život je kino na otvorenom, drivein. ispod neba
sjedimo u vlastitim kolima, svi na istom platou;
na velikom, istom platnu za projekcije
istovremeno gledamo različite filmove.
ovo je bilješka o tome koju je kino predstavu
gledala jedna od nas.
više puta si spomenuo našeg školskog,
a ja nikome nikad nisam objasnila
da je on moja prva ljubav koja je trajala
od 2. razreda, pa kroz cijelu osnovnu,
i za vrijeme cijele gimnazije,
ali tada s prekidima i drukčije.
već u drugom razredu je počelo.
volio me i ja njega.
poklonio mi je tada jednu malu kutijicu,
željeznu, sitnu, a otvarala se kao knjiga.
u njoj sam imala jednu njegovu malu sliku.
kutijicu imam još uvijek – tu je u ormaru u blagovaoni.
on me prvi poljubio, na mostu preko potoka,
prije moje kuće. i sad imam osjećaj
tog prekrasnog, iznenađujućeg poljupca.
on je prema meni uvijek bio pažljiv i nježan,
a znala sam u magli da nije dobar,
ali nije mi smetalo, meni je bio.
rekao mi je da ćemo se oženiti, rekao je i svojima,
a i ja sam rekla doma. mama me kuhinjskom krpom
istjerala iz kuhinje kad sam joj to kazala.
rekao je i da će njegovi biti protiv, jer je druge vjere.
tada nisam shvaćala o čemu govori,
jer za to me nije nikada bilo briga.
u gimnaziji je bilo drukčije, s manje svjetla,
mada je nježni dašak ljubavi
iz osnovne škole ostao zauvijek.
zadnji put sam ga nakon toga vidjela
na bazenima. bila sam sa svojom djecom.
a prije toga jednom, kad sam –
mislim na drugoj godini faksa – bila kod kuće,
vidjeli smo se negdje na plesu.
pratio me doma. istrčao je za mnom bez jakne….
i tako smo išli. tada me pitao, a ja odbila.
za mene je bilo gotovo.
njegova kćer išla je u školu sa sestrinom kćeri.
e da, poslije staža radila sam jedno vrijeme u J.
a on je, zamisli, tamo jedno vrijeme radio kao prometnik.
došao mi je u ambulantu, trebao je nešto.
bilo je lijepo i ugodno.
prema meni je imao respekt i neko poštovanje.
kasnije sam čula da se udebljao,
zapravo nemam pojma, jer nikad više
nisam ga vidjela niti išta znam o njemu.
