“Pisati knjige dok knjige gore. Jednu knjigu paliti u peći da bi se čovjek zagrijao, a drugu pisati s istim razlogom. Da bismo ogrijali čovjeka.U Sarajevu gore cijele biblioteke. Cijelo kulturno nasljeđe. Ono što ljudi zovu civilizacijom, danima i noćima guta plamen. A pisci, zatočeni u gradu, sami spaljuju knjige da bi preživjeli. Plamen vidi čitati u mraku, “ reći će Alija Dubočanin, alijas Nuri Esmer i pokušati skupiti riječi u rečenice.

Ovo je priča o Sarajevu u kome i dalje govore knjige.

U Sarajevu u kome i sve što živi su promašeni ljudi. Promašeni od granata.
U Sarajevu, koje je zatvoreno i iz kojeg se može jedino u nebo.

U Sarajevu u kome će noć jedino zaspati ako se obesvijesti. Ako izgubi svijest o sebi, mjestu, ljudima, vremenu u kome se mora odmoriti.

U onom istom Sarajevu u kome ljudi trguju. I u kome je sve na prodaju. I mladost, i ljepota. I sve je jeftino. Kao život.

A život.

Ruke pune odsanjanog smijeha. Rečenice prosute po tugama.

Gdje da se skloni isprepadana duša?

Bio narod i smijeh i život. I ničeg nema. Sve je isključeno. Samo je noć u ljudima uključena.

Ili je to varka za neprijatelja?

Duša nadmudrila zlo.

Strah od istine je jedan od najtežih strahova.

A istina...

U Sarajevu ima ruža. Ruža na asfaltu. Od krvi.

U Sarajevu, sve je na čovjeku mlado, samo je on ostario. On sjedi u bosanskoj “Kafani”, odbija dimove i s njima pokušava odbiti cijela jata crnokrilih misli.

Jer, riječi su premlaćene i ponižene.

I međunarodne barabe sve mirno gledaju.

I mnogo ljudi je pobjeglo i mnogo ih je dobjeglo.

Al' sve dok ljudi koračaju , ovo je grad.

I za onu djevojku rasute mladosti kojoj je smrt bliža od “đerdana” na vratu, i za onog

mladića koji je otišao jer mu je korak izgubio munjevitu bitku sa snajperom, otišao i sve ostavio.

Odnio je ono najbolje, sebe. A djevojka, ona još možda razmišlja treba li lastama javiti da ne dolaze.

I sve dok ljudi koračaju ovo je grad.

Grad u kome ljudi žive kao antipod noći.

Nuri je pisac. I svijet bježi iz njegovih očiju za dva članka. I za dva članka svijet dolazi k njemu u pola kilograma europskog sira. Kao plaća.

I taj isti svijet je ljepši dok po njemu korača Selma. Selma je liječnica. I njene tišine pretovarene tugama, još uvijek mirišu „kao voćnjak u maju“.

A u Sarajevu je zima. Ona koja kao da nikada proći neće.

I glumica, poznata sarajevska glumišta vuče kolica i ide po vodu. Nije otišla i nije pobjegla. I sada, umjesto buketa cvijeća, nakon dobre premijere, najveća nagrada bi bila pokloniti joj komad drveta. Pokloniti joj večer topline. Ali drveta više u Sarajevu nema. I ono je u plamenu procvjetalo. Ili od sjekire stradalo.

A ona, glumica, zaslužila je nagradu. Za ovu dobro odigranu životnu ulogu igranja preživljavanja.

I Bisera, pjesnikinja, živi u jednoj od sarajevskih kuća u kojima je hladno i kad gore.

I ona piše. O čovjeku. I sva pitanja računaju s čovjekom. A... čovjeka nema, ili... Ima.

Ma ima ga tamo, u ovom gradu, u ovom tjesnacu u kome je sve daleko.

Bila je tamo i Sejda. Stomatologinja. Sejda je sada u Kuala Lumpuru. Sejda je sluga, u svijetu koji je sam načinio sluge od ljudi koje jeftino kupuje. Za samu mogućnost života.

Ona je otišla iz grada u kome samo strah hoda ulicama.

I u kome žive oni koji ponekad požele popričati, svezati ljudsku riječ, onu riječ koja se zametnula negdje.

Damir Uzunović, pisac, i on traži svoje pokidane rečenice. I zna, kako i smiješak, kada bi pao na slaba čovjeka , slomio bi ga.

A slomljenih nema; ili, nema slabih; ili, nema smješka?

Ima u ovom gradu duše.

I uvijek je bilo. I više nego u bilo kojem drugom gradu, i bilo kojoj ulici i...

I njihova pjevačica sevdaha, bez šminke i reflektora, nosi sevdah u sebi, i čeka da behar probehara, i čuva one svoje pitome vidike , zaključane u zjenici, opranoj neisplakanom suzom, kao nešto najvrjednije u životu.

Nuri u zjenici čuva Dubočac. Bosanski. Mjesto koje ga drži normalnim, slika koja je znak kako su nekad davno postojala druga vremena. Bolja, ljudskija, čovječnija.

Vremena u kojima su se preko lica njegove majke njihala cijela polja zrele pšenice.

Vremena u kojima je uvijek bilo vode.

Oni su živjeli uz vodu, Savu.

I Sava je uvijek sa smiješkom primala suze. I uz nju su uvijek živjeli ljudi koji su voljeli rijeku. I Nurijevo djetinjstvo je svijet koji je mogao pjevati.

Jučer u Sarajevu tišina živi. I sugovornici u njemu nam ne nedostaju da bi govorili, nego šutjeli.

Jer u zraku , još uvijek nejasno drhti riječ.

I Nuri, kao i bezbroj Sarajlija jednog od svijeta i Čovjeka zaboravljenog grada, zna za oružje protiv neČovjeka. Uspomene, riječi, želje...

Nurijeva uspomena je Sava.

Jedino rijeke se ne mogu ubiti. I Nuri to zna. I zato voli Savu. I Miljacku, koja kao suza, tiho otkinuta teče. Jučer...

A danas...

Priča mi prijateljica, nedavno je bila u Sarajevu.

Ona, koja ima dušu, iz grada kojeg voli Sava, kaže kako je Sarajevo grad s najvećom dušom, većom od ratova, dubljom od rijeka. Možda ona to zna i zato što ljudi koji žive uz vodu i na vodi imaju svoje tihe sporazume.

Jer, rijeku se ne može ubiti. Bit će u vremenu, i kroz vrijeme , samo drugačija, ona koja ničiju silu ne prihvaća, u tuđim očima.

A do tada, čamci potonuli od pretovarenih tuga, čekat će neke nove dječake, a onda ljude , da ih izrone. I kad ih izrone, izronit će priču. Možda baš ovu. Nurijevu. Sarajevsku. Ljudsku. Moju ili Vašu. Mokru, duboku, priču s dna rijeke.

A do tada, moja prijateljica, u zimskim brodskim ili zagrebačkim noćima, nosit će sarajevsku kapu, poklonjenu, i znat će kako će behar opet probeharati. Jer,

u Sarajevu i dalje govore knjige.

U Sarajevu i danas pišu se knjige.

I Ljudi svoje vrijeme, tamo i danas mjere pogledima umjesto kazaljkama. I njihove priče, valjda se zato lako lijepe i za nas. Zbog Save, zbog vode, zbog duše, zbog kape... zbog Čovjeka.