Mirno ti Panonsko more, moj Đole: Bio si čovjek u vremenima kada je to bila rijetkost!

Postoji stih, pun raznih trikova, stih iznad svih, k’o stih svakih stihova, da premosti, da prebrodi, da načas rastuži, da na čas razgali – pa razoruža! U inat svima postoji rima kojom se vatre potpale. Ponese plima, u inat svima, svo ono trunje s obale. U inat svima, kad prođe zima, izdanci niknu zeleni.

I blago njima, vole se mladi jeleni, pjevao je Đorđe Balašević riskirajući svoj život, život svoje obitelji i svoju karijeru devedesetih.

Bila je tada rijetkost biti čovjek. A moj Đole je to tada bio. Đole je gradio neke buduće mostove koje su drugi tada rušili.

CRTICA UZ ISPRAĆAJ ĐORĐA BALAŠEVIĆA: Znao je sve naše tajne i sve ih je otpjevao

Da se ne lažemo, nije to bio neki most od onih podignutih da bi se na njih gledalo. Ne, pre je bio od onih podignutih da bi se sa njih gledalo i pod njima prvi put poljubilo. Ali, ponekad ga je ona prelazila svojim uobraženim kadetskim korakom, a mesečina se kao deverika lovila u mrežu njene kose…

Redak sam gost u starom kraju, al’ znam šta misle, i u snu. I oni mene kanda znaju, jer čak ni pripiti ni da mi pomenu nju. Čudna je zverčica strast, od one ljubavi, zbog glupe svađice u buri ćutanja potonule su lađice, i minus na kraju salda… Dal’ grom odabira hrast? Ili se to pak hrast munjama nametne? Za to baš nemam reči bog zna kako pametne, to je ta sudbina, valjda?

To je bila sudbina moga Đoleta, da u Splitu, u Hrvatskoj bude ono što jest. Brat, prijatelj i rado viđen gost. Pa se snebivali neki “Hrvati” zašto je to tako. Takva većina možda je okupirala ovaj narod na desetljeće, možda su ga rezervirali na tisućljeće, ja to iskreno ne znam, ali ono što znam jest da je moj Đole u svom Splitu mogao napuniti stadion unatoč snebivanju nekih mojih sugrađana. Jer Split pamti jednog čovjeka u ratnom ludilu i onaj slavni koncert na Gripama kada je na binu izašao u dresu Jugoplastike.

Da se trudite tisuću godina i da nastojite ovaj grad promijeniti taj mu minut ne možete oduzeti! Kada je Đole izašao na binu i rekao da je stranka njegova života – Jugoplastika.

Pa ću danas, Đole, pustiti “Devedesete”, čisto da znaš, radi sebe, čisto za svoju dušu. Da te pamtim onako sitna na bini u ogromnom Jugoplastikinom dresu. Nikada u svojoj povijesti Split nije ugostio tako malena čovjeka, a takvu veličinu.

Mirno ti panonsko more moj Đole.

Mi smo bar imali stare gitare
poneki bedž na reverima
glupo bi zvučalo, je, je
uz ove dileje s’ revolverima

Al’ zastavu šezdesetih
vezle su gramofonske igle
i put od žute cigle
prostro se pred nas, da, da

Mi smo bar imali razne Če Gevare
o, o, i veće prevare
to mladost spiri u dahu
kao šećer u prahu sa bundevare

Protesti sedamdesetih
više su bili odraz mode
jer bokal pun slobode
točen je za nas

Ej, mi smo bar imali putovanja
perone, suze, cmakanja
crveni pasoš bez mane
što prolazi grane bez puno njakanja

Dnevnici osamdesetih
švrljani su na jarke razglednice
svet je lice šminkao
zbog nas

Mi smo bar imali one snove
koji se teško ostvare
a snovi najčešće vrede
tek kad s’ tobom osede

Kad s’ tobom ostare
nije baš sve na kantaru
čitavo čudo kupi lova
ali snova nema piratiranih

Onda su došle devedesete
tužne i nesretne, opake
Gospod je barut primirisao
pa ladno zbrisao za oblake

