«

»

kol. 16 2017

„Aziz“ Predraga Lucića: Drama svih nas, danas i ovdje

„Kazalište je, uz crkvu, valjda jedina kuća u kojoj je šaptanje prešutni običaj. A šapuće se da obred, slučajno, ne bi bio poremećen“ – tako je, u uvodniku festivalskih novina što su se zvale Summer Times tog, 33. Splitskog ljeta godine 1987. pisao Predrag Lucić. Jedan je to od njegovih prvih autorskih zapisa, ono što nazivamo „rani radovi“ tada mladog novinara.

Točno tri desetljeća kasnije Lucić se vraća na 63. Splitsko ljeto, ali ovaj put kao dramski pisac. Ovdje se, u vili Dalmacija, praizvodi njegov dramski predložak pod nazivom „Aziz ili svadba koja je spasila Zapad“, tekst napisan još 2009. godine, a postavljen kao radio igra u režiji Jasne Mesarić na Trećem programu Hrvatskog radija 2013. godine. No, ne vraća se kao šapat već kao gromka, zaglušna i beskompromisna osuda jednog fenomena u današnjem, ne samo ovdašnjem društvu: ponašanja prema izbjeglicama, emigrantima, ljudima druge boje kože, druge rase, druge narodnosti i vjeroispovijesti, strahu koji se pritom javlja i osjećaju ugroženosti spram njih i svega onoga što njihova kultura i civilizacija donosi.

Predrag Lucić
Točno tri desetljeća kasnije Lucić se vraća na 63. Splitsko ljeto, ali ovaj put kao dramski pisac (FOTO: Lupiga.Com)

Komad, tada kada je pisan zaista je tek naslućivao i ocrtavao moguću krizu koja će tim povodom izbiti i raširiti se nekontrolirano zemljama kroz koje će ti ljudi prolaziti bježeći od ratnih strahota u svojim domovinama i tražeći smještaj i utočište daleko van svoga ozemlja, no on ništa od svoje aktualnosti ne gubi niti danas. Te, 2008. godine, Lucić obrazlaže motive i razloge nastanka upravo ovakvog dramskog teksta: „Među junake Brechtovog ‘Pira malograđana’ doveo sam Aziza, čovjeka o kojem veseli svatovi ne znaju ništa, osim što na osnovu njegove tamne puti i neprilagođenosti zadanoj situaciji zaključuju da se radi o nekakvom Marokaneru, Arapinu ili tako nečem, pa da se samim tim radi i o potencijalnom teroristu. Takva je reakcija nažalost očekivana, jer ih dežurna propaganda planetarnog rata protiv terorizma uči da o ‘svima njima’ razmišljaju kao o bombašima-samoubojicama. Moj tekst govori o industriji straha koja dodatno izluđuje već ionako pomahnitale stupove konzumerističkog društva.“

Tako na komad gleda i dramaturginja ove tragikomične alegorije, Željka Udovičić Pleština: „Duhovita, ali britka teatarska analiza toga stereotipa – Aziz, budući tamnije puti, usto stranac najvjerojatnije arapskog porijekla, znači terorist – ruga se ali i propituje mehanizme te industrije straha o kojoj piše Lucić, a njegova satirična oštrica pera ubada duboko i precizno u bolna mjesta civilizacijskog trenutka. Bez namjere da promijeni svijet. Ali s jasnom odlukom da postavi pitanja. I utječe time, ili mijenja barem nas.“

Dino Mustafić, redatelj splitske praizvedbe, upozorava da bez kulture dijaloga, dakle razumijevanja i komunikacije s Drugim, ma koliko različitim, cijela planeta ulazi u ozbiljnu zonu opasnosti, a „Aziza“ postavlja kao: „teatarsku alegoriju koja govori o paralelnom civilizacijskom modelu, ispričanu kao kazališna pripovijest u kojoj se konfrontiramo sa stupovima malograđanštine limitiranog horizonta pune strahova od onoga koji je Drugačiji – znači nepoznat i stran.“ O tomu u programskoj knjižici predstave piše i Viktor Ivančić, jedan od čuvene Feralove trojke.

