Duško sjećamo te se!

Duško Svilar

TKO god u imaginarnu osobnu kartu Slavonskog Broda bude unosio opis njegove urbane fizionomije i tko god bude oblikovao grupni psiho-portret grada, u rubrici „posebne oznake” obvezno i uvijek treba upisati: IMA – svoje legende. A jedna od njih je Duško Svilar. Na današnji dan, prije dvije godine, Duško je umro. Umro je glazbenik, novinar, radio reporter, fotograf, kolekcionar ploča, Brođanin, kozmopolit, legenda…

U životu koji se, kako mudri vele, uvijek pokazuje kao staro vino u novim bocama, legende, oni nezadovoljni postojećim i datim, nisu bili tek nove boce, nego su samo vino života zagrijavali do vrenja, ubacivali cimet i klinčiće, ili su dodavali mineralnu vodu, miješali s collom, prema vlastitom nahođenju, prema vlastitim pobudama, inspiraciji, i, po mogućnosti, pred publikom. I ispijali su ga halapljivo. Na ravnalu mogućeg ponašanja legende su bili i jesu graničnici. Bili su i jesu autoriteti za rušenje autoriteta. Divili smo im se, i divimo im se, jer su smjeli, jer su mogli i umjeli od života napraviti predstavu, a od predstave život.

Lokalne legende na neodređeno vrijeme sastavni su dio arome naših života i sudbina. Uz njihova žitija idu atributi: čudesan, neuobičajen, svoj, nesvakidašnji, smion, hrabar, lud… Zvali smo ih šatrovački: foliranti, frajeri, majstori, zmajevi, genijalci, kužireri, mustre, smislaši, face, štoseri…Oni drukčije formiraju utiske,, bolje poznaju zakone situacije, ne boje se širiti granice, upornije traže uzbuđenja, idu stazama neumjerenosti da bi stigli do dvorca mudrosti (ili ludosti?), jer, kako kaže W. Blake, nikada se ne zna što je dosta dok se ne sazna što je više nego dosta. Legende nisu predvidljivi junaci koji imaju samo vrline; nisu ni antijunaci u čijim postupcima su odsutni moralni zakoni. Legende su igrači koji ne nose dresove nekog tima, oni su igrači koji igraju sami i koji vole ići do pobjede i dalje. I kad gube oni pobjeđuju, jer igraju po mjeri svoje reputacije. Duško je do kraja, bez dresa, igrao u skladu sa svojom reputacijom legende i bez obzira na izgubljenu tekmu sa životom, sjećat ćemo ga se kao pobjednika.

Kao što je Proustova mala madelaina u dodiru s njegovim nepcem prouzročila iznenadnu „snažnu radost” , od koje se taj tragač za izgubljenim vremenom, „prestao osjećati slab, bespomoćan, smrtan”, tako i autoru ovog sjećanja, dopustite usporedbu, pogled na lijepe žene s ponekim revival modnim detaljom s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao kakav okidač izaziva osjećaj neranjivosti, poletnosti, svemoći, besmrtnosti i radosti. Sruše se tada u glavi i srcu vremenske barijere, dospijevamo u mislima u te poticajne godine, u samo oko oluje naše mladosti. Oko nas je blizina trome Save, žamor i vreva svemirskog pobratimstva koje prakticiramo sa sinovima i kčerima brodskog korza. A među njima Duško, njegova brada, sonorni glas, pognuti hod, naočale na uzici, natikače i rifle s plastronom…

 

