Žene, zmajevi i druge opasne stvari

Fans watch HBO’s “Game of Thrones” series finale at a viewing party at Brennan’s bar in Marina del Rey, California, May 19, 2019. (Photo by Robyn Beck / Robyn Beck / AFP)

Kraj najpopularnije televizijske serije svih vremena, Igre prijestolja, ostavio je brojne gledatelje razočaranima. Narativom dovoljno bogata da vlastiti interes u njenom sadržaju pronađe milijardu ljudi, svojim finalom nije zadovoljila estetske i književne kriterije onih nešto upućenijih gledatelja. Jedna od boljih kritika serije, objavljena je na blogu časopisa Scientific American, a polazi od uvjerljive teze kako današnje društvo, barem ono američko, ne zna pričati sociološke priče, već i kad pokuša, one putem obično završe u psihološkoj perspektivi kojom se djela likova objašnjavaju njihovim emotivnim stanjem i neposrednim okružjem. Slično se događa i s Igrom prijestolja koja je jedna opsežna sociološka priča.

Već na početku posljednje sezone, pojavili su se brojni validni prigovori jer su pisci previše pojednostavili radnju, ne bi li uspjeli završiti seriju. Očekivani kraj serije, makar za one obrazovanije gledatelje takvih političkih sklonosti, morao je voditi ka revoluciji i raspadu feudalnog društva te uspostavi nekog oblika demokratskog uređenja. Činjenica da je serija žestoko inspirirana kolažom stvarnih povijesnih događaja, tome je očekivanju samo doprinosila. Da stvar neće ići u tom smjeru bilo je jasno u onoj sezoni u kojoj Hound postaje dijelom “Brotherdood without Banners” koji umjesto u “diktaturu proleterijata” otkližu u predanu religioznost i čije se cjelokupno djelovanje u konačnici svede na jedan jedini važan čin, što je poprilično nezadovoljavajući ishod.

No, ovdje nema mjesta podrobnim analizama sličnih primjera. Umjesto toga, bavit ćemo se samo jednim aspektom, onim feminističkim koji se tiče Daenerys Targaryen, neslomljene, neizgorene, nepokolebljive majke zmajeva, lomiteljice okova, osloboditeljice robova… U javnosti je nastao konsenzus o Daenerys kao ludoj kraljici koju je odjednom korumpirala moć. Slažu se i Slavoj Žižek i Scientific American. Presuda je sljedeća: Dani se slomljena bolom zbog izgubljenih dragih ljudi, zbog izdaje bliskih i zbog toga što ju je odbacio John Snow, muškarac njezinog života, jedini koji joj je bio ravnopravan, predala negativnim emocijama i na krilima zmaja zapalila cijeli grad i milijun ljudi u njemu.

Konsenzus

Žižek tako kaže: “Ista ona ženskost koja, unutar bliskog kruga porodičnog života, predstavlja silu zaštitničke ljubavi, pretvara se u bestidno bunilo kada se ispoljava na nivou javnih i državnih poslova. Prisetimo se najniže tačke na koju se spušta dijalog Igre prestola, kada Deneris kaže Džonu: ako ne može da je voli kao kraljicu, onda neka vlada strah. To je ponižavajući, vulgaran motiv seksualno nezadovoljne žene koja eksplodira u destruktivni bes. Ali – uzmimo sad svoju gorku pilulu – šta s tim ubilačkim ispadima Deneris? Može li se nemilosrdno ubijanje na hiljade običnih ljudi u Kraljevoj Luci zaista opravdati kao nužan korak ka univerzalnoj slobodi? Trenutak je da se prisetimo da su scenario pisala dva muškarca. Deneris kao Luda kraljica upravo je muška fantazija i kritičari su u pravu kada kažu da njen pad u ludilo nije psihološki opravdan. Prizor Deneris dok, sa bezumnim izrazom lica, leti na zmaju i spaljuje kuće i ljude, izraz je patrijarhalne ideologije i njenog straha od jake žene u politici.”

