Detektiv (kao) čitalac

naslov knjige 24 autor Marija Pavlović
izdavač Partizanska knjiga godina izdanja 2018

Policijski inspektor Viktor Stanković putuje iz Beograda u Malagu kako bi pokušao locirati Vidu Erić, tridesetogodišnjakinju koja je pri povratku u Srbiju iz turističke posjete Španjolskoj misteriozno nestala na aerodromu. Jedini iole postojan trag koji je za njom ostao njezin je dnevnik, koji će Viktor opsesivno proučavati u potrazi za mogućim indicijama i smjernicama. “Navigiranje” tragom Vidinog dnevnika odvest će ga u neslućeni niz avantura, i u otkrivanje mikrouniverzuma kao što su alternativna flamenko scena, BDSM podzemlje i hakerska gerila – da ne spominjemo sve učestalije susrete s bizarnom berbersko-frizerskom urotom koju sprovodi tajna organizacija “Zlatna ruka”. Ovako bi, u nekoliko rečenica, a s minimumom spojlera, izgledao siže romana 24 Marije Pavlović.

U ovom romanu, svojoj drugoj knjizi po redu, Pavlović se vraća glavnim tematsko-motivskim formacijama i stilsko-izvedbenim registrima koje je istraživala i u debiju, proznoj zbirci Horor priče svakodnevnice iz 2015. Kao što se i može naslutiti iz gore priloženog opisa, i 24 je utemeljen u žanrovskim kodovima krimića, fantastike i SF-a, te u podjednakoj mjeri inspiriran naslijeđima elitne i popularne kulture. On se s jedne strane neskriveno nadaje kao postmoderni (meta)krimić na tragu Paula Austera i Thomasa Pynchona; s druge strane, upućuje na prozu tako različitih domaćih autora kao što su Slobodan Tišma ili Olja Savičević Ivančević (osobito njen roman Pjevač u noći); na nekoj trećoj razini, u romanu je očigledan utjecaj suvremenih televizijskih serija, videoigara, pa i stripa i roto-romana.

Ponovno, kao i u Horor pričama, autorica neskriveno uživa u igri imenima i brojevima: recimo, broj 24 se ovdje pojavljuje u svim mogućim varijantama – postoje dvadeset i četiri poglavlja, Vida je bila odsutna dvadeset i četiri dana, njen dnevnik nosi naslov 24, itd. – a likovi su imenovani sa jasnim ironijskim otklonom (vida kao život, viktor kao pobjednik, itd.)

Pripovjedni postupak na kojem je 24 izgrađen jednostavan je i efektan. Fokalizator radnje sam je Viktor, ali u tekst su uključeni i Vidini dnevnički zapisi, koji figuriraju kao kontrapunkt njegovoj točki gledišta. Sadržaj Vidinog dnevnika u romanu je uokviren komentarima svog neskvakidašnjeg (i definitivno ne-idealnog) čitaoca, koji se, u naporu da razumije što je autorica htjela reći i kako to može pomoći rješavanju zagonetke njezina nestanka, među ostalim upušta i u pravu hermeneutičku pustolovinu. Kontrastiranje intimnih zapisa, čija je forma krajnje slobodna, izgrađena na igri asocijacijama i decentriranoj strukturi, te postojan(ij)e kriminalističke pripovijesti, koja poštuje većinu općih mjesta ovoga žanra, ne samo da tekstu daje na dinamici i uzbudljivosti nego i proizvodi zabavnu metaknjiževnu igru.

Odnosno, kako to primjećuje Žarka Svirčev u svom izvanrednom osvrtu na roman: “[Pavlović se] majstorski poigrala s konvencijama recepcije ženske intimističke (dnevničke) proze. Viktor Stanković dobar deo istrage nastoji da Vidin dnevnik, mučeći se sa njenom ‘romantičnom retorikom’, čita u biografskom ključu, mimetičkom, kao ispovedni i samoogoljavajući tekst.” Međutim, čitateljska očekivanja ovog nesvakidašnjeg tumača književnosti uvijek se iznova nalaze iznevjerenima – (i) tekst dnevnika, ispostavlja se kao, prije svega, tekst, a tek onda komentar određene izvantekstualne stvarnosti. U krajnjoj liniji, piše Svirčev, Vidina dnevnička proza ukazuje se kao “mesto artikulacije nesvodivog, propustljivog, nekoherentnog identiteta koji se svojom procesualnošću suprotstavlja svim homogenizujućim politikama identiteta i teksta.”

