Josip Užarević: Poetika bećarca [1]

1.

Godine 2007. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske donijelo je rješenje kojim se utvrđuje da bećarac – tradicijski vokalno-instrumentalni napjev poznat na području Slavonije, Baranje i Srijema – «ima svojstvo kulturnog dobra» te se «određuje upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske – Listu zaštićenih kulturnih dobara». Isto je takvo rješenje doneseno i za napjev svatovac.

U terminologijskome se smislu dakle bećarac određuje kao jedan od slavonsko-baranjsko-srijemskih napjeva (uza svatovac, pokladovac ili bušarac, drumarac i dr.), što znači da tu nije riječ tek o verbalnoj strukturi, nego da se kao bitan čimbenik uključuje i glazba (vokalna i/ili instrumentalna). Odnos između glazbenoga i verbalnoga aspekta spomenutih napjeva prilično je kompleksan i još je uvijek nedostatno istražen. Zanimljivo je da se u svim vrstama napjeva pojavljuje jedna te ista jezičnoumjetnička struktura: rimovani deseterački dvostih s trohejskom inercijom i cezurom iza četvrtoga sloga. Zato je Slavko Janković predložio da se sve te vrste obuhvate terminom pismice, odnosno dvostihovi-deseterci, imajući na umu da njihovu zajedničku poetičku osnovu čini upravo osobita jezičnoumjetnička strukturiranost, a ne melodijsko jedinstvo. I književni povjesničari prihvaćaju predloženu terminologiju poistovjećujući pismice i dvostihove.

Iako bi se bećarački dvostihovi mogli po nekim kriterijima izdvojiti u zasebnu skupinu pismica (npr. muški pjesnički subjekt, obijestan ili raskalašen sadržaj), pri čem se pismice u cjelini shvaćaju kao lirski žanr usmene narodne književnosti, u ovome će se tekstu oni uzimati kao sinegdoha svih deseteračkih dvostihova. Drukčije rečeno, poetička načela bećarca tretirat će se kao poetička načela pismica u cjelini – bez obzira na njihovo ostvarivanje u različitim napjevima prilagođenima različitim situacijama i običajima. To je, kako se čini, u skladu sa stvarnim situacijama u kojima se kao bećarci pojavljuju dvostihovi najrazličitijih sadržaja – od ljubavnih avantura, udaje i ženidbe, običaja, rodbinskih odnosa, ratarskih poslova, divana i čijala preko gizde, mode i dukata do služenja vojske i ratovanja.

Valja istaknuti da se bećarac-napjev ne pjeva u kolu, ali se zato pojavljuje u svim drugim situacijama – u svatovima, pučkim veseljima, drumskim ophodnjama, divanima, pastirenju i drugim poslovima koji dopuštaju pjevanje. Od svih napjeva bećarac je danas najpopularniji, najpoznatiji i najrašireniji. Često se pjeva i uz instrumentalnu pratnju. Bećarci se melodijski pojavljuju u modalnoj ljestvici (najčešće je to miksolidijska ljestvica) sa završetkom na dominantnoj harmoniji. To praktično znači da melodija bećarca počinje visoko (na gornjem dijelu ljestvice), a završava nisko (na donjem dijelu ljestvice). Po melodijskoj liniji čini se kao da se napjev kreće u prirodnoj mol-ljestvici, no pučka spontana harmonizacija može joj dati i durski karakter (Ivan Andrić). Najčešće se izvodi tako da pretpjevač (obično muškarac) pjeva prvi stih, a ostali pjevači zatim ponavljaju taj stih s melodijskom varijacijom u kadenci; isto se događa i s drugim stihom.

