Nema stida kod Rumunja. A kod nas? Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari

„Sretan sam da mi žena nije Židovka ni Srpkinja… Neka im je sretan put, nisu stigli ponijeti ni devize, ni svoje prljave gaće“. Sjećate li se ovih prosvjetljujućih iskaza? Zasigurno ih možete prepoznati i utvrditi njihovo autorstvo. No, je li legacija ovakovih visprenih izjava nešto pripadno tek Hrvatima (ili onima koji se takvima osjećaju)? Diljem Europe – posebice u posljednjih nekoliko godina u zemljama koje su izašle iz protunaravnih komunističkih poredaka, sve smo izravnije suočeni s ovakovom vrstom iskaza. No ti se iskazi, prešutnom suglasnošću demokratskih režima, pretvaraju i u činove, iz „proizvodeće instance diskurzivne prakse“ (M. Foucault) pretvaraju se u konkretna (ne)djela. Nakon uvreda, slijede premlaćivanja i batinjanja, u krajnjoj instanci ubojstva. A sve to pod zaštitom brendiranja nacionalne arhenomičnosti, samobitnosti, suverenosti.

Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari (Îmi este indiferent daca în istorie vom intra ca barbari, 2018.) pobjednik je prošlogodišnjeg Filmskog festivala u Karlovyim Varyima. Ime redatelja filma već nam cijelo desetljeće jamči beskompromisno obračunavanje sa svim našim predrasudama. Peti cjelovečernji film Radua Judea dosljedno nastavlja samom-si-zadanu misiju. Već od prvijenca, tj. od Najsretnije djevojka na svijetu (2009.), ovaj nas autor vispreno upozorava na činjenicu koliko smo zapravo modelirani prema obrascima potrošačke manipulacije, radi li se o stvarima ili idejama. No, najosjetljiviji smo upravo na ideje. Kad nam netko izmakne idejna rješenja za suočavanje s onim Realnim, tada ono izbija kao lacanovski passage à l’acte. Ne spominjem slučajno ovdje francuskog barda psihoanalize. Upravo se psihoanalizom, i to kao ekstenzijom filozofije, Jude služi u svom kino-nastupu. No autor u pristupu uopće ne docira, nego nas suočava sa zbiljom u svojevrsnom mockumentaryju.

Mariana Marin (Ioana Iacob) kazališna je redateljica u kasnim 30-ima. Privatni život joj je hektičan, podređen kazališnom artizmu kao političkom aktivizmu. No, koji je to još teatrum (mundi) danas još moguć i smislen, ako ne politički? Mariana održava seksualnu vezu s oženjenim pilotom (Ion Rizea), no on joj je tek ekstenzija stvaralačkog libida, simulacrum ljubavnika, što se pokazuje kada ga Mariana odbacuje nakon što on ustukne pred mogućim očinstvom. Dakle, protagonistica je Judeova filma sva u svom projektu. U čemu se on sastoji? Zanimljiv je u tom pogledu običaj u Rumunjskoj da se na državne obljetnice zbudu spektakularna uprizorenja povijesnih događaja. No Mariana se odlučila upriličiti povijesni događaj pokolja nad Židovima u Odessi, a koji su počinili Rumunji tijekom listopada 1941. u ovome crnomorskome gradu. Ona posebice insistira na trogodišnjoj rumunjskoj kolaboraciji s Hitlerom i nacistima.

Naravno, suočava se s mnogim, čini se neprevladivim preprekama. „Zašto niste odabrali nešto svima prihvatljivo? Na primjer, kako smo mi Rumunji potomci Rimljana i Dačana? Kako smo Rimljane, kao Dačani, učili grčkoj filozofiji?“, pita je kulturnjački intendant Movila (Aleksandar Dabija). No Mariana se – skupivši družinu naturščika koji uprizoruju narečeno događanje, ne sukobljava tek s nerazumijevanjem sponzora, oličenih u spomenutom Movili, nego i s inherentnim, latentnim šovinizmom među svojim glumcima. Predrasude nisu vezane samo uz Židove. Nesnošljivost, pa i otvorena mržnja kod njih usmjerena je i prema Romima, kao i povijesnim uzurpatorima – Rusima. Mariana, pak, čita Isaaka Babelja, a sklona je i filozofskim opservacijama. Uostalom, cijeli je njezin redateljski pothvat nošen Marxovom vodiljom: „Povijest se uvijek ponavlja dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa“ (ovaj se citat i navodi u filmu).

