Što se sve krije neposredno ispod površine naizgled savršenih života? Twin Peaks, David Lynch i nadrealizam kao pogled u mračnu stranu stvarnosti

Kada se serija Twin Peaks prvi puta pojavila na malim ekranima (tada su još zaista i bili mali) u proljeće 1990., bilo je to nešto još neviđeno u kontekstu televizijske serije.

Naizgled obična radnja, tipična za fuziju sapunice i krimi-drame, misterij ubijene djevojke u malom gradiću negdje na prostoru američke savezne države Washington, bio je samo gornji plašt jedne dublje priče koju možemo promatrati iz više kuteva.

Je li u konačnici Twin Peaks samo dobra misterija, šira kritika društva i čovjeka općenito ili pak nadrealno umjetničko djelo upakirano u medij masovne kulture, televiziju? Vjerojatno je sve troje u jednom.

Riječ je o seriji koju su stvorili i režirali kultni duo – Mark Frost i David Lynch. Prvi je prizemljen i iskusni producent televizijskih serija (policijska drama “Hill Street Blues”), netko kome će produkcijska kuća vjerovati, netko kome će povjeriti novac za proizvodnju znajući da će ovaj imati na umu ekonomske aspekte ovog biznisa. Drugi je pak… David Lynch, osoba čije ime često govori više od bilo kojeg dodatnog opisa.

Lynch je uistinu renesansna osoba našeg doba – slikar, producent, glazbenik, fotograf… “Najvažniji režiser naše ere” kako ga neki nazivaju. Kada se na sceni pojavio njegov prvi film, Eraserhead iz 1977. – publika je bila šokirana dok je ljubitelje nadrealizma vjerojatno šokirala činjenica da je ovo čovjek iz Philadelphije, Amerikanac.

David Lynch Takvi filmovi se, u pravilu, nisu stvarali u Americi, Europa je bila zadužena za čudno i drugačije. Lynchev film Eraserhead ni do današnjih dana nije izgubio na svojoj bizarnosti ni elementu šoka – publika će i dalje osjećati intenzivne emocije koje možda jure direktno iz njihove zabačene podsvijesti (naročito ako su mlađi muškarac pred životnom prekretnicom vezanom uz postajanje roditeljom).

Njegov “Elephant Man” iz 1980. donio mu je širu popularnost, “Dune” iz 1984. spoznaju da treba ostati ono što jest i da mainstream blockbustere ostavi drugima, a “Plavim baršunom” (Blue Velvet) iz 1986. ponovno pomiče granice konvencionalnog i ulazi u sferu koja će utjecati i na Twin Peaks i na gotovo sve drugo što je radio nakon – od savršenog “Mullholand Drivea” iz 2001. do zadnjeg, nemogućeg za pohvatati, “Inland Empirea” iz 2006.

Odrastanje po siromašnim četvrtima Philadelphije ostavilo je traga na Davida Lyncha, moralo je, a on je svoja zapažanja savršeno pretvorio u umjetnička djela. U suštini riječ je o uvijek nesavršenom, intimidirajućem, pa i ružnom, što se krije negdje sasvim blizu naizgled idealne površine.
David Lynch 1980., za vrijeme snimanja filma “The Elephant Man” Ne čudi stoga da je Lynch često za svoje motive uzimao 50-e godine SAD-a. Bilo je to vrijeme koje je uistinu izgledalo “bajkovito” mnogima – dotjerana žena, marljivi muž, pristojna djeca, nasmiješeni pas, novi auto u garaži, bijela idilična ograda, savršeno podšišana travica, susretljivi susjedi i optimizam kojem se ne nazire rok trajanja.

Lynch je rođen 20. siječnja 1946., dakle upravo u tom vremenu. Nije se libio zaviriti ispod te površine, ili je ono od ispod došlo k njemu i bez poziva, a to će kasnije postati njegova centralna tema i inspiracija.

Nešto se krije u blizini, nekakav detalj koji će dati do znanja da savršenstvo ima jako tanku površinu. Odrezano uho uočeno za vrijeme šetnje kroz šumarak u Plavom baršunu ili pak pseći izmet na terasi naizgled idealnog malog stambenog kompleksa u kojeg se upravo useljava optimistična mlada glumica u Mullholand Driveu.
Britanska glumica Naomi Watts, glavna zvijezda filma Mullholand Drive iz 2001. godine Ovo su eksplicitni motivi koji nam daju do znanja da savršeno može postojati samo u našim iluzijama. Sitniji detalji, oni gotovo podsvjesni, razasuti su svuda uokolo, ali s istim ciljem.

Američka suburbija nije ono što mislimo da jest. Privlačnost gotovo dobrosusjedskih odnosa u malom gradiću kao što je Twin Peaks također nije ono što mislimo da jest, a definitivno nije ni sam Hollywood protiv kojeg se Lynch ne libi progovoriti (i zato će, unatoč talentu, uvijek biti zadržan na marginama).

