Miljenko Jergović: Načelnik Tuzle u novoj epizodi berača željeza: posao za glumca Nazifa

 

Miljenko JergovićBez dvojbe najimpresivniji film Krzysztofa Kieslowskog nosi naziv “Ewa Ewunia”. Ali ne bi mu na um pao da nije prethodno snimio “Prvu ljubav”, dokumentarni film iz 1974, čija priča govori o dvoje mladih ljudi, Jadziji i Romeku, koji čekaju dijete i obavljaju sve pripreme za njegov dolazak na svijet. Vrijeme je to Edwarda Giereka, ekonomskog oporavka zemlje, varljivih stvaralačkih sloboda i procvata poljske kinematografije. Naravno, postojala je zvanična partijska cenzura, ali su se pisci i redatelji dovijali na različite načine. Recimo, izborom teme: Kieslowski je odlučio snimiti film o siromašnome paru, o dvoje proletera, koji zapravo nemaju gdje roditi i udomiti svoje dijete. Nakon što Jadzija rodi, trebali bi sve troje živjeti u malenom sobičku, kod njezine bake. Filmska ekipa ih, mjesecima, prati na svakome koraku, Kieslowski inscenira situacije koje su im se već dogodile u stvarnosti, ili će se tek dogoditi, da bi na kraju, u velikom finalu, snimio i porođaj. To 1974. nije bio tako uobičajeno: filmska ekipa u rađaonici. I tako se rodila Ewa.

Sve je sjajno ispalo, film je u Poljskoj doživio veliki uspjeh, a ljudi na ulici prepoznavali su Jadziju i Romeka, pozdravljali ih, smiješili im se, promatrali ih kao zvijezde. I tu se Kieslowski uplašio: je li im, možda, uništio živote snimivši dokumentarni film, je li im život pretvorio u iluziju, koja će u jednom trenutku, kada shvate da nisu filmske zvijezde i da je njihova slava jednokratna, uništiti budućnost cijele obitelji? Stvarajući umjetničko djelo, preuzeo je odgovornost za dvoje ljudi i njihovo tek rođeno dijete. Mnogo je to za čovjeka koji ne samo da ima moralne obzire, nego od moralnih obzira, u velikoj mjeri, stvara vlastitu filmsku poetiku.

Ali Jadzija i Romek nisu se zanijeli i umislili. Hladne glave, krenuli su u život, samo ona sobica kod Jadzijine bake bila je tako mala, sasvim nepogodna za život s djetetom. Pa kako doći do stana? Od tog pitanja Kieslowski je stvorio razlog za film “Ewa Ewunija”. Državnoj televiziji, koja je producirala i “Prvu ljubav”, predložio je grandiozan projekt: film o Ewi, od njezina rođenja, do trenutka kada ona rađa dijete. Snimanje bi moglo potrajati dvadesetak i više godina. Direktor televizije bio je oduševljen. “U redu, ali želite li vi da film bude optimističan?”, upitao ga je redatelj. I naravno, što bi drugo želio direktor socijalističke televizije, nego da film bude optimističan. “Ako želite da film bude optimističan, onda moramo stvoriti optimistične činjenice, s obzirom da su sada pesimistične.”

Pola godine kasnije Ewini roditelji su dobili lijep četverosobni stan. Film “Ewa Ewunia” nikada nije snimljen. Kieslowski je odustao, opet iz moralnih obzira, ali smisao umjetničkog djela je ispunjen, premda djelo ne postoji. Preuzevši odgovornost za ljude o kojima je snimao dokumentarac, te za njihovo dijete, Krzysztof Kieslowski je učinio ono što je morao. Pomogao im je tako što je prevario državu. I to je časno, o kojoj god državi bilo riječi. Obitelj je živjela u lijepom četverosobnom stanu, sve dok se nije iselila u Njemačku, pa u Kanadu. Ostali su prijatelji, sve do smrti Krzystofa Kieslowskog.

