«

»

ruj. 11 2018

Žena zvana Ingrid

„Gluma je najbolji lijek na svijetu — ako se i ne osjećaš dobro, ubrzo zaboraviš jer si usredotočen na nešto što nisi ti. Mi glumci smo doista jako sretni ljudi.“

Riječi su to Ingrid Bergman, glumice koja je svojim nevjerojatnim izvedbama raznih junakinja ostavila dubok trag i postala ikona koja ni dan danas nije izgubila svoj sjaj. Temeljem šest nominacija i tri dobivena Oscara, dva Emmyja i jednog Tonyja, Američki filmski institut proglasio ju je četvrtom najvećom ženskom glumačkom zvijezdom u povijesti.

Rođena je 29. kolovoza 1915. u obitelji Šveđanina Jususa Samuela Bergmana i Njemice Friedel Adler Bergman. Ingrid je rasla bez majke koja je umrla kad su joj bile samo tri godine, ali uz oca koji ju je obožavao, imala je sretno djetinjstvo – sve dok Justus nije obolio od raka želuca kad je Ingrid bilo tek 12. Poslana je da živi s tetom, koja joj je umrla na rukama od srčanih komplikacija samo šest mjeseci poslije. Odgojili su je druga teta i tetak koji su imali petero djece.

Ingrid Bergman i Gösta Ekman u filmu ”Intermezzo” 

Toliko drame u stvarnom životu kao da ju je potaknulo da potraži zaborav u izmišljenim životima, stoga se sa 17 godina prijavila na Akademiju dramskih umjetnosti (Kraljevsko dramsko kazalište) u Stockholmu. Njezin talent prepoznao je švedski filmski studio koji ju je angažirao tijekom prvog ljetnog raspusta. Nakon samo godinu dana napustila je kraljevsko kazalište kako bi se posvetila filmu.

U svojoj dvadeset i prvoj godini udaje se za stomatologa Pettera Lindströma (koji kasnije postaje neurokirurg) i 20. rujna 1938. rađa kćer Piu Lindström. Tako je utjelovila tadašnju normu sretne i ostvarene supruge i majke koja je savršeno korespondirala s glamuroznim imidžom na platnu, a i s moralnim očekivanjima toga razdoblja. No to je ipak bila samo krinka. Iako je Ingrid postala glumačka zvijezda s reputacijom, ne samo dobre glumice, već i profesionalke koja zna što želi, u privatnom životu bila je nesigurna. Petter je odlučivao o svemu, čak i tome što će odjenuti.

Nakon desetak filmova u Švedskoj i jednog u Njemačkoj, Bergmanova je dobila angažman kod holivudskog producenta Davida O. Selznicka u engleskoj verziji njezina švedskog filma iz 1936. Intermezzo. Film je ostvario veliki uspjeh i Bergman učinio zvijezdom. Uspjela je jer se razlikovala od ostalih holivudskih glumica tog vremena: nije htjela promijeniti ime, njegovala je prirodan izgled bez puno šminke i isticala se svojom visinom i gracioznošću.

Ingrid Bergman i Humphrey Bogart u filmu ”Casablanca”

Holivudski period: 1938. – 1949.

Nakon  nastupa u tri američka filma osrednjeg uspjeha, Bergman dobiva priliku pridružiti se Humphreyju Bogartu u klasiku iz 1942. godine, Casablanci, koja ostaje njezina najpoznatija uloga. 
Američki filmski institut 2002. proglašava ovaj film najboljom američkom ljubavnom pričom, stavljajući ga ispred Gone with the Wind i West Side Story. Ironično, s obzirom na to da su i Bogart i Bergman u nekoliko navrata htjeli prekinuti snimanje smatrajući radnju i likove „glupima i neuvjerljivima“. Bergman je čak govorila kako se nada da će ga prestati prikazivati kad ona umre.

Godine 1943. nominirana je za Oscara za najbolju glumicu u filmu Kome zvono zvoni, njezinom prvom filmu u boji. Sljedeće godine je Oscara i osvojila kao najbolja glumica u filmu Plinsko svjetlo (1944.), a treću uzastopnu nominaciju zaradila je ulogom redovnice u filmuZvona Svete Marije.

Kasnije je ponovno je nominirana za Oscara (1948.) i to za ulogu u filmu Ivana Orleanska, neovisnog filmskog producenta Waltera Wangera. Između filmova, Bergman je nastupala u kazališnim komadima Liliom, Anna Christie i Joan of Lorraine. Kazališne daske zauzimale su veliki dio njezinog života, a čak je i svjedočila segregaciji u kazalištu u kojem je glumila. Tijekom konferencije za novinare u Washingtonu protiv nje je i protestirala.

Ingrid Bergman u filmu ”Stromboli”

Talijanski period: 1949.-1957.

