Odlazak jednog od najvećih televizijskih stvaralaca

Piše Josip Grozdanić

 

Da je u svom profesionalnom životu kao scenarist realizirao samo dramsku seriju Kuda idu divlje svinje, prvu domaću igranu seriju koja je zamišljena, snimljena i montirana isključivo za TV-prikazivanje, nedavno preminuli Ivo Štivičić bio bi zlatnim slovima upisan u povijest ne samo hrvatske televizije i televizijske produkcije nego i u povijest hrvatske kulture u cjelini. Premda je tijekom po prilici četiri desetljeća djelovanja, u posljednjem razdoblju sredinom 90-ih kao autor i voditelj svojevrsnog talk-show-serijala Glumački portreti, kao scenarist kreirao bogat opus uspjelih, u vrijeme premijernih prikazivanja vrlo popularnih i trajno rado gledanih TV-drama i serija, Štivičić je najpoznatiji ostao upravo po antologijskoj seriji redatelja Ivana Hetricha. Posvetivši se određenom krugu likova koji se tijekom Drugoga svjetskog rata nalaze na nevelikom području u okolici Zagreba, osoba raznorodnih socijalnih i obiteljskih zaleđa koje se na različite načine trude preživjeti rat i usput izvući neku manju ili veću korist, Štivičić i Hetrich stvorili su bogatu i nijansiranu društvenu fresku vremena, fresku koja je funkcionirala i kao izražena moralka. U ratu koji će i njima donijeti nekom metak, a nekom imetak, Štivičićevi antijunaci predvođeni Crnim Rokom u sjajnoj interpretaciji Ljubiše Samardžića kreću se sivom zonom s one strane zakona i morala, prisiljeni na okrutnosti i snalaženje u okolnostima koje im formalno pružaju alibi za sve. No naposljetku ih ipak, makar se poput oružničkog podnarednika Mile Vrbice trudili samo gledati svoja posla i kloniti se nevolja, čeka suočavanje s vlastitim tragičnim sudbinama, jer naposljetku nitko ne može izmaknuti onomu što rat donosi.

Još na počecima karijere, potkraj 50-ih i tijekom 60-ih godina, Štivičić se iskazao vještim scenarističkim prilagodbama proznih i dramskih djela, u dramama kakve su Balkon, Vražji otok i Oko božje adaptirajući prozu A. G. Matoša, Miroslava Krleže i Ranka Marinkovića, a u dramama Ujakov san i Krokodil prozna djela F. M. Dostojevskog. Od ranih je dana tako ne samo u Hetrichu kao redatelju pronašao idealna suradnika s kojim se odlično razumio i nadopunjavao, nego je i dao oduška strasti za adaptiranjem vrijednih književnih djela. Za Krležinom dramom Vučjak tako je prvi put posegnuo već 1961, realiziravši TV-dramu dakako u Hetrichovoj režiji te s Reljom Bašićem, Vanjom Drachom i Žužom Ergeny u najvažnijim ulogama. Istom Krležinom dramskom tekstu vratit će se 25 godina poslije, ovaj put u uspjeloj 15-dijelnoj seriji Putovanje u Vučjak u režiji Ede Galića, još jednom njegovu djelu koje stari poput vrhunskog vina, te se danas, osobito u vremenu sve manje pismenosti i kultiviranosti u kojem umjetnost i kultura kao da tavore u zapećku, doima još superiornijim nego u godinama u kojima je snimljeno. Imao je Štivičić i poneki izlet u film, ne samo u Horvatovu izboru nastalu iz serije Putovanje u Vučjak, nego i u ratnoj drami Dvostruki obruč Nikole Tanhofera, za koju je napisao izvorni scenarij. No njegov prirodni medij bila je televizija, na kojoj je 1978. opet posegnuo za Krležom, za novelama Smrt Tome Bakrana i In extremis, koje je također u režiji Ede Galića pretočio u dvodijelnu TV-dramu Tomo Bakran.

Intelektualno živ i znatiželjan, lucidan i kreativan, i pred kraj 80-ih u drami Predvečerje puno skepse ostao je vjeran Krleži i Enesu Čengiću, njegovoj biografskoj knjizi Ples na vulkanima, da bi se nakon suradnje s Rajkom Grlićem na kratkom filmu Parizi-Istra opet vratio Krleži, u TV-drami Roktanje intelektualnih krmača ili Europa danas u dramsko tkivo pretočivši političke motive iz Fritzove knjige Evropa danas. Ivo Štivičić bio je jedan od najvećih televizijskih stvaralaca i jedan od najmarkantnijih intelektualaca u hrvatskoj kulturi druge polovine 20. stoljeća, jedan od onih čijim se djelima valja uvijek i iznova vraćati kao svjetionicima pameti, mudrosti i erudicije.

matica

4 comments

Skip to comment form

  1. Nasreću, ostaju video zapisi, ostaju serije, filmovi. Uvijek se možemo podsjetiti na velikana. Vječna mu hvala i slava

  2. Kada je umro Jovan Ličina, na sprovodu mu je bilo 13 ljudi. Među njima i veliki maestro Ivo. Zauvijek ću pamtiti taj čin ljudskosti i hrabrosti.

  3. Ovo, što @JEP piše nisam znala, ali to kazuje ono što treba znati.

Odgovori