Kako i koliko dopamin utječe na naš život

Vječno pitanje, zašto ljubav s vremenom “izblijedi”? Da biste pronašli odgovor na ovo pitanje, ne trebaju vam knjige samopomoći ili posjet psihologu, dovoljno je malo zaviriti u biokemijske procese u našem tijelu. Naš mozak je programiran da žudi za neočekivanim i da fantazira o budućnosti u kojoj su sve mogućnosti moguće. A kad nešto, uključujući ljubav, postane poznato, ta uzbuđenost se izgubi i nove stvari počnu privlačiti našu pažnju. I tako u krug.

Ljudi doživljavaju nalet dopamina kad očekuju ljubavnu poruku svog novog ljubavnika, e-mail od prijatelja iz djetinjstva kojeg nisu dugo vidjeli, na početku ljubavne romanse, pri otkriću nove pekare s finim i sočnim croissantima, kupovini novog auta, pri očekivanju subotnjeg izlaska van koji uključuje puno alkohola, otkrivanje nove droge koja ima jaču dopaminsku reakciju od prošle itd. Paleta situacija u kojima osjećamo dopaminski nalet je široka i toliko sveprisutna u našim životima da nam vjerojatno nikada ne bi palo na pamet da jedna molekula može imati takav utjecaj na naš život da dr. Daniel Lieberman and Michael E. Long nisu napisali ovu fenomenalnu knjigu The Molecule of More o dopaminu, molekuli koja nas tjera da stalno želimo više.

Knjiga, iako je prepuna vrijednih i praktičnih dragulja, ima 433 stranice i postoji mogućnost da bi nekoga to moglo na početku obeshrabriti. No, kada biste izvršili kalkulaciju koliko ste dana, mjeseci, godina “potrošili” na trenutke u kojima ste nešto željeli, silno željeli da biste nakon što ste osvojili ili dobili željeni objekt ili subjekt osjetili razočarenje, uvidjeli biste da vam ova knjiga i savjeti u njoj mogu pomoći u:
1. uočavanja trenutka kada nešto jako želite a vrlo vjerojatno ne trebate;
2. osvješćivanje da je to proces u vašem umu;
3. preispitivanje svoje želje i
4. donošenju odluke je li to ono što stvarno želite te na kraju
5. zadržavanju ogromne količine energije koju trošite kako biste nešto željeli, fantazirali o tome, eventualno to dobili i onda osjetili razočarenje koje može trajati godinama bez odgovora na pitanje zašto je stvar propala.

Knjiga je pisana vrlo jednostavnim engleskim jezikom, prepuna je anegtoda i primjera s kojima su autori željeli prizemljiti stručnost knjige The Dopaminergic Mind in Human Evolution and History kako bi i laik mogao dobiti pristup vrijednim informacijama funkcioniranja vlastitog uma koje uvelike utječu na njegove životne odluke.

Znanstvenici koji su proučavali ovaj fenomen nazvali su ga ‘zujanje’ koji dobivamo od pogreške u predviđanju nagrade za novinu u našem životu, a to znači upravo ono što ime kaže. Stalno predviđamo što slijedi, od toga da li bi mogli otići prije s posla, do toga koliko novca očekujemo da ćemo pronaći kada provjerimo stanje na bankomatu. Kada je ono što se dogodi bolje od onoga što očekujemo, to je doslovno pogreška u našoj prognozi budućnosti: možda ćemo prije napustiti posao ili nađemo sto dolara više u provjerama nego što smo očekivali. Ta sretna pogreška je ono što pokreće dopamin u akciju. Nije u pitanju dodatno vrijeme ili dodatni novac. To je uzbuđenje zbog neočekivane dobre vijesti.

 

Zapravo, sama mogućnost pogreške u predviđanju nagrade dovoljna je da dopamin krene u akciju. Zamislite da hodate na posao poznatom ulicom, kojom ste prolazili puno puta prije. Odjednom primijetite da se otvorila nova pekarnica koju nikad prije niste vidjeli. Odmah želite ući i vidjeti što imaju u ponudi. To je dopamin koji preuzima kontrolu i stvara osjećaj drugačiji od uživanja u tome kako nešto ima okus, osjećaj ili izgled. To je zadovoljstvo iščekivanja – mogućnost nečeg nepoznatog i boljeg. Uzbuđeni ste zbog pekare, ali niste pojeli nijedno njihovo pecivo, probali njihovu kavu ili čak vidjeli kako izgleda iznutra.