Zaintrigirana europskom produkcijom, Ingrid piše pismo talijanskom redatelju Robertu Rosseliniju u kojem izražava zadivljenost njegovim radom i želju da s njim snimi film. Godine 1949. Rosselini ju poziva da glumi u filmuStromboli (1950.) koji je bio početak posve novog razdoblja u njezinom životu.

Tijekom snimanja Strobolija, Ingrid se zaljubila  u Roberta i ostala trudna sa sinom Robertom Ingmarom Rossellinijem (rođenim 7. veljače 1950.). U skladu s tadašnjim društvenim normama Ingrid je jedina ispaštala. Trudnoća je izazvala veliki skandal u SAD-u. Senator Colorada, Edwin C. Johnson, javno je progovorio o Ingrid kao o “groznom primjeru žene i snažnom utjecaju zla”. Postala je persona non grata.

Skandal ju je prisilio da odseli u Italiju, ostavivši supruga i kćer u Americi. Njezin još aktualni suprug, dr. Petter Lindström, tužio ju je zbog napuštanja i tražio skrb nad njihovom kćeri. Ingrid Bergman udala se za Roberta Rossellinija 24. svibnja 1950. godine. Rodila je blizanke, Isabellu Rossellini i Isottu Ingrid Rossellini. No, ni taj brak nije uspio te su se zbog Robertove prevare rastali 7. studenog 1957.

Nakon razvoda od Rossellinija nastupa u filmu Jeana Renoira, u romantičnoj komediji, Elena i njezini muškarci. Iako film nije bio uspješan, njezina izvedba navodi se kao jedna od najboljih. No, Ingridin uspjeh nije ni izbliza gotov.

Ingrid Bergman u filmu ”Anastasia”

Ostvaruje trijumfalan povratak naslovnom ulogom u filmu Anastasia za koju po drugi put osvaja Oscara za najbolju glumicu. Nagradu u njezino ime preuzima njezin prijatelj Cary Grant jer se ona javno ne pojavljuje u Hollywoodu sve do 1958. kao prezenterica na dodjeli Oscara za najbolji film.

Bergman nastavlja glumiti u američkim i europskim filmovima do kraja svoje karijere, a pojavila se i u televizijskim dramama poput The Turn of the Screw (1959.) za koju osvaja Emmyja za najbolju glumicu.

U godinama nakon Rossellinija, Bergman je ponovno zaslužila  poštovanje i  vratila ugled ostvarivanjem respektabilne karijere koju je po broju nagrada nadmašila jedino Katherine Hepburn. Svog trećeg Oscara (i prvog kao najbolja sporedna glumica) osvojila je za izvedbu u filmu Ubojstvo u Orient Expressu(1974.), ali je javno objavila kako nagrada “pripada” talijanskoj glumici Valentini Cortese za Dan za noć, zaključivši svog govor zahvale riječima, “Molim te oprosti mi, Valentina. Nisam htjela.”

U međuvremenu udaje se za svog trećeg supruga od kojeg se 1975. razvodi i ujedno otkriva da ima rak dojke. Unatoč sve lošijem zdravlju nastavlja snimati i 1978. dovršava svoj zadnji film Jesenja sonata u kojem vrhunski parira Liv Ullmann i ponovno dobiva nominaciju za Oscara.

Liv Ullmann i Ingrid Begman u filmu ”Jesenja sonata” 

Godine 1980. Ingrid objavljuje autobiografiju Ingrid Bergman: My Story. U knjizi govori o svom djetinjstvu, ranoj karijeri, životu u Hollywoodu i skandalu s Rossellinijem. Napisana je nakon što su je djeca upozorila da će ostati upamćena samo po glasinama i intervjuima ako ona sama ne ispriča svoju priču.

Zadnja uloga koju je odigrala bila ona  u mini-seriji A Woman Called Golda (1982.) o izraelskoj premijerki Goldi Meir i iste te godine, na svoj 67. rođendan umire u Londonu izgubivši sedmogodišnju bitku s rakom.  Posthumno je nagrađena drugim Emmyjem za najbolju glumicu upravo za njezinu posljednju ulogu.

Neposredno prije smrti, Ingrid Bergman pažljivo je složila sve što ostavlja za sobom – fotografije, pisma, izreske iz novina i tri haljine, od kojih svaka predstavlja jedan od njezina tri braka. Znala je da će, kao i njezini filmovi, i njezina tri muža zajedno s njom ući u legendu. Violina je na sprovodu svirala pjesmu As Time Goes By, temu iz Casablance, podsjećajući na njezinu najslavniju ulogu, Ilse Lund.

Dvije su predaje o tome gdje je nakon kremiranja pokopana; jedni tvrde da su joj pepeo razasuli švedskom obalom, a drugi da je pokopana u Stockholmu pokraj  svojih roditelja.

“Ne žalim ni za čim. Ne bih svoj život živjela ovako kako sam živjela da sam se brinula o tome što će ljudi misliti.”

 

Ingrid Bergman, Isabella Rossellini, Robertino Rossellini, Ingrid Rossellini i Pia Lindstro

voxfeminae

 

Odgovori