E, kad već puknu ustave
nema nam spasa
dok se reke ne zaustave
no, i taj dan će svanuti

Onda su došle devedesete
tužne i nesretne, fobične
u udžbenike i u čitanke
ušle su bitange obične

Kasno je da se paniči
dali smo šansu
da se ludilo ozvaniči
a sad smo prosto zgranuti

Mi smo bar imali neke veze
s’ planetom i sa ljudima
znalo se ko togu nosi
a ko cvetić u kosi, o, blago ludima

Danas se laž odvažila
a zadnja bagra kroji moral
pa je OK koral
dignut oko nas

Ma, jebite se, devedesete
vas mogu jedino psovati
za vama niko neće žaliti
niti vam stihove kovati

Jednu ste mladost sludele
budite sretne
ako vam i strofu udele
pred crkvom pravih vrednosti

Ma, jebite se, devedesete
i vaša priča je gotova
i dabogda se nikad ne sete
svih ovih protuva i skotova

Kad zakon metlom zamane
ili ih pusti da se
međusobno tamane
što ima svojih prednosti.

lupiga

12 comments

Skip to comment form

  1. Prekjučer, 19. veljače, mainstream mediji su (kao i uvijek) prešutjeli 90. obljetnicu smrti dr. Milana Šufflaya, uglednog hrvatskog znanstvenika i povjesničara. Njega su u strogom centru Zagreba, ispred kućnog praga, 18. veljače 1931. napali policijski agenti Kraljevine Jugoslavije, Ljubomir Belošević i Branko Zweger i razbili mu glavu čekićem. Dr. Šufflay je dan kasnije od zadobivenih ozljeda preminuo. Ubojice su nakon toga sklonjene u Beograd i nikada im nije suđeno. To ubojstvo je, zbog znanstvene reputacije Milana Šufflaya, šokiralo svjetsku javnost, pa su, između ostalih, Albert Einstein i Heinrich Mann preko Međunarodne lige za prava čovjeka pozvali svjetsku javnost na prosvjed zbog ovog zločina. Dr. Šufflay je nažalost životom platio svoju tvrdnju: „Najveći neprijatelj Hrvata je JUGOSLAVENSTVO, a ne (veliko)srpstvo!“ Prisjetimo se: samo tri godine ranije u beogradskom parlamentu ubijeni su Stjepan Radić i drugi članovi njegove stranke, što očito nije odvratilo srpske vlasti od nastavka terora.

    Zašto ovo pišem? Zato jer je Đorđe Balašević (zajedno s još nekima) kao utjecajna javna osoba svojim projugoslavenskim stavovima bio neizravno suodgovoran za nasilje koje je JNA provodila 90-ih zbog zaštite „ustavnog poretka, bratstva-jedinstva i teritorijalnog integriteta SFRJ“.

    Đorđe Balašević je bio veliki kantautor bivše Jugoslavije, nakon Arsena možda i najveći, to je nedvojbeno. Međutim, kao neizlječivo veliki Jugoslaven bio je početkom 90-ih ogorčen na one koji mu „rasturaju državu“ i tu je ozbiljno zastranio. Pamtimo njegove šovinističke ispade protiv Albanaca i vrijeđanje Slovenaca („Laku noć Janezi“), a čak i nakon pada Vukovara podrugljivo se izražavao o ranjenicima i medicinskom osoblju u vukovarskoj bolnici („uhvaćeni ustaše i časne sestre neljudskih voštanih lica nasuprot oslobodiocima“). Takvo što se ne zaboravlja.

    Međutim, eskalacijom rata u BiH dolazi do djelomičnog otriježnjenja. Tu Balašević već polako shvaća velikosrpsku prirodu agresije i priklanja se tezi „podjednake krivnje“. Za njega su glavni krivci za rat i dalje neki „nacionalisti“, ali sada tu već ubraja i velikosrpske šoviniste, odnosno Miloševića i JNA. Ali, to je bilo tek u jesen 1992. Dakle – prekasno. Kao i ostali Jugoslaveni, on nije bio bijesan na Miloševića zato je ratove započeo, nego zato što ih je izgubio.