Prije nekoliko godina Duško me pozvao u svoju jednosatnu emisiju kojoj su gosti izabirali glazbene brojeve i pričali o muzici koju slušaju i koja ih je formirala. Ja sam dostavio popis stvari, a Duško je, kao i uvijek, kao kakva moćna sabirnica, sve priredio. Prenosim svoj uvodni monolog inspiriran Duškovim očekivanjima i znanjima- kao dio sjećanja na Duška.
Duško kada si me pozvao da za tvoju emisiju napravim vlastitu pjesmaricu-spomenar nisam pretpostavljao koliki će mi to donijeti užitak, ali i odricanja zbog vremenskog ograničenja tvoje emisije. Neizmjerno sam uživao podsjećajući se na “bolju prošlost”, ali, istovremeno, birajući svoju reprezentaciju, morao sam se odreći predstavljanja toliko mnogih ludih stvari i bandova, pa me je ta nemogućnost prezentiranja cjelovitog izbora stvari koje sam svojevremeno slušao kao suport vlastitom samoostvarivanju i samopotvrđivanju- opsjedala do nelagode- kao kakva izdaja. Hvala ti na pozivu da zajednički obnavim nekadašnji svijet jednostavnim slušanjem glazbe onog vremena! Svojim načinom ti si ostao čuvar uspomena, legenda koja nije ni svjesna svojih blagotvornih utjecaja. Fokusirao sam se, više-manje, na svojih deset formativnih godina, od 1968 do 1978. Inače, kako bi rekao Bane iz kultne serije “Grlom u jagode”, te kultne 1968. godine porobljivački rat u Vijetnamu nastavljen je sve učestalijom američkom upotrebom napalm-bombi; SSSR i zemlje Varšavskog ugovora upale su tenkovima u ČSSR; u atentatu je ubijen američki vizionar Martin Luther King; pisac knjige “Tisuću ždralova” Jasunari Kavabata dobio je Nobelovu nagradu za književnost; Zlatna arena u Puli pripala je crnovalnom filmu Živojina Pavlovića “Kad budem mrtav i beo” u kome je Dragan Nikolić glumio luzera Đimija Barku; u svibnju je revolucionarni studentski pokret u Parizu doživio svoj klimaks, a ja sam krenuo u Gimnaziju. Možda će zvučati pretjerano romantično kad kažem da ta godina za mene ima obredno značenje, jer sam tada doživio inicijaciju psihološkog prelaska u svijet odraslih, u svijet nove osjećajnosti u kome je dominirala spoznaja da su sloboda i mašta pokretačke snage.
Prolazeći kao opijen, ali disciplinom zarobljen klinac kroz šarene šatre života, prolazeći kroz kakofoniju tog predivnog sajma do mene su se probijale moćne glazbene harmonije i pokretački ritmovi R&R kao kakva potvrda o postojanju nekog novog, snažnijeg smisla mog postojanja, mog putovanja. Svemu tome su doprinijeli moji prijatelji Zlatko Opačak i Željko Mirković, a brodski bandovi i nezaobilazne pionirske face kao što su Rajko Svilar, Željko Brezičević, ti Duško, Joza Opačak i drugi spuštali su rok živim svirkama na brodski asfalt, u plesališta, i tako činili grad podnošljivijim mjestom za življenje. Atmosferu oslobađanja začinjavao je legendarni Slobodan Grbić – Grban koji je u “Partizanu” puštao sve te lude stvari konzervirane na vinilnim pločama. Upravo krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih R&R je dosegnuo punu moć svog utjecaja izražavajući zamršene niti čipke života svoje epohe. R&R je tada bio temeljni faktor mladenačke kulture odnosno kontrakulture koja je bila na suprotnim pozicijama u odnosu na farizejstvo građanskih moralija, mitologizirane vojničke vrline, zarobljavajuća religijska učenja o spasenju, nesmiljenu kapitalističku eksploataciju i obijest političke žudnje za moći i želje za vladanjem. R&R je ponudio recepte za razaranje tradicionalnih vrijednosti, konzervativnih nazora, on je bio podrška u pobuni protiv autoriteta svih vrsta, a naročito roditeljskog.
Danas kada sam, kako se to kaže, suviše star za R&R, a suviše mlad za umiranje, i kada glazbu koju stvaraju neki novi buntovni klinci ne doživljavam kao uznemiravajuće simptome vremena, kao sredstvo higijene mojih emocija, kada nove stvari čujem kao reciklažu starih impulsa, znam da sam istočno od R&R, do grla u grijehu ovisnosti o materijalnom, ali s vjerom da će tegobe proći, djeca konačno stati na svoje noge, a ja ću se napokon, kad na stari gramofon stavim dobru rokčinu, zajedno sa svojom Lili, vratiti u raj!
Stvari koje sam izabrao izdržale su prosudbu vremena, one su bile sredstvo za iskazivanje ideala, pa i ideal sam. Slušao sam ih ultimativno, bezuvjetno, ispijao kao napitak nekakvog vječnog života. One su samo opća mjesta putovanja u mladenačku Utopiju. Evo popisa.

1. The Animals: We’ve Gotta get out of this place
2. The Monkees: I’am Boliever
3. Spencer Davis Grup: Keep on Runing
4. The Beatles: Things we said today
5. The Rolling Stones: Gimie Sheelter
6. The Doors: Strange Days
7. Jefferson Airplane: White Rabitt
8. Jimi Hendrix: Foxy Lady
9. Led Zepelin: Whola Lotta Love
10. Deep Purple: Black Night
11. Taste: Same old Story.
12. T. Rex: Children of the Revolution
13. Santana: Evil Ways
14. Jethro Tull: Locomotive Breath
15. Sam&Dave: Hold on! I’am Coming
16. Ramones: I Remember You

Objavljeno: 7.5.2011. na portalu www.sbplus.hr

Odgovori