Pettigrew je otkrio da mozak upravlja vanjskim svijetom dijeleći ga na odvojene regije, peripersonalne i izvanosobne – u osnovi, bliske i daleke. Perpersonalni prostor uključuje sve što je na dohvat ruke; stvari koje možete kontrolirati upravo sada koristeći svoje ruke. Ovo je svijet onoga što je stvarno, upravo sada. Izvanpersonalni prostor odnosi se na sve ostalo – sve što ne možete dodirnuti osim ako se ne pomaknete izvan dosega vaše ruke, bilo da je udaljeno tri metra ili tri tisuće kilometara. To je područje mogućnosti.

To nas dovodi do važne činjenice u neurokemiji a to je da mozak radi drugačije u peripersonalnom prostoru u odnosu na izvanosobni. Ako je netko dizajnirao ljudski um, ima smisla da mozak razlikuje stvari na ovaj način, jedan sustav za ono što imate, a drugi za ono što nemate. Za prethistorijske ljude, poznata fraza “ili imaš ili nemaš” mogla bi se prevesti u “ili imaš ili si mrtav.”

S evolucijskog stajališta, hrana koju nemate kritično se razlikuje od hrane koju imate. Isto je za vodu, sklonište i alate. Podjela je toliko temeljna da su se u mozgu razvili odvojeni putevi i kemikalije za rukovanje peripersonalnim i izvanosobnim prostorom. Kada pogledate dolje, gledate u peripersonalni prostor, a za to mozak kontrolira mnoštvo kemikalija koje se bave iskustvom ovdje i sada. Ali kada je mozak angažiran u izvanosobnom prostoru, jedna kemikalija ima veću kontrolu od svih ostalih, kemikalija povezana s iščekivanjem i mogućnošću: dopamin. Stvari u daljini, stvari koje još nemamo, ne možemo koristiti ili konzumirati, samo želimo. Dopamin ima vrlo specifičan posao: maksimiziranje resursa koji će nam biti dostupni u budućnosti; težnja za boljim stvarima.

Komentar: Evolucija ili inteligentni dizajn? Pročitajte više o tome u odličnom tekstu Zašto je darvinizam u potpunosti pogrešan – 1. Dio: Inteligentni dizajn i informacija

Svaki dio života podijeljen je na ovaj način: imamo jedan način suočavanja s onim što želimo, i drugi način suočavanja s onim što imamo. Koristi se drugačiji skup moždanih krugova za željenje kuće i napornog rada koji je neophodan za pronalaženje i kupnju kuće. Očekivanje povišice aktivira dopamin orijentiran na budućnost, a osjećaj je vrlo različit od iskustva ovdje i sada primanja veće plaće po drugi ili treći put. A za pronalaženje ljubavi potrebne su različite vještine od vođenja ljubavi. Ljubav se mora prebaciti s izvanosobnog iskustva na peripersonalno – od potrage do posjedovanja; od nečega što predviđamo do nečega o čemu se moramo pobrinuti. To su uvelike različite vještine, zbog čega se s vremenom priroda ljubavi mora promijeniti – i zašto, za toliko ljudi, ljubav nestaje na kraju dopaminskog uzbuđenja koje nazivamo romansom. Ipak, mnogi ljudi čine prijelaz. Kako to rade — kako nadmudre zavodljivi okus dopamina?

Hormon “ovdje i sada”

Novost koja pokreće dopamin ne traje zauvijek. Kad je ljubav u pitanju, gubitak strastvene romanse uvijek će se na kraju dogoditi, a onda dolazi izbor. Možemo prijeći na ljubav koja se hrani svakodnevnim poštivanjem te druge osobe ovdje i sada, ili možemo prekinuti vezu i krenuti u potragu za još jednu emocionalno turbulentnu vožnju. Odabir dopaminergičkog naleta zahtijeva malo truda, ali brzo završava, kao užitak jedenja slasnog kolača. Ljubav koja traje pomiče naglasak s iščekivanja na iskustvo; od fantazije o svemu što je moguće do angažmana sa stvarnošću i svim njezinim nesavršenostima. Tranzicija je teška, a kada svijet ponudi lak izlaz iz teškog zadatka, skloni smo ga prihvatiti. Zato, kada prestane ispaljivanje dopamina u ranoj romansi, prestaju i mnoge veze.

