«

»

lis. 12 2017

Branislav Mikulić: Bog čuda čini, to i ja mogu

U Irskoj sam ga upoznao, nekako odmah po svome dolasku. Zvao se Shane O’Brian, bio je mojih godina, možda tek nešto mlađi. Snažan čovjek, rekli bi u Bosni, prava ljudina. I veoma zgodan, crne bujne kose i velikih modroplavih očiju – ta pomalo čudna kombinacija koja se često u Irskoj sreće, koja ljudima daje nevjerovatan izgled, skoro pa božanski. Kod Shanea je sve to još bilo naglašeno njegovim blagim karakterom, toplinom koju je zračio, ljubavlju koju je nosio i davao, radije bih rekao – razbacivao svud oko sebe, nesebično.

Shane je vjerovao u Boga. Vjerovao na svoj način, pa je zato došao u sukob s liderima crkve kojoj je pripadao, neke crkve čudnog imena i još čudnije denominacije. Kao izopćenik formirao je kućni kružok, gdje je mlađe članove poučavao Bibliji i u njoj sabranim knjigama svetim. A kako je bio obljubljen zbog svoje posvećenosti Bogu, a zasigurno i zbog pomalo božanskog lika i naravi, imao je podosta sljedbenika.

Svake srijede uvečer skupilo bi se njih dvadesetak u njegovom domu. Prvo bi slavili Boga pjevajući, dok bi ih Shaneova desna ruka, moj prijatelj Patric McMullan, pratio na gitari. Onda bi Shane pročitao neki ranije izabrani novozavjetni pasus, pa bi prisutni diskutovali o njemu, iznosili doživljaje i pokušavali kazati kako ga svaki od njih razumije. Shane bi ih pritom dopunjavao, upućivao, vodio. Veoma taktično, sa srcem, onako kako je samo on to znao činiti. Poslije bi svi još nakratko pjevali, a onda dugo sjedili uz čaj i biskvite, pričali, družili se, zabavljali. Patric me je u nekoliko navrata poveo na ova druženja. Meni su bila nova i zanimljiva.

Za jedne takve večeri, kada smo, nakon ozbiljnih diskusija, opušteni, uz čaj, razgovarali o svemu i svačemu, upoznah Sandru. Imala je nekih trideset godina, ne više. Bila je udata i imala troje djece, kako mi je kasnije ispričala. Upitah je kada je postala članom crkve u koju Shane nije više išao i šta je dovodi u grupu koja se sastaje u Shaneovu domu. Ona mi reče da je sve otpočelo prije šest godina, kada je srela Shanea, koji ju je uveo u svoju crkvenu zajednicu, gdje je odmah bila prihvaćena kao najbliži rod, kao familija, koju sama u djetinjstvu nije imala. Ni godinu dana kasnije, nekako pred Božić, kada su se njih petero našli u bezizlazu, na samom dnu bijede, Bog je učinio ogromno čudo. Bog kojeg joj je Shane pokazao i kojem ju je Shane doveo. Tako je ona ostala uz njegovu crkvu, pa onda uz Shanea.

Ja, radoznao kakav jesam, odmah upitah kakvo joj se to čudo desilo. I ona mi potom ispriča sljedeće:

Roditelje nije zapamtila. Rodbine nije imala. Odrastala je u domu za siročad, baš kao i muž joj s kojim se tamo upoznala, kratko zabavljala i za kojeg se maloljetna udala. Nedugo nakon vjenčanja podarila mu je četvero djece, jedno je ubrzo nakon rođenja umrlo. Ljekari rekoše da je razlog bio neadekvatna ishrana, a Sandra prevede riječima “jednolična”, “sirotinjska”, “nikakva”. Naime, već od početka zajedničkog življenja bili su u oskudici, često velikoj. Još dvoje njene djece je poboljevalo. Sve zbog neimaštine i vlažnog stana, ustvari male zidane kolibe kakve se još uvijek viđaju po siromašnim kvartovima sjevernog Dublina, a koju su jedvice uzeli u najam – nisu imali mogućnosti za nešto veće i bolje. Tâ    i ovo su često plaćali sa zakašnjenjem, ponekad mjesecima dugim zakašnjenjem. To bi se zbilo uvijek kada bi Tomi, njen muž, ostajao bez posla, što je, po Sandrinim riječima, više bilo pravilo negoli izuzetak.