    Ipak, kod njega je barem postojao taj određeni pomak u stavu. Tako nešto kod Rade Šerbedžije još nismo uočili, on još nije oprostio onima koji su mu „rasturili domovinu“, a to su naravno – Hrvati. Ovo je jučerašnji naslov s jednog portala: „Šerbedžija ganut ćiriličnim natpisom u Zagrebu: To je Hrvatska u koju ja vjerujem!“ Da, jedina Hrvatska u koju on vjeruje je ona u kojoj se piše ćirilicom. I gdje se on i dalje šepuri Brijunima sa svojom parazitskom yutel-ekipom na grbači hrvatskih građana, dok on svoje holivudske milijune čuva u američkim bankama, usred kapitalizma koji on tako prezire.

    I nakon svega Balašević je do kraja života nastavio širiti svoje perfidne jugoromantičarske stavove. Dragi Đole, bio si velik kantautor, volio sam mnoge tvoje pjesme. Rest in peace – but you don’t fool me!

  2. Prejadno Smith! Dno dna. Ti ni stida ni srama nemaš! Gdje su ispredeni ti konci kojima povezuješ Šufflaya, Balaševića, Šerbedžiju, jugoslavenstv, četništvo, JNA, Sarajevo, Miloševića, ćirilicu…? U kojoj spilji? Jugoslavenstvo su “izmislili” Hrvati, i to ne obični, nego gorostasi u 19 stoljeću, pa nastavili Supilo i Trumbić. Radić je bio za ujedinjenje, ali oprezno, mudro. Srpska kruna i elita su ponizili jugoslavenstvo.Znači li to da je ono loše? Druga Jugoslavija, međutim, nije ona Prva i ostat će ljudima ostati u genima kao nešto što je socijalno napredno i oslonac jslobode i uspjeha.
    I daj više pustite ćirilicu na miru. Čekići protiv ploča na kojima je, uvod je u ćekiće po glavama onih koji ju ne samo pišu, nego i razumiju, a da nisu Srbi.
    Balaševića si popljuvao na način najopskurnijih portala, šovinističkih i smrdljivih. On je bio velikan, za mir, protiv rata. O tome je i pjevao. Ljudi, šta je vama? Ni ohladio se nije! Jugoslavija je mrtva, ali uništit veliku povijest i zajedničku borbu protiv fašizma, nikada nećete!

  3. ” “Dobro veče Splite. Takvog te pamtim. Ali, odluči se već jednom, da li si grad ili praznik”. Đ.Balašević 2010 god “”

    @ SMITHU…….ja, Splićanka, Dalmatinka i Hrvatica APOSTROFIRAM JEDAN OD NAJLJEPŠIH POZDRAVA s bine Đ Balaševića – mome gradu koji i jest praznika s ponekom ” naoblakom” ali, opskurni oblaci obično nikad nisu bili na njegovom koncertu, dok sam ja bila na sva tri!
    Istina je, da se još ni “oladio” nije, a da se mrežama uz ogromnu ljubav spominju i neke kompromitirajuće misli njegove izrečene kao proturavnoteža onome što jest bio i onome, sa čime je otišao…
    Vidiš @Smithu…….mene oduševilo da u sred Zagreba netko ćirilicom nešto napiše , a znaš li zašto?
    Jer, ćirilica je pismo ne samo Srba, nego još nekih europskih naroda i ono, što više znaš, više i valjaš…..Osim toga, Đordje je Srbin, zašto mu ne bi poklonili riječ ćirilicom na pločniku okruženu svjetinom i svijećama ? Mladji je ne poznaju, moja generacija je učila , ovi u Vukovaru poslije rata s oružjem ratovali su čekićima po ćiriličnim pločama………čemu takav primitivizam ako smo već ( kako kažu ) uljudjena zemlja koja priznaje različite ?
    Đordje je otišao na neko drugo mjesto, ali, čitajući po mrežama i poznavajući sebi slične , NIKAD nas nitko nije tako i toliko ujedinio kao on, svojim baladama, poezijom, srdačnosću i širokom, vojvodjanskom dušom……..
    Pa što ako sam suzu pustila ?

