Joker – fikcija koja to nije

Kako učiniti da društvo nije prisiljeno sebe spoznati tek u odrazu Jokera?

Ne ulazeći u estetiku filma, odnosno u scenarij i produkciju Todda Phillipsa, sjajnu glumu Joaquina Phoenixa te pogođeno glazbeno “farbanje” islandske kompozitorice Hildur Guðnadóttir, film Joker, ovjenčan i venecijanskim Zlatnim lavom, iznosi suvremene društvene prijepore o odnosu pojedinca, društva, ludila i nasilja.

Iako će mnogi osporavati kako umjetničku vrijednost, tako i moralne implikacije samog filma, što je i zadaća filmske kritike, odlučno je to da jedan popularan film ne ostavlja ravnodušnom publiku diljem svijeta. Kod jednih brutalne će filmske scene izazvati nemir, a za druge – očito naviknute na nasilan televizijski sadržaj – bit će to samo jedan u nizu filmova koji vrvi nasilnim scenama ubojstava te fizičkog i mentalnog nasilja.

Pitanje tko nije naviknut na suvremeno nasilno društvo, oni pogođeni ili oni ravnodušni, ujedno je i pitanje kuda idemo, odnosno možemo li se još uvijek nadati da nasilje neće postati posve normalno uživanje u poetici umjetničkog djela ili, još gore, završiti kao uzor ubojstvima u stvarnom životu, kojih su mediji prepuni. Prisjetimo se samo Rousseauove kritike La Fontaineovih Basni kada u Émileu prigovara popularnom piscu da su basne pogubne jer se djeca, suprotno naumu pisca, uvijek radije poistovjete s moćnijom i lukavijom životinjom, nego s onom slabijom i manje interesantnom.

Introvertirani zaplet

Prilično rastegnut i u dijelovima nejasan zaplet filma ipak sažima dugu povijest nasilja na suvremenoj razini koju osjećamo svakodnevno, a to je nasilje društva nad pojedincem koji u trenutku kada dolazi u fazu ravnodušja reagira na najgori način, što nije novitet ovog filma. Naime, nepravda koju društvo nanosi pojedincu koji mu se onda osvećuje tema je mnogih dramskih tekstova i filmskih scenarija. Mentalno oboljeli Arthur Fleck (Joker) koji radi kao klaun, a sanja karijeru stand-up komičara živi s bolesnom majkom u nasilnom, kriminalnom i ekonomskom krizom pogođenom Gotham Cityju, koji danas nije više samo fikcija.

Zbog svojeg posla i bolesti nekontroliranog smijeha (zbog čega je na lijekovima) trpi neprestane uvrede i poruge društva, koje se nerijetko pretvaraju i u fizičke napade. Jedan takav (scena prebijanja i cipelarenja na ulici) glavni lik doživi traumatično (no u sebi oprašta mladim huliganima), nakon čega mu kolega klaun poklanja pištolj, čime sve kreće nizbrdo.

Zbog autorefleksivnog osjećaja suvišnosti Fleck pištolj namjenjuje samoubojstvu često ga prislanjajući sebi na glavu, no događajem u metrou, kada ga napadaju trojica mladih imućnih japija (scena prebijanja i cipelarenja), film kreće u drugome smjeru. Fleck ubija napadače, pri čemu osjeća olakšanje popraćeno bujnom maštom o nekom boljem životu.

Katarza koju osjeća rast će proporcionalno s uzvraćanjem udaraca društvu, točnije (što je presudno za osjećaj pravednosti koji ovaj film, unatoč nasilju, izaziva) pojedincima koji ga omalovažavaju i vrijeđaju postupcima ekvivalentnima nasilju, ako ne i gorima od samog fizičkog nasilja, a to je stvaranje osjećaja srama.

Antisistemski bunt i anarhistički rasplet

Društveno nasilje, poruga, cinizam i nametanje srama stvorili su Jokera kao vlastitu refleksiju koja se reflektira na najgori način, jer se Joker osvećuje svima koji su ga “stvorili” ili barem omogućili. Najprije ubija majku jer uvidom u njezin medicinski karton doznaje da mu je, kao psihički poremećena osoba, lagala kako je izvanbračno dijete bogataša Thomasa Waynea kod kojeg je radila, kao i to da ga je kao usvojeno dijete zlostavljala.