Danisu Tanoviću, bosanskome redatelju, nakon “Ničije zemlje” – najnagrađivanijega debitantskog filma u povijesti europske kinematografije – ukazano je povjerenje da po scenariju Krzystofa Kieslowskog i Krzystofa Piesiewicza, zaostalom nakon redateljeve smrti, snimi film “Pakao”. Djelo, naravno, nije moglo, a nije ni trebalo biti usporedivo s onim što bi snimio Kieslowski, ali u umjetničkom, kao i u moralnom smislu, Tanović je bio i ostao dostojan predloška. Kako i čime, to ćemo do kraja postati svjesni osam godina kasnije.

Slično Kieslowskom, iz moralnog refleksa, bez novaca, države i velikih producenata, nakon što je u novinama pročitao uznemirujući članak, Danis Tanović snimio je film “Epizoda u životu berača željeza”. Uza se je imao nekoliko svojih stalnih suradnika, a pred sobom dvoje ljudi koji su, kao i Jadzija i Romek, trebali ispričati svoju priču. Film, međutim, nije bio dokumentarni, nego igrani, i to iz jednoga pomalo neobičnog razloga: ono o čemu je priča govorila, to se Senadi i Nazifu već dogodilo, i samo su trebali ponoviti priču. Da je film sniman u trenutku dok se priča odvijala, tada bi bio dokumentaran. Sve drugo je, do u dlaku, isto i ponovljeno. U povijesti kinematografije ovo, možda, nije jedinstven slučaj, ali jest izniman. Po Tanovićevom filmu uspostavlja se jedna nova, zanimljiva distinkcija između igranoga i dokumentarnog žanra. Ali nije o tome riječ, nije to važno.

Jednako kao što je Kieslowski preuzeo odgovornost za Jadziju i Romeka, Tanović je preuzeo odgovornost za Senadu, Nazifa i njihovu djecu. Šta ako njih dvoje preozbiljno shvate uspjeh filma, a onda i Nazifovog Srebrenog medvjeda, glumačku nagradu kakvu nije dobio nijedan “pravi” hrvatski, a bogme ni bosanski glumac? I kako Nazifu objasniti da on nije glumac, a dobio je nagradu do kakve veliki glumci teško dođu? Osim toga, kada dobijete ozbiljnu umjetničku, književnu ili filmsku nagradu, tada posve prirodno očekujete da se u vašem životu nešto promijeni, da vam se popravi status u sredini u kojoj živite. Tako je mislio i Nazif, pa je poželio da više ne radi kao berač željeza, nego se ponadao da će mu na konto Srebrenog medvjeda (ne jednog, nego dva) netko naći posao. A tko bi mu, jadničku, u Bosni našao posao? Ama, ni u Hrvatskoj mu ga ne bi našli, nego bi još bili ljubomorni na njega, kao što i jesu – lokalni filmski kritičari, i na njega, i na Tanovića – pa bi mu život bio još gori nego što mu je bio do tada. I što je najgore, Nazifu i Senadi zaprijetilo je isto što i Jadziji i Romeku: tresnut će sa zvjezdanih visina i razbiti se o ledenu bosansku zemlju. A Danis Tanović će gorko platiti što se poigrao ljudskim sudbinama, jer niti je ovo vrijeme socijalističkoga optimizma, niti je Bosna Poljska, pa da direktoru televizije ponudi film koji će snimati dvadeset godina, o njihovome novorođenom djetetu, koje se, čuli ste to, zove – Danis.

Međutim, onda se u priči pojavio gradonačelnik Tuzle Jasmin Imamović, da Nazifu Mujiću nađe posao u gradskome poduzeću Panonija. I to je poanta svega. Potaknut bezdušnošću ljudi, Danis Tanović snimio je film “Epizoda u životu berača željeza”. Živi izuzetak od pravila da su balkanski političari (i hrvatski, i hrvatski…) bezdušni ljudi, gradonačelnik Imamović je Nazifu našao posao. Time je film dobio svoj moralni poučak. I nevidljivu posvetu Krzystofu Kieslowskom.

Izvor: Jergovic

Odgovori