Nema dvojbe da su pismice, a osobito bećarac, niknule u novim gospodarskim, društvenim i političkim uvjetima koji su nastali najprije uspostavljanjem Vojne krajine (Granice) nakon konačnoga povlačenja Turaka krajem 17. stoljeća, a onda i postupnim njezinim ukidanjem nakon austrougarske aneksije Bosne 1878. godine, izgradnjom nasipa na lijevoj obali Save te općom normalizacijom pučkoga života u Slavoniji u završnici 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća – kada trideset godina nije bilo ratova. U pismicama se mogu iščitavati elementi povijesnih događaja i životnih okolnosti – počevši od graničarskoga razdoblja i okupacije Bosne preko tragičnih ratišta u Prvome svjetskome ratu (Srbija, Galicija, Rusija) do raspada Austrougarske Monarhije i dalje. Možemo dakle ustvrditi kako je minijaturni lirski žanr pismica svoj pun rascvat doživio u razdoblju između 1878. godine i početka Prvoga svjetskoga rata (1914). Naime, tek je to razdoblje omogućilo onu ambijentalnu sigurnost, onu duševnu i duhovnu razigranost kojom se odlikuje sadržaj i oblik  pismica – bećaraca, svatovaca, drumaraca, pokladovaca, kolskih napjeva, poskočnica, «šalajki». Prela, divani, čijala, blagdansko okupljanje seoske mladeži, čuvanje stada, mirno i sigurno obavljanje ratarskih poslova, kupnja dukata, priskrbljivanje zemlje, volova i konja, gradnja prostranih kuća s velikim dvorištima, kućarima (kiljerima), šljivicima, spokojan život na stanovima, izradba bogate nošnje, gizdanje i cifranje, raspojasan život – sve je to moglo postati dijelom slavonsko-šokačke svakodnevice upravo u rečenome razdoblju. (U ovome kontekstu nije nevažno uočiti potpun izostanak turske tematike u bećarcima i drugim pismicama.)

Dojmljiv pokazatelj narastanja toga slavonskoga pučkoga blagostanja zasigurno je – s motrišta poetike pismica – dominacija ženskoga lirskoga Ja koja je očita u tim lirskim minijaturama.

Ipak, začetke žanra deseteračkih dvostihova valja tražiti još u 18. stoljeću. Optužujući u svome Satiru iliti divjem čoviku Turke da su Slavoncima ostavili svoje «vražje skule» (divan, prelo, kolo, mobu, psovku, ašikovanje, čaranje, vještičluk, čemu se pridodaje pečenje rakije, zapuštenost, lijenost i dr.), Matija Antun Reljković u predgovoru drugomu izdanju (Osijek, 1779) ovako opravdava namjeru da svojim «domorocima» pokloni pjesničko djelo: «evo pade mi na pamet da jim dovedem Satira, to jest da jim knjižicu jednu pod ovim imenom sastavim i u verše složim, jerbo su i onako domoroci moji svi pivači i od naravi pjesnici, sva svoja junački učinjena dila u pismah pivaju i u uspomeni drže. – Ista dica za marvom hodeći iznenada verše prave pivajući:

Dobro mi je i boljem se nadam,

U čem hodim u tome i spavam,

i tako dalje». Na drugome pak mjestu osuđuje kolo i djevojačku bestidnu obijest:

Jer divojak nije stid pivati,

Kada počmu u kolu igrati:
«Oj! u Marka Kraljevića sina

dobar konjic u potaji ima»

U citiranim stihovima nije teško prepoznati dvostihovnu deseteračku strukturu i autoironično-obijestan sadržaj budućih bećaraca i pismica. Indikativna je vrijednosna dvoznačnost koju Reljković iskazuje prema tim pjesmicama: u prvome je slučaju njegov stav izrazito pozitivan, a u drugome izrazito negativan. Međutim, i prvi i drugi primjer ističu stav da je pjesničko (i pjevačko) stvaralaštvo imanentna, bitna osobina slavonske narodne duše i narodnoga života.

U kontekstu šokačkih pismica riječ bećar  (od turskoga bekār, odnosno perzijskoga bīkār) označuje, u pravilu, mlađega muškarca – neoženjena ili oženjena – koji se prepušta tjelesnim užicima: voli žene, piće, svirku, pjesmu, nesputan život. Žena sa sličnim svjetonazorom i vladanjem naziva se bećaruša.

Bećar je neka vrsta unutarnje opozicije mirnoj seoskoj sredini ispunjenoj svakodnevnim discipliniranim radom i životnim ritmovima koji su potpuno usklađeni s prirodnim smjenama dana i noći, sunca i kiše, proljeća, ljeta, jeseni i zime. Svi poslovi vezani uza zemlju ili stoku najuže su povezani s prirodom – ne trpe ni odgodu ni zanemarivanje. U takvim je okolnostima status bećara iznimka, a ne pravilo. Takav status valja izboriti: on je pokazatelj iznimnosti, ali je isto tako i mogući generator kaosa, destrukcije.