Sheryl Lee, glumica koja će odglumiti ulogu Laure Palmer, ubijene djevojke oko koje se vrti radnja serije Twin PeaksMračna strana ne postoji samo u društvu kao cjelini, postoji i kod svakog pojedinca, a tema dualnosti je nešto što on također često istražuje. Može li osoba biti i dobra i loša u isto vrijeme? Koliko pojedinac zapravo mora ulagati u sebe da svoju potencijalno lošu, mračnu, stranu drži pod kontrolom? Gdje su granice, gdje su kočnice etike i morala?

Ove teme su poprilično načete u Plavom baršunu da bi kasnije u potpunosti ušle u Twin Peaks.

Možda ste seriju pratili još početkom 90-ih, možda ste je tek sada otkrili pošto je u tijeku četvrt stoljeća iščekivana treća sezona, a možda ćete tek otkriti Twin Peaks. U svakom slučaju, ovdje Vam nećemo otkriti ništa prevažno što bi Vam umanjilo užitak gledanja. Ipak – ako ne želite znati ništa o radnji, preskočite iduća 2 paragrafa!
“Dobrodošli u Twin Peaks” Prvi kadar pilot epizode je uvod u zaplet koji će potrajati jako dugo – na obali rijeke pronađeno je mrtvo tijelo popularne srednjoškolke Laure Palmer, zamotano u plastičnu vreću. Laura Palmer je, saznajemo uskoro, upravo simbol dualnosti koju spominjemo – izvana ona je prelijepa plavuša, popularna, ponos njenog malog grada, osoba koju su svi voljeli. Iznutra ona je jedna iscrpljena duša u uzaludnom bijegu od svojih demona.

Uskoro upoznajemo i druge likove koji, bez obzira na vanjštinu, su svi redom nešto drugo od onog kako se predstavljaju. Netko će reći kako se u kontekstu jedne serije ipak pretjeruje s time, jer ispada da baš nitko nije sasvim “normalan” – no, to je zapravo i ključno pitanje, tko jest normalan izvan okvira Twin Peaksa? Tko je uopće normalan u našoj svakodnevici? Rastezljiv je to pojam, dakako, a tema je takva da ju je često ugodnije preskočiti.

Od pamtivijeka sve kulture spominju neprestani sukob između dobra i zla, bilo kroz religiju, filozofiju ili neka druga vjerovanja i nauku.
Sherilyn Fenn i Kyle MacLachlan, za vrijeme snimanja prve sezone Twin Peaksa Nakon dvije sezone Twin Peaksa uslijedio je i film “Twin Peaks: Fire Walk With Me” (1992.) koji je bio nedvojbeno mračniji i “teži” za gledanje. Žalosno je da ga je publika i kritika zbog toga tada poprilično negativno dočekala mada je jasno da je riječ o filmu koji zaista nije za svakoga, naročito zbog intenzivnijeg oslanjanja na simboliku i elemente nadrealizma umjesto na lako razumljivu radnju.

Istima se vjerojatno neće svidjeti ni treća sezona koja je krenula prije 20-ak dana jer novi nastavci su koncipirani još i više u tom stilu. Ipak, treća sezona Twin Peaksa je fascinantna, ne samo za gledanje već i za promatranje u kontekstu moderne televizije i filma. Svjedočimo velikom povratku starih hitova koji se vraćaju samo da izvuku novac iz džepova nostalgične publike (Indiana Jones, Star Wars, Alien…) – u tom kontekstu Twin Peaks zaista jest fascinantan jer se vraća, ali ne da bi podilazio staroj publici, niti da bi šarmirao novu, vraća se primarno da bi ispričao priču na način kako je to David Lynch zamislio (za vrijeme snimanja prve dvije sezone Lynch je bio dosta ograničen od strane uprave koja se znatno više uzdala u Marka Frosta, ovog puta to nije slučaj – dali su mu slobodu i ta sloboda se intenzivno osjeti).
Dio originalne postave Twin Peaksa 27 godina kasnije u trećoj sezoni koji se upravo emitira Ono što je ranih 90-ih započelo kao televizijska misterija na granici s umjetničkim filmom koji kroz nadrealizam želi nešto reći i nekakve emocije potaknuti, sada je poprilično evoluiralo k tom umjetničkom izričaju. U novoj sezoni će neki zaista uživati, zabavljajući se još danima nakon svakog nastavka nastojeći dešifrirati radnju, simbole i što je sve “pjesnik htio reći”. Drugima će, zasigurno, sve skupa biti poprilično zamorno i beznačajno, ipak, ako si daju priliku gledati na neke stvari na jedan drugi način, mogu se nadati vrlo originalnom putovanju.

advance

 

 

Odgovori