Kino-zapis prevažne teme: Šavovi, 2019.

Čemu služe šavovi? Dakako, nužni su u krojačkom zanatu, u kojem se spajaju rasparani ili razderani dijelovi odjeće, ali i u kirurgiji gdje se šiju dijelovi tijela. U teorijskoj literaturi, prošivni bod (point du capiton), pak, dijelom je Lacanove psihoanalitičke terminologije, a znači spoj označitelja i označenog u diskurzivnom čvorištu koje određuje što je to spojivo s nečim drugim, eda bi se onda ostvarilo – značenje. Jer, ljudi su od krvi i mesa. Govori se da, kada nam otkinu ili odrežu dio tijela, još uvijek osjećamo taj, nekada naš organ ili tkivo. No, kako je to kad nam otkinu ono najvlastitije, što je živjelo kao dio nas? Kada nam oduzmu život koji smo nosili u sebi?

Osobno, ne bih mogao dati ikakav odgovor na ovo retoričko pitanje. Ali znat će to svaka majka kojoj su oduzeli – dijete. Samo slutim, ali ima li ičeg strašnijeg negoli kada ti ukradu u tebi nastao život i zauvijek ga oduzmu? Upravo o tome govori drugi dugometražni igrani film beogradskog autora Miroslava Terzića. Ovo neobično dojmljivo ostvarenje prvo je umjetničko suočavanje s događanjima od prije skoro dva desetljeća. Naime, iz beogradskih je (po)rodilišta majkama oduzeto oko 500 novorođenčadi, kako bi se ista našla na tržištu ljudima, a bebe su proglašene mrtvima za svoje majke. Postoji li ikakav prošivni bod značenja koji bi tako nešto objasnio? Može li se ikakvim šavom zacijeliti takova rana?

Snimljen prema istinitom događaju, Terzićev film prošiva emotivnu traumu koja se ne može ni zakrpati, niti zašiti ili nadomjestiti nekom aplikacijom. Ana Ostojić (Snežana Bogdanović) je žena u 50-ima koja kruh svoj nasušni zarađuje šivanjem u vlastitoj krojačkoj radnji. Njezin je suprug Jovan (Marko Bačović) noćni čuvar koji se pokazuje brižnim mužem i ocem. Naime, bračni partneri imaju kćerku Ivanu (Jovana Stoiljković), koja studira i za koju se čini da je siguran izvor obiteljskog zajedništva i zadovoljstva. Međutim, protagonistica Ana na svojem licu skoro da uopće ne izražava bilo kakvo zadovoljstvo i radost u bivanju sa svojim najbližima. Njezino je lice najčešće kameno. No iza njega se, naravno, ne krije bezosjećajnost nego beskrajna sjeta i tuga. U prvoj polovici Terzićeva filma, ovo lice toliko dominira teksturom filma da je to gotovo neizdrživo. Naime, iako sama glumica kaže da je provela skoro mjesec dana sa stvarnom osobom koju je inkarnirala, u filmskoj dijegezi ovaj je moment fiksiranja njezina lica pomalo redundantnim. Ali, ono što posebice plijeni jest scenografsko okružje jedne učmale sredine u kojoj se probija ozračje bespomoćnosti i nemoći pred sumornom stvarnošću.

I to je najviši domet Terzićeva filma. Njegov spori ritam, koji se tek pred sam kraj ubrzava, svakako ne pridonosi dinamici djela. Međutim, tema kojom se Šavovi bave na neki je način zahtijevala ovaj usporeni narativ, kako bismo i mi kao gledatelji bili stiješnjeni u nelagodu iz koje bismo se najradije što prije izvukli. Uz sav napor protagonistice, u sasvim solidnoj kreaciji Snežane Bogdanović, dobili smo ne-filmičan ugođaj koji opterećuje percepciju. Tek ulaskom izgubljenog sina Marka (Pavle Čemerikić), stvar se mijenja. Odjednom shvaćamo da njegovom životnošću i sam film – oživljava. (Rekao bih da je to u prvome redu zasluga mladog glumca koji je već ostvario dvije sjajne uloge – u Schmidtovu filmu Agape te, još dojmljiviju, u Glavonićevu Teretu.)

U susretu s njime, kameno Anino lice ponovno poprima osobnost. Njezin osmijeh i nama gledateljima pruža neopisiv osjećaj olakšanja i male katarze. No, što reći o dramaturgiji Šavova? Iako se radi o filmu snimljenom prema pre-tragičnom zbiljskom događaju – kao i svim traumama iz njega proizišlim, nosivi lik protagonistice djeluje patološkim te time i pomalo nestvarnim. Naime, što? Zakonitosti umjetničke kinematografije ipak podliježu stanovitoj proporciji (harmoniji) između teških i lakih dijelova. Prema piscu ovih redaka, toga u Šavovima – nema. Sam narativni preokret u kojem se suprug i kći stavljaju u majčinu poziciju djeluje pomalo iskonstruiranim i nemotiviranim (no, rekoh već, o situaciji otetog djeteta mogle bi svjedočiti tek – majke). U jednom ipak kulturnom artefaktu kakav je umjetnički film, nedostaje sugestivnosti koja bi životno stvarnu situaciju činila i umjetnički zbiljskom. Posebično mi se neuvjerljivom čini sekvenca u kojoj žena-usvojiteljica (Ksenija Marinković) zapravo priznaje svoj poraz pred majčinskom ljubavi. (Usput, hrvatska je glumica svoju epizodu odigrala na standardno visokoj razini.)

Film Šavovi dobio je niz nagrada i na međunarodnoj sceni, a u Berlinu je dobio posebno priznanje u Panorama sekciji. U Puli ga je međunarodni žiri FEDEORA proglasio najboljim filmom manjinske HR-koprodukcije. Ipak, rekao bih kako je to ponajprije rezultat njegove velike teme.

Daleko od toga da Šavovi nisu pametno napravljen film…Međutim, npr. djelo Bog postoji, njeno ime je Petrunija Teone Strugar Mitevske, te pogotovo Teret Ognjena Glavonića, mnogo su artistički sugestivnija ostvarenja. Šavovi su svoju priču skrojili s najboljom, ljudskom namjerom. Bona fide, film je bio nužan za otvaranje jedne bolne socijalne teme. Ipak, kao dugometražni umjetnički uradak tek je kino-zapis prevažne teme, vrijedan poštovanja i pozornosti. Dramaturško-režijski, kao da mu ponestaje umjetničkog nerva za veliki film. In ultima linea, kako je rekao kolega mi Tomislav Čegir iz Ocjenjivačkog suda ovogodišnje Pule – De gustibus non disputandum est. Punctum.

filmovi

Odgovori