Hrvoje Jurić: Bolja loša prošlost i loša bolja budućnost

juricUglavnom, gledajući “Gruntovčane” i “Inspektora Vinka” u mrtvoj sezoni i u mrtvoj točki povijesti, moglo bi se reći: došlo neko takvo vrijeme da se naše malenkosti vesele boljoj lošoj prošlosti, jer je ispred nas samo loša bolja budućnost.

 

Koristeći stilske poštapalice Igora Mandića, moglo bi se reći: došlo neko takvo vrijeme da naše malenkosti, s jedne strane, novosti gledaju kao reprize, a s druge strane, reprize gledaju kao novosti.

S jedne strane, dakle, ovoljetne vijesti o sukobima na Bliskom Istoku, napetostima između Amerike i Rusije, svjetskim i domaćim prirodnim i prometnim katastrofama, svjetskim burzovnim kretanjima i domaćim privrednim aferama mogle bi se, uz lagane kozmetičke zahvate, lako smjestiti na naslovnice i u udarne radijske i televizijske vijesti sedamdesetih ili osamdesetih godina 20. stoljeća, jer šprance tih događanja i

tipologija tih aktera nisu se nimalo promijenile.

S druge pak strane, ovo nam je ljeto, po običaju, u televizijskim programima donijelo ljetne sheme, a ljetne su nam sheme donijele brojne reprize. No, zbog toga nipošto ne bi trebalo žaliti, jer se zahvaljujući toj ljetnoj navadi na javnoj televiziji mogu ponovno pogledati neka od vrhunskih ostvarenja onodobne Televizije Zagreb, koja se tokom godine nisu uspjela progurati ni u, inače odličan, Treći program Hrvatske televizije, posvećen kulturi, umjetnosti i sličnim stvarima. Kao što je u današnjim novostima mnogo vijesti koje govore o prošlosti naših krajeva, Europe, Bliskog Istoka i globusa, tako u starim televizijskim emisijama pronalazimo mnogo toga što govori o onome što nam se danas događa. Skoro da je više današnjice u trideset-četrdeset godina starim dokumentarcima Petra Krelje i Branka Lentića negoli u onima koji su snimljeni ove godine, a to važi i za stare televizijske igrane serijale kao što su Gruntovčani (1975.) i Inspektor Vinko (1984.), koje smo nedavno imali priliku gledati na Hrvatskoj televiziji.

Nema potrebe prepričavati sižee ovih serijala, niti hvaliti genijalnost Kreše Golika, kao režisera obiju serija, scenarije Mladena Kerstnera (Gruntovčani)i Željka Senečića (Inspektor Vinko), Živana Cvitkovića kao autora glazbe u objema serijama, te glumačke ekipe, scenografiju, kostimografiju i druge filmske elemente ovih ostvarenja, koji su svi podjednako dobri, dapače, iz današnje perspektive upravo nevjerojatno dobri. Sve to je manje-više općepoznato i općeprihvaćeno.

Pitanje je zapravo što nam donose reprize tih serija iz davnih dana, odnosno što smo dobili i, još važnije, što smo izgubili od vremena kad su te serije nastale. A prvo što upada u oči dok se gleda Gruntovčane i Vinka jest da je to jedno “prošlo nesvršeno vrijeme” i da su likovi iz tih serija još uvijek među nama, uključujući dva glavna lika. Andrija (Dudek) Katalenić, siromašni seljak iz fiktivnog podravskog Gruntovca, krležijanski čemernog sela zahvaćenog modernizacijom, i Vinko Marinić, bivši filmski kaskader, podstanar u Zagrebu, s nezaposlenom suprugom i dvoje djece, koji, nakon što je kratko radio kao portir u jednoj zagrebačkoj općini, iznenada dobije nezahvalno mjesto općinskog inspektora za utvrđivanje porijekla imovine – umnogome su slični likovi, poštenjačine i naivci, više nesposobni nego neinteligentni, u sukobu sa sistemom, više pasivno nego aktivno.

