Groteskna filmska konstrukcija Posljednji Srbin u Hrvatskoj

Prije već dosta godina pisao sam otprilike ovako: „Na početku bijahu Hrvati i Srbi…  Onda, nakon dugo, dugo vremena pojaviše se i drugi oblici života: amebe, prameciji, jednostanična bića… Zatim, još dugo, dugo nije bilo više ničega… A tada, pojavihu se, sada, Srbi i Hrvati… I tako u vijeke, vijekova, Amen.«

Iako je tada dijagnoza pisana uz navodno ozbiljan film (Ničiji sin /2008./ Arsena Ostojića), čini se, malo se toga promijenilo po pitanju prioritetnosti i važnosti za medijski posredovano mnijenje o tomu što je to gledatelju (i) danas zanimljivo i intrigantno. Tako se, osim semantički ispražnjenih floskula iz medija, o Hrvatima i Srbima opet snimaju kino-filmovi.

I to oni žanrovski…

Trash-horror-camp-satira… tako bi se nekako mogao okarakterizirati žanr najnovijeg kino-uratka Predraga Ličine Posljednji Srbin u Hrvatskoj (2019.). (Uvjetna) priča o post-apokaliptičkoj Hrvatskoj – a apokalipsu predstavlja državni bankrot RH koji se zbio prije sedam godina, puna je općih mjesta žanra – proždiranje tijela, zabijeni predmeti u glavi, bauljanja osakaćenih spodoba – jednostavno, zombi-travestija. No, s obzirom da se radi o toliko medijski prisutnoj manipulaciji niskim strastima oko Srba i Hrvata, autoru se očigledno činilo da bi iz svega mogao izvući dobar eksploatacijski film.

Eksploatacije je zasigurno bilo, ali nešto od filma, priznajem, baš i nisam vidio! Radi se ovdje prije o pastišu žanrovskih obrazaca koje su mnogi, čak i ovdje, mnogo uspjelije i zanimljivije eksploatirali. Od paradigmatskog prvijenca Georgea A. Romera Noć živih mrtvaca (Night of a Living Dead, 1968), pa do spomenutog Ostojića sa F20 (2018.), redali su se filmski simulakrumi žanra. Međutim, za hrvatski je kontekst mnogo zanimljivija pojava sve brojnijih travestija horora i trasha – tek rijetko i humora, koji oponašaju zakonitosti niskobudžetnih američkih uradaka s dobro pripremljenim obrascima forme.

O čemu se, zapravo radi u Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj? Neka čudna pošast počinje se zamjećivati na ulicama gradova u Lijepoj nam Našoj. Svjedočimo preobrazbi mirnih skupljača boca i beskućnika koji prose zalogaj kruha. No, onkraj kafkijanske prispodobe, stvar je puno trivijalnija – ljudi se na ulicama pretvaraju u hodajuće mrtvace, dakle zombije. Ubrzo saznajemo da iza cijele stvari stoji organizacija indikativnog naziva – United Waters. Ono po čemu se zemlja prepoznaje nakon državnog bankrota jest Čista hrvatska voda. (Asocijacija autora na svojevrsni brand iz epohe tvrdog tuđmanizma vrlo je jasna – naime, tada se prodavao Čisti Hrvatski zrak u konzervama!) Dakle, voda, odnosno vlasništvo i pristup istoj, ono je što biva uzrokom raslojavanja u post-klasnom, ali očigledno kastinskom(!), imaginarnom društvu. Jedan od pobjednika takovrsne tranzicije jest i protagonist filma Milan Motika (Krešimir Mikić). Vozi se u kabrioletu, kupuje skupa odijela i uživa u usputnom seksu kao signumu uspješnosti u tom distopijskom krajoliku. No, tijekom jednog takvog usputnog seksa, ugrize ga povampirena partnerica.

Iako DJ-Mrkva (glas, a kasnije i stas Renea Bitorajca) – a koji ostaje jedini medijski servis što informira pučanstvo o zbivanjima u Domaji nam, upozorava da se zaraženost i preobrazba šire ugrizom, kod našeg se junaka to ne događa. Zašto?