 Početkom decembra mjeseca, prije pet godina, Tom je izgubio posao koji je ionako donosio nedovoljno za porodicu. Bijeda ih je ošinula tako ljuto da su dotakli dno. Već dva mjeseca nisu stanodavcu bili platili kiriju i on im je, nakon nekoliko upozorenja, poslao pismo u kojem je tražio da se isele. Brzo, za dvije sedmice morali su isprazniti i napustiti kolibu. Sandra reče da je to bio najteži period u njihovom životu. Oskudijevali su u svemu. Kuća hladna, nezagrijana, njih dvoje ni večeru na stolu nisu mogli sebi priuštiti, djeci tek jedva. Bili su vjernici, kršćani, odskora “nanovorođeni”, iskreno predani Bogu. Redovno su se okupljali oko stola, čitali Sveto pismo, slavili Stvoritelja i molili se uz večeru, neku posnu supicu i par kora osušenog kruha. Jakom vjerom su vraćali sebi nadu, suprotstavljali se očaju i potonuću, u kojem su ih svi oni oko njih već vidjeli. Svi, osim njih petero.

Jedne večeri, tek par dana prije nego su trebali napustiti kolibu i iseliti se na ulicu, krenuli su na počinak. Dok su se spremali zavući pod pokrivače, ne bi li pobijedili hladnoću koja je bila nastanila svaki ugao te memljive potleušice, začuše kako neko pokuca na vrata. Sandra, pitajući se ko to tako kasno dolazi u posjetu, prigrnu šal preko spavaćice, pokri njime glavu i ramena, pa izađe u mrak. Pogleda s vrata lijevo pa desno, ali ne vidje nikoga, baš nikoga. I upravo kada je htjela ući natrag, u hladnu i vlažnu izbu, ugleda nešto bijelo na kućnom pragu, pričini joj se da je papir, tako nešto. Sagnu se polagano da ga pokupi, misleći da im može poslužiti za potpalu vatre, ako sutra nađu kakav komad drveta na cesti. I dok se, saginjući, približavala tom bijelom predmetu, vidje da je to smotuljak, nešto nalik povećem pismu. Podiže ga s praga i brzo uđe u kuću, zatvorivši vrata za sobom.

Zakoračivši u predsoblje, razazna da u ruci drži nabreklu kovertu. Umjesto vlastite adrese, zapazi na njoj kratku poruku sročenu u tek nekoliko jedva čitljivih riječi: “Walk, my children, with my blessing, never alone”. Ili, u prevodu: “Koračajte, djeco moja, uz moj blagoslov, nikada sami.” Otvori je i … zanijemi. U ruci je držala čitav svežanj novčanica od po 100 funti.

Ulazeći u kuhinju, gdje je Tomi još bdio, poče ih brojati. Dok je on zbunjeno buljio čas u nju, čas u kovertu i novac koji je brojala, ona začuđeno a tiho izusti: “Trideset hiljada?!”, pa onda iznenada skoči uvis i vrisnu: “Čitavih trideset hiljada!” I odjednom stade plesati po taktu zamišljene muzike, taktu čiju brzinu poznaju samo irske melodije. Okretala se sve brže i brže oko sebe u tom zanosnom plesu, sve dok joj se ne zavrtje u glavi i ne pade na krevet. Od tog sumanutog plesa novčanice su joj ispale iz ruku i rasule se svuda po sobi iz koje, najednom i nekim čudom, sva hladnoća iščeznu, a zamijeniše je vrisak, radost i smijeh.

Od čuda kojeg im Bog priredi, tako su oni vjerovali, kupili su mali komad zemlje u Blanchardstownu, novom predgrađu na sjeveru Dublina, i sagradili lijepu kuću. Sandra je u međuvremenu završila nekoliko kurseva za upravljanje računarima, što joj je donijelo dobar posao u banci i solidnu plaću. Tomi je postao taksista, svoj gazda. Žive srećno, vjeruju i u vjeri podižu svoju djecu kako bi i oni, njihovi potomci, vjerovali da čuda postoje, da ljubav Božja i njegovo proviđenje nikada ne spavaju. “Baš tako i nikako drugačije”, reče mi Sandra i završi svoju ispovijest.