markovtrg_ytb-prtsc.jpg
“Markov trg”: Gotovo nevjerojatno je da serija koja kao mizanscenu koristi svijet “visoke politike” nema baš nikakva kritičkog i subverzivnog potencijala. (ytb-prtsc)

Obojica su u moralnom smislu neporočni, a u političkom neinteligentni, što plastično pokazuje raskol između morala i politike, koji je obilježavao kako one, sedamdesete i osamdesete, tako i ove, dvijetisućedesete godine, jer i tada se živjelo i danas se živi pod čvrstom rukom jednog dubinski trulog sistema. Njihova moralna čistoća, sasvim nepraktična za snalaženje u neposrednoj životnoj sredini i u društvu, dovoljna je za dostojanstven život, ali ne i za preživljavanje. Da Dudeku nije bilo supruge Regice i pajdaša Ferčija te da Vinku nije bilo supruge Blanke i pajdaša Klempe, koji su im kao advocati diaboli, u najboljoj namjeri, skretali pažnju na to da se ne može biti pošten i očekivati nešto od života, Dudek i Vinko bi vjerojatno mislili da ih je zadesila neka zla kob – “kaj se tu more”. Ovako su pak shvaćali da se nešto može promijeniti, ali da se za to mora ili platiti cijena u valuti moralnog integriteta ili se upustiti u dosljednu i grčevitu borbu protiv sistema pod parolom: Tko se bori može izgubiti, a tko se ne bori već je izgubio. Ni Dudek ni Vinko, kao paradigmatski “luzeri”, za to nisu bili spremni i baš zato su “junaci (i) našeg doba” u kojemu se suočavamo s istim dilemama i u kojem naše (ne)aktivnosti dovode do istih rezultata, bez izglednog hepienda.

Međutim, koliko god sličnosti uočili, ipak možemo primijetiti neke bitne razlike između dudekovske/vinkovske i naše epohe, razlike koje se ne tiču ni raspoloživih tehnoloških sredstava ni vladajućih birokratskih mehanizama ni odjevnih detalja ni vokabulara, nego duha vremena. Duh vremena je naprosto drugačiji. Drugačiji su i duh i vrijeme, u svakom smislu.

gruntovcani_ytb-prtsc.jpg
Dudek: U moralnom smislu neporočan, a u političkom neinteligentan, što plastično pokazuje raskol između morala i politike, koji je obilježavao kako one, sedamdesete i osamdesete, tako i ove, dvijetisućedesete godine. (ytb-prtsc)

Duh, bilo u filozofijskom ili svakodnevnom smislu riječi, povezan je, ne slučajno, sa duhovitošću, humorom, tako da se naznačene promjene u duhu vremena može očitavati i na liniji humora u onom i današnjem vremenu. Dakako, nije humor izumro – svakodnevno se šalimo, zezamo, zajebavamo – ali ako su mediji, Marxovim riječima, “duhovna aroma svijeta” i ako se, stoga, u medijima ponajprije očitava što je danas svijet i kako se percipira svijet, onda je prisutnost i način ekspresije humorističnoga u medijima, a prije svega u humorističnim emisijama, relevantan pokazatelj duha vremena. S obzirom na to, dovoljno je pogledati samo jednu epizodu Gruntovčana ili Inspektora Vinka te pilot-epizodu humoristične serije Markov trg, koju je prije nekoliko dana prikazao hrvatski RTL, da bi se uočila suštinska razlika u duhovitosti i duhu. Jedno su krajnje tanak scenarij i tome odgovarajuća režija, artificijelni i plošni likovi, jeftine fore i još jeftinije scenografije, zaglupljuće podilaženje ionako zaglupljenim gledateljima – što sve skupa govori ne samo o tvorcima nego i o gledateljima te TV-serije – ali druga i mnogo važnija stvar je generalni pristup ili perspektiva, u čemu se pogotovo vidi golema razlika između, primjerice, Gruntovčana ili Inspektora Vinka i Markovog trga. Dok se kod prve serije radi o duhovitom pristupu stvarnosti, gdje se humor koristi kako bi se kritički sagledala stvarnost, kod druge se radi o eksploataciji stvarnosti isključivo u svrhu nasmijavanja publike i postizanja “gledanosti” kao profita, bez ikakva kritičkog potencijala. Gotovo nevjerojatno je da jedna serija koja kao mizanscenu koristi svijet “visoke politike” nema baš nikakva kritičkog i subverzivnog potencijala, a baš to je slučaj s Markovim trgom

Nasuprot tome, Gruntovčani i Inspektor Vinko uopće nisu govorili o svijetu “visoke politike”, ali su bili itekako kritički i subverzivni.

