POGLAVLJE III

A sad krećem na svoj novi zadatak. Tračnice. Gledam u daljinu gdje se tračnice spajaju u jednu točku. I čekam novi vlak koji dolazi, još jedan vlak prepun izbjeglica. Ne, nisu to nikakve izbjeglice. Ne postoje nikakve izbjeglice, razmišljam, to je samo još jedna u nizu etiketa i žigova koji se ljudima stavljaju na čelo, jer  svaki je čovjek izbjeglica u svojoj vlastitoj koži. Život svakog čovjeka je jedno veliko duhovno i prognaničko putovanje i na tom putovanju ukrcavamo se svatko u svoj vlak života.

Žućka moja, kažem sebi u bradu, pazi ti samo da tebe ne pregazi taj vlak. A da se to i dogodi, pitam se, bili netko pustio bar jednu suzu za mnom, značim li ja uopće nekome nešto na ovome prokletom svijetu. Možda zvuči malo pretenciozno, ali kad svijet shvati da je smrt jednog običnog psa lutalice mala tragedija za čovječanstvo, a velika za jednu državu, tek tada će na nebu zasjati sunce istinske demokracije. Stope psa lutalice utiru putove životnih mudrosti, ali i putove razvoja civilnog, demokratskog  društva.

Po načinu kako se jedno društvo ponaša i ophodi prema psima lutalicama, na isti način će se ponašati i ophoditi i prema ljudima i njihovim građanskim slobodama i ljudskim pravima. Svijet bi bio puno ljepši kad bi se svi na kugli zemaljskoj ponašali prema psima lutalicama onako kako se ponašaju prema meni u ovome kampu. A kad smo već kod priče o vlaku, onda vam moram reći da u svojoj arhivi mudrosti psa lutalice, imam jednu zanimljivu priču nepoznatog autora koju ću vam sad ispričati. Zove se VLAK ŽIVOTA i poklanjam ju ljudskom rodu. A priča ide ovako nekako.

„Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti. Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijelog putovanja.

Primjerice, naši roditelji…

Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svog prijateljstva i svoga društva.

Međutim, u vlak će ući druge osobe koje će nam biti veoma važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo, koje ćemo zavoljeti u svome životu.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život, nalaze samo žalosti i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.

Mnogi nakon svog silaska s vlaka, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćaju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze , a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži, negdje u drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našeg putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih, te se pokušati smjestiti u njihov vagon.

Međutim, na našu žalost, ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo. I takav je život.

Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnog sastanka. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Pokušajmo od svog putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo.

Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima. Sjetimo se i toga da na svakom peronu životnog kolosijeka netko od suputnika može iskočiti iz vlaka te da treba naše razumijevanje i pomoć.

I mi ćemo možda iskliznuti s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti. I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka.

Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas. Bit ću veoma tužan i žalostan kad budem morao zauvijek sići s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima  koje sam susreo  za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu sa svom svojom prtljagom,  što je za ulaska u vlak nisu imali.

To će me silno radovati.

Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje. Trudimo se i nastojimo da imamo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila.

Pokušajmo da pri silasku s vlaka, ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju , čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

Svima želim ugodno i sretno putovanje!“

Kraj priče.

Tišina. Neka čuda mistična tišina me prekrila. Nigdje nikoga, nigdje žive duše. Ja sama na tračnicama, stara dobra Žućka koja broji pragove, jedan, dva, tri… pogled bacam između tračnica, u daljinu gdje se tračnice na horizontu stapaju u jednu točku. Još uvijek ništa ne čujem. Kada će doći novi vlak života s novim putnicima?

Čim dođe odmah trčim u kamp i javljam svojim ljudima da stiže novi vlak života. I usput prekontroliram jesu li svi na svojim mjestima i radnim zadacima, volonteri, djelatnici Crvenog križa, policajci... sve mora biti spremno za prihvat novih migranata.

A dok oni ne stignu preostaje mi još uvijek dovoljno vremena da izbrojim još koji prag i malo filozofiram o životu i svemu pomalo.

Osobno, ja ga ne bih nazvala Vlak života nego Vlak sreće, jer poslije svih strahota koje su ti ljudi proživjeli na toj Balkanskoj ruti očajnika, jedino u ovome kampu ih čeka komadić sreće. Ili su bar, par koraka do sreće. A što je to zapravo sreća, pitam se?

Ako su ti ljudi na tom putu toliko izmučeni i napaćeni, mogu li bar malo u ovom kampu biti sretni, bar malo naći ljudskog razumijevanja, utjehe i nade.

Pisac Herman Hesse je rekao: „I najnesretniji život ima svojih sunčanih sati i pod pijeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće.“ Možda im mi u kampu ne možemo osigurati pravu životnu sreću, ali ako ništa drugo, trudimo se svi skupa koliko možemo da im osiguramo bar te sitne cvjetiće sreće na njihovom putu do konačnog odredišta. Sad su samo, par koraka do sreće.