Bećarluk se velikim dijelom očituje preko izvanjskih pokazazelja – ponašanja, odijevanja, frizure: «Bećar jesam, bećarski se vladam, / po tri noći kod kuće ne spavam»; «Bećar jesam, bećarski se šišam, / još se bećar oženio nisam»; «Evo  mene koji ljubim žene, / volim žene, a curice mene»; «Idu šorom četiri bećara, / a za njima tambura udara»; «Lako ti je poznati bećara: / kapa mala, kosa podrezana; «Lako ti je poznati bećara: / sitno õdā, mlogo razgovara»; «Na mene su pucali bećari, / al se lola ne boji olova» itd. i tsl.

Dakako, i ovdje ima fine autorironije, kritičkoga odmaka, osjećaja za realnost: «Ja sam bećar i s bećarske strane, / oca nemam, ne bojim se mame».

Bećarsko je ponašanje povezano s raznoraznim opasnostima. Semantički obzor «pravih» bećaraca ispunjen je pištoljima, noževima, sjekirama. Prijetnje bećaru dolaze kako izvana («Bećar jesam, bećarski se vladam, / čudo mi je kako ne nastradam»), tako možda još više iznutra, od neke iracionalne neumjerenosti, pa i autodestruktivnosti. Sve se to ipak najčešće pokazuje tek kao duhovito retoričko pretjerivanje: «Dabogda se privrnila na me / prikolica puna udovica».

Iako se bećarska (i bećaračka) poetizacija zbilje ponekad proširuje na cijelu seosku odnosno seljačku populaciju («U seljaka ima tri meraka: / pojest, popit i nješto poklopit»), ipak je realističnija ova autoironijska sličica: «Volim jednom curicu poljubit, / neg tri dana orati i zubit». Slavonci i Šokci inzistiraju na trajnosti, neuništivosti, prkosnosti bećarske sudbine – kao nekoj vrsti duhovne nadgradnje nad ravničarski usporenom, radom ispunjenom svakodnevicom: «Bećar jesam od maloći male, / pa ću biti dok me ne sarane».

4.

Bećarac se, kao i sve druge vrste pismica, može odrediti kao ruralni lirski minimalistički i intermedijalni usmenoknjiževni žanr.

Kako je već rečeno, bećarac je po svojoj verbalno-metričkoj strukturi rimovani deseterački dvostih. Pritom je važno uočiti da «dvostih» u danome slučaju nije vrsta strofe, nego vrsta pjesme: to je dakle cjelovit i samodostatan pjesnički tekst (oblik). S obzirom da je riječ o lirskome žanru (a ne o epsko-junačkome), važno je isto tako uočiti da je cezura u bećaračkome desetercu uvijek iza četvrtoga sloga (kao i u epskome desetercu), a ne iza petoga (kao u lirskome ili ženskome desetercu).

Minimalizam se kao stvaralačko načelo očituje u bećarcima i na planu izraza i na planu sadržaja. To je svakako jedan od najkraćih lirskih usmenoknjiževnih oblika, po čemu se ovaj žanr može uspoređivati s (mudrim) izrekama i poslovicama, zagonetkama, molitvicama, vicevima i dr., a u pisanoj (autorskoj) književnosti s aforizmima, sentencijama te mnoštvom lirskih oblika.

Kao intermedijalna forma – bećarac aktivira ne samo medij jezika nego uključuje i druge medije: glazbu (kako vokalnu tako i instrumentalnu), igru, scenski moment (izvedba u osobitim prostorima i situacijama, kostimografija). To znači da se pjesma pojavljuje kao živa sastavnica rada, odmora, obreda, običaja, praznovanja.

            Tako pismice osim estetske vrijednosti aktiviraju i komunikacijsko-pragmatična značenja, preuzimajući ulogu svakodnevnoga jezika: dolazi do paradoksalnoga preključivanja jezika u poruku i poruke u jezik, jer su bećarci često u funkciji komunikacijskih taktika i strategija – nagovaranja, ruganja, prijetnje, šale, nadmudrivanja, natpjevavanja.

            Kao osnovnu formalnu i sadržajnu osobinu bećarca možemo označiti dvočlanost: ona prožima sva strukturno-kompozicijska, ritmička, sintaksna, semantička (motivsko-tematska) i druga obilježja pismica. Formalno gledano, riječ je – kako je već više puta istaknuto – o dvama deseteračkim stihovima, pri čemu svaki stih, kao pravilo, udomljuje jednu rečenicu, odnosno relativno samostalnu misao. Zato se dvočlanost često ostvaruje kao sintaksni i tematski (psihološki) paralelizam: «Dok je neba, bit će i oblaka, / dok je cura, bit će i momaka».

