«

»

ožu. 13 2019

Rezime sjajnih osam dana: Filmovi koje ZagrebDox ustrajno dovodi najbolja su potvrda njihovog opredjeljenja

ZagrebDoxmeđunarodni festival dokumentarnog filma održan je ove godine po petnaesti put, od 24. veljače do 3. ožujka. Na platnima kinodvorana zagrebačkog Kaptol centra odvrtila su se 104 najnovija ostvarenja majstora filmskog dokumentarizma iz cijeloga svijeta – 19 u međunarodnoj, a 18 u regionalnoj natjecateljskoj konkurenciji, dok su ostali razvrstani u već poznate, ali i neke nove segmente tog filmskog žanra. Među već uhodanim i uvijek rado gledanim starim službenim programima pažnju su i ove, jubilarne godine, izazvali filmovi iz skupine „Kontroverzni Dox“, „Biografski Dox“, „Happy Dox“, „Teen Dox“, ali i „ADU Dox“, potom dokumentarci pod zajedničkim nazivnikom „Glazbeni Globus“, odnosno „Stanje stvari“, tu su i neizbježni „Factumentarci“ i „Majstori Doxa“, a nezaobilazna je bila i retrospektiva Sergeja Loznice, kao i autorska večer Nebojše Slijepčevića.

Ljubiteljima pikanterija iz života slavnih i otkrivanja često nepoznatih pa i pomno skrivanih detalja znamenitih velikana iz društvenih, političkih, vjerskih ili umjetničkih krugova današnjeg svijeta bio je namijenjen program „Poznati o poznatima“ s filmom Emira Kusturice „El Pepe, jedan uzvišeni život“, filmski portret nekadašnjeg urugvajskog predsjednika u kojem se Jose „El Pepe“ Mujica osvjetljava sa više strana, od burne mladosti kada je pripadao ljevičarskoj gerili do njegovih državničkih dana. U istom programu Wim Wenders pak portretira papu Franju: „Papa Franjo, čovjek od riječi“, Werner Herzog u filmu „Susret sa Gorbačovom“ razgovara s osamdesetsedmogodišnjim karizmatičnim ruskim političarom i državnikom, a Margarethe von Trotta, na stotu obljetnicu njegova rođenja, snima film o velikom kazališnom i filmskom redatelju Ingmaru Bergmanu pod nazivom „U potrazi za Bergmanom“.

Ljubitelji mode mogli su naći ono što ih zanima u doxovima programa „Fashion Dox“, a nova kategorija „Slow Dox“ donijela je filmove koje odlikuju dugi kadrovi, minimalizam u postupku i odabiru tehničkih rješenja, suptilnu priču i neku snovitu atmosferu tajanstva i začudnosti na granici eksperimenta. Upravo iz tog posebnog programa 15. ZagrebDoxa potječe i ovogodišnji laureat, film „Na planini“ Yang Zhanga, kome je dodijeljen Veliki pečat za najbolji film u međunarodnoj konkurenciji.

Yang Zhang (Peking 1967.) renomirano je ime i u igranom filmu, a u ovom dvosatnom poetskom dokumentarcu autor nas vodi na putovanje u neku daleku kinesku provinciju, zabačeno planinsko selo kao iz bajke. U njemu iskusni kineski likovni umjetnik Shen Jiamhua vodi školu slikanja što je pohađaju uglavnom lokalne stanovnice starije životne dobi i na čijim se slikarskim platnima, u najboljoj maniri naivnog slikarstva žarkih i plamtećih boja, a uz njegovo svugdje prisutno oko i pažljivo izbalansirane savjete koji ne ograničavaju njihovu kreativnost, zrcali sve ono što svakodnevno zapažaju i doživljavaju oko sebe – voćke u cvatu, svakodnevicu sela, mačke u igri, riječju život koji žive.

Stoga je i žiri, u sastavu Nebojša Slijepčević, redatelj, Tue Steen Mueller, filmski kritičar i Želimir Žilnik, redatelj, i mogao ocijeniti da „…film osvaja vizualnom ljepotom, uvodi nas u život jedne daleke zajednice pokazujući slavlje i žalovanje, rođenje i smrt, spektakularne proslave i intimne razgovore. Svaki mu je kadar poput slike, predivna meditacija o pravim vrijdnostzima u životu…“

Slikarstva i umjetnosti napose dotiče se, do krajnjih granica, još jedan film nastao na drugom kraju planete. Riječ je o poljsko-bjeloruskoj koprodukciji, filmu „Summa“, potpisuje ga Andrei Kutsila, a na ZagrebDox je stigao ovjenčan nagradom za najbolji srednjometražni dokumentarni film na prošlogodišnjem internacionalnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu. O smislu i poslanju slikarstva u njemu govori veliki poljski slikar, grafičar, kipar, fotograf, ali i prozaist i pjesnik Andrzej Strumillo (Vilnius, Litva 1927.) na svom čarobnom imanju, okružen netaknutom prirodom i psima, domaćim životinjama. Svojevrsna je to rekapitulacija pređenog vlastitog životnog puta u umjetnosti, ali i poimanja slike, kao pojma, simbola i znaka, naravno ujedno vrlo lirska, osobna i topla filmska pripovijest prožeta ljubavlju prema umjetnosti, prirodi i životu samom.