A kad je riječ o duhu vremena, tu je i vrijeme: njegova kvantiteta i kvaliteta. Tzv. ekonomija vremena – vremena uopće te radnog i slobodnog vremena – bila je sasvim drugačija, što se reflektiralo na svim dimenzijama života pojedinca i međuljudskih odnosa, a što se savršeno zrcali i u Golikovoj režiji: nema žurbe i hektičnosti svojstvene većini današnjih filmova i serija, a ima dugih scena i kadrova koje se danas smatra “praznim hodom”, ima mnoštva “bespotrebnih” detalja, kao i “kopanja” po karakterima umjesto gomilanja događaja; ima više Béle Tarra i Ingmara Bergmana u tim deklarirano humorističnim serijama negoli recentnog sitcoma. A sve to važi i za ljudske živote, ondašnje i današnje, ne samo za njihov filmski prikaz.

U današnjim životima – koje se, koliko god nam ta pomisao bila odbojna, autentično prikazuje i u priglupim humorističnim serijama – mnogo je više površnosti, prijetvornosti i lažnosti nego u dudekovsko/vinkovsko vrijeme. U današnjim životima – što se dobro vidi i na primjeru spomenutih TV-serija – mnogo smo spremniji konzumirati supstitute života umjesto da se pomirimo sa životom kakav jest ili da se borimo za bolji život. U današnjim životima ne postoje više slojeviti good guys i bad guys, nego su i jedni i drugi nekako dobri-i-loši i ne zna čovjek za koga bi se opredijelio i koji bi bio. U današnjim životima s kavom bez kofeina, sokom bez šećera, bezalkoholnim pivom i elektroničkim cigaretama za sve se nude rješenja, a ne samo da se ništa neće riješiti nego će sve bivati još gorim, uz opće odobravanje. U današnjim životima, naposljetku, postoji “bolja budućnost”, ali budućnosti općenito nema. I nema više zajednice i zajedništva koji bi bili osnova neke, bilo kakve promjene postojećeg stanja.

A to sve opisuje duh vremena, post-utopijskog doba kao doba “abdikacije duha” (Močnik), odnosno “doba bez duha” i “doba apatije” (Jacoby). To doba je, prije svega, beznadno doba, doba bez nade i bez ikakva horizonta u kojemu bi pojedinci i zajednice mogli živjeti dobar ili loš život, živeći i radeći u pravcu nekog boljeg ili dobrog života, što je upisano i u senzibilitet ovdje istaknutih TV-serijala.

Hvaliti Gruntovčane i Inspektora Vinka nasuprot današnjim televizijskim serijalima nije stoga nikakva nostalgija za nekim “zlatnim dobom”, za Jugoslavijom i socijalizmom, jer upravo te serije pokazuju promašaje i depresiju kasnog socijalizma u SFRJ, nego je to nostalgija za smislenim životom, koliko god on dobar ili loš bio. Uglavnom, gledajući Gruntovčane i Inspektora Vinka u mrtvoj sezoni i u mrtvoj točki povijesti, moglo bi se reći: došlo neko takvo vrijeme da se naše malenkosti vesele boljoj lošoj prošlosti, jer je ispred nas samo loša bolja budućnost.

h-alter

2 comments

  1. Hoće li ikad HRT snimiti dramu po književnom djelu od nekog hrvatskog klasika?

  2. prvo moraju smanjiti broj zaposlenih za barem tisuču i po i ukinuti pretplatu a onda se možda jave iz zagreba ako budu imali novaca OVAKO NAS SIŠU i daju program koji nema veze s vezom mogu imati i šest kanala a negledljivo

Odgovori