Ja, zbunjen njenom pričom, malo zastadoh, pa se pribrah. A onda upitah Sandru – kako je sigurna da je to bila Božija ruka, da je Bog sami njima pomogao. Ona mi i to pojasni.

“Znate, gospodine Branislave, mi Irci vjerujemo da jedino Bog ima autoritet i ovlast da blagosilja ljude. A na koverti je upravo pisalo ‘uz moj blagoslov’. Da je to bio neko iz naše crkve ili kakvi dobri ljudi što su vidjeli i znali našu muku, oni takvu poruku nikada ne bi ostavili. Mi Irci nikada ne blagosiljamo, ne usuđujemo se preuzeti tu Božiju ulogu. Mi blagoslov prepuštamo Gospodu i kažemo: ‘Neka vas Bog blagoslovi’ uvijek kada želimo da On nekog nam dragog dotakne i posveti, da mu uputi svoju milost i ljubav. Ne, gospodine Branislave, to nije mogao biti niko drugi negoli sami Bog. On je priredio to čudo, nama čudo nad čudima.”

I dok je ona završavala meni nevjerovatnu priču, ja se zagledah u njeno lice na kojem se vidio odsjaj sreće, lice koje mi pokaza kako u Sandri nema ni trunke sumnje da je Bog lično zakucao im na vrata te, za njih sudbonosne, noći.

Sandrina priča me uistinu ostavila zbunjenim, zamišljenim. Sjedio sam tako neko vrijeme s njom za stolom, ali nisam progovarao. Onda se podigoh, pozdravih s društvom i pješice uputih kući koja je bila udaljena nekih sat hoda od Shaneove. Imao sam dosta vremena da u miru blage augustovske noći razmišljam o svemu, šetajući lagano prema Shankillu i svome irskom domu.

Napolju se vratih razgovoru sa Sandrom, njenoj priči. I, kako sam koračao kući, sve mi se više razabiralo pred očima i u glavi. U početku pomišljah da je to mogao biti bilo ko, neki bogati član njihove crkve, možda neznanac, anonimni dobročinitelj i filantrop, Bog nikako. A onda mi sinu da je to sve Shaneovo “maslo”, njegova “podvala”. On je učinio da Sandra dobije taj božićni poklon od crkvene zajednice kojoj su oboje tada pripadali, ili čak od njega osobno. On je to smislio i izveo. On i niko drugi. Shane, taj zaljubljenik u Boga i ljude, taj pregrijani nuklearni reaktor ljubavi što zrači nekontrolisano, svud naokolo.

Koračajući prema Shankillu, mislio sam na Shanea. Na njegovo veliko djelo, čudo koje je Sandri priredio. Mislio sam na radost neviđenu kojom je podario čitavu njenu obitelj. A onda u trenu razumjeh da je to ipak bio Bog. Sami Bog. Bog koji u Shaneovu srcu stanuje. I u svačijem, dakako. Bog koji se ljubav zove i na ljubav odaziva.

Onda odjednom shvatih da i ja mogu kao Shane, kao Bog skoro. Uz malo poklonjene ljubavi, tek jedno zrnce, ne veće od sjemena gorušice, i ja mogu činiti čuda, priređivati ih drugima, baš kao što ga Sandri priredi njen Bog one noći. Mogu nekoga za koga znam da je usamljen razveseliti stručkom cvijeća ostavljenim na njegovom kućnom pragu, mogu usrećiti ubogo susjedovo dijete omiljenom mu igračkom u anonimno upućenoj poštanskoj pošiljci, mogu tajno uplatiti muzičku želju na lokalnoj radio stanici i posvetiti je bolesnom kolegi s posla, mogu svojom posjetom obradovati neznanog zatočenika u obližnjem zatvoru, mogu… mogu stotine čuda priuštiti ljudima. Svaki dan, iz dana u dan. Lista čuda koje im mogu prirediti neiscrpna je, baš kao i bunar iz kojeg ljubav uvijek može poteći – iz dubine srca širom otvorenog, darovanog, predanog.

Pa čvrsto odlučih da i sam tim putem krenem. Zatim pružih korak i požurih domu svome. Sav razdragan.

_______________________________________

*  Priča je posudjena iz autorovog romana ‘Srcem do beskraja’, izdavača Synopsis, Zagreb, septembar 2017. Više informacija o knjizi i autoru na:  www.srcemdobeskraja.com

Odgovori