No, ZagrebDox ne plovi samo umjetničkim vodama, on beskompromisno istražuje i mračnu stranu svijeta i pojedinca, naroda i država, oslikava i one tužne, nasilne, surove i bolne trenutke u životu, ti su doxovi nemilosrdni u otkrivanju neuralgičnih mjesta, otvaranju nezaraslih rana svijeta u previranju.

Pobjednički film u regionalnoj konkurenciji, „Una Primavera“, snimljen u austrijsko-njemačko-talijanskoj koprodukciji, režirala ga je redateljica i diplomirana scenografkinja, rođena u Rimu, a sada stanovnica Berlina, Valentina Primavera, osvrće se na takvu jednu temu, kao što je nasilje u obitelji. Autorica polazi od vlastite majke koja nakon četiri desetljeća braka posustaje, napušta muža i konačno podnosi zahtjev za razvod, raskida zajednički život i u svojim šezdesetim godinama, nakon svih proživljenih teškoća, tuge i nanesene boli kreće u novi život.

O tim neizbrisivim tragovima nasilja u porodici koji kad-tad isplivaju na površinu govori se i u izvrsnom dokumentarcu „U procijepu“. Redatelj, koji je ujedno i scenarist, snimatelj i montažer, Bing Liu, diplomirao je književnost na sveučilištu Illinois, Chicago, pripovijeda o sebi i grupi prijatelja, vatrenih i strastvenih skejtera, o njihovim obiteljima i nasilnim situacijama kroz koje su i sami prolazili živeći djetinjstvo i mladost u Rockfordu, gradu na sjeveroistoku SAD-a, a film je do sada prikazan i nagrađivan na brojnim festivalima širom svijeta.

Od nasilja u obitelji samo je mali korak do nasilja u društvu – rat, pustošenja i razaranja haraju svijetom, a dokumentaristi to uredno bilježe kamerom na mjestu događaja. Pakao usred ruševina Sirije donosi film „Još se snima“, no da se i u tim trenucima užasa može dogoditi prijateljstvo pa čak i ne odustati od umjetnosti svjedoče njegovi autori – Ghiath Ayoub i Saeed Al Batal.

Ratni kaos i bezumlje u središtu je i filma „Ljudi u pustoši“ redatelja Heba Khaleda, vrsnog sineasta koji svjedoči o ništavnosti i bezvrijednosti ljudskog života u okružju rata. Veliki i renomirani filmski festival poput ZagrebDoxa nije mogao zaobići ni temu imigranata i izbjeglica čijim kolonama nema kraja.

Mađarski film „Lake lekcije“ prati sudbinu Somalijke, sedamnaestogodišnjakinje Kaifi, u njenim pokušajima da se integrira u novu sredinu, položi maturu i ostvari svoj san kao manekenka u Budimpešti.

Gabrielle Brady priču smješta na suprotni kraj filmskog i zemaljskog globusa: „Otok gladnih duhova“ film je što se događa na Božićnom otoku usred Indijskog oceana, administrativno pripada Australiji, i na njemu se nalazi strogo čuvani prihvatni centar za ilegalne imigrante. Ujedno, taj otok je poznat po velikoj godišnjoj seobi milijuna crvenih rakova koji napuštaju džunglu i kreću se, unatoč zaprekama terena, prema moru. U tome im, koliko je to moguće, pomažu za to određene službe, promet se zaustavlja da bi im se omogućila ta migracija prema moru, kao krajnjem cilju – no ljudskim bićima ta pomoć nije ni približno onakva kakva je potrebna, iskustva terapeutkinje Poh Lin iznosi redateljica u filmu, kao i osobne ispovijedi te tragične sudbine ljudi zatočenih u tom logoru na kraju svijeta, gdje čekaju azil i spas. Traumatična je to panorama stradanja i nesreće tih jadnih ljudi koje je nevolja, rat ili bijeda istjerala s njihovih ognjišta i domova, osjeća se to u svakom kadru ovoga filmskog zapisa, svjedoče o tome i riječi jednoga od intervjuiranih koji nas, ne bez suza, suočava sa jezom i stravom položaja u kojem se nalaze: „Pakao nije vatra. On je ovdje. Kad vidiš da tvoji dragi pate. Da postaje sve gore, a ti im ne možeš pomoći. Bespomoćan si.“

Kaos i rat na jednoj strani, razorene obitelji, upropaštena djetinjstva, patnja ljudi bez domovine, na drugoj, bezrazložna mržnja, rasizam i netrpeljivost na trećoj strani – to su, nažalost te grube, okrutne i nimalo lijepe slike svijeta koje ZagrebDox, predano i marljivo, skuplja širom filmskog globusa i ocrtava i ono što baš ne želimo vidjeti, čega se sramimo i bojimo, možda i negiramo, no ono tvrdoglavo postoji oko nas pa i u nama. Kao u sjajnom filmu „Bijela desnica: susresti neprijatelja“ u kojem nas redateljica Deeyah Khan vodi unutar zloglasnih skupina neonacista, zadrtih nacionalista i rasista, mrzitelja svega onog što je drugačije od njih, širom bijele Amerike.