Aziz Predrag Lucić
Sve replike u predstavi nose prepoznatljivi, neizbrisivi pečat Lucićeva humora, satirične žaoke, ironije i parodiranja (FOTO: Splitsko ljeto)

„Uvodeći nepoznatoga i neželjenog Drugoga u brehtovski definirani ambijent, Lucić maestralno pokazuje kako globalni ‘rat protiv terora’ prije no što posije fizičke žrtve, uzima svoj danak u otrovanim dušama. Noseći je tu motiv straha, i to straha koji nadilazi skučenu zonu pukih ljudskih osjećaja i poprima takoreći konfesionalnu dimenziju, postajući dakle svojevrsna religija Zapada, s građanski uparađenim sljedbenicima koje zbližava vjera u to da se moraju bojati, ponajprije tuđe vjere…“, piše Ivančić.

Na tom strahu temelji se čitav dramski narativ „Aziza“, cijela ta groteskna igra što počiva na modelu brehtovog poimanja teatra, konkretno vežući se uz njegov „Pir malograđana“, jednu od Brechtovih ranih jednočinki iz jeseni 1919. godine, izvedene u Frankfurtu sedam godina kasnije, a tiskane tek iza njegove smrti, 1961. godine. Autorski tim predstave ulazi u strukturu te Brechtove drame, preuzima od nje glavne likove, devet ključnih protagonista, obogaćuje ih sa još šest lica, tri mislioca iliti mudraca, dva anđela-meleka, i naravno stožerni lik Aziza – stranca, vrlo slobodno se kreće kroz replike originala, nadomješta ih vlastitim tekstom upravo se fokusirajući na taj tako prisutni strah i ugrozu od nekoga tko je tu upao sa strane, nepoznat i drugačiji. Prva replika u Brechtovoj drami – „Ovo je bakalar“ – kod Lucića glasi – „Jeste li vidjeli kako je srndać u mom gulašu sreo srnu svog života“ – i sve će replike otada nositi prepoznatljivi, neizbrisivi pečat Lucićeva humora, satirične žaoke, ironije i parodiranja.

Na deset televizijskih ekrana podignutih na drveće u ambijentu prekrasnog parka vile Dalmacija, gdje je u prednjem planu prostrt svadbeni stol za uzvanike, nižu se reklame, simboli svijeta ogrezlog u reklamokratiju i konzumerizam, glumci izlaze svaki u svom stilu i načinu predstavljanja, trube automobilske sirene, kič nastupa u velikom stilu. Tokom devedesetominutne igre ti stolovi, pristigli sa Sumatre, a ne ručno izrađeni vještinom mladoženje kao kod Brechta, postat će barikade na braniku zapadne civilizacije i nacije, da bi na samom kraju opet zauzeli svoju prvotnu formaciju, no sada bez ukrasa, pića, stolnjaka i hrane koja se nudila uzvanicima, sve će ostati golo i bez traga neke svečanosti, jer, kako to kaže jedan od likova: „ovdje se neće dogoditi ništa, jer ovaj svijet o kojem vi toliko mislite nije rođen pod sretnom zvijezdom“.

Aziz Predrag Lucić
Publika smještena u prekrasni ambijent parka vile Dalmacija (FOTO: Hina/Miroslav Lelas)