    Vječna mu pamjat !

  4. lavinija, osobno nemam ništa protiv ćirilićnog natpisa u spomen Srbinu Balaševiću u Zagrebu. Neka. Smeta mi samo kad okorjele zadrte jugoslavenčine poput Šerbedžije koriste takvu i svaku drugu prigodu za svoje orjunaške provokacije.

  5. Stalker, malo si se iznervirao pa iznosiš poluistine. A poluistine su puno gore od laži. One na perfidan način manipuliraju nedovoljno upućenima jer im se čine istinitim. Da, pojam „Jugoslavija“ nastao je u 19. stoljeću u Austro-Ugarskoj Monarhiji, čak možda prije u Beču nego u Hrvatskoj. Prijestolonasljednik Franz Ferdinand je planirao preuređenje Austro-Ugarske dvojne monarhije u državnu zajednicu u kojoj bi uz Carevinu Austriju i Kraljevinu Ugarsku postojala i treća ravnopravna jedinica koja bi okupljala južne Slavene u jednu državnu cjelinu (Jugoslavija tj. Südslawien) predvođenu Kraljevinom Hrvatskom. Ta se ideja nazivala trijalizam (austroslavizam), a Austro-Ugarska Monarhija bi se preimenovala u Austro-Ugarsko-Hrvatsku Monarhiju s centrima u Beču, Budimpešti i Zagrebu. Mađarska i Srbija bili su ogorčeni protivnici ove ideje. S jedne strane Mađari su provodili bjesomučnu mađarizaciju Hrvatske, a Srbi su već imali gotove planove za formiranje velike Srbije, pa im uvođenje trijalizma nije nikako odgovaralo. Ovo je glavni razlog zbog kojeg su velikosrpski teroristi ubili Franza Ferdinanda u Sarajevu.

    Inače, takva „Jugoslavija“ bila je ustvari kratkotrajna Država Slovenaca, Hrvata i Srba koju su nakon rata 1918. formirale južnoslavenske zemlje bivše Habsburške Monarhije (Slovenija, Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Baranja, Srijem, Banat, Bačka, Bosna i Hercegovina). Nažalost, pod pritiskom sila Antante, velikosrpske diplomacije, talijanskih pokušaja okupacije i nesretnog Jugoslavenskog odbora (Trumbić i Supilo) ova država se usprkos očajničkim pokušajima nije uspjela izboriti za priznanje, nego je gurnuta u „prisajedinjenje“ s Kraljevinom Srbijom.

    Zbog svega gore navedenog Beogradu nije bio mio pojam Jugoslavija, pa je nova država 1918. prozvana Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Tek 1929. usvaja se naziv Kraljevina Jugoslavija.

    Dakle, habsburški pojam „Jugoslavije“ iz 19. stoljeća ne treba brkati s pojmom kasnije velikosrpske i boljševičke Jugoslavije. Isto vrijedi i za „jugoslavenstvo“ biskupa Strossmayera. On je pod tim pojmom mislio na ujedinjenje južnoslavenskih zemalja pod austrijskom krunom (Hrvatska, Slovenija, Vojvodina, Bosna i Hercegovina).

    U pismu Franji Račkom 1884. godine Strossmayer piše: “Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao, mislim Marković, da dočim se mi ljuto borimo prot Madžara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje”.

    Supilo i Trumbić su bili dva nesretnika koji su slijepo srljali u zajednicu sa Srbijom i koji su još za života doživjeli gorka razočaranja. Osobno mislim da bi sve ulice i trgove u Hrvatskoj koji nose njihovo ime trebalo preimenovati.

    Da rezimiram: Obje Jugoslavije raspale su se u krvi do koljena 1941. i 1991. Uz to je druga Jugoslavija bila propala ekonomski uništena zemlja na rubu bankrota (o tome se može pronaći bezbroj stručnih analiza). Kakvu je to državu stvorio Tito kad se ona počela raspadati dok se on još nije ni ohladio u grobu? Tko normalan može još tvrditi da je ta država bila uspješna kad su stotine tisuća ljudi tu suludu ideju platili svojim životima u proteklih sto godina?

