Bubnjar naših života: Nekrolog za uglađenog maestra

Charlie Watts na svojim je bubnjevima držao ritam muzičke podloge naših života. Ta ocjena, jedna od mnogih izrečenih u tuzi globalne zajednice zbog smrti 80-godišnjeg bubnjara Rolling Stonesa 24. kolovoza, istodobno je i više i manje od prigodnog oproštaja u nekrologu za velikog glazbenika: ona je konstatacija paradoksalne činjenice da je jedan bubnjar, koji se cijeloga života klonio skandalozne kronike što rutinski prati rock’n’roll, mogao izravno i doslovno utjecati na živote tolikih ljudi na cijelome planetu. Jer uistinu: koliko je rock kultura izmijenila lice ovoga svijeta, toliko je čvrsti, nepokolebljivi ritam Charliejevih bubnjeva transformirao lice rock’n’rolla, a s njim i sudbine svakoga od nas.

Točno 58 godina bubnjao je na stageu iza Jaggera, Richardsa i ekipe. Prišao im je 1963. godine, kao nesvršeni grafički dizajner; posljednji koncert sa Stonesima održao je 2019. godine. Još do pred koji tjedan očekivali su ga na pozornici, a onda je odjeknula njegova vlastita objava da više neće nastupati. Ni to, međutim, nije slutilo na kraj: Stonesi su objavili da nastavljaju turneju, čekajući oporavak svog teško zamjenjivog člana. Nakon što je u utorak umro, Paul McCartney izjavio je kako je znao da je Charlie bolestan, ali nije znao da je bilo tako teško. Otišao je dostojanstven, poput Davida Bowieja, kako već odlaze dostojanstveni Britanci; kao da ne želi smetati, tiho, s onim svojim ironično-blagim izrazom na svom izduljenom licu, koji hini nesnalaženje, dok zapravo pažljivo nadgleda da ništa ne pođe po krivu, jer s onom dvojicom luđaka – i sami znate – nikad ne znaš.

Charlie Watts bio je paradoksalna figura. Gotovo šest desetljeća bio je nezaobilazan član banda – “da nije bilo Charlieja, ne bi bilo Stonesa”, izjavio je jednom Keith Richards – a svejedno je cijelo vrijeme tvrdio da mu se sve to – ne da. Izraz njegova lica na fotkama često je suprotstavljen blještavom Jaggerovu smijehu, demonskom Richardsovu keženju, i prenemaganju Rona Wooda: uvijek kao da se dosađuje, čak snebiva nad ludorijama ove trojice što su se, eto, nekim čudom stvorili ovdje pored njega. Čovjek bi mogao steći dojam da je Watts imao osjećaj da mu ondje nije mjesto – no muzika govori nešto posve drugo.

Pitanje je hoće li itko ikad objasniti magiju zvuka Rolling Stonesa, to kotrljanje stijena koje tako skladno zvuči. Muzikolog, istodobno stručno perfektan i spretan u pisanju, trebao bi da uvjerljivo objasni kako su Stonesi – prvi bjelački bend takve vrste – uspjeli postići taj prepoznatljivi sound neprestano na rubu harmonijskog raspada, a opet skladan u svakom detalju; punk prije punka, blues s više od bluesa, rock u čistoj esenciji. I dok Richards kao da čini sve da se skladba raspadne, sinkopički joj rušeći ritam i parajući je gitarom, a Jagger je ipak održava na okupu pjevajući njihove neiscrpno duhovite i lascivne stihove – “Faraway eyes”, na primjer – sve to ta dva infantilna junaka mogu samo zato što ih otraga čuva klasični, šturi ali ritmički maštoviti, premda strogi nadzornik, sir Winston Churchill rock’n’rolla, uglađeni maestro Charlie Watts. “Most stylish of men”, s naklonom se od prijatelja – posljednjih godina već nasmijanog, otmjenog čičice – oprostio “čovjek raketa”, Elton John.

