HRT bez repa i glave?

Hrvatskoj radioteleviziji puno je lakše raditi kad im netko kaže što točno moraju zagovarati. Koji je gost dozvoljen, a koji nije. Koja je tema poželjna u udarnom terminu, a koju treba uglaviti u neko gluho doba. No, kad se politički pritisak malo smanji, recimo, nakon što nas osramote u Europi sa svojim profašističkim stavovima koji relativiziraju Drugi svjetski rat, pa i HDZ malo ohane s uređivanjem HRT-a, ta kuća počne bezglavo lutati po novinarstvu, dodvoravajući se svim proizvoljnim autoritetima pokušavajući pogoditi što točno vladajuća elita u tom trenutku želi. Da stvar bude gora, govorimo o financijski najneovisnijem mediju u zemlji kojeg se financira pretplatom građana upravo kako bi se spriječilo da javna televizija izgleda upravo ovako kako danas izgleda.

Prije nego što se posvetimo odnosu HRT-a i Sveučilišta u Zagrebu, stavimo stvari u pravi kontekst na primjeru Tonija Cetinskog, estradnog radnika koji kao i drugi teoretičari zavjere svoj manjak znanja i obrazovanja naknađuje pseudoteorijama, poput one o štetnosti cjepiva. U virtualnom gostovanju u jutarnjoj emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” povodom najave njegove nove pjesme, Cetinski je iskoristio priliku da proširi lažne vijesti u udarnom jutarnjem terminu javne radiotelevizije. Negativne reakcije javnosti međutim nije izazvao pjevač (svatko ima pravo na svoje mišljenje, ma kakvo ono bilo), već HRT-ovi voditelji koji nisu reagirali na širenje lažnih vijesti i teorija zavjere na javnofinanciranoj televiziji. Na novinarski upit Indexa HRT-u, zašto su dopustili širenje lažnih vijesti u eteru, javna kuća je odgovorila: “Stav HRT-a i uredništva emisije “Dobro jutro, Hrvatska” je da ne podržava ničiji aktivizam, pa tako ni Tonija Cetinskog, koji je danas iskoristio prostor u našoj emisiji. Trebalo se razgovarati samo o njegovom novom spotu i njegovoj glazbi. Voditelj emisije Ognjen Golubić pokušao je Cetinskog vratiti na dogovorenu temu, ali kako emisija “Dobro jutro, Hrvatska” ide uživo (pa se tako i razgovori emitiraju uživo putem Skypea), Toni Cetinski iskoristio je priliku da promovira svoje stavove i ignorira pokušaje voditelja. Stoga odbacujemo tvrdnju Indexa da voditelji u studiju na to nisu reagirali.”

Međutim, u eteru se nisu vidjele nikakve reakcije voditelja, tako da se – s obzirom na činjenicu da poruka koju su voditelji emisije “Dobro jutro, Hrvatska” nije stigla do javnosti – što se tiče javne funkcije medija, može zaključiti da poruka nije ni poslana. Nevažno je što su voditelji pokušali učiniti nakon što su suočeni s lažnim vijestima u eteru, ako točna informacija nije stigla do javnosti. Budući da u ovoj emisiji javnosti nije nedvosmisleno poslana poruka da Cetinski nema pojma o čemu priča, da je – kao pjevač – potpuno pogrešan sugovornik za epidemiološka pitanja, te da je njegovo mišljenje o cjepivu njegovo osobno mišljenje koje nijedan gledatelj ne bi trebao uzeti kao obvezujuće, ne može se kazati da su voditelji HRT-a reagirali u skladu sa svojim javnim mandatom. Makar disklejmer ovakvog tipa, bio bi dovoljan da se zadovolji mandat javne funkcije.

Ucjena

Dekade negativne selekcije pri zapošljavanju, političke intervencije, i druga dopuštena i nedopuštena pogodovanja dovela su HRT do erozije kvalitete sadržaja i novinarske inteligencije kojoj svjedočimo danas, a koja se pokazuje u padu raznolikosti programa, i u končanici se prevodi u pad gledanosti. Propada tehnika, propada struka, a vlada i kakofonija oko toga gdje počinju pravila o izbornoj šutnji, a gdje završavaju. Takav je primjer i intervencija rektora Sveučilišta u Zagrebu Damira Borasa na intervju sa novoizabranim dekanom Filozofskog fakulteta Nevenom Jovanovićem (kojeg Boras ne želi potvrditi, što je protuzakonito i nezapamćeno) emitiran na HRT4 u vrijeme trajanja sjednice sveučilišnog senata. Boras se u dopisu kojeg objavljujemo niže, žali HRT-u da se tim intervjuom krši nekakva nepostojeća izborna šutnja.