No, da ne bismo pomislili da se tako nešto može dogoditi samo daleko od nas, da smo imuni na takva zastranjenja i zločine, razuvjeriti će nas film „Srbenka“ Nebojše Slijepčevića prikazan na njegovoj autorskoj večeri, u kojem se, ovaj put iz filmskog kuta, kamerom, prati zlokoban slučaj umorstva obitelji Zec u Hrvatskoj, s početka rata, odnosno probe za kazališnu predstavu „Aleksandra Zec“ redatelja Olivera Frljića.

Istaknuti pak hrvatski dokumentarist, Goran Dević (Sisak 1971.), poznat po svojim intimnim filmskim pričama o svom rodnom gradu, još od „Uvoznih vrana“ iz 2004. godine, preko „Buffeta Željezara“ (2017.) pa sve do najnovijeg, „Na vodi“ kome je žiri festivala DOX Leipzig dodijelio posebno priznanje, a hrvatska će premijera biti upravo u Sisku, ovoga petka. Na 15. ZagrebDoxu prikazao je svoj novi film, „U ime Republike Hrvatske“. Ironična je to i metaforična osuda pravosudno-psihijatrijskog ekscesa iz 2013. godine, kada je sudionik lokalnih izbora, Marko Francišković, zbog radikalnih stavova, političkih uvjerenja i izjava protiv sistema i vlasti, podložne korupciji, sudski proglašen za neuračunljivog i poslan na liječenje i to nakon procesa koji je više ličio na farsu i grotesku nego na sudski postupak.

Da ništa ne nastaje iz ničega i da sve ima svoje prethodnike i temelje nepobitno je pokazao film „Proces“ cijenjenog ukrajinskog redatelja Sergeja Loznice. Kao što ga i samo ime određuje i asocira na kultni roman Franza Kafke, „Proces“ je film koji podsjeća na to da se sve već nekada dogodilo. Loznica ga stvara temeljem postojećih filmskih materijala s prvog velikog suđenja u SSSR-u početkom tridesetih godina prošloga stoljeća. Predmet osude je, naravno, izdaja nacionalnih interesa, pokajnici skrušeno priznaju pred sudskim vijećem navodne grijehe i kaju se za njih, oni pristaju biti proglašeni neprijateljima države, saboterima Nove ekonomske politike, priznaju čak i kolaboraciju sa stranim državnicima, mole za oprost … Film izvanredno dočarava tu zaista kafkijansku atmosferu u sudnici, koja će ubrzo postati poprište velikih budućih monstr-procesa i staljinističkih čistki što će uslijediti, a što je praksa koju, nažalost, i danas možemo pratiti i vidjeti na djelu.

ZagrebDox ove je godine imao u svom programu i nekoliko izvanrednih filmova nominiranih za Oscara – jedan ga je i dobio, uz samo otvaranje zagrebačkog festivala. Riječ je o američkom filmu „Free Solo“ koji je osvojio ovogodišnjeg Oscara za najbolji dugometražni dokumentarni film, autori su Elizabeth Chai Vasarhelyi i Jimmy Chin. Oni u stominutnom dokumentarcu izuzetne vizualne ljepote prate Amerikanca Alexa Honnolda, trenutno najboljeg solo penjača na svijetu, u pripremama i osvajanju strme i glatke stijene El Capitan, visoke oko 900 metara, u nacionalnom parku Yosemite u Kaliforniji. Posebnost i ekskluzivnost je, naravno, u vrsti penjanja: free solo znači, naime, da se penjač uspinje potpuno sam, bez ikakvih pomagala, užeta i bilo čega drugog, oslanja se jedino na vlastitu muskulaturu, ruke, noge i vještinu tijela. Sam uspon traje par minuta manje od četiri sata, pripremao se, mentalno i fizički, godinama za taj poduhvat i posljednjih dvadesetak minuta filma, izvrsno snimljenog i minuciozno montiranog i režiranog stvarno vam oduzima dah, a može se pogledati i na programu National Geographic.

Rezimirajući jubilarno, 15. izdanje ZagrebDoxa, Nenad Puhovski, osnivač, direktor i selektor nekoliko programa, podsjetiti će: „Petnaest godina festivala, to je više od 2.000 prikazanih filmova, otprilike 20.000 odgledanih, tek nešto manje od 300.000 gledatelja – beskrajno sam ponosan na sve što smo napravili – na ekipu koja radi kao najbolji švicarski sat, na publiku koja puni naše dvorane, na atmosferu dijaloga koju promičemo u društvu u kojem je to sve prije nego lako.“ Pokrenut u vrijeme ne baš sklono takvoj vrsti dijaloga, ZagrebDox ga je ustrajno gajio i razvijao, filmovi koje dovodi u Zagreb najbolja su potvrda tog opredjeljenja.

 

lupiga

 

 

1 comment

  1. du auch

    Odličan smjerokaz za gledanje prepun dobrih podataka.

Odgovori