Samom Wayneu (ocu Brucea Waynea, budućeg Batmana) s kojim se sreće u jednom toaletu ne uzvraća udarac u lice jer misli da mu govori istinu. Potom na brutalan način ubija kolegu klauna koji mu je dao pištolj, a drugog kolegu istodobno pušta nekažnjeno jer je uvijek prema njemu bio korektan.

Neka “ubojstva”, koja to vjerojatno i nisu, ostaju gledatelju namjerno vizualno prikraćena i nejasna, možda zbog toga kako se lik Jokera ne bi jednoznačno shvatio, no središnja scena ubojstva vrhunac je raspleta: javni čin katarze i osude ciničnog, rugalačkog, licemjernog i bezosjećajnog društva.

Naime, popularni komičar i voditelj zabavnoga talk-showa Murray Franklin (Robert De Niro), kojeg Fleck drži uzorom i prati njegov show, izruguje se gledajući snimku njegova stand-up nastupa, što i sam Fleck na ekranu vidi. Zbog inzistiranja gledatelja (javnosti) Franklin ga poziva u emisiju s namjerom dodatnog ismijavanja i zabavljanja publike. No, osujećujući namjeru, Fleck ima drugi plan koji se realizira u samoj emisiji.

Na inzistiranje da ga Franklin predstavi kao Jokera, u studiju najprije ponižava liječnicu ljubeći je u usta, potom priznaje ubojstvo u metrou te na kraju pištoljem usmrćuje voditelja izravnim hitcem u glavu, nakon čega po njega dolazi policija. Čin javne katarze završava scenom anarhističke pobune na ulicama Gothama protiv sustava kojem je upravo Joker kao pojedinac uputio udarac. Ne može se oteti dojmu da je Joker odmijenio Batmana, uz bitnu razliku – da je Joker, očekivano, na pogrešnoj strani, s onu stranu sustava i zakona.

Svakodnevno proizvodimo Jokere

Društveno osuđivanje i podsmjehivanje drukčijima i različitima dugog je vijeka, a kad je riječ o umjetnosti, beskonačan je niz svjetskih umjetnika i ekscentrika koji su bolovali od raznih mentalnih poremećaja ili su bili samo dovoljno različiti da bi ih društvo određivalo nenormalnima, kako je to najbolje pokazao Foucault.

Trebalo je proći dosta vremena da bi se shvatilo kako problem nije u pojedincu, nego u društvu koje ga često proizvodi, pa zato svatko tko ima razumijevanja za Jokera, odnosno tko ga razumijeva kao nusprodukt društva i koji k tome ima određen osjećaj za pravdu, iz kina izlazi potresen, ali iz razloga koji nadilaze samo nasilje.

Neki će tako iz kina otići zabrinuti zbog nasilja, a neki zbog onoga što nasilje uzrokuje, prepoznajući sebe kao dio istog ambijenta. Koliko god nasilje bilo zastupljeno u filmu, ono ima sporednu ulogu medija za skretanje pažnje na nešto važnije i pogubnije – društveni sustav koji je usmjeren protiv nemoćnog, jadnog, drukčijeg i osobitog pojedinca čija krivnja nije ni manja ni veća od ambijenta u kojem je on mogao nastati.

Nametanjem moći putem nasilja, grupnim teroriziranjem pojedinca, vrijeđanjem, ponižavanjem, ismijavanjem, izoliranjem te nametanjem osjećaja suvišnosti i time srama svakodnevno stvaramo Jokere na svim razinama društvenog odgoja i obrazovanja, u kojima se često zrcali ono najgore društva. Kako postići to da Joker ostane slučaj, a ne uobičajena pojava, odnosno kako učiniti da društvo nije prisiljeno sebe spoznati tek u odrazu Jokera?

_

Autor ovog teksta doc. dr. sc. Goran Sunajko filozof je i politolog, naslovni docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i enciklopedist u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Između ostaloga objavio je knjige Estetika ružnoga (2018), Metafizika i suverenost (2015) te radove Opasnost od normalnih: politizacija ludila u Foucaultovu i Lützovu diskursu (2016) i Tko je tu lud? ludilo kao pretpostavka umjetničkog djela (2019).

1 comment

  1. Joker dolazi redovito i na Balkan.

Odgovori