Misterij će ubrzo biti razriješen. Naime, on je Srbin… Sarkastičnom fabulativnom dosjetkom, od pretvaranja u povampirene i krvožedne HR-zombije, upravo će svojom srpskom krvi biti imun na ugrize. Ovo bi trebao, barem prema zamislima autora, biti ključni dramski, ali i komični moment cijeloga filma. Dakle, simulira se travestijski Blutund Boden. U junakovoj putešestviji zbude se njegovo udruživanje s čistokrvnom Hrvaticom, junakinjom trash-viteških sapunica Hrvojkom Horvat (koju igra srpska glumica Hristina Popović). Bratstvo i jedinstvo ponovno jaše u borbi protiv samog Zla. Puca zora bit će prepoznatljivom šifrom koja ujedinjuje snage Dobra.

Na koji način Ličina izvodi svoju grotesknu filmsku konstrukciju? Nizove verbalnih kalambura prate i dijelovi s bizarnim, nazovi komičnim situacijama. U pojedinim trenucima dobivamo i travestiju svojedobnog kino-hita iz bivše nam države, višeznačnog i smisleno ambivalentnog Variola Vera (1982.) Gorana Markovića. Međutim, ono što prevladava u ovom HR-trash-uratku zapravo je nedostatak ikakve suvislije karakterizacije izvan žanrovskih šablona. Najtragičniji po samu fakturu Posljednjeg Srbina ipak je njegov kronični nedostatak duhovitosti. No, još radikalnije kritični možemo biti prema ovom izdanku nacionalnog žanrovskog kina ako ga vrednujemo prema kriteriju zabavnosti. U tomu su mu nedostižno daleki ostali naoko nepretenciozni, ali izuzetno zabavni filmovi poput Svinjara (2015.) Ivana Livakovića, no posebice vrhunski stilizirana zabava Happy End: Glup i gluplji 3 nadahnutog Anđela Jurkasa. (Pritom potonji u prenaglašenoj iskarikiranosti provlači i, nikako zanemarivu, socijalno-kritičku žaoku o sebe-doživljajnosti stereotipnog narativa hrvatstva. Sjajna je sekvenca s Domovinskim Rapom! Jurkasov je uradak u svakom slučaju nemjerljivo subverzivniji prema nacionalnom narativu od, recimo, nedavna Brešanova pokušaja s Koja je ovo država.)

Ako ipak želimo pronaći uspjelije dijelove Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj, onda su oni prisutni u stereotipu o kvaliteti domaće srpske rakije, koja – udružena s krvlju Nebeskog Naroda, polučuje čudotvorne rezultate. Čini mi se zanimljivom ideja da Srbi prodaju rakiju Bosancima, ali i što se mehke duše obje etnije raznježe nad neustrašivom junakinjom Hrvojkom iliti Frankom.

Koji je, ipak, najveći načelni problem ostvarenja Predraga Ličine? Satire u filmu ima premalo i taj je nedostatak nepopravljiv u odnosu na trash-horor momente. Čak bi se moglo reći da je najduhovitiji prvoloptaški humor onaj tipa kada DJ Mrkva postaje, povampirenjem NovoSrpstva, disk-džokej Šargarepa.

Ovaj tip humora (?) ne trpi formu dugometražnog kino-filma. Problem je to s kojim se suočio i Zoran Lazić, ko-autor kultnog Zakon!-a, kada je Vitezu osmišljavao N. h. Ljljana Vidića (2015.). Ni Ličina ovdje jednostavno ne vlada svojom cjelinom.

Autor je ovih redaka bio oduševljen djelom u kratkoj igranoj formi – Teleport Zovko (2013.). U tom je obrascu Ličina bio usredotočeno jezgrovit i razigrano duhovit.

Posljednji Srbin u Hrvatskoj utoliko je još više razočaravajući. „Na početku bijahu Hrvati i Srbi?“ Kajgod…Prije je tu bila Majka Božja Međugorska!

 

filmovi

 

 

 

1 comment

  1. Izmaštani svijet, spakiran u film, način je da se pobjegne na dva sata od političkih gadosti. Političari primoravaju da im se za njihove bljuvotine još plješće.

Odgovori