Jude se u svom procédeu utječe već provjerenim i prepoznatljivim metodama. Dugački pasaži razgovora – posebice onaj između Mariane i Movile, slažu sve argumente u cjelinu autorske ideje. Međutim, protagonisti dijaloge i solilokvije izlažu sa strašću ili cinizmom koji daju životnost takovrsnoj dramatizaciji. Česta nagost Mariane, pak, služi iskazivanju njenog rizika ogoljavanja pred javnosti. Osim nesputanosti erosa, pogledu se gledatelja izlaže krhkost njezina gola tijela. Tri sekvence u kadi – u svakoj od njih ona pije različito piće, poput dijalektičkog triptiha uokviruju razvoj njezina entuzijazma prema skepsi o konačnom rezultatu njezina projekta. Jer, što se u političkom mnijenju dešava u Rumunjskoj od 90-ih? Nakon pada Ceausescuova režima – jedinog koji je izravno prenošen putem TV-kamera!, zbio se povijesni revizionizam. Poznato?? Nakon što su se riješili komunističkog diktatora i izišli iz sjene SSSR-a, Rumunji su počeli (latentnu) rehabilitaciju zloglasnog pro-fašista Antonescua. Isti je u pogromu Židova često bio i mnogo revniji i radikalniji od samih Nacista. Sam, pak, naziv filma Ne zanima me ako u povijesti ostanemo zapisani kao barbari izravni je Antonescuov citat. Jer, „svaki je dokument kulture, i dokument barbarstva“ (W. Benjamin).

No, kako na to gledaju tzv. obični Rumunji? Kao i sve nacije, uostalom. „Bili smo hrabri, odlučni, pa i okrutni kad je to trebalo – sve u obrani interesa svojih nacionalnih interesa – jednom riječi: heroji.“ Upravo je taj heroizam medijski sedativ svakoj ozbiljnijoj historiografskoj analizi. Kada zamjenica gradonačelnika najavljuje performans Marianine skupine, namah nam u oči upada sličnost s Kolindinim nevoljkim ograđivanjem od marša hrvatskih povijesnih postrojbi središtem Zagreba ujesen 2016.

Ipak, Mariana nije netko tko bi se pokolebao u teatarskim ambicijama. Uprizorila je kako rumunjske, izravno fašistički okarakterizirane postrojbe šalju Židove u logore, a sve završava ogromnim plamenom u prostorima u koje su stjerani. Što čini prisutni puk na toj paradi? Plješće i veseli se. Čuje se tek poneki, izolirani protest prema prikazanim scenama. Inscenacija je uspjela…

U čemu je Marianina inscenacija zapravo uspjela? Ponajprije u tomu što nam je ogolila ono Realno u svim tranzicijskim demokracijama bliskih nam prostora. Ima li tu ičeg odioznog? Nečeg oko čega bismo trebali pribjeći najtemeljnijem osjećaju, iz kojeg se rađa i otpor? Jer, što rađa mišljenje? Stid! Ne, nema stida kod prisutnih Rumunja na trgu Marianina uprizorenja. Ima li ga kod nas? Imamo li ikakva osjećaja nakon zadnjeg kadra Judeova filma u kojem vidimo obješene lutke nakon teatarskog spektakla? Bilo kakvog? Imalo? Judeov film razotkriva ono realno ispod mračne oblande podsvjesnog. Redateljski, isti nije bez mana, s previše doslovnosti, uz intelektualni humor (primjer je vic o piscima koji boksački udarac u glavu prepoznaju kao Kritiku čistoga uma). Iako zasigurno ne najbolji, ovo mu je najvažniji film.

A Jude? „Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svim protivnicima… samostalnosti (rumunjske, naravno!) (da se) ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude, nego im se prodaju za Judine škude“…

Nomen est omen. Amen!

2 comments

  1. Gledao ga ljetos na VFF-u. Izniman film!

    Bravo Jude!
    (k’o Frljić kod nas)

    1. Posredno to tvrdi i kritičar Krivak.

Odgovori