Seciranje hrvatske državnosti: Koja je ovo država

Hrvatska je željena zemlja mnogih naraštaja. Nju se uistinu „ljubilo i sanjalo“. Žudilo se, patilo, ratovalo, konačno, izborilo. Ipak, ostvarena je inkarnacija u obličju države Hrvatske, kod mnogog njezina ljubovatelja, ostala nedovršenom. Toliko mnogo želja i sanja, a samo ostvarenje hrvatstva umnogome je zakazalo. O ovim je pitanjima posljednjih godina politolog Ivo Paić objavio dvije filozofsko-hermeneutičke analize toga kako je to Imati Hrvatsku (2011) i Figure zaboravljanja (2016).* U njima se na akribijski precizan i (doista!) plodno kritički način, znanstveno-analitički secira fenomen hrvatske državnosti.

Kako tu temu obrađuju Mate Matišić i Vinko Brešan? Kao već osvjedočeni autorski tandem, ovi nas ljudi ponovno zovu u kino kako bi nas – zabavili i nasmijali!? I to ničim drugim doli prikazom deformiteta procesa hrvatske državotvornosti. Pripovjedno-dramski suradnici još od filma Nije kraj (2008), u pravilnom razmaku od svakih pet godina, ovi su autori osmislili najprije Svećenikovu djecu (2013) te aktualni blagdanski, novogodišnji potencijalni kino-hitnaslov Koja je ovo država (2018). Iako ne toliko gromoglasno medijski nametljiv poput prethodnika, Brešanov posljednji film ostavlja nas tek s dojmom marketinškog teasera navodne provokativnosti, no zapravo, tek nazovi »kritike« koju će blagonaklono i s razumijevanjem prihvatiti domoljubi liberalne orijentacije kojima je Hrvatska doista »priraslu srcu«.

Naime, što? Brešanov je film zapravo mnogo manje ljuta trava, puno više sedativ (placebo?), a ponajviše tek (o)čaj od mlake kamilice. Predložak za filmsku priču čine Matišićevi kazališni ekscerpti što ih je svojedobno (2015) u kazalištu Kerempuh postavio Dino Mustafić. Naslovi Ne kopaj po groblju, molim te (Noćna mora) i General zapravo su povezani s likom što ga u filmu glumi Nikša Butijer. Ovaj se protagonist pojavljuje i u uvodnoj sekvenci filma. U tom se predvidljivom segmentu on predstavlja neuspjelim samoubojicom. Zbog čega? Pa, zbog silne ljubavi za Hrvatskom koja se nije ostvarila onakvom za kakvu se borio, a kakvu je (valjda) priželjkivao. Isti dramski postulat trebao je, pretpostavljam, biti urnebesnim ulazom u film. Međutim, uzastopno buđenje iz noćnih mòra toliko je predvidljiv element da je već na začetku zacrtano neinventivno baratanje potencijalno komičnim scenama. Motiv samoubojice, poznat iz stripova Alana Forda, ovdje uopće ne funkcionira.

Nadalje, drugi nosivi dramaturški moment jest samozaključavanje ministra vlade za policiju Stanka Kelave u zatvorsku ćeliju. I njegova je priča obilježena naprasnim noćnim mòrama, ali iz kojih, pokazat će se, nema nekog buđenja. Brešan je i u ovome filmu, nakon Svećenika, ponovno izabrao Krešimira Mikića za protagonista kojemu stvari neumitno „izmiču između prstiju“. Da, put u pakao (opet) popločen je dobrim namjerama. U želji da na neki način okaje krivnju, nes(p)retni se ministar zaključava u zatvorsku spomen-sobu. Ova je, pak, groteskno utočište sjećanja na zlehudu sudbinu hrvatskih političkih zatvorenika u protunaravnom režimu mrske nam bivše državne tvorevine. Ispod slikâ Veselice, Đodana, Gotovca i Tuđmana iscrtana je krvava linija. Ista će biti signumom koliko tragičkog usuda prošlosti, toliko i krvarenja HR-danas. Međutim, kako se ovdje radi o (barem pokušaju) humornog načina tvorbe filmske priče, sve će se polako pretvarati u tragikomediju, no koja će malokome biti smiješnom.