Može se bez pretjerivanja reći da je najvažnija, najfrekventnija tema bećaraca i pismica – ljubav, erotika, spolna žudnja. To proistječe iz činjenice da su kreatori pismica uglavnom seoski mladići i djevojke, većinom predbračnoga uzrasta i statusa. Odatle i osnovna semantička dihotomija JA – TI (dika, lola, mala): «Pruži, diko, svoju ruku bijelu, / pa me grli kao bršljan jelu». U tu dvojnu strukturu često se ubacuje i treći element ON/ONA/ONI (roditelji, rodbina, inoča, selo, dušmani): «Cilo selo od kraja do kraja, / svi se druže, pa nas, diko, ruže».

Priroda u pismicama nikada nije vrijedna sama po sebi niti se pojavljuje samostalno (nema, recimo, pejzažnih pismica), nego ona osvjetljuje, razjašnjuje ili dopunjuje ljubavnu (ili neku drugu emocionalnu) situaciju: «Pod tarabom uvenila trava, / di sam s lolom u sjeni stojala».

Strukturna se dvočlanost često ostvaruje u dijaloškoj formi – bilo kao pitanje i odgovor, bilo kao pojavljivanje dvaju različitih glasova: «Di si, curo, načičkala skute? / U šljiviku, čekala sam diku».

Dvočlanost je ponekad ostvaruje kao tvrdnja (prvi stih) i objašnjenje tvrdnje (drugi stih): «Sad ja znadem da me dika voli: / kiša pada, a on sa mnom stoji».

U vicovitim bećarcima, ako ih tako možemo nazvati, drugi stih nije samo kontrastan u odnosu na prvi – on igra ulogu poente, tj. neočekivana, duhovita, oslobađajućega i razrješujućega semantičkoga obrata, koji rezultira veselim smijehom. Mnogo je primjera za tu bećaračku vrstu («I sinoć sam jednu u krevetu / protiv gripe popio tabletu»; «Idem šorom i nosim banderu, / misli rulja da je stigla struja»).

Nećemo pretjerati ako kažemo da rima u pismicama igra jednu od ključnih poetičkih uloga. Za razliku od broja slogova (najčešće deset odnosno dvadeset), cezure (iza četvrtoga sloga) i dvostihovnosti – koji čine, tako reći, aprioran (unaprijed zadan) formalno-metrički okvir danoga žanra – rima je ovdje neobično pokretna i polifunkcionalna. Osim međustihovnih rima vrlo su česte unuturstihovne (leoninske), a ponekad se čak rimuju i riječi unutar polustihova. Nerijetko se rimuju samo samoglasnici, ali ne i suglasnici. Ipak i među suglasnicima postoje oni koji se «rimuju» i oni koji nisu «suglasni». Tako se «rimuju» č i ć, l i r, r i j, m i n, lj i nj, d i b itd. (usp.: kuće – luče, šora – moja, kerme – rene, sudi – ljubi, davno – napupano, rulja – struja, lola – olova).

Tradicionalni je Šokac bio vezan uza svoje dvorište, svoj šljivik, svoje polje, selo, stan i najbližu okolicu. On je malo putovao, malo se opterećivao dalekim i nepoznatim svijetom. Šire je  upoznavao tuđe zemlje samo služenjem vojnoga roka ili pak sudjelovanjem u ratovima – često s tragičnim ishodima. Tek je druga polovica 20. stoljeća, dinamizirajući i ubrzavajući cjelokupan život pod utjecajem škole, novih oblika transporta, novih medija i tehnologija, donijela radikalne promjene u onaj životni poredak koji se u Slavoniji formirao tijekom 18., 19. te u prvoj polovici 20. stoljeća. Pa ipak, Šokac se ni u vrijeme kada je živio i radio u najužem krugu svojega sela nije ondje osjećao skučeno, izolirano, odbačeno. Naprotiv, svoje je mjesto doživljavao – doduše s mnogo autoironije – kao središte svijeta, kao ishodište koje mu osigurava potpuno zadovoljavanje egzistencijalnih, to će reći tjelesnih, duševnih i duhovnih potreba. Znao je on za europske kulturne metropole, ali je držao da slavonska sela i gradići ne zaostaju za razvikanim svjetskim središtima: «Oj, Vinkovci, selo ko u Beču, / ispod tebe ajzibani zveču». Šokice i Šokci igrali su se mogućnošću da šorove i sokake po kojima su svakodnevno prolazili i divanili predoče kao slavne daleke gradove u kojima, velika je vjerojatnost, nikada neće biti: «Ja u Beču, dragi i Parizu, / fala Bogu pa nismo nablizu».