Sav se narativ o Daenerys sveo na istu tu perspektivu – prezrene i usamljene žene koja iz iracionalnih pobuda i osobne osvete spaljuje milijun ljudi. Međutim, izlazi li zaista takav narativ uopće iz okvira predmeta svoje kritike? Naime, upravo svođenje Daninog čina na tek emocionalnu motivaciju zapravo ostaje u logičkim granicama onoga što kritizira, te predstavlja pseudokritiku. Ako se dakle djela žena promatraju kroz emocije te se svaka njihova greška prvo tumači emocijama, ostaje li uopće prostora za bilo kakvo drugo objašnjenje ženskog djelovanja?

Kada Daenerys spali King’s Landing, ona postaje “ludom ženom”, no da je isto to napravio neki muški lik, prije nego što bi mu se prikačila etiketa luđaka, svakako bi njegov čin bio prvo kontekstualno propitan. Partijarhat prema liku Daenerys Targaryen primarno se eksplicira u kritici serije, a ne nužno u samoj činjenici njenog krimena. Gledajući finale serije, u glavi mi se pojavila analogija s Blajburgom. Pobjednička vojska, nakon niza godina skrivanja po šumama, desetkovana ratnom bijedom, nošena silom pobjede rješava se svih elemenata kojima ne može vjerovati. Istraumatizirani, ugnjetavani, isrcpljeni i na rubu života u tome prije svega nalaze povijesnu pravdu i osvetu. Nitko nije vojskovođu te armije prozvao luđakom, jer je njegov čin, iako moralno itekako osudiv, proizišao iz uvjeta njihove dugogodišnje stvarnosti. Daenerys kao žena ne dobiva međutim isto dužno poštovanje. Umjesto detaljne analize za njezin su čin već po neposrednom završetku serije odmah postali odgovorni scenaristi, dva muškarca, dakle, sigurno dva nositelja patrijarhata koji sigurno ne mogu zamisliti vladavinu žene, nego ju u konačnici moraju prikazati kao luđakinju.

Bez gubitka kontrole

Daenerys sebe, baš kao i gledatelji, također vidi kao spasiteljicu svijeta – ona je osloboditeljica naroda, slamačica okova, ona je vjetar slobode i pravde. Kontekst je to koji je sama izgradila i usprkos svim nepovoljnim okolnostima. No, svugdje gdje dođe, njezina moć nikad nije proizlazila iz naroda koji je oslobađala već iz njezinog rođenog prava i nasljeđene moći. Njezina etika uvijek proizlazi samo iz internih procjena o dobrome i lošemu, ona nema nikakvo vijeće oko sebe koje bi je usmjeravalo i obvezivalo na drugačije djelovanje. Ona nikad nije nikamo pripadala, ali nikad nije bila ni jednaka drugima. Njenim se tijelom trgovalo politički, njezin je život uvijek bio ugrožen strahom drugih od njene moći. Njezin mitski dom je grad koji na kraju spali, a moć kojoj cijelo vrijeme teži proizlazi upravo iz tog grada koji su sagradili njeni preci.

Međutim, kada napokon po prvi put dolazi u svoj mitski dom ona je ono Drugo, nepoznato, opasno. Nije percipirana kao majka zmajeva i lomiteljica okova, kao velika osloboditeljica, već upravo suprotno, ona je najnovija inkarnacija svih ludosti svojih predaka. Od nje se strahuje i suzdržava. Ona je nepredvidiva, njezina strategija nije vidljiva narodu Westerosa. Taj postupni ili nagli pad Daenerys u ludilo zapravo ne događa se niti jednom u seriji. Ona nikad zapravo ne gubi kontrolu nad sobom. Svaka odluka koju je donijela, bila je u tom trenutku utemeljena u prethodnom iskustvu. Uključujući i trenutak kada spali oca i brata od Sama Tarleya. Ona ne djeluje emotivno, niti ishitreno. Slagali se s njezinim odlukama, ili ne, okaratkerizirati ih kao emotivne slomove je upisivanje vlastitih vrijednosti u televizijski sadržaj. Čak i sa suzama u očima i slomljenog srca, njezina odluka da spali King’s Landing suprotno većini drugih tumačenja, po mojoj osobnoj procjeni, djeluje promišljeno i racionalno. Da se u Dani zapravo tokom cijele serije učitavao taj kompleks velikog vođe i kulta ličnosti, onog jednog spasitelja koji može spasiti cijeli planet, može se zaključiti i iz razgovora između Johna Snowa i Tiriona dok Tirion čeka suđenje za izdaju, kao i iz posljednjeg razgovora Varysa i Tiriona na istu temu.