S dopaminske točke gledišta, imati stvari je nezanimljivo. Važno je samo dobiti stvari. Ako živite ispod mosta, dopamin vas tjera da poželite šator. Ako živite u šatoru, dopamin vas tjera da poželite kuću. Ako živite u najskupljoj vili na svijetu, dopamin vas tjera da poželite dvorac na Mjesecu. Dopamin nema standard za dobro i ne traži cilj. Dopaminski krugovi u mozgu mogu se stimulirati samo mogućnošću da postoji nešto novo, bez obzira koliko su stvari u njegovom životu savršene. Moto dopamina je “više”. Dopamin je jedan od pokretača ljubavi, izvor iskre koja pokreće sve što slijedi. Ali da bi se ljubav nastavila nakon tog stupnja, priroda ljubavnog odnosa mora se promijeniti jer se kemijska simfonija iza nje mijenja. Dopamin ipak nije molekula zadovoljstva. To je molekula iščekivanja. Da bismo uživali u stvarima koje imamo, za razliku od stvari koje su jedino moguće, naš mozak mora prijeći s dopamina orijentiranog na budućnost u kemikalije orijentirane na sadašnjost, zbirku neurotransmitera koje zovemo molekule ‘ovdje i sada’. One uključuju serotonin, oksitocin, endorfine i klasu kemikalija zvanih endokanabinoidi (verzija marihuane u vašem mozgu). Za razliku od užitka iščekivanja putem dopamina, ove kemikalije daju užitak od osjeta i emocija. Zapravo, jedna od endokanabinoidnih molekula zove se anandamid, nazvana po sanskrtskoj riječi koja znači radost, blaženstvo i užitak.

Prema antropologinji Helen Fisher, rana ili “strastvena” ljubav traje samo dvanaest do osamnaest mjeseci. Nakon toga, da bi par ostao privržen jedno drugome, moraju razviti drugačiju vrstu ljubavi koja se zove suputnička ljubav. Društvenu ljubav posreduju hormoni ‘ovdje i sada’ jer uključuju iskustva koja se događaju upravo ovdje, upravo sada – vi ste s onim koga volite, pa uživajte u tome.

Kada ove molekule zavladaju u drugoj fazi ljubavi, dopamin je potisnut. Mora biti jer dopamin u našim mislima oslikava ružičastu budućnost kako bi nas potaknuo na naporan rad neophodan da to postane stvarnost. Nezadovoljstvo sadašnjim stanjem je važan sastojak u donošenju promjena, a to je ono što je novi odnos. Ove druge molekule vezane uz suputničku ljubav, s druge strane, karakterizira duboko i trajno zadovoljstvo sadašnjom stvarnošću, te odbojnost prema promjenama, barem što se tiče odnosa s partnerom. Zapravo, iako dopaminski i ‘ovdje i sada’ krugovi mogu raditi zajedno, u većini okolnosti oni se međusobno suprotstavljaju. Kada se ‘ovdje i sada’ hormonski sklopovi aktiviraju, od nas se traži da iskusimo stvarni svijet oko nas, a dopamin je potisnut; kada se dopaminski krugovi aktiviraju, krećemo u budućnost mogućnosti, a ‘ovdje i sada’ hormoni su potisnuti.

Tako bi trebalo biti. No, kao što neki ljudi imaju poteškoća prijeći sa strastvene ljubavi na ljubav prema druženju, ljudima vođenim dopaminom može biti teško dopustiti ‘ovdje i sada’ hormonima da preuzmu kontrolu tijekom seksa. Odnosno, žene i muškarci s velikim motivom ponekad smatraju značajnim izazovom isključiti svoje misli i samo iskusiti osjećaj intimnosti – manje razmišljati i osjećati više.

I za kraj, podsjetiti ćemo vas na Gurdjieffove riječi:

“Bez samospoznaje, bez razumijevanja rada i funkcija svog stroja, čovjek ne može biti slobodan, ne može upravljati sobom i uvijek će ostati rob.”
― G.I. Gurdjieff

U vremenima u kojima živimo, nikada nam prije nije bilo toliko važno naučiti biti ovdje i sada.

sott

2 comments

  1. Kako život utječe na život.

  2. ” “Bez samospoznaje, bez razumijevanja rada i funkcija svog stroja, čovjek ne može biti slobodan, ne može upravljati sobom i uvijek će ostati rob.”
    ― G.I. Gurdjieff

    ****ne samo apsolutno točno, nego nepromjenjiva paradigma svakog čovjeka neovisno o statusu, obrazovanju, sredini, jer, nikad nitko ne može sa sigurnošću reći, da je “ušao i pregledao svoj stroj ” pa čak ni vrsni psiholozi, psihijatri i neuroznanstvenici…..Svima njima je ovo samo općepoznato područje, jer struktura ljudskog mozga koja uvažava postojanje izvanosobnog i peripersonalnog SEBE još uvijek nije dovoljno razradjena da bi bila primjenjiva u edukaciji ličnosti.
    I zato smo robovi u startu samo SVOJI, a ako se dijelimo s nekim bitnim u životu onda i njegovi i svoji, što znači, da prihvaćamo život u zajedničkom uzništvu , pa, ako smo malo sretni, onda to uzništvo dijeleći pravilno ne shvaćamo kao ropstvo.

    A želje ?
    One postoje unatoč svemu ili kao korak naprijed moguće realizacije, ili kako kamenčić u cipeli koji žulja…..

Odgovori