Tko god se osjećao pametnim domišljanjem ove pseudoanalogije fatalno je logički pogriješio. Kao prvo, na sveučilištu ne postoji izborna šutnja, niti postoji bilo kakav propis koji bi medijima određivao kada smiju, a kada ne smiju izvještavati o događajima na akademskoj sceni. Drugo, dosljedno provođenje Borasove logike na sve razine potpuno bi onemogućilo rad bilo kojeg medija. Primjerice, bi li HRT svaki puta kada objavljuje npr. rezultate akcije najljepši školski vrt trebao prvo provjeriti je li u tom trenutku postoji bilo kakav izbor za ravnatelja škola diljem države? Ili, kako to da pravosudnom sustavu ne smeta upravo isto ono što smeta rektoru Borasu? Da li će HRT sada prestati izvještavati ispred raznih sudnica, tokom trajanja saslušanja i suđenja, ili će prestati izvještavati tokom stranačkih izbora (sjetimo se samo svih medijskih kampiranja pred sjedištima stranaka u tokom izbora i brojnih javljanja uživo u neidealnim uvjetima), ili izvještavanja ispred zatvora i slično, a radi toga što svi ovi oblici izvještavanja štete osobnom pravu neke osobe koja se nalazi u javnoj funkciji o kojoj se uopće izvještava.

To je kontekst u kojem treba promatrati odnos Sveučilišta u Zagrebu, i HRT-a – javna funkcija. Dok je jasno zašto je HRT izvijestio o Borasovim skandaloznim kršenjima ovlasti, nije baš jasno zašto se Renato Kunić ispričao Borasu, što je vidljivo iz odgovora HRT-a Sveučilištu, kojeg također objavljujemo.

Na naše novinarske upite Sveučilištu u Zagrebu i HRT-u do objave ovog teksta odgovorio je samo HRT, kazavši: “Ravnatelj PJ program HRT-a Renato Kunić prihvatio je kritiku rektora zagrebačkog Sveučilišta Damira Borasa kako je emitiranje navedenog intervjua u tom trenutku bilo neprofesionalno. Naglašavamo, da HRT kod svakih izbora, pa tako i ovih, javnosti želi jasno prezentirati sve kandidate za bilo koju izbornu funkciju, no, istovremeno, Ravnatelj Programa smatra da postoji pravo vrijeme za to, a trenutak glasovanja to nije i ne može biti. Po mišljenju Ravnatelja Programa, ovo je kao da HRT krši izbornu šutnju tijekom parlamentarnih izbora.”

Jovanović zaslužuje udarni termin

Razgovor Biltena sa PR službom HRT-a se i dalje nastavlja te ćemo temu pratiti kako budemo dobivali odgovore na naša pitanja. Pitali smo ih gdje se nalazi ta odredba u kojoj se sveučilišne izbore tretira jednako važno kao parlamentarni. U međuvremenu, nisam primijetila da je HRT pretjerano zapravo analizirao temu problema na Sveučilištu u Zagrebu. A oni su duboki i polarizirajući. Mirenje i spašavanje UNIZG ili pak njegova integracija, opcije su koje najkvalitetnijim i najpopularnijim fakultetima u ovoj mreži više jednostavno ne odgovaraju. Konzervativnost elite koja vlada zagrebačkim sveučilištem drži ove fakultete u paradigmi koju su oni nadrasli i onemogućava njihov rast i razvoj – kako kvalitativni, tako i materijalni. Ako potencijalni raspad najstarijeg Sveučilišta u državi na profitabilne i progresivne fakultete, i s druge strane na one koji će još više ovisiti o državi i postati institucijama niže kvalitete i još manjeg prestiža, nije tema javnog interesa, onda je zaista teško zamisliti što u visokoobrazovnom sektoru može biti tema od javnog interesa.

Činjenica da Renato Kunić sve ovo nije prepoznao, već se štoviše, ispričao rektoru Borasu, dovodi u pitanje njegovu sposobnost za poziciju na kojoj se nalazi. Dapače, ako pročitate dokumente koje ovdje objavljujemo, vidjet ćete jasno da Sveučilište dovodi u vezu poslušnost, odnosno “suradnju” HRT-a, sa projektima i financijama koje je namjeravalo usmjeriti u HRT. Kunić dakle nije reagirao u skladu s uzusima struke, jer da jeste, objasnio bi Borasu da je njegovo eklatantno kršenje sveučilišne autonomije skandalozan čin te da Neven Jovanović zaslužuje ne samo popodnevni termin na HRT4, već udarni termin na HRT1 u Otvorenome, i Temi dana u kojoj bi problematizirao aktualne probleme u akademskoj zajednici. Zašto? Zato što o tome što se sada događa, ovisi hoće li djeca radničke i srednje klase moći za nekoliko godina birati bilo koji fakultet u Zagrebu, ili će taj odabir ovisiti o financijskoj moći obitelji potencijalnog studenta. Zato što je sloboda mišljenja nešto što garantira ne samo akademija, nego i novinarstvo, stoga je neprihvatljivo da jedan običan rektor uvjetuje novinarima, urednicima i medijskim kućama koga smiju pozivati u goste, a koga je bolje zaobići. Zamislite da je isto ovo što je napravio Boras, učinio neki političar. Skandal bi bio puno jasniji i manje sporan.

bilten

Odgovori