U šesnaestoj minuti predstave, nakon što se već upoznamo s Brecht-Lucićevim glavnim likovima: nevjestom, mladoženjom, njihovim obiteljima i prijateljima, u zlatnom kavezu stiže paket iznenađenja. Trebao je to biti dar – zabava za mladence, egzotični plesač koji će ih oraspoložiti, a ispostavi se da je to kamen smutnje, prava mala bomba od koje svi strepe, u strahu za svoje živote, stigao je „Marokaner iz predgrađa“. I odmah slijedi prigodna pjesmica koja sve objašnjava: „Vragovi su crni, žuti i zeleni / al je moja koža bijela, blago meni / dok veslaju ka nama bojimo se mi / u školi su nam rekli – opasni su svi…“ Škola, dakle odgoj i obrazovni proces mladog čovjeka ovdje su precizno locirani kao mjesto gdje svi ti nesporazumi u ophođenju s Drugim i Nepoznatim, Stranim, počinju, tu je korijen tog zla i mržnje što će se kasnije, u obitelji, u društvu, samo opasno razgranati i poput malignog tumora raširiti svim porama i kapilarama društvenog ustroja. Baš onako kao je Brecht opisivao u poznatim „Emigrantskim razgovorima“: „Učenik uči sve što je potrebno za napredovanje u životu – a to su upravo one iste stvari koje su neophodne želi li se napredovati u školi: prijevara, simuliranje nepostojećeg znanja, sposobnost da se čovjek s nekima obračuna a da ne bude kažnjen za to, strelovito prihvaćanje klišeja, laskanje, osjećaj za probitačnost, spremnost da se izda svoje sudrugove pretpostavljenima….“ Kada to nauči kao mlad, čovjek se teško odriče utabanog puta, klišeji i stereotipi, posebno o ljudima, nacijama i vjeri preteški su da ih jednom ucijepljene odbacimo, drama Aziza postaje drama svih nas, danas i ovdje.

Mislioci, ili mudraci Gašpar, Melkior i Baltazar koje Lucić dovodi na svadbu kao specijalne snage reda koje bi trebale sve posložiti i razjasniti, samo pojačavaju smutnju, ništa ne mogu, naravno, smisliti niti riješiti, ali su zato tu da paze na poredak, jer „nema bezazlenih žrtava, sama definicija žrtve isključuje bezazlenost – ne možete stradati bez razloga, to nije nikakvo stradanje“, upozoriti će vas oni koji su uvijek na braniku nacije i civilizacije.

Aziz Predrag Lucić
U šesnaestoj minuti predstave u zlatnom kavezu stiže paket iznenađenja (FOTO: Hina/Miroslav Lelas)

Lucićev komad, njegov specifičan humor i poigravanje teatrom, ali i jasna ideja i poruka, ono je što leži Mustafiću kao redatelju, njegova rješenja autora samo upotpunjuju i daju mu neku gotovo baroknu auru, uz nemali doprinos koreografa Gjergji Prevazija, kao i glazbe Tamare Obrovac te kostima Lejle Hodžić i scenografske intervencije u prostor Dragutina Broza. Glumci se u takvoj predstavi slobodno i nesmetano kreću, igraju na svoj šarm i prepoznatljivost kod svoje publike, poštujući upute redatelja i ideju – vodilju pisca. Veliki glumački ansambl predvode Stipe Radoja i Katarina Romac u rolama mladog para, njihove roditelje, obitelj i prijatelje igraju Nikola Ivošević, Monika Vuce, Tajana Jovanović, Marjan Nejašmić Banić, Nives Ivanković, Nenad Srdelić i Davor Pavić, u ulogama dopisanim na Brechta pojavljuju se Nikša Arčanin, kao Aziz, Vicko Bilandžić, Ivo Perkušić i Ivan Baranović kao mudraci, te anđeli Džibril, Mia Čotić i Gabrijel Zdeslav Čotić.

Aziz, uljez, nepoznati gost na svadbi, u svom kratkom obraćanju gostima, uzvanicima i publici reći će da njegovo ime znači, u prijevodu, moć, a da moć nije ništa drugo do stajati na ulici i ništa ne čekati. Drugi mladić u predstavi, jedan od rijetkih glasova razuma, na pitanje od čega je Bog napravljen, odgovoriti će: „Od našeg straha“. Pijanac koji trezveno misli reći će: „Nisam ni sanjao da oskudijevamo u slobodi da budemo vezani“. U tom Bermudskom trokutu moći, straha i slobode odigrava se predstava „Aziz ili svadba koja je spasila Zapad“ Predraga Lucića u režiji Dine Mustafića, jedina dramska premijera ovogodišnjeg, 63. Splitskog ljeta.

 

lupiga

 

 

Odgovori