Kao što su u Svećenikovoj djeci autori filmske pripovijesti pokušali svo zlo premjestiti u utrobu Kaptolske nemani – a tek djelomično se odlučili baviti samim Molohom vlasti, u Koja je ovo država protagonisti postaju predsjednik, premijer i ostali ministri u vladi RH. Ipak, unatoč očitoj dobroj namjeri kritike nefunkcionirajućeg (s)ustava, autori postižu tek karikaturalnost. Lik predsjednika (Daniel Olbrychski) i premijera (Sebastian Cavazza) tako ostaju stranim elementom (i doslovno!) sredini koju bi trebali filmski inkarnirati. Dakle, već i sa strane castinga filma, odabran je odmak od zbiljskosti. Poljsko-slovenski par glumaca, slutim, trebao je predstavljati otuđenje čelnika od naroda. Međutim, dramske situacije groteske u državnim kabinetima primjer su one kritike koja ustvari puca u prazno i ne dotiče se nijednog realnog problema.

Čemu služi iskapanje grobova, kao bitan dramski moment filmske priče? Naravno, i opet se radi o metafori (metonimiji?) za državice bivšeg YU-prostora. Zabuna s mrtvačkim ljesovima već je dugo dijelom Matišićeva scenarističkog opusa/habitusa. Još od Papićeva Kad mrtvi zapjevaju (1998), ovaj se motiv pojavljuje kao svojevrsni derivat poetike kultnih Šijanovih i Kovačevićevih Maratonaca. Međutim, njegov dramaturški postav jednostavno nije uvjerljiv. Zašto? Opet, jednostavno, zato što nije duhovit! Par prvoloptaških, crnohumornih trikova poput razgovora s mrtvacem, ostaju morbidnom travestijom mnogo ozbiljnijih posljedica što ih je režim prvog predsjednika ostavio nama današnjima. O tomu svjedoči suvremena, europska Hrvatska i njezina slika oličena u nedavno otkrivenom spomeniku Franji Tuđmanu, koji je (podsvjesno!?) remekdjelo posvete našoj beskrajnoj  gluposti.

Međutim, imaju nam Brešan i Matišić što za reći i o ikonama HR-suvremenosti. Tako likovi četvorice otimača kovčega s izgubljenim blagom nose kockaste dresove. Ipak, modrić, mandžukić, perišić, rakitić ne uspijevaju izmamiti smijeh. Zašto? Opet stoga što su to svetinje koje ne može dotaknuti satira, ali bogami (u slučaju prvoga) niti pravni sustav koji se ne usudi kazniti nogometnu ikonu zbog krivokletstva. Grom, pak, s neba koji pogađa svećenika (i to dvaput!) dijelom je već patologije koja jedini način obračuna s korumpiranom i do srži zatrovanom Crkvom vidi u (nad)naravnim silama. (Neki će možda uspjeliji moment filma pronaći u visprenoj dramaturškoj posloženosti priče, kada se Generalove moćne more pokazuju savršeno racionalno objašnjivima, prema onoj gnomi Ilije Čvorovića: „Danice, sve je drugačije od onoga kako se čini!“)

Koja je ovo država nastavlja tamo gdje su ostavljena Svećenikova djeca. Upravo tamo… pred vratima inačice HR-liberalne fantazme o tomu kakva je ova država trebala biti. Kroz film se provlači žal i melankolija (i u samoj vizuri fotografije Branka Linte) za onim što moglo je bit’, al’ nije. Jer su stvari negdje pošle po krivu?? Kajgod. Put u pakao popločen je dobrim namjerama. Generalov apel pred samoubojstvo – ukinite državu, stoga nije Marxov nauk. (Ni Karlov, a bome niti Grouchov!)

Film dobrog čovjeka Vinka Brešana (doista mi je draga osoba) učinkovit je u svojoj kritici poput, recimo, Plenkovićeva Povjerenstva za suočavanje s prošlošću. (Nažalost, sve su manje izgledni Brešanovi dosezi iz 90-ih kakvi su bili Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal).

Ergo, ad finem, još čekamo nekoga poput Balenovića i Schmidta koji će se zbiljski suočiti s metastazama hrvatske zbilje.

 

filmovi

 

 

 

Odgovori