  6. Smith, Da nije Jugoslavije, prvotno Države SSHS, ne bi bilo ni današnje Hrvatske, Dio bi uzeli Mađari, dio Srbi, dio Talijani. Smith, budi joj zahvalan, jer da je nije ne bi imao Hrvatsku i ne bi mogao proklinjati Povijest.

  7. @Smith, pljuješ po Šerbedžiji, ali pljvačka ti se vraća u lice, jer vam je on nedostižan, previsok. On je ime, umjetnik koji je ponovio da je domovina čovjeka njegov jezik, a njegov jezik je, istaknuo je, hrvatski. Što hoćete od njega?

  8. Eh, da je ovo, da je ono… Ki bi – da bi, rekao bi Tuđman. Pitanje je tko bi što uzeo 1918. Naime, feldmaršal Boroević je svoju vojsku nakon raspada K.u.K. Monarhije krajem 1918. stavio na raspolaganje Hrvatskom Saboru, ali nažalost Supilo i Trumbić su se uspjeli nametnuti sa svojim Jugoslavenskim odborom.
    A kad već špekuliraš, možemo se vratiti još samo četiri godine natrag u povijest: Da balavi velikosrpski terorist nije ubio Franza Ferdinanda u Sarajevu, živjeli bismo u jednoj civiliziranoj državi, bez 1. i 2. svjetskog rata, bez komunizma i fašizma. Dakle?
    Inače, nadam se da ne brkaš pojam “Država SHS” s pojmom “Kraljevina SHS”? To su dvije potpuno različite stvari.

  9. “Da balavi velikosrpski terorist nije ubio Franza Ferdinanda u Sarajevu, živjeli bismo u jednoj civiliziranoj državi, bez 1. i 2. svjetskog rata, bez komunizma i fašizma. Dakle?”

    Ti se šališ? Princip je bio samo jedan od stotinu fitilja za eksploziju Velikog rata. Da on nije pucau u Ferinada, Englezi bi našli nešto drugo da isprovociraju Nijemce i Austriju.

  10. Znači, malo se igramo proroka? Ok! Onda ovako:
    Da se 1941. Tito nije umiješao sa svojim partizanima, bivša Jugoslavija bi nakon sloma Trećeg Reicha i NDH u skladu s tadašnjim političkim podjelama vjerojatno bila poput Njemačke i grada Berlina podijeljena na način da bi njen zapadni dio (bivše habsburške zemlje Slovenija, Hrvatska, Vojvodina i BiH) pripale zapadnom bloku, a ono na istoku Sovjetima. Britanci su – to znamo zbog Bleiburga – u svibnju 1945. već bili na austrijsko-slovenskoj granici i do Zagreba bi došli bez ispaljenog metka. Ustaše bi Britancima potpisali kapitulaciju. Uostalom, to su i napravili u Bleiburgu. Pa su ih ovi vratili Titu. Nastavak znamo.

  11. “Da se Tito nije umiješao sa svojim partizanima…” Ili, da se vjetar nije umiješao u nebo premreženo paučinom… Čovječe, kako da se ne umiješa kad je zemlja bila okupirana i data na upravljanje “domaćim izdajnicima”?

    Za slobodarski svijet 1945 ustaše su bili kolaboracionisti i zločinci i s njima se ne bi ništa potpisivalo. Znaš li primjer u Europi “suradnje” izmešu lokalnih fašista i Saveznika?

    Kako kažu slijeva ustaše su najveća sramota hrvatskog naroda, a partizani su mu osvijetlali obraz.

  12. Kod Smitha imamo povijesni revizionizam, orbanovštinu, filoustaštvo i odium prema Srbima. Sve su to utezi za Hrvatsku. Ne može se trčati,ako su ti noge opterećene s 50 kila olova. Ne može se disati ako nosiš vojničku masku.

Odgovori