Već smo iz dosadašnjih primjera mogli uočiti izraženu sklonost pismica prema autorefencijalnosti, tj. prema tematiziranju lirskoga subjekta, okolnosti njegova života i djelovanja, ali i sama pjevanja odnosno poetike. Drukčije rečeno, pismice se mnogo bave samoopjevavanjem kako na razini pojedinačnoga lirskoga lika (Ja, Ti, On, Ona) tako i na razini svojega sela ili kraja. Svako šokačko selo moglo bi skupiti cijele cikluse i zbirke posvećene sebi, svojim djevojkama i momcima, pojedincima i rodovima, seoskim «kvartovima». Kao primjer mogu poslužiti Gundinci s ovakvim autotematskim rasponom: «Oj, Gundinci, selo najmilije, / najljepše si selo Slavonije»; «U Gundinci ko u Vukovaru,

/ bile ruže cvatu po duvaru.»; «U Gundinci sedam krstopuća, / a na sedmom Strameštrova kuća»; «Bilo lice i žuta marama, / to pristaje samo Gundinkama»; Nema cvita što su tulipani, / ni momaka što su Gundinčani». (Valja pripomenuti da bi se u većini slučajeva u kojima se navode Gundinci moglo u pjesmi pojaviti bilo koje mjesto koje u nominativu ili u kosome padežu ima tri sloga: Beravci, Vinkovci, Županja, Đakovo, Gradište itd.)

Što se tiče jezika pismica, mogu se izdvojiti tri razine proučavanja: a) međusobno prožimanje i miješanje pojedinih lokalnih govora; b) prožimanje i miješanje lokalnih govora slavonskoga dijalekta s jedne strane i standardnoga jezika s druge; c) utjecaj tzv. pjesničkoga jezika (poetike) na jezik bećarca i pismica u cjelini. To znači da se u ovim tekstovima, odnosno njihovim izvedbama, često miješa ikavica s polujekavicom ili ekavicom i da se isto tako uključuju oblici standardnoga jezika – a sve to u skladu sa zahtjevima «pjesničkoga jezika» i poetike (ostvarivanje potrebnoga broja slogova, rime, metrike, cezure). Slijedi da je jezik bećaraca i pismica zapravo svojevrstan nadsustav koji radi poetičkih i pjesničkih učinaka uključuje i transformira ne samo lokalne govore nego i elemente standardnoga jezika.

5.

Bez obzira na povijesne, kulturne, gospodarstvene i ine promjene koje su zadesile slavonsko selo u drugoj polovici 20. stoljeća, a osobito na njegovu kraju, i bećarac i neke druge vrste pismica imaju uvjete za opstanak – ponajprije zbog svoje minimalističke i intermedijalne naravi. Dakako, ni tradicijski konteksti bećarca još nisu sasvim zamrli: još se ženi i udaje (istina u posebno ozvučenim i klimatiziranim dvoranama), još se trače seoski godovi i održavaju sajmovi. Ali konje su na drumovima i poljima odavno zamijenili traktori i automobili, umjesto prostranih pašnjaka za stoku imamo velike stočne farme, umjesto večernjih divana i čijala – televizore sa satelitskim antenama te chat i surfanje po internetu… Takvo stanje stvari ima svoj učinak i na današnje internetsko bećaračko stvaralaštvo, koje se s jedne strane nostalgično sjeća «starih vremena», ali se s druge u staroj bećaračkoj formi obraća novim egzistencijalnim, psihosocijalnim i filozofskim izazovima, pa možemo govoriti o procesu transformacije bećarca u antibećarac.

__________________

[1] Objavljeno u katalogu izložbe Slavonija, Baranja, Srijem, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 27. 7. – 2. 8. 2009, str. 525-528.

4 comments

Skip to comment form

  1. Stručno i s ljubavlju napisano. Dijelovi o Šokcima i njihovom svijetu osvjetljava svijet predaka koji živi i danas u bećarcu.

  2. U našim venama odjekuju bećarci. definiraju naš temperament i filozofiju života.

  3. Čiste misli, jasni stavovi, pitak stil. Vrhunski pristup svakodnevnom koje ima ishodište u tradiciji, kulturi. Čestitke autoru.

  4. Užarević je znanstvenik ukorijenjen u život, u ljudsko, u praktično u zavičajno. Njegovi doprinosi su trajni.

Odgovori