U ovom kampu kuca srce samoga života, a kad stigneš u srce samoga života onda ćeš naći ljepotu u svim stvarima, čak i u očima koje su slijepe za gledanje. Moja je ideja da slijepcima iz cijelog svijeta, koji sa svojom mržnjom i netrpeljivošću prema onima koji su drugačiji, pošaljemo pozivnicu da dođu u ovaj kamp i da se dive ljepoti plemenitih duša koje svojim humanim pristupom prema izbjeglicama čine to da ovaj svijet u kojem živimo bude bar malo ljepši i tolerantniji.

Čovjek traži Boga na nebu, a on se nalazi u njihovom srcu. Čovjek traži svoju sreću daleko na nekom obzorju, a sreća se nalazi svuda oko nas, spotičemo se na nju, ali ju ne vidimo ili ju ne želimo vidjeti. Najveća tragedija današnjeg suvremenog čovjeka je njegova duhovna praznina, prazan je poput mjesečeve površine i zavidan kao sova. Većina ljudi danas prolazi kroz život, a ne živi ga. Ponekad trče za životom, a život im bježi, uzmiče… tada se ljudi previše otuđuju jedni od drugih, dižu kineske zidove oko sebe i tada svatko postaje njihov neprijatelj.

Kažu da je najveća diskriminacija među ljudima na rasnoj i nacionalnoj osnovi. Potpuno netočno.

Diskriminacija među ljudima počinje onog trenutka kada se pojavite u društvu s neobičnom i drugačijom frizurom, a ona je već sasvim dovoljna da vas svijet podozrivo gleda, ukoliko taj isti svijet njeguje neku sasvim drugačiju frizuru. A najveći oblik diskriminacije je onaj kad vaši susjedi vide kako se kao zaljubljeni parovi držite za ruke, smješkate se i u toplom zagrljaju voljene osobe pronalazite svoju sreću. Ljudi najviše mrze one koji su zadovoljni sa životom, dok vas promatraju kroz prozor iza zavjese da kao takvi ulazite u zgradu u kojoj živite i neki bi od ljubomore mogli i prsnuti od zavisti.

Mržnja prema ovoj populaciji ljudi je daleko najveća od svih ostalih pa i one rasne i na nacionalnoj osnovi, jer izgleda da danas više nitko nije sretan. I kad vas vaše susjedi onda vide kako ste vi zadovoljni, smješkate se dok ulazite u zgradu, ako još uz to imate i dobar auto i lijepu ljubavnicu ili dobru ženu koju iskreno volite, a oni iza zavjese su duboko nesretni, gledaju vas pakosno i spremni su bezrezervno da bace bombu u vašu kuću i od zavisti i pakosti raznesu i vas i vašu kuću. Tu su korijeni najveće mržnje i najopasnije diskriminacije. Japanci vole reći-mač ljubomore oštriji je nego mač mržnje! Čovjek je uvijek spremniji vidjeti u svom susjedstvu nekog Kineza, Sirijca ili Meksikanca nego čovjeka koji je zadovoljan sa svojim životom i kojem je na licu stalno osmjeh.

Čovjek je neandertalac s darom govora.

Čovjek je jedini masovni ubojica od svih živih stvorenja na ovome svijetu. Veliki um i nobelovac Albert Einstein je rekao: „NE ZNAM KAKO ĆE SE VODITI TREĆI SVJETSKI RAT, ALI ZNAM SIGURNO DA ĆE SE ČETVRTI SVJETSKI RAT VODITI S LUKOM I STRIJELOM.“

Samo ljubav može nadvladati mračne strane ljudskog uma. Ljubav potiče na kreativnost, ljubav je medij kroz kojeg djeluje stvaralačko načelo i samo ljubav može čovjeku dati taj oblik slobode koji mu može omogućiti da jednog dana i on bude sretan, da svi budemo sretni i živimo u svijetu i društvu nenasilja, tolerancije, sreće i blagostanja.

Ja sam tu ljubav prvi put u svom životu, otkrila u ovome Kampu i sada želim da ju svijet upozna. Možda ta ideja zvuči malo šašavo, ludo ili luckasto, ali svaka velika ideja rađa se kao ludost, a umire kao genijalnost.

Rekla sam svom  prijatelju Ranku, trebalo bi pozvati sve političare da dođu u ovaj kamp, one lijeve i one desne,  ekstremne ljevičare i ekstremne desničare, one u centru i one u epicentru, sve ambasadore svijeta i konzule i sve diplomate također, sve ih treba utrpati u neki autobus i neka svi dođu posjetiti ovaj kamp, neka se svi malo s nama druže, neka malo pogledaju ta uplakana dječja lica, neka se ne brinu puno da će im se nešto loše desiti, slušat ćemo pjesmu IMAGINE od Johna Lenonna, zastavu duginih boja ćemo podignut visoko u zrak i svi ćemo bar malo uživati u osjećaju zajedništva.

A sad tišina. Tiše malo. Osluškujem. Čini mi se da Vlak života dolazi, čini mi se da Vlak života dolazi…A s njim i neka nova priča. I neke nove priče…