Slojevita narativna struktura: Bijela vrana

Kaže najavna špica filma da se naziv bijela vrana koristi kao oznaka za osobu koja se ne uklapa u svoju okolinu, pojedinca koji je drugačiji, izniman, osebujan, pokazuje specifične talente i sklonosti. Time nas izravno uvodi u kontekst biografije baletne zvijezde Rudolfa Nurejeva, rođenoga 1938. godine u vlaku te odrasloga u sibirskim zabitima tada sovjetske Rusije. Umjetnik je nakon posjeta baletne skupine Kirov Parizu 1961. godine uspio zatražiti politički azil u Francuskoj, čija je društvena i politička klima više odgovarala njegovim umjetničkim i osobnim sklonostima. Nurejev je neosporno bio vrlo talentirana i osebujna ličnost – svojeglava i naprasita, ambiciozna i dobroga mišljenja o sebi, koja se prometnula u jednog od najboljih baletana svoje generacije, štoviše danas se smatra prvom pop-zvijezdom baleta.

Njegove su formativne godine bile intrigantne glumcu i redatelju Ralphu Fiennesu, koji se nakon adaptacije Shakespeara (Coriolanus, 2011) odlučio zabavljati životima poznatih povijesnih ličnosti poput Charlesa Dickensa u The Invisible Woman (2013), a u domenu tih preokupacija ulazi i Bijela vrana. Pritom je podršku imao u uglednom scenaristu Davidu Hareu (Damage, 1992; The Hours, 2002; The Reader, 2008), uz svesrdne produkcijske usluge BBC-a. Posrijedi je ambiciozan projekt u kojem je autorska ekipa veliki naglasak stavila na autentičnost. Iako je riječ o britansko-francuskoj koprodukciji, u kojoj je angažirana internacionalna glumačka ekipa, u segmentima radnje koji se odvijaju u Rusiji isključivo se govori ruskim, a u dijelovima koji se odvijaju u Francuskoj koristi se francuski, engleski i ruski jezik. Fiennes se nije odlučio dodvoravati publici i snimati film isključivo na engleskom jeziku nego se odlučio za jezični realizam, pa kada se njegov ruski protagonist ne može sasvim izraziti na engleskom jeziku u Francuskoj, navedeno doprinosi autentičnosti ali i propitivanju odnosa dviju kultura u doba hladnoga rata.

Radnja se okvirno odvija na dvama lokacijama – u Rusiji i Francuskoj, a dijadan je odnos dviju zemalja s obzirom na drugačije kulturne i političke tradicije ukršten upravo preko protagonista. Kada dolazi u Francusku, o kojoj je čitao i maštao, redatelj prostor očuđuje kako bi predstavio perspektivu protagonista koji se prvi put susreće s onim o čemu je čitao i slušao. Izrazitije se koriste gornji i donji rakurs, sve izgleda veliko i monumentalno, novo i drugačije. Pritom se izbjegava stereotipno suprotstavljanje dvaju prostora temeljeno na zapadnjačkim predrasudama. Fiennes podosta upečatljivo uspijeva evocirati atmosferu koja je prevladavala u Sovjetskom Savezu na temelju niza detalja: Nurejeva odlaska u Ministarstvo kulture, stana njegova učitelja Puškina, kojega i sam glumi, odnosa koji vladaju u školi. Pritom ga mnogo više zanima lik i umjetnički kontekst oko njega nego sama politička klima, koja je naznačena preko manje ili više suptilnih detalja u sovjetskim dijelovima radnje, a mnogo više u pariškim sekvencama, gdje članovi baleta bivaju neprestano pod prismotrom tajnih agenata.

Fiennes i Hare čine selekciju, inače karakterističnu za biografske narative, u koje ne može, zbog ograničenoga vremenskoga opsega filma, ući nečije svekoliko životno iskustvo, nego samo događaji koji su bitni i presudni za formiranje osobne i profesionalne životne priče. U Bijeloj vrani osobno je isprepleteno s profesionalnim jer privatne aspiracije, prošlost i porijeklo utječu na protagonistove životne odabire te pokreću ambiciju za uspjehom. Film je pritom usredotočen na razdoblje Nurejeva života do dvadeset i druge godine te sudbonosnog odlaska u Pariz. Narativna struktura je vremenski uslojena te sadrži tri temporalne dimenzije. Prva otpada na narativnu sadašnjost te je vezana uz protagonistov boravak u Parizu, njegovo poznanstvo s Clarom Saint te pariškim plesačima.

Prigrljavanje pariškoga života, zanimanje za umjetnički život grada te ličnosti tamošnjih plesnih stvaraoca stvara zazor kod njegovih nadređenih te policijsko-političke pratnje, što neprestano balansira na rubu skandala i eskalacije sukoba. Pariška dionica nastoji dati karakterni i umjetnički portret Nurejeva, koji se potom produbljuje drugom vremenskom razinom, koja je dana u formi analeptičkih narativnih sekvenci. Ona otpada na razdoblje od dolaska u Sankt Peterburg, kada je imao sedamnaest godina, do odlaska u Pariz. Tih je pet godina selektirano na ključna mjesta školovanja te osobnoga života, a bitne su zbog ocrtavanja svjetonazora, ambicije te razvoja umjetničkoga senzibiliteta lika. One su za Nurejeva bile presudne u formativnom smislu, iako se katkada scenaristički odveć simplificirano glavni lik tretira isključivo kao sebični buntovnik, kroz čije dijaloge s nadređenima potom bivaju uvedene određene filozofske ideje o smislu i naravi umjetnosti. Tom dojmu pridonosi i debitantska glumačka kreacija Olega Ivenka, koji zaostaje za Fiennesom. Treća vremenska razina predstavlja najdalju prošlost, a vezana je uz rano djetinjstvo u Sibiru. Također su posrijedi analeptički narativni fragmenti koji ocrtavaju protagonistovu izdvojenost, odnos s majkom i ocem te su u vizualnom smislu diferencirani od ostatka filma. Prevladava sivo-plava fotografija, koja gotovo graniči s crno-bijelim, a pridonosi dojmu hladnoće koja ocrtava osamljenost protagonista te korespondira sa sibirskim atmosferilijama. Spomenuta diferenciranost koja ih očuđuje u odnosu na ostatak filma također upućuje da su ove analepse aspekt unutarnje fokalizacije, pa time predstavljaju sjećanja samoga Nurejeva.

Redatelj uspijeva solidno voditi radnju pa mu neprestano balansiranje između vremenskih razina, nasreću, ne postaje konfuzno. Ono također pridonosi zanimljivosti cjeline. Stroga linearnost mogla bi film učiniti dosadnim i zamornim, tim više što je primjetno da autori žele prikazati što više aspekata iz prvih dvaju desetljeća protagonistova života. Nelinearnom strukturom cjelini se daje doza dinamizma te raznovrsnosti, iako Fiennes ne uspijeva uvijek najspretnije odabrati trenutak u kojem će tijek radnje u narativnoj sadašnjosti prekinuti analepsom. Zato su mu plesne scene jako dobro postavljene.

filmovi

Odgovori