«

»

lis. 09 2018

Intrigantna dvojnost: Srbenka

Za okosnicu predstave Aleksandra Zec redatelj Oliver Frljić uzeo je stvaran događaj: ubojstvo istoimene dvanaestogodišnje djevojčice srpske nacionalnosti te njezina oca i majke u Zagrebu 1991. godine. Posrijedi je čin zbog kojega nitko nije odgovarao, a sam događaj predstavlja kolektivno potisnuto hrvatskoga društva te iz spomenute perspektive nosi snažan simbolički naboj. Aleksandra Zec ujedno je i drugi dio kazališne Trilogije o hrvatskom fašizmu (prvi i treći dio čine Bakhe i Hrvatsko glumište), koja je izazvala brojne kontroverze te negodovanja desničarskih krugova. U njoj se Frljić zajedno s dramaturgom Marinom Blaževićem uhvatio ukoštac s prijeporima novije hrvatske povijesti te brojnim pitanjima koja se potiskuju te guraju pod tepih. Stoga Frljićev i Blaževićev projekt treba sagledati kroz dvojaku prizmu: osim kazališno-umjetničke, ona ima i svoju društveno-angažiranu, političku dimenziju koja nastoji provocirati, izbaciti iz sigurne pozicije, propitati, izazvati reakciju kako bi se pokušale riješiti kolektivne amnezije oko određenih povijesnih, političkih i društvenih pitanja, čime bi ih se trebalo upisati u kolektivno pamćenje. Time kazalište nije poprište samo kreativnoga nego i društveno-angažiranoga, te bi trebalo rabiti strategije kojima će utjecati na gledatelja. Cilj je pritom suočiti ga s prijeporima iz njegove iskustvene zbilje kako bi o njima mogao promisliti.

Čini se da je ova dvojnost bila intrigantna i redatelju Nebojši Slijepčeviću (Gangster te voli, 2013). Tako okosnicu njegova dokumentarca Srbenka (2018) čine upravo probe za Frljićevu predstavu koje su se mahom odvijale u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku te dvorani Filodrammatice u Rijeci. Cilj bilježenja tijeka nastanka predstave, dakle, ima dvije dimenzije. Kroz prvu sagledava se kako je materijal dobivao svoj prepoznatljivi scenski oblik, pa naoko dokumentarac može djelovati kao ostvarenje koje prikazuje nastanak jedne predstave. Međutim, kamera ujedno bilježi i načine na koje su glumci reagirali na problematiku o kojoj predstava govori te portretira redateljevo koncipiranje ideje. Stoga iz ove perspektive Slijepčevićev film možemo pojmiti kao svojevrsni komentar na samu predstavu, njezino pobliže interpretiranje iz rakursa redatelja i glumačke postave. Ujedno je posrijedi i zanimljiv prikaz kako je priča na kojoj je predstava temeljena utjecala na postavu koja je na njoj radila, a s obzirom da je problematika prikazana u djelu također vezana uz njihove formativne godine.

Druga razina odnosi se na društveni komentar. Slijepčeviću je bilježenje tijeka nastanka predstave poslužilo da propita i šire sagleda problematiku koja je već bila postavljena u središte razmatranja same predstave: odnos hrvatskoga društva prema drugima, odnosno ljudima drugih nacionalnosti, u ovome slučaju Srba. Tako neki članovi glumačke postave kreću od vlastitih iskustava kako je njima bilo suočiti se s činjenicom da su pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj. Često su ona iznesena u formi voice-overa pa kazivač nije prisutan u kadru koji često prikazuje prazne i tamne prostorije, očito aludirajući na prisustvo potisnute društvene problematike.

Predmet propitivanja prati se u luku od devedesetih godina do danas, preko čega se skicira koliko se situacija promijenila. Zato je djelo obgrljeno dvama pričama, odnosno iskustvima koja povezuju prošlost i sadašnjost te upućuju na činjenicu da redatelju prošlost služi kao promatračnica za sadašnjost. U prologu se djevojka koja sjedi u kazališnom gledalištu prisjeća iskustava iz prošlosti te doživljava svojevrsni povratak potisnutoga, prisjećajući se neugodnih situacija iz formativnih godina koje je doživjela zbog svoje nacionalne pripadnosti. Djevojka znakovito ima godina koliko bi imala Aleksandra Zec da je nisu ubili. Potom, tijekom priprema za predstavu, fokus biva usmjeren na četiri dvanaestogodišnje djevojčice bez glumačkog iskustva, izabranih glumiti u predstavi. U jednoj sceni trebaju reći svoje ime i prezime, dob i nacionalnost, pa proizlazi da je jedna od njih Srpkinja. Nina također progovara o svojim traumatičnim iskustvima iz suvremenosti, napose iz škole, te načinu na koji su njezini školski kolege znali reagirati na njezinu nacionalnost, ali i kako se ona ponijela kad je shvatila da nije Hrvatica. Iz njezina svjedočenja proizlazi i naziv filma, jer kaže da nije znala kako se riječ točno izgovara pa je umjesto Srpkinja rekla Srbenka. Motiv je vrlo simptomatičan jer prikazuje način na koji društvo tijekom socijalizacije fabricira svjesnost o postojanju nacionalnih pripadnosti i razlika koje one generiraju. Međutim, navedeno upravo mnogo govori o samom društvu te njegovom počivanju na pogrešnim premisama, jer proizlazi da su od ekonomskoga prosperiteta i visokoga životnoga standarda, još uvijek važnija anakrona poimanja o krvnim zrncima.

Srbenka ima funkciju davanja glasa drugima, a navedeno čini iz osobne, privatne dimenzije na koju javna uvelike utječe.

 

filmovi

 

 

2 comments

  1. Lara

    Hoćemo li dokumentarac moći pogledati na HTV?

    1. beretka

      Čekaj, kud si navrla! Prvo ide Steven Segal!

Odgovori