Josip Užarević: Teoretičar [1]

„Nemoj ti meni teoretizirati/filozofirati!“, „Sve su to puste teorije!“, „Jedno je teorija, a drugo život!“ – tako često slušamo ili govorimo u svagdanjem životu. Susretnemo li na ulici čovjeka koji hoda laganim, usporenim korakom, a oči mu blude ponad svijeta ili gledaju u neku nedoglednu točku, s prilično sigurnošću možemo reći da je to – teoretičar. Takve su tipove uočili još stari Grci. Od njih potječe pričica o filozofu (dakle teoretičaru) koji se toliko udubio u proučavanje dalekih, tajanstvenih zvijezda da nije primijetio rupčagu pred sobom. Dakako, pao je i dobro se izudarao. Sluškinja (očito neteoretičarka), koja je bila je bila svjedokinjom toga događaja, slatko mu se narugala. Iz svagdanje perspektive – teoretičar bi dakle bio svojevrsni prodavač magle ili mlatilac prazne slame, koji je u svojoj nepraktičnosti pomalo smiješan, ali koji – možda baš zato – nije opasan.

Kada sam, negdje na početku studija, prvi put čuo priču o nezgrapnome filozofu-teoretičaru i veseloj, praktičnoj sluškinji – moje su simpatije, ni sam ne znam zašto, bile na strani onoga nesretnika u rupi. Je li nužno da teorijski pogled na zvijezde završi u prašini svakodnevice? Spontano mi se bila nametnula drukčija varijanta završetka te pričice. Filozof, glave podignute prema nebu, zanesen i udubljen u proučavanje beskrajnih zvjezdanih prostora, polagano se približava fatalnoj rupi. Sluškinja je prestala raditi, i napeto iščekuje kada će se zvjezdobljubac strovaliti u dubinu. Ali gle čuda! U trenutku kada je trebao zakoračiti u prazan prostor, filozof skreće ulijevo (zdesna se ispriječio poveći kamen), zaobilazi rupu, te živ i čitav produžuje svoju šetnju. Raspored zvijezda i njihov sjaj otkrivao mu je strukturu zemaljskih udubina i izbočina. Sluškinja je samo zinula, i još je dugo stajala bez riječi oslonjena na metlu.

Bilo kako bilo, nema dvojbe da je teoretičar, kao i pjesnik, u tajnome dosluhu sa zvijezdama. On se od većine ljudi razlikuje svojom težnjom da (sa)gleda odnosno spozna svemir. Međutim svemir – kao sveukupnost onoga što jest – ne isključuje, nego bitno uključuje svakodnevicu koja čovjeka zapljuskuje neprestance, sa svih strana. Ne, nije riječ o tome da bi se teoretičar trebao boriti protiv banalnosti, ograničenosti, površnosti. On, predočimo li ga u „čistu“ obliku, nije borac; on je iznad borbe i suprotnosti u tome smislu što su suprotnosti i razlike predmet njegovih opservacija. Teoretičar misli cjelinu i misli cjelovito – to je njegova, da se poslužim paradoksom, differentia specifica. Theōría na starogrčkome znači „gledanje, motrenje; užitak u gledanju, spoznanje“. Riječ je dakle o onoj svjetlosti uma bez koje ne mogu biti vidljive ni shvatljive pojedinačne pojave, stvari, bića, događaji. Teoretičar ima potrebu i sposobnost da u pojedinačnome i konkretnome iščita univerzalno i u prvi mah neočito. Po tome se on zaista može suprotstaviti empiričaru – koji uživa u pojedinačnome dodiru sa stvarima, ali koji – kako je to negdje (u vezi s Platonom) ironično rečeno – videći konja ne vidi i konjstvo.

Predočimo li znanost, tj. usustavljenu cjelokupnost znanja o nekome predmetu ili području, kao svojevrsnu re-konstrukciju svijeta, tada teorija u toj re-konstrukciji igra ulogu svjetlosti. Odatle se čini jasnim zašto svako znanstveno područje, pa čak i svaki predmet, teži prema svojoj teoriji (tako imamo teoriju stiha, teoriju kompozicije, teoriju prostora, teoriju vida, teoriju relativnosti, teoriju igara, teoriju odraza, teoriju kaosa i dr.). Teoretičar je dakle po definiciji svjetlonoša (što ne mora obvezatno značiti da je Lucifer bio Prvi Teoretičar), a teorija je kao nekakav fenjer kojim se najprije mora osvijetliti predmet da bi se uopće vidio njegov oblik, shvatila njegova namjena i njegov odnos prema drugim predmetima. Zato se različite znanstvene rasprave i knjige obično komponiraju tako da na početak dolazi teorijski uvod, a potom analitičko-sintetska razradba.

Teoretičara i filozofa povezuje težnja prema sveukupnosti, totalitetu. No dok filozofi bivaju, na primjer, i egzistencijalistima, mističarima ili nihilistima, teoretičara redovito zamišljamo kao zanesena („otkačena“) ali disciplinirana i u određenome smislu distancirana mislitelja – makar se bavio i teorijom katastrofa. Usto teoretičar – kako je već rečeno – do univerzalnoga redovito stiže preko pojedinačnoga i konkretnoga. I obrnuto, dakako. Jer, vidjeli smo, svaki predmet traži svoju teoriju. Drugim riječima, teoretičar je čovjek koji na osnovi detalja rekonstruira cjelinu, svijet. Imajući na umu tu svojevrsnu teoretičarsku svjetotvornost, možemo reći da je Bog, stvarajući čovjeka na svoju sliku i priliku, pred očima vjerojatno imao – teoretičara!

______________________-

[1] Objavljeno u knjizi: Josip Užarević, Književni minimalizam, Zagreb: Disput, 2012, str. 236-239.

3 comments

  1. Uzbudljiva je pričica o filozofu i sluškinji. Užarević je uvjerljiv.

  2. Odlična distinkcija između filozofa i teoretičara.

  3. Ovo su poetske visine!

Odgovori