Racionalna odluka

No, s druge strane, da bi bilo kakvo demokratsko društvo moglo nastati u Westerosu, Daenerys je morala umrijeti. Nakon što je izvršila svoj historijski zadatak, Dani je, poput Robespierra, morala umrijeti. Za daljnji razvoj društva njezina prisutnost samo je vatreni okov, ograničenje koje narod i dalje tretira kao infantilni, kao onog koji ne zna donositi odluke za sebe. No, moj je dojam da je revolucija koju je obećao George RRR Martin zapravo dostavljena, iako nije izgledala kako je većina očekivala. Bilo je možda iracionalno očekivanje da se na Westerosu može razviti išta drugo osim svojevrsne parlamentarne monarhije i upravo su tome udareni temelji u posljednoj epizodi. Zapravo, ako se pažljivo slušaju dijalozi, može se zaključiti da su scenaristi predvidjeli sve prigovore svojih obožavatelja i unaprijed ih adresirali – tako je Samova ideja uvođenja demokratskog sustava odbačena uz podsmijeh, što je povrijedilo brojne obožavatelje, no to je bio jedini mogući razvoj događaja, ako su htjeli izbjeći potpuni krah narativa, jer za pošteni kompleksni rasplet serije očito više nisu imali ni vremena ni novaca. Pri analizi serije mnogi kritičari ispuštaju iz vida produkcijski faktor, koji je vidno odigrao itekako važnu ulogu, budući da su bile potrebne još tri sezone serije kako bi se svi rukavci radnje potpuno zatvorili. Umjesto toga, svoje scenarističke odluke, pisci pravdaju dijalozima i susretima svih likova koji su zajednički nosili neki dio radnje u prethodnim sezonama.

Psihologizacija posljednje sezone svakako je jeftin produkcijski trik za nužan što skoriji završetak serije, no konsenzus o patrijarhalnom prikazu žena u finalu serije zapravo ipak proizlazi više iz patrijarhalnog pogleda promatrača nego samih pisaca. Očekivanje da emancipacija sa sobom nosi i potpuno odricanje od emocija zapravo je inherentno patrijarhalno. Emancipirana žena nije ona koja je muškoga uma u ženskome tijelu. Ona koja je uvijek racionalna, koja je sve svoje emocije ostavila iza sebe, neupitni narodni heroj bez trunka ega. Ima li ičega patrijarhalnijega od ideje emancipirane žene kao nepogrešive? Kao savršeno racionalne? Kao jednostavno savršene? Može li žena biti emancipirana i dalje griješiti a da je se ne proglasi ludom? I imaju li lude žene također pravo na emancipaciju?

Prikaz Daenerys je potpuno racionalan. John Snow je prije taj mitski sunčani heroj čije su vrline maksimalno uveličane, a njegove mane maksimalno reducirane, njegovo je muško herojstvo potencirano i nimalo ne izlazi iz očekivanih stereotipa mitskoga junaka. Dok John oko sebe ima socijalnu mrežu i potporu koja mu daje racionalnost, Dani je sama bez odgovarajuće podrške. Njegove su odluke stoga rezultat kolektivne odgovornosti, dok su njezine izraz tek njezinog osobnog osjećaja pravde. Je li uopće bilo racionalno očekivati da ona poštedi King’s Landing? Takva bi odluka možda zadovoljila obožavatelje, ali ona bi bila pogrešna. Dani je morala umrijeti da bi se demokracija mogla početi razvijati. John je izgubio svoju moć i muškost, ali je preživio. Iako emocionalan, donio je pravu odluku. Iako emocionalna, ona nije mogla donijeti drugačiju odluku. Nije li zapravo finale serije poslalo prave poruke? Emancipacija je dvostruki mač, i ono što je dobro za društvo, nije dobro za pojedinca. I to je u redu.

bilten

Odgovori