Spojio je, na zapanjujuće načine, razdvojene svjetove. Prišao je Stonesima, a prezirao rock. “O njemu nisam znao ništa. Mrzio sam Presleyja. Miles Davis – on je za me bio netko”, izjavio je u jednom od rijetkih intervjua. “Charlie sjajno svinga, ali ne zna rock. Ipak, sjajan momak”, dnevnički je Richardsov zapis nakon prvih upoznavanja. U sound Stonesa Watts je unio čvrstoću i preciznost mainstream i cool jazzista, i tako omogućio da možda najdivljiji band rock’n’rolla izraste iz pouzdanosti nepogrešivog jazz ritma; nije bio improvizator ni eksperimentator; isti set bubnjeva, skroman i predvidiv, koristio je desetljećima; a ipak je pomno, s emotivnim angažmanom, sudjelovao u stvaranju tog nevjerojatnog glazbeno-kulturalnog kozmosa koji svijet znade pod imenom “The Rolling Stones”.

I osobno je, svakako na prvi pogled, odudarao od uobičajene, pomno njegovane predodžbe o razuzdanim, buntovnim, odmetnutim sinovima zapadne civilizacije. Sretno oženjen od 1964. godine, bez ijednoga seksualnog skandala, uvijek nedostupan voajerskim očima bulevarskih fotoaparata – pred koje su se ostali članovi benda nerijetko doslovno gurali – Watts je cijeloga života ostao tipičan “British gentleman”; uz izuzetak kratke, ali neugodne ovisnosti o drogama početkom osamdesetih, iz koje ga je, prijateljskim uvjeravanjem, izvukao, vjerovali ili ne – Keith Richards. Apartan, pomno odjeven, distanciran, čovjek “divno skrojene mirnoće”, kako ga je opisao novinar Guardiana, Charlie Watts uvijek kao da je spajao nespojivo: svijet stare, prijeratne, ukočene, često nadmene imperijalne Britanije s ovim novim svijetom, rođenom šezdesetih, koji je i sam velikim dijelom stvorio – svijetom bunta, šarenila, ravnopravnosti, slobodnog izbora, slobode i lakoće, svijeta kojim se, bez nadzora i pravila, kotrlja ljudsko stijenje kako hoće, kamo hoće, s kakvim god navadama hoće, po mogućnosti što bučnije, svijeta u kojem je sve dobro dok je što manje pravila i što više ritma i muzike.

Takvog svijeta nasljednici smo svi mi. Kao muzički pravac, rock’n’roll odavna nije više od zanimljivog poglavlja u povijesti suvremene glazbe; ali kao kulturni pokret, on je oblikovao današnji svijet u mnogo većoj mjeri nego što vjerojatno i sami uspijevamo dokučiti. Utoliko, živopisna lica iz njegova Panteona izravni su suputnici, ako ne već i učitelji, naših života, u dubljem, vjerodostojnijem i trajnijem smislu nego ovi bizarni likovi, “ministri”, “premijeri”, “predstojnici” i “načelnici” o kojima nam, htjeli ili ne, često ovisi egzistencija, i o kojima svakoga dana nagvaždaju ovdašnje novine.

Charlie Watts među prvima je od tih lica. Sjetite se njegove klepke kojom počinje „Honky tonk woman“: “Tata-ta-ta-ta; tata-ta-ta-ta…” Prije prvog, odsječnog, udarca bubnja, cijela vam utroba već pleše; još dva takta štop činele i doboša, prije onog Richardsova rifa punog svakojakih slutnji, i već ste – koliko puta u životu? – na nogama, bilo to doslovno ili tek u imaginaciji; život postaje ples, oči traže sugovornika, humor i neobuzdani smijeh dobivaju svoje mjesto, a tijelo nalazi oduška. Ti ritmovi, ta nepretenciozna snaga, ta umjetnost – to nije samo showbizz, i nije samo zabava. Charlie Watts, daleki, šutljivi, distancirani britanski gospodin s dvije drvene palice u ruci, odredio je naše živote ritmovima snažnim poput snage prirode. Neka ga ondje kamo je otišao, u Cohenovu “dvorcu pjesme”, prijatelji dočekaju stihovima koje ćemo pamtiti: “A smile relieves a heart that grieves/Remember what I said/I’m not waiting on a lady/I’m just waiting on a friend.”

lupiga

2 comments

  1. “Ti ritmovi, ta nepretenciozna snaga, ta umjetnost – to nije samo showbizz, i nije samo zabava. Charlie Watts, daleki, šutljivi, distancirani britanski gospodin s dvije drvene palice u ruci, odredio je naše živote ritmovima snažnim poput snage prirode.”

    Čestitam tekstopiscu Paveliću na nadhnutim rečenicama o besmrtnom Wattsu. Žitak za čitanje kao uvod za užitak na sjećanje.

Odgovori