24 sadrži i paratekstualne intervencije poput prijevoda dijalogā koji su u samome tekstu dati na španjolskom, ili citata iz akademske literature koji jezikom teorije komentiraju određene motive iz teksta. Čini mi se da ovi sadržaji više opterećuju roman nego što ga obogaćuju, oduzimajući mu na fluidnosti i razigranosti. Naravno, otežavanje prohodnosti i čitljivosti teksta, tj. deautomatizacija čitanja, itekako je legitimna autorska strategija; problem je samo što u 24 takvi efekti ne djeluju kao rezultat izgrađene autorske strategije. Primjerice, “titlovanje” sa španjolskoga dato je nedosljedno, kao što je nedosljedan i izbor jezika na kojem su dijalozi pisani. Korištenje fusnota općenito djeluje više kao prigodna dosjetka nego kao promišljen postupak – za što, pored autorice, odgovornost svakako snosi i urednička instanca. Čini mi se da bi, u konačnici, paratekstualni okvir morao biti ili razrađeniji i dosljednije implementiran ili izostavljen; ovako, rezultat je negdje na pola puta.

Lik inspektora Viktora Stankovića zaslužuje poseban osvrt. On je, po svoj prilici, psihotična ličnost, a sve vrijeme prolazi postupni brejkdaun koji se prvenstveno manifestira u njegovom tijelu i odnosu spram tjelesnosti. Pavlovićkin junak naprosto ne zna šta bi sa svojim tijelom, sa svojim mesom, udovima i tjelesnim tekućinama: on kompulzivno masturbira, izlaže se penetraciji, ranjava se u pokušaju da otjera halucinacije koje ga spopadaju, podvrgava se mentalnoj i fizičkoj torturi, itd. Viktor je miljama daleko ne samo od arhetipova istražitelja iz zaliha kriminalističkog žanra nego i od gotovo svakog tipa (muškog) protagonista koji su naše književnosti dosad proizvele.

Svirčev u svom tekstu s pravom upućuje na prozu Slobodana Tišme, kao na izvor nekih od rijetkih presedana za Viktorov lik (o Tišminoj Bernardijevoj sobi i njenom psihotičnom protagonistu nedavno je bilo riječi upravo u ovoj rubrici). Osobno, Viktorov mi je lik u konačnici djelovao kao neočekivana realistička interferencija u jednom inače posve ne-realističkom književnom univerzumu: za razliku od protagonista većine krimića koje se predstavljaju kao realistički, policijskog inspektora kakav je Viktor gotovo da mogu zamisliti i u izvanknjiževnom životu.

U kontekstu općeg revivala kriminalističkog i trilerskog žanra kojem u proteklih desetak godina svjedočimo (ne samo) u našim književnostima, 24 se pozicionira kao apartan tekst. Kao jedan od njegovih mogućih recentnih prethodnika pada mi na pamet ciklus o Mimi Želimira Periša, no tu asocijaciju zasigurno više dugujem činjenici da su i Periš i Pavlović među rijetkim domaćim autorima koji ne grade krimi zaplet držeći fige da će čitateljstvo zaboraviti da postoji Internet, negoli imanentnije stilskim i izvedbenim sličnostima.

I u širem kontekstu naše suvremene prozne produkcije, i pored spomenutih načelnih sličnosti s autori/ca/ma kao što su Tišma ili Olja Savićević Ivančević, ovaj roman stoji mimo većine stilsko-poetičkih linija koje u njoj možemo prepoznati. U tom smislu, premda možda ne oduzima dah na svim planovima čitalačkog doživljaja, on predstavlja itekako intrigantno osvježenje u našem književnom životu.

Foto: izvor.

booksa

Odgovori