koračam po bivšoj sobi mojih sinova, po parketu
izlizanom od njihovih dječjih premještanja.
oni su odavno svoji igrači, kreću se
po svojim pločama dana;
te drage figurice možda mi otkriju
koje su osvojili stanice i ispričaju tajne
o neznanim ishodima vrtnje njihove lude kockice.
društvene igre igraju se i s vlastitom djecom.
